Slobodan B. Medojević – Sveti Stefan Štiljanović

 

 

 

Slobodan B. Medojević

SVETI STEFAN ŠTILJANOVIĆ,

knez plemena Paštrovića, gospodar hrvatskih i srpskih gradova

 

U nepreglednim istorijskim bespućima, negdje između legende, istorijske istine i objavljene svetosti od Gospoda Boga čuva se ime Svetoga Stefana Štiljanovića, Crnogorca, ratnika i svetitelja koji je nesumljivo uspio da u sebi objedini zemaljsko i nebesko postavši tako vječita neraskidiva spona Crnogoraca, Hrvata i Srba!

 

Stefan Štiljanović je rođen u Paštrovićima u Crnoj Gori u drugoj polovini XV vijeka. Bio je posljednji knez plemena Paštrovića. Izabran je na to mjesto u Manastiru Reževići. Zbog sukoba sa Mlečanima, svo imanje je ostavio svojem narodu i otišao u daleki Srem krajem XV vijeka.

Za Stefana Štiljanovića se zna da je stolovao po dolasku u Srem u utvrđenom gradu Moroviću na ušću Studve u Bosut koji je sazdao u čast Presvete Bogorodice.već od 1498 godine.

U Moroviću je stolovao boreći se sa Turcima koji su nadirali panonskom pitominom, čuvajući južne granice ugarskog kraljevstva. Stefan Štiljanović je bio u vojnoj službi mađarskog kralja Ferdinanda.

U gradu Moroviću odolijevao je turskoj vojnoj sili sve do 1507 godine, kada pod nezadrživim naletima turske vojske, napušta Morović, i odvodi svoje podanike i ostali narod u Baranju, u grad Šikloš, koji je dobio na upravu od ugarskog kralja 1507. godine, za vjernu graničarsku službu. Odande je, “sa hiljadu konjanika i šajkaškom flotom”, branio zemlju i gradove od Turaka.

Već 1526 godine vodi se čuvena Mohačka bitka poslije koje u Ugarskoj besni građanski rat između  vojvode  J. Zapolje i kralja Ferdinanda. Velika glad pritiska Ugarsku. Baranja usred Panonije gladuje! Jedan pozniji bakrorez Sebastijana Pečujskog prikazuje krvavo mohačko polje po kojem leže rasute kosti ugarskih branitelja, i sasvim u pozadini, bosonoge žene i djecu kako izbezumljeno tumaraju ravnicom, skupljajući pšenična zrna, preostala poslije velikog požara.

Mikica Ilić[1], sremski teolog i prozaista je u svom djelu o Stefanu Štiljanoviću rekonstruisao događaje vezane za glad u Baranji i Ugarskoj i Stefanovu svesrdnu pomoć svome napaćenom narodu: ‘’Stefan Štiljanović, vidjevši u kakvoj su nevolji njegovi podanici, ponudi svoje odaje beskućnicima, odjenu bose i gole, nahrani gladne. Najposlije, čestiti despot (srpski izvori Stefana zovu despotom iako on to nikada nije bio –prim S.B.M.) otvori ambare i podijeli žito narodu na zajam. Naredne godine bi slaba žetva i magaze se isprazniše do kraja. Dužnici nastaviše da se zadužuju i niko ne imade ni da se prehrani dovoljno, a kamoli dug da vrati. Kad ovo vidje, Stefan sazva na Mitrovdan svoje podanike na brdo Đuntir, iznad Šikloša ne bi li im nekako pomogao, oprostivši im dugove prema njemu -spalivši njihove dužničke priznanice. O ovome velikom djelu svjedoči malo poznati spis Danila Georgijeviča Suvorina, “Сказание о сербском књазу Стефану Штиљановичу” koji se čuva u Пetrogradskom muzeju, na dva dugačka svitka s kraja 16. veka, na kojima ruski poliglota i putopisac bilježi Stefanovu naredbu slugama da založe veliku vatru, na brdu Đuntiru kao i riječi okupljenom narodu: “Pisano je: Ako ko reče: ja Ijubim Boga, a mrzi na brata svojega, laža je; jer koji ne Ijubi brata svojega, koga vidi, kako može Ijubiti Boga, koga ne vidi? Ja vas, braćo i sestre, danas vidim gladne i bose i nek vam je prosto dugovanje!” Stefan uze priznanice, pa ih baci u vatru, oprostivši dugove.

 Stupivši u službu kod Ferdinandovog vlastelina Ladislava Morea, poslije krvave Mohačke bitke i pobjede turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, Stefan Štiljanović postade 1527. godine kastelan hrvatskog grada Novigrada i upravnik grada Orahovice. Za vjernu službu kralju Ferdinandu I Habsburškom dobi hrvatska sela Miholjac i Glogovnicu, a za ratne zasluge u borbi sa vojvodom J. Zapoljom oko ugarskog prijestola, imanja u virovitičkoj županiji i najveću titulu -kako se tvrdi, koju je mogao ponijeti pravoslavni podanik – “agilis”, što znači slobodan.

 Iste godine Stefanov pobratim, sa sjevera Bačke i Banata, Jovan Nenad, navodno posljednji potomak vizantijskih careva, sa svojih 25.000 graničara, borio se sa Turcima, stolujući u gradu Subotici (za koju је utvrđeno da je dobila ime po vlastelinu i ratniku Suboti Vrliću, inače kako se tvrdi: porijeklom Crnogorcu) uđe zajedno sa Stefanom Štiljanovićem u sukob oko ugarskog prijestola sa vojvodom J. Zapoljom, na strani kralja Ferdinanda I Habsburškog u kojem Jovan Nenad izgubi život u zasjedi, kod Segedina. Na koncu, tog rata: vojvoda J. Zapolja je izgubio rat, a Stefan Štiljanović pobratima. Dobio je samo Kralj Ferdinand –vlast.

 No, nevolje u Ugarskoj nijesu ni izdaleka bile završene. Razbijala se silna turska vojska o hridi Stefanovih graničara. Sjekao je, kako se kaže ‘’lijevo i desno od Mohača do Gorjana; branio Slavoniju od Valpova do Virovitice i, kako svjedoči jedan požutjeli dokument iz Državnog arhiva carskog Beča, jedini se tukao sa turskom pošasti, kada su već svi očekivali da će Turci preplaviti Evropu. Stefan Štiljanović je kao i njegova domovina Crne Gora ostao posljednji neprobojni bedem pred silom tuskom!

Tukući se u neravnopravnoj borbi sa Vrhbosanskim Usrev-pašom između Orahovice i Svetog Nikole, 1530. godine, svjestan da je žrtvovan od savjeznika i prepušten sam sebi, Stefan Štiljanović piše u izvještaju “Kraljevskom ratnom vijeću” i kralju Ferdinandu I Habsburškom, na sam praznik rođenja svetog Jovana Preteče: “Što možemo; plovimo posred neprijatelja kao riba sred vode!”

Puna dva mjeseca, 1543. godine, branio je Stefan Štiljanović hrvatski grad Valpovo od Murat-begovih nasrtaja. Begova silna vojska ispali, po jednom svjedočanstvu, tri hiljade sto sedamdeset i tri kamena đuleta na utvrđeni grad, ali ne uspjede da slomi Stefanovu vojsku -hrišćane. Mikica Ilić je ovim povodom zapisao: ‘’Sam Murat-beg se divio Stefanovoj hrabrosti, žaleći što nema takvog junaka kod sebe. Kada, na Savindan, poslije dva krvava mjeseca opsade, pade Valpovo, Orahovica i druga utvrđena mjesta, sve do Virovitice; zarobiše Turci Stefana i dovedoše pred Murat-bega, hoteći da ga pogube za sve izginule osmanlije pod zidinama Valpova. Murat-beg otkupi Stefanovu glavu, bogato darivajući svoje ljude, pa ga opremi za put, poklonivši mu život zbog junaštva kojim se ovjenča sjekući Turke.’’

Duhovno slomljen, Stefan opet pođe u seobe pred turskom navalom i, napustivši Slavoniju, otide ponovo u Šikloš, u Baranju, pokušavajući da okupi ljude za dalju borbu.

Tu u Šikloš ubrzo umire. To je bilo 1543 godine. Sahranjen je na brdu Đuntir iznad Šikloša.

M. Ilić ovako opisuje stefanovo posvećenje: ‘’Turci uveliko vladaše Baranjom i Stefanovim Šiklošem kada jedne od besanih noći, godine 1547. kada oktobar već beše ogolio baranjske šume i zavukao svoje hladne prste pod krovove kuća, Amir-paša, gospodar Šikloša, šetajući dugačkim ledenim hodnicima svojega dvorca, iznenada ugleda veliku svjetlost kako iskri povrh varoši, sa brda Đuntira. Pomisli na mah da sanja, da tone u dubine košmara, ali se sjeti da je budan, da šeta hodnicima tuđe zemlje i da je kroz taj san već mnogo puta prošao, ali je konačno došlo vreme i da ga proživi.

Pohita Amir-paša, vođen nepojamnom snagom, tražeći jedan tren, jednu tačku na koju će svjesti cio život i, kad dospje na ono mjesto odakle je svetlost isijavala, nađe se u velikom čudu jer vidje da je netragom nestala.

Znajući za vjerovanje naroda kojim je vladao, o zakopanom blagu koje umije u toku godine, u određenim noćima da zasija nepojamnim sjajem, prozbori te noći na Đuntiru Amir-paša sam sa sobom, kao i svaki usamljenik, i zakle se da će sjutradan doći sa momcima da iskopa zlato.

Čuvši Amir-pašin naum, uhoda koji se odmarao pod obližnjom lipom pohita prekim putem do šikloškog popa, Srbina koji je znao kakvo se blago krije na Đuntiru.

Pop okupi nekoliko viđenijih Srba koji odlučiše da potajno, još iste noći, iskopaju Stefanov kovčeg i povezu ga u neki od fruškogorskih manastira.

Kad, prispjevši na obronke Đuntira, stadoše kopati tešku baranjsku crnicu, odjednom, sa svih strana, kao iz crne zemlje da je izašao, stade se kupiti silan narod koji vidje onu svjetlost.

Izvadiše Stefanovo tijelo iz zemlje i položiše u novi kivot, na volovska kola. Kad to vidje, svetina pade na koljena i mnogi gorko zaplakaše što im sveca nose sa Đuntira. Sveštenici i kaluđeri se stadoše moliti, a narod cjelivati mošti i, kad bi pred zoru i vrijeme da se krene, neprezani volovi ne htjedoše poći. Ma koliko ih tukli i gonili, volovi stajaše u mjestu, ne puštajući glasa od sebe. Kad vidješe da nikakva sila ne pomaže, monasi fruškogorski se stadoše moliti još jače i usrdnije. Tako dočekaše i zoru, a sa zorom i Amir-pašu.

Silni paša, kad vidje da je raja već iskopala njegovo blago, pozeleni od bijesa, pa priđe otvorenom kivotu i stade kao ukopan.

Na odru su ležale neraspadnute mošti Stefana Štiljanovića, sa prekrštenim rukama na grudima. Na domalom prstu lijeve ruke sijao se prsten od srebrne banke sa dvoglavom pticom raširenih krila.

Amir-paša pogleda u prsten na Stefanovoj ruci, pa u svoj koji je nekada davno ponio iz rodnih Paštrovića u Stambol, kao jedinu uspomenu koju mu je na rastanku darivala majka. Oba prstena su bila ista.

I proljete tad Amir-paši u trenu ceo život i sabra se, sakupi u jednom treptaju oka, pa puče u prasku, u bjeličastoj izmaglici, rasplinuvši se u krhotine sjećanja. Ispliva iz tih krhotina slika malog brata Stefana i poznade ga Amir-paša u sijedom starcu na odru.

Tek tad krenuše volovi, praćeni nijemim pašinim pogledom, i povezoše kivot sa svecem u Srem.

Te noći je velev paša sanjao pticu i padao je veoma dugo, cio je život stao u jedan pad.

Letjele su pred pašinim očima slike potisnute prošlosti, izmiješane i izprepletene sa čežnjama i strahovima prekinutog djetinjstva. Opet ga je u snu grlila majka, mlada i lijepa kakvu je beše zapamtio, opet se igrao sa bratom, smijao i mislio davno zaboravljenim jezikom predaka. Mazio je, iz očevog naručja, najljepšeg dorata sa zvijezdom na čelu, stiskajući mu zapletenu grivu oznojanim šakama, dok se na obodu šume, poviše kuća, razjapljenih vilica iz kojih curi neprekinuta nit sline, cerio hromi vuk. Udisao je mirise rodnog kraja, šireći nozdrve i upijajući izgubljeno djetinjstvo. Titrale su boje crnogorskih urvina i vrtača, proletali obrisi crnih kamenjara i golijeti. Snijevao je bratstvo okupljeno oko božićne trpeze kako se smije i pjeva uz gusle otegnuto i nerazgovetno neku tužnu povijest o junaštvu i smrti i malo dijete koje niko ne vidi dok se mota oko nogu, zapinje i pada, pa se opet diže uplakano i gladno, tražeći slatki miris majčinih dojki. Čuo je u snu glasove, sve dalje i nerazumnije, kako se prelamaju u djetinjoj duši, dok teška koprena zaborava prekriva poslednje odjeke crnih zapjevki zabrađenih žena, što koračaju za sepetima punim dječjeg plača.

Dok je zora gutala poslednje obrise tmine, Amir-paša, po prvi i poslednji put, dosanja svoj pad do kraja i, udarivši na kraju sna čelom o zemlju, zaspade zauvijek.

Monasi koji ponesoše na volujskim kolima Stefanove svete mošti po svjedočenju “Remetskog letopisa”, pribilježenog rukom nepoznatog monaha na posljednjim stranicama rukopisnog oktoiha iz 1558. godine, u koji god manastir uđoše, kaluđeri spustiše svetog Stefana sa kola i uneše u crkvu, pred oltar. Budeći se ujutru iz košmara u san, zaticali bi sveca kod crkvenih vrata, pa bi tovarili kivot na kola i hodili dalje. Tako prođoše kroz šest bogatih i lijepih manastira i dođoše do sedmog, ubogog i malog Šišatovca.

Ispregnuvši umorne volove, monasi uneše kivot u malenu crkvu svetog Nikole. Položiše sveca pred oltar, pa se smjestiše u šumu iznad manastira. “Remetski letopis” donosi čudesni događaj u celini: ‘’Monasi prespavaše jutrenje, uljuljkani slatkim snijevanjem, ali kad se probudiše iz sna u košmar, uplašeni znakom, pohitaše u crkvu. Otvorivši teška vrata vidješe mošti kod oltara, na istom mjestu gdje ih ostaviše prethodno veče. Popadaše na koljena Božje sluge i stadoše se moliti Gospodu, koji im ukaza na put i okonča traganja. Vjerni narod, čuvši za čudo, nagrnu u manastir sa svih strana i kleknu pred novim Božjim ugodnikom.

Sjeti se neko u taj mah volova koji ih dovedoše dovde i pođe da ih blagosilja, ali kad svetina beše izišla u šišatovačku portu, volova i kola ne bi nigdje, kao da su u crnu zemlju propali.”

Supruga počivšeg Stefana, Jelena, kad ču glas u dalekoj zemlji njemačkoj da joj se muž posvetio, dođe da se pokloni i pokaje, primivši postrig monaški u ženskom manastiru u Karlovcima, na Dunavu. Predstavi se Gospodu kroz tri ljeta i bi pogrebena u šišatovačkoj crkvi podno gospodarevih nogu.

Osta uspomena u predanju da Sveti Stefan Štiljanović sazda po legendi fruškogorski manastir Kuveždin 1520 godine.

Jedno pouzdano svjedočanstvo savremenika, koje ostade zapisano u Šiklošu, na tvrdom grobljanskom kamenu, kazuje da su se klanjali Stefanovim sjenima: Srbi, Hrvati, Jevreji, Mađari – kalvinisti i Cincari (koji, po svjedočenju ljetopisa šišatovačkih kaluđera, u njegovu čast podigoše manastirsku crkvu), ali kad Srbi odseliše, zaraste u korov Stefanov krst na Đuntiru’’.

O kasnijoj sudbini svetiteljevih moštiju M. Ilić je zapisao: ‘’uzmičući pred dušmanima od Paštrovića, preko Hercegovine, Bosne, Hrvatske: Slavonije, do Srema i Baranje, nastavi seobe Stefan Štiljanović i poslije predstavljenja Gospodu. Hronike svjedoče da su šišatovački kaluđeri nosili u Velikoj Seobi, na izmaku vijeka, mošti svetog Stefana do Eduna i Lovre, nadomak Budima, skrivali ih pod naslagama koža i vunenih prostirki, čuvali u seoskoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Žankurtoranu, zakopavali pod okriljem tmine u žile stoljetnih lipovih debala, urezujući krst na izbrazdanoj kori, nosili dalje na sjever, ostavljali u uvalama i špiljama, pa ih opet vraćali, na rukama, pjevajući i hvaleći Gospoda, kad minu pošast Turska.

Dva i po vijeka kasnije “Naročito povjereništvo NDH”, na čelu sa Vladimirom Tkalčićem, direktorom ”Muzeja za umjetnost i umjetnički obrt”, odnijelo je iz Šišatovca u Zagreb bogato ukrašeni, pozlaćeni kivot, skinulo srebrnu krunu i prsten sa lijeve svetiteljeve ruke, zaderavši kožu domalog prsta i ostavivši mošti svetog Stefana Štiljanovića, umotane u pokrivače, da leže pred prestonom ikonom Hrista Pantokratora. Protojerej-stavrofor prof. dr. Radoslav Grujić u svom izvještaju Svetom sinodu od 17.04.1941. godine, besjedi o dočeku komesara gospodina Ditriha i tužnom stanju opustjelog manastira na Veliki ponedjeljak prve ratne godine, kada behu prenesene mošti svetog cara Uroša iz Jazka, svetog kneza Lazara iz vrdničke Ravanice i svetog Stefana Štiljanovića iz Šišatovca u beogradsku Sabornu crkvu.

Manastir opljačkaše i zapališe ustaše tri godine kasnije.

Ostatke ostataka velelepne crkve Rođenja Presvete Bogorodice i manastirskih konaka uništi i razvali nova vlast poslije rata.’’ Nevjernici sremski i temelje konaka odnesoše da zidaju sebi svinjac ili šupu.

Ostade tako na posljetku sveti Stefan Štiljanović u prijestonom gradu Srbije Beogradu, daleko od rodnih Paštrovića, od njegovih: Srema, Baranje i Slavonije, kao trajna spona Crnogoraca kojima je pripadao i Srba i Hrvata kojima je vladao i sa kojima je nesebično dijelio i hljeb i život.

Ostaše u ovom kratkom osvrtu na svetiteljevo žitije mnogo neopisanih svetiteljevih djela koje će, nadamo se, sistematskim istraživanjem jednoga dana u okviru projekta istraživanja istorije Crnogoraca u Hrvatskoj, ugledati svjetlo dana između korica neke buduće knjige.

 

Objavljeno u Crnogorskom glasniku XIII/2012, broj 75.

*Fotografija ikone Svetog Stefana Štiljanovića preuzeta sa sajta www.sr.wikipedia.org