Na osnovu odlomaka jednog povećeg rada srpskog naučnika i akademika Radoslava M. Grujića, pod nazivom: “Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj (do 1597. god), objavljenim u ”,Glasniku srpskog geografskog društva, godina I., Sveska 2., Septembar 1912. god., u kome se na osnovu pouzdanih istorijskih dokumenata i tradicije, te etnografskih, somatoloških i drugih antropogeografskih pogataka detaljno obrađuje problem migracija slovenskih naroda na prostore na prostore Sjeverne Hrvatske, odnosno uglavnom onog dijela koji je pripadao prostoru migranski aktivne Vojne krajine, bili smo u prilici da utvrdimo i neprijeporno prisustvo i Crnogoraca kao naseljenika tih prostora.
Prema Grujiću tadašnju Sjevernu Hrvatsku “sačinjava prostrana oblast između Save i Drave. — Na zapadu dijeli je od Štajerske rijeka Sutla i gora Macelj, a na Istoku graniči sa Slavonijom dužinom rječice Ilove”. Istoriju ovoga prostora Grujić je sažeo u nekoliko rečenica, gdje kaže da su “Turske provale u XV. i XVI. veku učiniše, da su mnogi Hrvati iz Like, Krbave, Primorja i sjeverne Dalmacije uklonili se stalno sa svojih ognjišta i nastanili po ovoj oblasti. Zbog toga je Zagreb ubrzo postao središte nove etničke Hrvatske, a granice gornje Slavonije znatno se pomakoše na Sjever – do rijeke Lonje. I u glavnom, od srednjeg a docnije i od istočnoga dijela tako sužene oblasti, kada se u nju oko 1540, počeše stalno naseljavati mnoge srpske pravoslavne porodice, osnovana je prva vojnička — Slovinska Krajina, koja je kasnije prozvana Varaždinskim Đeneralatom. A kada je Karlovačkim Mirom 1699. god. i donja Slavonija ponovo ušla u sastav Austro-Ugarske Monarhije, počeše predstavnici vlasti sve više identifikovati i Đeneralat Varaždinski sa Hrvatskom, nazivajući Slavonijom samo novo zadobivenu donju Slavoniju. – Tako eto, malo po malo, tokom XVIII. veka, konačno se utvrdilo ime Hrvatska i za celu ovu oblast nekadašnje gornje Slavonije…” Iz ovog opisa jasno se vidi da je ovaj prostor u teškim povjesnim okolnostima bio migrantski veoma aktivan i da je naseljavanje stanovništva pravoslavne vjere (koje Grujić neopravdano sve podvodi pod necionalne Srbe) bilo prilično masovno!
Ispravljajući donekle ovu tezu Grujić kaže da “srpsko stanovništvo ove oblasti nije po porijeklu jedne etnografske kompozicije. Šta više, ono ima u sebi podosta predstavnika iz sviju oblasti naših sa Balkanskoga Poluostrva; a ponešto je asimilovalo i od drugih naroda, naročito od starih Slovinaca i Hrvata, kojima je međutim, u isto vrijeme, mnogo više dalo iz svoje sredine. Osnovu našem stanovništvu ovdje sačinjavaju Hercegovci i Bosanci, a znatno je popunjuju Srbijanci, Crnogorci i Maćedonci.” Grujić uz navedeo tvrdi da su migracije ovoga prostora bile jake i da su sprovođene u četiri veće faze od XV vijeka pa sve do 1718. godine, od kada počinje period sporadičnih naseljavanja koje nemaju tako izražen, masovan i organizovan karakter.
Grujić u jednom dijelu studije navodi slijedeće: “Godine 1514. g. pominje se Vladislav, herceg od Sv. Save, kao starješina (praepositus) crkve Sv. Bogorodice (valjda manastira?) kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom, a kao susedi njegova vinograda pominju se opet gotovo sami Srbi Hercegovci: Bratić, Kosić, Brdarić, Martinović i dr.” Ovdje se po nama osim Brdarića, ostali navedeni mogu smatrati vjerovatno etničkim Crnogorcima.
Grujić dalje kaže za porodice kojih više nema među tamošnjim pravoslavima, “kao ni mnogih drugih starih hercegovačko-crnogorskih porodica” među koje navodi crnogorska bratsva: Grdiniće, Vračariće (vjerovatno pivski Vračari), Vidoviće i dr., za koje kaže da su se još “i krajem XVIII. vijeka nalazile se oko Kalnika kao pravoslavni..”.
Za porijeklo porodica pravoslavnih naseljenika Sjeverne Hrvatske, Grujić između ostaloga navodi da ’’dosta pouzdano možemo utvrditi (porijeklo –prim S.B. M.), za veliki broj ovih najstarijih porodica naših, i staru balkansku postojbinu njihovu. Veći dio, naime, vodi porijeklo svoje iz Stare Srbije i Hercegovine te današnje Srbije i Crne Gore, a manji dio iz Bosne, Maćedonije i Srema. — I to nam, u prvom redu, potvrđuju istorijski podaci i tradicija, a za tim i mnoge druge okolnosti.”
O načinu i uzrocima naseljavanja koji se dijelom mogu smatrati i opštim uslovim svih tadašnjih migracija, Grujić navodi slijedeće: “Kada su se Turci početkom 1527. počeli spremati da osvoje Liku i Krbavu, tada su oni počeli dovoditi i mnoge srpske porodice iz istočnih i južnih krajeva naših na Krajinu Hrvatsku i Dalmatinsku, da osvojene zemlje čuvaju i pomažu nove osvajati.” Dalje navodi: “Ali, mnogi od ovih Srba, nezadovoljni s Turcima, počeše ubrzo napuštati tursku krajinu i prelaziti u pomoć Hrišćanima. — Prva takova znatnija migracija bila je već u septembru 1530. g.” Takva naseljavanja bila su veoma intenzivna. Njih pominjemo iz razloga što smo pouzdano utvrdili da se među njima nalazio veliki broj starih crnogorskih iseljenika!
Iz Hercegovine (Grujić Hercegovinom smatra dobar dio današnje Crne Gore jer se njenim definisanjem upravlja turskim okupacionim administrativnim podjelama) navodi da su porijeklom: Ljubišići, Komadine, Odžići,. od Bilećkih Rudina; te: Božovići, Vujičići, Kukići, Mandići, Nježići, Radoševići, Dobrenići, Kovačevići, Vujanovići…
Eksplicitno iz Crne Gore prema Grujiću su: “Bajčete, Ždrale, Obradovići, Banjani, i dr. od Banjana; Balote, Zorići, Raketići, Drobnjaci i dr. od Drobnjaka; Bastašići, Devići, Murgaši i dr. od Vasojevića; Koruge, Purići i dr. od Kolašina; Brdari, Proje, Kljajići i dr. od Bjelopavlića; Heraci, Herakovići i dr. od Njeguša; te Martinovići, Radičevići, Đuraševići, Hasanovići (od Rovaca), Dodoši i dr. A iz tih jugozapadnih krajeva naših jesu i Bani, Kobasice, Oluje, Karari i dr., kojih i danas još ima po Boki i Dalmaciji; kao i: Jagodići, Danilovnći, Dukići, Čavčići, Đuričići i dr., koji slave Sv. Stefana Dečanskog (Mratin-dan), te Bakići i Utješenovići, koji slave Sv. Srđa kao Krsno Ime svoje. — Stoga sam i našao po ovome kraju, pored rukopisnih knjiga (iz Slatine od Bjelopavlića jedna) i sedam komada skadarskog, a jednu cetinjskog izdanja bogoslužbenih knjiga….”
Dalje Grujić navodi da: “Ponešto porodica vodi svoje poreklo i iz Arbanije” (ovdje se sigurno misli na Skadarski sandžak), kao na pr.: Lekići, Magoši, Đinđići i dr.
Ovdje na osnovu navedenih za nas vrlo dragocjenih podataka možemo sa sigurnošću uztvrditi da je današnja Sjeverna Hrvatska u periodu koje je Grujić na osnovu svojih istraživanja definisao kao izrazito migrantske, primila prilično veliki broj crnogorskih naseljenika. Dakle, nihovo istorijsko prisustvo na tom prostoru je neosporna činjenica, a naša je obaveza da ih ne zaboravimo!
Objavljeno: Crnogorski glasnik, XIII/2013, 80, 42-43, “Crnogorski naseljenici u sjevernoj Hrvatskoj do XVI vijeka”