Slobodan ČUKIĆ – Austrijsko bombardovanje Crne Gore i Podgorice 1914/1915. godine

Prenosimo tekst “Austrijsko bombardovanje Crne Gore i Podgorice 1914/1915. godine” autora Slobodana Čukića koji je u vidu feljtona objavljen u dnevnom listu “Pobjeda”, od 26. marta do 18. aprila 2024. god. Zahvaljujemo se gospodinu Čukiću što nam je omogućio da njegov tekst objavimo.

AUSTRIJSKO BOMBARDOVANJE CRNE GORE I PODGORICE 1914/1915. GODINE

Austrijski aeroplani su u Prvom svjetskom ratu više puta bombardovali teritoriju Crne Gore. U tome su najgore prošli Podgorica i Nikšić. Najsmrtonosniji napad na Podgoricu zbio se na samom početku proljeća 1915. a na Nikšić početkom januara 1916. godine.

Eksplozivne naprave su 24. marta 1915. bačene na glavni podgorički trg i to u momentu kada je na njemu bilo mnoštvo građana. Prema jednom izvoru ukupan broj poginulih i ranjenih bio je oko devedeset, prema drugom oko 120 osoba, prema trećem oko 130.

U rasvjetljavanju tog tragičnog događaja oslonićemo se na više izvora – cetinjski „Vjesnik“,  „Glas Crnogorca“, dnevničke bilješke ruskog vojnog atašea Nikolaja M. Potapova, ratni dnevnik komandira Marka M. Martinovića, dnevnik ministra Rista Popovića i memoare Jovana D. Martinovića. O tome svjedoči i jedan dokument iz neobjavljene arhivske dokumentacije dr Srđe Martinovića.

Ali prije nego što se time pozabavimo, treba načiniti detaljan osvrt na austrijske vazdušne poduhvate nad crnogorskom teritorijom, koji su otpočeli uporedo s izbijanjem Prvog svjetskog rata i koji su, vremenom, dobili karakter ratnog zločina nad nezaštićenim civilnim stanovništvom. Istoričar Branislav Kovačević o tome piše: „Austrougarski avioni su tri dana prije nego što je Crna Gora objavila rat, nadlijetali postaje crnogorske vojske. Sa početkom ratnih operacija na frontovima crnogorske vojske austrougarska avijacija je intenzivno vršila operativno i taktičko izviđanje. Avijaciji nije u početku prijetila nikakva opasnost sa zemlje ni iz vazduha. Izviđalo se s malih visina. Zatim je počelo naoružavanje aviona. Prvo su posade naoružavane revolverima i puškama, a od septembra 1914. na avione su postavljani mitraljezi kojima rukuju izviđači. Napadi iz vazduha na ciljeve na zemlji izvršavale su posade ručnim bombama i artiljerijskim granatama, odoka. Kasnije se težina i razorna moć bombi uvećavala. U početku rata bombarderi su bili jednokrilni avioni, koji su imali nosivost do 100 kg bombi. Austrougarsko vazduhoplovstvo koje je dejstvovalo na prostoru Crne Gore bilo je stacionirano u Boki Kotorskoj, u Igalu. Prema iskazu austrijskog bjegunca Ivana Pongraca, austrijske snage su u junu 1915. godine raspolagale sa dvanaest hidroaviona, od kojih je šest bilo garažirano u Zelenici“ (B. Kovačević, „Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, Zbornik „Sto dvadeset godina od oslobođenja Podgorice“, Podgorica, 2000, str. 93).

U vazdušnim napadima bilo je žrtava i razaranja na svim stranama. Osim Podgorice, neprijateljske bombe padale su po Cetinju, Bjelošima, Njegušima, Rijeci Crnojevića, Virpazaru, Tuzima, Ulcinju, Baru, Spiču, Budvi, Brajićima, Grblju i Nikšiću. Padale su u neposrednoj blizini dvora kralja Nikole na Cetinju i Dvorca na Topolici u Baru, a kako u svom dnevniku piše ministar Risto Popović, dešavalo se i to da crnogorski kralj na Cetinju puca iz mitraljeza na neprijateljske aeroplane.

Među izvorima je i hronika ratnih dešavanja u Budvi 1914. godine koju je načinio Pavao Mikula.

Austrijski vazduhoplovi su u drugoj polovini 1915. godine bombardovali i Skadar pod crnogorskom vlašću, đe je takođe bilo žrtava, a početkom 1916. godine i srpsku vojsku, crnogorske vojnike i hercegovačke dobrovoljce u povlačenju prema Draču.

***

Crnogorski komandir Marko M. Martinović u ratnom dnevniku pod datumom 21. jul 1914. godine bilježi:

„21. VII 1914. – Štab našeg odreda premješten je na Ivanova Korita (Lovćen), đe mu je i određeno mjesto shodno naredbi komandanta br. 43. od 28. t. mj. (Ova naredba je štampana i kasnije joj je datum prepravljen na dan 23.). Štab stoji u telegrafsko-telefonskoj vezi sa Cetinjem, Njegušima (položajima Krstac) – Kukom, Batom i Obzovicom. Glavno previjalište udešeno na Ivanovim Koritima i spremno za rad. Danas se pojavio neprijateljski aeroplan i kružio nad našim položajima. Protiv avionskih topova nemamo i nijesmo još udesili ni neki poljski ili brdski top za paljbu protiv aeroplana. Čula se puščana paljba, koju su pojedinačni vojnici samovoljno vršili, razumije se bezuspješno. Primijetio sam jednog vrlo inteligentnog građanina đe naslonjen na jednu bukvu gađa aeroplan iz svog revolvera” („Crna Gora u Evropskom ratu – Ratni dnevnik komandira Marka Milova Martinovića“, I dio, priredio Srđa Martinović, Matica, br. 94. ljeto 2023, str. 379-380).

Komandir Martinović pod datumom 3. avgust 1914. bilježi:

„Neprijateljski aeroplan je počeo bacati bombe na naše položaje, ali bez uspjeha. Ove bombe su izrađene na najprostiji način. Jedna, dvije ili četiri prizmatičke kutije, vezane jedna pri drugoj a pri njima sa dvije suprotne strane po jedan ili dva drvena štapa radi davanja pravca. Kutije na donjem dijelu – okrenutom ka zemlji imaju ležišta sa kapsulama. Štapovi su prema kapsulama spojeni plehanim obručem na koje su utvrđeni gvozdeni klinci, koji sa svojim vrhovima malo ulaze u odnosne kapsule. Kad bomba padne na zemlju klinci potpuno ulaze u kapsulu i zapaljuju je, a ona sa svoje strane zapaljuje eksploziv u kutijama. Eksploziv je kako izgleda milenit. Pojedine prizme su teške od 0.5 do 1 kg. Padaju nepravilno i često ne eksplodiraju.” (Ratni dnevnik, str. 422).

Budvanin Pavo Mikula u hronici događaja u Budvi pod datumom 18. avgust 1914. navodi:

„18/8. (…) Po noći 17/18. avion (hidroplan) iz Tivta letio do Sutomora, vratio se preko Budve. Velika novost za Budvu, jer se avion nije nikad ranije bio vidio” (P. Mikula, Hronologija zbivanja u Budvi 1914”, Matica, br. 63, jesen 2015).

Izvještaj o pojavi austrijskih aeroplana nalazimo u „Glasu Crnogorca” od 26. avgusta 1914. godine (broj 44):

„Bar, 24. avgusta. U posljednje vrijeme učestano se javljaju iznad Bara austrijski aeroplani. Tako se je i danas u 4 sata i 40 minuta pojavio jedan i bacio bombu, koja je pala niže kolskoga puta, što vodi za Topolicu. Bomba je eksplodirala, ne učinivši nikakve štete. Po tom se aeroplan udaljio preko Volujice u pravcu Oštre Ponte.”

Komandir Marko M. Martinović pod datumom 3. septembar 1914. bilježi:

„Aeroplan je bacio nekoliko bombi iznad Spiča, ali štete nije bilo” (Ratni dnevnik…, str. 444).

Pavo Mikula je pod datumom 10. septembar 1914. zapisao:

„10/9. Oko 5 po podne austr. avion bacio bombu na sike pred tvrđavom, a jednu u vinograd Novakovića. Čitav grad se tresao” (isto).

Pod datumom 21. septembar 1914. komandir Marko Martinović u ratnom dnevniku navodi:

„21. IX 1914. g.- Na horizontu se pojavila francuska flota, koja je dopratila do Bara dva transporta – jedan sa pšenicom a drugi sa materijalom za veliku Markoni stanicu u Podgorici. – Neprijatelj se odmah poslužio aeroplanom, koji je izviđao nad Pristanom. Pri povratku ovaj aeroplan je gađan iz 2 mala francuska topčića s Kuka. Odmah zatim spustio se na more, odakle ga je jedna torpednjača odvukla u Zaliv. Misli se da su ga paljbom iz ovih topčića pokvarili, ali se ne zna pouzdano” („Crna Gora u Evropskom ratu – Ratni dnevnik komandira Marka Milova Martinovića“, I dio, str. 448).

U izvještaju Kapetanije barske od 31. decembra 1914. godine, koji se čuva u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju (fascikla br. 83) kaže se sljedeće:

„29. Septembra o. g. prijavili (pojavili, S.Č.) su se dva neprijateljska hidroplana od kojih je jedan bacio bombu u zabranu Prestolonaljednika koja je eksplodirala i ranila kćer Boža Radeva Mujovića u lijevo oko, koja je bila u neposrednoj blizini gdje je bomba eksplodirala i ista se dosle dosta od oka izliječila – drugi hidroplan je bacio istoga dana jednu bombu u blizini voj. slagališta u Bar … koja je eksplodirala bez posledica za koje sam takođe izvjestio ovom brzojavom od 29. Oktobra o. g. br. 1619. Posle toga neprijateljski (Austr.) hidroplani prijavili su se iz nekoliko puta bacivali bombe većinom u Voluicu gdje su artileristi smješteni ali vazda bez ikakve posledice. (Za ovaj dokument zahvaljujemo istoričaru Vukoti Vukotiću).

Budvanin Pavo Mikula pod datumom 4. oktobar 1914. godine piše:

„Jutros je jedan avion bacio bombu na crnogorski logor u Župi” („Hronologija zbivanja u Budvi 1914”, Matica, br. 63, jesen 2015).

Komandir Martinović pod datumom 5. oktobar 1914. bilježi:

„Jutros, još prije osvitka, znajući, da se je francuska flota udaljila, otplovilo je nekoliko manjih ratnih lađa iz Zaliva u pravcu Bara. Iste su bombardovale Pristan, zapalivši 2 bačve ulja, pa su se zatim vratile u Zaliv. Zatim je odletio do Pristana jedan avion i bacio na Pristan nekoliko bombi, ali bez štetnih posljedica” („Ratni dnevnik, I dio, str. 454-455).

Pod datumom 13. oktobar 1914. komandir Martinović navodi:

„Prilikom izviđanja 11. t. mj. našli smo u komandi brigade jednu aeroplansku bombu, koja nije eksplodirala. Ova je kruškovidna sa propelerom i teži 12 kg. Već se sadanje bombe uveliko razlikuju od onih, o kojima je već bilo govora 3. avgusta t. g.” (Ratni dnevnik, I dio, str. 459).

U „Glasu Crnogorca” od 13. oktobra 1914. (broj 58) nalazimo sljedeću vijest:

„Jedan neprijateljski aeroplan letio je juče nad našim položajima na Lovćenu i gađao je iz mitraljeza, ali bez ikakva uspjeha. Onomad je i u Baru letio jedan neprijateljski aeroplan i bacio je na pristanište 9 bomba, ali nije učinio štete”.

Pavo Mikula pod datumom 15. oktobar bilježi:

„U četiri po podne kad sam izišao iz kuće vidio sam stotinjak vojnika-crnogorskih i dobrovoljaca – kako trče. Bio je opet avion što je dolazio od Budve, pa ga nisu mogli pogoditi, jer je previše visoko” (isto).

Komandir Martinović u ratnom dnevniku pod datumima 19, 20. i 21. oktobar 1914. bilježi:

„19. X 1914. g. Stigao je jedan transport pod Bar, dopraćen od ratnog brodovlja, odmah su tri neprijateljska aeroplana odletjela u pravcu Bara i bacila na Pristan oko 18 bombi, ali bez štetnih posljedica, i vratila se leteći nad glavama francuskih torpiljera (…)

20. X 1914. g. – Jedan neprijateljski aeroplan letio je do Pristana i onamo bacio dvije bombe. Jedna je pala na kuću u kojoj je smještena kancelarija barskog društva a druga je pala na peron željezničke stanice i nešto ga pokvarila. Bombe su vrlo jakog razornog dejstva.

21. X 1914. g. Aeroplan je bacio dvije bombe na našu bateriju na Goliš. Istu je i flota danas gađala. Štete nije bilo” (Ratni dnevnik…, Prvi dio, str. 460-461).

Cetinjski „Vjesnik” od 21. oktobra 1914. (broj 92) izvještava o bombardovanju Bara:

„Opet aeroplani. I prekjuče i juče opet su nad Barom i lukom letjeli austrijski aeroplani. Juče su učinili priličnu štetu, naročito talijanskim postrojenjima u pristaništu. Juče su dva austrijska aeroplana iznenadno doletjela iza Volujice i odmah su otpočeli bacati bombe. Jako je oštećena zgrada u kojoj su kancelarije talijanskog preduzeća — Barskog Društva. Na željezničkoj stanici bomba je razorila dva vagona. Tri lica (posluga Barskog Društva) lako su ranjena.”

U Državnom arhivu Crne Gore (zbirka MUD) čuva se izvještaj ministra unutrašnjih poslova od 20. oktobra 1914. godine povodom bombardovanja Bara:

„Kralj. Vrhovnoj Komandi

Cetinje

Stanje je u Baru, zbog učestanog bacanja bombi iz austrijskih aeroplana, postalo nesnošljivim. Do sad su obično bacate bombe na pristanište, a juče poslije dolaska u nj i brzog odlaska nekih francuskih lađa, aeroplani gađu i varošicu barsku, do pristaništa. Jutros je jedna bomba pala pred željezničku stanicu, kada srećom nije bilo svijeta u njoj i uništeno je nekoliko vagona, a druga je pogodila u kuću Barskog Društva, gdje su mu kancelarije i bilo je djeistvo užasno. Tom prilikom su ranjene dvije osobe. Više puta je bombama gađata zgrada u kojoj je Oblasna Uprava, ali do sad ova nije pogođena. S navedenog nalazim za potrebno predočiti Vrhovnoj Komandi potrebu, da se organizira odbrana Bara od rečenih aeroplana ili pak, da se mjesto evakuira – ako ništa da se naredi, da ga napuste ženskinje i nejač. Molim Vrhovnu Komandu, da mi o ovome izvoli dati svoje mišljenje.“ (Za dokument zahvaljujemo istoričaru Vukoti Vukotiću).

Cetinjski „Vjesnik“ od 30. oktobra, br. 96, javlja:

„Opet aeroplani. I juče su se nad Barom pojavili austrijski aeroplani. Ali ovoga puta nijesu kao do sad gađali samo postrojenja u pristaništu, što se donekle može razumjeti, već je jedan od njih bacio bombu i na Topolicu dvorac NJ. Kr. V. Knjaza Nasljednika. Bomba je pala na samome ulazu u dvorac. Eksplozija je bila tako silna, da su se na dvorcu rasprsla sva stakla na prozorima.”

Nove dnevničke zapise o austrijskim aeroplanima komandir Marko Martinović je načinio 15. i 18. novembra 1914. godine:

„15. XI 1914. g. Poslije nekoliko dana kišovitog, nepovoljnog vremena pojavio se neprijateljski avion i izviđao iznad Kuka, Kolovire i Majstora.

18. XI 1914. g. – Vrše se pripreme za premještaj štaba iz Prijevora u Budvu. Prenošenje materijala već je otpočelo. Oko 4 sata po podne doletjela su dva neprijateljska aeroplana nad Prijevorom, đe se još nalazila komanda odreda, i kružeći nad njim, gađali su ga mitraljezima i bacali bombe. Bacili su 8 bombi od kojih dvije nijesu eksplodirale. Bombe su pale u samo selo između kuća, ali nije bilo nesreće. Mi smo odgovorili puščanom i mitraljeskom vatrom, jer su avioni dosta nisko letjeli. Lijepo se vidio i avijatičar i kada je bombe bacao. Bombe su bačene u toku jedno pola sata.” (Ratni dnevnik, I dio, str. 470).

Komandir Marko Martinović pod datumom 18. i 19. novembar 1914. bilježi:

„18. XI 1914. g. – … Bombe su kruškovidne forme sa propelerima. Jedne su u bakarnim košuljama a druge su od livenog gvožđa. Među ovima ima ih, koje su napunjene čeličnim kuglicama. Dejstvo jako, prečnik jame iskopane na običnom zemljištu oko 2 metra. Bombe u bakarnim košuljama teže oko 6 kilograma. Kako su se ovi avioni uputili pravo na Prijevor, kružili nad njim, gađali iz mitraljeza i bacili bombe i vratili se u svoje baze, to je jasno da su znali, da je komanda odreda na Prijevoru, čim su mu dali ovakvu važnost. Pošto je bila svijetla mjesečna noć, nadali smo se, da će nas avioni ponovo posjetiti, a i flota da će nas počastiti s kojom granatom, ali noć je prošla u miru.

19. XI 1914. g. – Danas pred podne ušao je svečano u grad Budvu komandant Lovćenskog odreda knjaz Petar na čelu svog štaba i vojske, koja je bila pri štabu (četa straže, ordonansi, vojna muzika i dr. osoblje) iznad kojih se vio naš sveti barjak. Građanstvo obojeg pola i mjesno činovništvo priredilo je svečani doček pred sjevernim gradskim vratima. Pretsjednik opštine g. Stevo Srzentić dočekao je knjaza govorom – dobrodošlicom, ističući značaj dolaska knjaževa kao potomka onih, čiji se barjak nekada vio na zidinama grada Budve i radost građana, da vide knjaza u svojoj sredini. Knjaz se zahvalio prikladnim govorom (…) Odmah se uputio u srpsku pravoslavnu crkvu u kojoj je otslužio blagodarenje pop Boško Mitrović (…) Poslije blagodarenja knjaz je primao građanstvo oba pola. Slijedilo je narodno veselje (…) Pri samom kraju ovog veselja pojavio se neprijateljski aeroplan i bacao bombe na Grbalj i na more između Budve i Šćepan Grada. Naš mitraljez s Koštanjice (vis više Budve) gađao ga je, ali bez uspjeha, jer je avion letio visoko. Dobro je, što nas avion nije ranije posjetio za vrijeme svečanog marša od Prijevora do Budve, jer bi imao zgodnu metu za mitraljez i za bombe” (Ratni dnevnik…, Prvi dio, str. 470-472).

Crnogorski brigadir Petar Lompar u ratnom dnevniku pod datumom 19. novembar 1914. piše:

„19 XI (…) Jučer i prekjučer i danas krstarila su 2–3 aeroplana nad Grbljem, pucali mitraljezom i spuštali bombe u Budvi i Prijevoru. Štete nisu načinili. Izgleda, pošto neprijatelj ovako forsira izviđanje, da smjera naskoro napad” („Ratni dnevnik brigadira Petra Lompara novembar 1914 – jun 1915. godine”, I dio, Priredio Srđa Martinović, Matica, br. 91, jesen 2022, str. 475).

Cetinjski „Vjesnik” od 21. novembra 1914. br. 105, bilježi:

„Austrijski aeroplan. Danas oko podne pojavio se nad Cetinjem austrijski aeroplan, koji je, kružeći nad varoši, zadržao se više od pola sata iznad nje. Sa dvije bombe je gađao glavnu cetinjsku bolnicu, u kojoj su ranjenici, ali nije zgradu pogodio, jer su bombe eksplodirale u obližnjoj glavici. Jedan dječko, gimnazista, koji se kod bolnice desio, opasno je ranjen.”

Ministar Risto Popović u dnevniku pod datumom 21. novembar bilježi bombardovanje Cetinja:

„Juče 21/11 – Dolazi aeroplan i baci dvije bombe – rani Laza St. Tatara na brdu više bolnice”. („Dnevnik ministra Rista Popovića 1913–1916. godine”, priredio Srđa Martinović, Matica br. 89, proljeće 2022, str. 662).

U dokumentu iz neobjavljene arhivske građe dr Srđe Martinovića pod datumom 21. novembar 1914. stoji: „Avion je bacio dvije mombe na Cetinje i ranio malog Tatara”.

Komandir Martinović u ratnom dnevniku pod datumima 21. i 24. novembar 1914. navodi:

„21. XI 1914. g.  (…) Danas je jedan neprijateljski aeroplan kružio nad Cetinjem jedno pola sata i bacio dvije bombe u pravcu bolnice Danilo I, ali je nije pogodio. Ranjen je jedan dječak” (Ratni dnevnik…, str. 475).

„24. XI 1914. g. (…) Pod Bar su stigle neke francuske ratne lađe da prihvate francuske artiljeriste (detešman), koji su bili na Kuku, a za koje smo već rekli da odlaze u Francusku. Odmah je iz Zaliva odletio u izviđanje jedan neprijateljski avion a oko ponoći drugi, koji je na Pristan bacio 4–5 bombi, ali bezuspješno” (Ratni dnevnik…, Prvi dio, str. 476).

Pavo Mikula u hronici događaja u Budvi pod datumima 30. novembar i 1. decembar 1914. bilježi:

„30/11. (…) U 10 i po jedan avion sa tri austrijske zastave letio je nad Budvom, i ja imao zlu slutnju. Bio sam u ljekarni, i izišavši iz ljekarne gledali smo ga iznad nas. Kad sam vidio dva, predložio sam ljekarniku da uđemo, jer je uvijek sigurnije, mogao bi baciti bombe. Nakon par sekunda čuli smo detonaciju dviju bomba, mislili smo da su bačene u grad, toliko je detonacija bila jaka. Pilot je vidio u polju Tome Luketića stotine ovaca na paši, da ih ubije. Ali je jedna bomba pala na drvenu ogradu, pa su špliteri pali u ulicu Luketić-Novaković, prekinuli telefonsku žicu, i ugao kuće Novaković je oštećen. Bomba je načinila veliku rupu, neki su sabrali komadiće metala, i meni dali, pa ću sačuvati za uspomenu. Druga bomba je pala na 10 metara od prve, usred drvoreda, a komadići metala su oštetili koru od jolha. Juro Boreta, čuvar parka, je pobjegao i spasio se. U 4 sata p. p. došo je princ Petar, ušo u grad i u 5 otišao za Prijevor.

1/12. I danas sam bio u opasnosti po život. U 4 s. vraćajući se od s. Petke, došavši do drvenog mosta čuo sam avion iznad Prijevora. Ovaj je bacio 9 bomba oko stana princa Petra. Tu je bio Vilović oko koga su pale 2-3 osobe, a on se sklonio ispod jednog grma klekla. Ja sam požurio plažom, i stigav do brodova gdje se sakrio Niko Klopan, opazih iznad parka hidroplan. Vidjevši se u opasnosti pođoh nazad, sakrijem se iza kuće Luketić, ugledah gluhonijemog Čaklića, mahnem mu rukom da dođe. Vidjev da se aeroplan vraća prema Strasnici, potrčao sam prema parku, ali se avion vratio. Niko Klopan se digne, potrči novom rivom (obalom), a ja i gluhonijemi za njim prema Pisani. Kad sam stigao nisam više imao daha. Avion se vrtio nad bolnicom. Oko morskih vratiju (Pisana) sakupilo se više svijeta, kao i Upravitelj G. Ze. Straža nam je naredila da podemo u hotel Balkan. Čitav grad je bio u strahu. „Bio se pomamio idroplan” (P. Mikula, Hronologija zbivanja u Budvi 1914).

Pavo Mikula pod datumima 2. i 3. decembar 1914. piše:

„2/12. (…) Jedan avion se pojavio nad crkvom, a iza Mogrina torpiljer. U četiri sata došo je ponovo aeroplan, pa se svijet razbježao.

3/12. (…) Evo nefaljeni aeroplan. Nastala je panika, Budvani su trčali u grad, i ja s njima. Nakon što je eksplorirao Budvu, avion je poletio prema Lapčićima (srednje Maine), prešao brdo i uzeo pravac Cetinja. Večeras sam saznao da je isti bacio bombe, ubivši dvije osobe i ranivši jednog dečka. Vijest je došla iz Cetinja telefonom. Oblasnoj upravi” (P. Mikula, Hronologija zbivanja u Budvi 1914”, Matica, br. 63, jesen 2015).

Pod datumom 7. decembar 1914. Mikula je zapisao:

„7/12. Vrijeme suho. U 5 sati po podne preletio je okomito se spuštajući grad. Svi su bježali kao ludi. Neki su blijedili. Ja sam se sklonio u dućanu Cvetkovića, a sa mnom pop Radonić, kum Pere Ivov, Matija Franeta, učitelj Marić i jedan Kovač. Avion je posipao mitraljezom šrapnele kao da su cvijeće. Istodobno se na pučini vidila flotilja. Treba predpostaviti da će jednog lijepog jutra Budva postati hrpa ruševina” (isto).

Komandir Marko Martinović načinio je nove bilješke o austrijskim aeroplanima 15. i 24. decembra:

„15. XII 1914. g. – Vrijeme se proljepšalo te je neprijateljski avion prošetao do Bara, ali nije ništa bacao. (…)

24. XII 1914. g. – Danas na badnji dan neprijateljski avion posjetio je Cetinje i bacio 3–4 bombe, pričinivši nešto materijalne štete” (Ratni dnevnik…, Prvi dio, str. 479, 481).

Ruski vojni ataše u Crnoj Gori Nikolaj M. Potapov, u svojim dnevnicima pod datumom 24. decembar 1914. piše sljedeće:

„Pošto sam mu (generalu Boži Jankoviću, prim. S.Č.) poželio srećan put i prijatan boravak, krenuh da se prošetam u gradskom parku (na Cetinju, prim. S.Č.). Ali nisam stigao ni da ga jednom obiđem, kad se začu zujanje i – na horizontu se pojavi austrijski avion. Poče artiljerijska paljba i ja se … vratih s djecom kući. Gotovo istog trenutka začu se jaka eksplozija i avion okrete natrag u pravcu Kotora. Ispostavilo se da je bomba pala na kuhinju i šupu za drva onog istog Steva Tatara, čiji je sin bio ranjen bombom već prilikom prvog dolaska aviona. Baš nema sreće! Već popodne, kada sam izašao u grad, sretoh žandara koji je nosio bombu koja nije eksplodirala, a koja je, takođe jutros pala u gradski park. Odmah se uputih da vidim oba mjesta na koja su bombe bačene i ustanovih da se naše Poslanstvo nalazi na pravcu na kom su bačene. Nije bilo ni najmanje sumnje da je cilj napada aviona bilo naše Poslanstvo…“ („N. M. Potapov: ruski vojni agent u Crnoj Gori“, Tom II, Podgorica-Moskva, 2003, str. 670).

Potapov je načinio bilješku o pojavi austrijskih aeroplana i narednog dana, 25. decembra:

„Oko 4 sata popodne sa juga se ponovo pojavio austrijski avion. Bez obzira na jak čeoni vjetar, on se, mada sporo, ipak približavao Cetinju… Otpoče paljba. Šrapneli su eksplodirali dobro u željenom pravcu, ali suviše nisko, jer je avion bio veoma visoko. Konačno je avion stigao do tačke sa koje zbog jakog vjetra, mada mu je motor radio svom snagom, dalje nije mogao. Očigledno, zbog straha da neće imati dovoljno goriva da se vrati, Austrijanac je, najzad, okrenuo avion prema Kotoru, ne nanijevši nikakvu štetu Cetinju prvog dana Hristovog rođenja…“ (isto, 671).

U „Glasu Crnogorca” (broj 71) od 29. decembra 1914. godine nalazimo vijest o nadlijetanjima Cetinja:

„Domaće vijesti

Austrijski aeroplani.

Na Badnji Dan i na sami Božić letio je nad našom prijestonicom austrijski aeroplan. Na Badnji Dan bacio je na varoš dvije bombe, od kojih je jedna eksplodirala u dvorištu privatne kuće u neposrednoj blizini Velike Državne Bolnice. I ako je na ovoj vidno istaknut barjak Crvenog Krsta, ipak su je austrijski aeroplani naročito uzeli na nišan. Biće da žele pokazati kakvim je hrišćanskim i kulturnim duhom prožeta susjedna monarhija! Druga je bomba pala u Opštinski Park, ali nije eksplodirala. I na sami Božić, praznik mira i ljubavi, pojavio se nad Cetinjem austrijski aeroplan. Naše baterije otvorile su na njega paljbu, i zadržale su ga u velikoj daljini. Poslije pola časa u najvećoj brzini okrenuo je put Kotora. Nalazeći se iznad Bjeloša, bacio je u blizini crkve tri bombe. Pred crkvom je bio iskupljen narod, mahom žene, djeca i starci. Bombe nijesu eksplodirale. Danas je nad Njegušima letio jedan austrijski aeroplan i bacio je dvije bombe, jednu na Dugi Do, a drugu na Erakoviće u blizini Kraljeva Dvorca. Štete nije bilo.”

U dokumentu iz neobjavljene arhivske građe dr Srđe Martinovića pod datumom 2. januar 1915. stoji: „Avion je bacio 6 bombi na Cetinje“.

„Glas Crnogorca” od 3. januara 1915. godine (broj 1) donosi sljedeću vijest:

„Austriski aeroplan. I juče je nad Cetinjem letio jedan austriski aeroplan. Pojavio se u 12.40 minuta na podne. Kružio je nad prijestonicom nešto više od tri četvrti časa. Naše baterije gađahu ga više puta, isto tako i plotunima francuski odred ispred Vojnoga Stana. Aeroplan je bacio na prijestonicu četiri bombe. Jedna je pala kod dvorske crkve u neposrednoj blizini Kraljeva Dvora. Druga je pala u glavicu kod kuće g. A. Popovića u blizini Državne Bolnice, a treća i četvrta pale su u Donjem Polju na Grudu i u Borovik. Sve četiri su bombe eksplodirale, ali nijesu učinile nikakvu štetu.”

Ruski vojni ataše Nikolaj M. Potapov, pod datumom 19. januar 1915. godine bilježi:

„Oko pola jedan popodne po sedmi put je iznad Cetinja letio austrijski aeroplan, bacio pet bombi, ali ne pričinivši štete“ (isto, 685).

Cetinjski „Vjesnik” od 20. januara 1915., br. 4, izvještava:

„Opet aeroplan. Juče … po podne letio je austrijski aeroplan nad Cetinjem i bacio 5 bomba, koje su sve eksplodirale ne nanijevši nikakve ozbiljne štete. Jedna je bomba pala u baštu do dvorca NJ. Kr. V. Knjaza Našljednika Danila i eksplodirala sa silnim djejstvom tako, da su mnoga staklena okna na dvorcu poprskala. Dvije su bombe pale u brdo nad bolnicom „Danilo I“ u kojoj su ranjenici i do koje je blizo zgrada ruskog poslanstva, jedna bomba blizu cetinjskog manastira, a peta, pošljednja, dalje od varoši.”

Pod datumom 22. januar, Nikolaj Potapov bilježi:

„U pola četiri popodne iznad Cetinja se pojavio austrijski aeroplan, koji je bacio dvije bombe u brda kod Vladinog doma. Štete nije bilo nikakve, iako je dio gelera pao blizu kafane kod Vladinog doma“ (isto).

Ministar Risto Popović u dnevniku u januaru 1915. bilježi:

„Od 17-og do 23-g dani prošli u običnoj kuburi. Najznačajniji bio 22-i. Toga dana bio aeroplan – bacio bombe bez štete” („Dnevnik ministra Rista Popovića 1913–1916. godine”, str. 665).

Cetinjski „Vjesnik“ od 23. januara 1915., br. 5, izvještava:

„Opet aeroplani. I juče po podne oko 3 i po časa letio je nad Cetinjem austriski aeroplan. Došao je od Primorja, pošto je u Baru nad pristaništem bacio bombe, koje nijesu učinile nikakvu štetu. Na Cetinje je bacio dvije bombe, do sada najveće. Eksplozija je od obadviju bomba bila silna, ali štete nije bilo. Prošle noći nad Barom su se pojavili šest aeroplana, koji su na pristanište bacili preko petnajest bomba. Jedno lice je sasvijem lako ranjeno u ruku, a drugih šteta nije bilo.“

„Glas Crnogorca” (broj 5) od 24. januara 1915. javlja o austrijskom bombardovanju Bara, ne pominjući napad na Cetinje:

„Austrijski aeroplan. Juče je ponovo oko 4 i po sata poslije podne neprijateljski aeroplan letio nad Barom i bacio šest bomba, ali štete nije bilo.”

Cetinjski „Vjesnik” od 3. februara 1915., br. 8, donosi duži članak o napadu austrijskih brodova i aeroplana na barsku luku, a potom i na Rijeku Crnojevića:

„U toku paljbe doletio je jedan austrijski aeroplan. Kružio je više od tri četvrti časa iznad zaliva. Bacio je sedam bomba, pa je po tome gađao iz mitraljeza. Bombe su pale u more u blizini Kraljevog jahta „Rumije“, na koji je neprijatelj naročito sručio svoju pakosnu nemoć. Oko 1 čas po podne torpednjače su otplovile. Šteta je bila vrlo neznatna. Ljudskih žrtava nije bilo. Dok se to događalo u Baru, austriski su aeroplani letjeli nad Rijekom, Virom i Cetinjem. Gađali su iz mitraljeza naše lađe na Bojani, naše transporte no kolskim putovima i mirno stanovništvo. Nad Rijekom su letjela dva aeroplana. Na nju su, i to upravo na Kraljev dvorac, naročito obratili svoju akciju. Oni dobro znaju, da je Rijeka zimovište Kraljevske Porodice i da tu nema nikakvih stovarišta, niti objekata za vojničke svrhe. Oni znaju i to, da tu najveći dio zime boravi sa svojim kćerima naša ljubljena Kraljica, koja svojim godinama i slabom zdravlju nalazi okrjepljenja u blagoj riječkoj klimi. Oni znaju, da i divljaci imaju obzira prema slabosti žene, osobito jedne uzvišene žene — narodne majke, čiji je cjelokupni život oličenje milosrđa, plemenitosti i dobrote. Pa ipak ti varvari u fraku „kulturtegera“, u nedjelju su očigledno gađali riječki dvorac, ma da su na durbin mogli ispred njega zapaziti i Kralja i Kraljicu, i ostale članove kraljevske porodice. Na njih su bili upravili mitralješku paljbu. Kuršumi su padali u neposrednoj blizini Kralja i Kraljice i uzvišenih im kćeri. Bogu hvala, žrtava nije bilo. Pošto su svršili to „slavno” djelo, dostojno Austrijine sramote u civilizovanome svijetu, aeroplani su se uputili prema Cetinju i Kotoru. U riječkom građanstvu i u narodu niko nema dovoljno riječi, kojima bi izrazio svoje gnušanje nad hunskim načinom austrijskog ratovanja.”

Crnogorski komandir Marko M. Martinović u ratnom dnevniku pod datumom 5. februar 1915. godine bilježi:

„Aeroplan je letio nad Cetinjem i bacio 5–6 bombi. Bilo je štete i ljudskih žrtava. Ubijene su dvije žene i jedno dijete a ranjeno je nekoliko osoba. Kako su bombe pale većinom u pravcu vojnog stana i bolnice Danilo I, to izgleda da je njih i gađao. U vojnom stanu boravi francuski detašman, te je možda i to imao u vidu aviatičar, kada je bombe bacao. Na Cetinju se nalazi i vojni arsenal (tzv. Laboratorija) a s Orlova Krša naš top gađa avione, kada se pojave – ipak ovakvo mrcvarenje civilnog stanovništva ne priliči velikoj i moćnoj monarhiji.” („Crna Gora u Evropskom ratu – ratni dnevnik Marka Milovog Martinovića”, Drugi dio, priredio Srđa Martinović, Matica, br. 95, jesen 2023).

Ruski vojni ataše Nikolaj M. Potapov bilježi dva nadlijetanja prijestonice prvih dana februara 1915:

„U ovom vremenskom intervalu na Cetinje je u dva maha dolijetao austrijski aeroplan: 1. februara, kada je posjetio i Rijeku, gdje je navodno pucao iz mitraljeza, pri čemu je u crnogorskim novinama bilo objavljeno da je čak nekoliko metaka palo kraj nogu Kralja, Kraljice i kneginjica koje su izašle da vide aeroplan, i 5. februara, kada su dvije od četiri bačene bombe ubile dvije žene i jedno dijete, i ranile troje djece. Tek poslije toga „publika“ se počela ozbiljnije odnositi prema dolijetanju aeroplana i skrivati se po kućama. A naročito kada je oblasna uprava razaslala štampano obavještenje da će se o dolijetanju aeroplana stanovništvo upozoravati zvonjavom velikoga zvona. Poslije toga bile su već 2-3 „panike“, jedna čak u 11 sati uveče ali se aeroplan nije približavao Cetinju.“     

U dokumentu iz neobjavljene građe dr Srđe Martinovića pod datumom 1. februar 1915. stoji: „Nedjelja. Rijeka (…) Dva austrijska aviona su pucala iz mitraljeza u 11.30“.

U istom dokumentu pod datumom 5. februar 1915. navodi se sljedeće: „Avion je oko podneva bacao bombe na Cetinje, usmrtivši dvije žene i jedno dijete.“

O ovom bombardovanju izvještava i „Glas Crnogorca” od 5. februara 1915. godine (broj 7) donoseći i imena žrtava :

„Bombardovanje naše prijestonice.

Danas na podne opet se pojavio nad Cetinjem austrijski aeroplan. Sa planom je bombardovao varoš. Bombe su bacane u pravoj liniji na redove kuća ulice Baja Pivljanina. Jedna je bomba pala u avliju kuće u Ivan Begovoj ulici, gdje je ranije bilo Ministarstvo Prosvjete. Bomba je eksplodirala i na mjesto je ubila Jelenu Krstić, ženu pok. Spasa Krstića koji je poginuo na početku ovoga rata. Njezin đetić od 5 godina teško je ranjen. Otkinute su mu jedna noga i jedna ruka. Na istome mjestu, od iste bombe, teško je ranjeno dijete od jedne godine Petra Boljevića, a drugo mu je dijete lako ranjeno. Njegova žena je takođe lako ranjena. Druga je bomba pala i eksplodirala u avliji kuće Ilije Radova Ivanovića na pazaru, i tu je poginula njegova žena Stane. Treća je bomba pala blizo vlaške crkve na Obilića Poljani i takođe je eksplodirala. Na sreću niko nije bio u neposrednoj blizini. Četvrta bomba pala je u avliju kuće g. Mila Tatara. Nije eksplodirala. Peta bomba je bačena na Inogor više Bajica. I ova je eksplodirala, ali nije nanijela štetu. Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar, NJ. Kr. V. Knjaz Nasljednik i Knjaginjica Vjera odmah su posjetili mjesta eksplozije da vide žrtve i utješe unesrećene porodice. Ovaj varvarski način austrijskog ratovanja izaziva samo gnušanje i preziranje. Austrijanci su sada uzeli na nišan porodice i domove naših ratnika.”

U bombardovanju Cetinja 5. februara 1915. poginule su Jelena Spasova Krstić, Stane Radova Ivanović i jedno dijete, dok je jedno dijete teško ranjeno. Cetinjski „Vjesnik” od 7. februara 1915, br. 9, se osvrće na ovaj događaj i na udarnom mjestu donosi sljedeći članak:

„Cetinje, 7. februara. Austriski aeroplani, kojima su, po paklenom planu, žene i djeca u našoj prijestonici postali objekt ratovanja, takvim svojim ni malo viteškim podvizima pokrivaju vojsku Njegovog Apostolskog Veličanstva i besprimjernom sramotom. Oni tijem dodaju novi, još niži, stid i sram onome, što ga Ćesarove trupe počiniše po pitomoj Mačvi. Tamo su „crno-žuti vitezovi” sjekli starce i babe, na bajonete nabadali majke, kasapili nevinu djecu i parali utrobe matera u blagoslovenom stanju. Pozavidio bi im i „Džek Trbosjek”! U Čajniču su, pošto se, jedno vrijeme, naša vojska morala povući, pod prijetnjom smrti nagonili sestru, da ona, u mjesto carsko-kraljevskih dželata, strijelja svojega jedinoga brata, jedinu mušku glavu od njenoga roda! A ovamo, preko lovćenskih visina, šalju svoje aeroplane na jednu neutvrđenu varoš, na jedno mirno stanovništvo, da uvjere njega i s njime sav ostali svijet, da austrijskoj zloći nema kraja, da bečka crno-žuta pakost nema mjere, i da te niskosti, te bestijalnosti, te nečovječnosti i te poruge, koje se Habsburška Monarhija u svojim vojno-političkim operacijama ne bi latila. Ona nam je objavila rat za istrebljenje. Ona se spustila na nizinu životinje u čovjeku. Ona dokazuje, da su za nju pravo, pravda, hrišćanstvo, civilizacija, međunarodno pravo prazne, dekorativne riječi. Kakav je duh u upravljačima koji naređuju da se iz visins zlonamjerno spuštaju bombe na glave mirnoga stanovništa, na žene i djecu? Koga traže u tome dijelu stanovništa? Zar naše ratnike, koji su tako reći svi na frontu; zar vojničke objekte, koji se tu ne stavljaju? Ili možda misle da šire strah i da donesu klonulost? Ljuto se varaju. Koliko je god njihovo nevaljalstvo, njihovo divljaštvo neizmjerno, toliko je naše strpljenje, naša izdržljivost bezgranična. Oni još ne uviđaju, da varvarska sredstva u ratovanju donose sasvijem suprotne rezultate. Prave ozlojeđenje, podižu napon volje za osvetom i izazivaju gnušanje. Oni nas ne mogu ničim obeshrabriti. Aeroplanima se ne donose odluke u sukobima država i naroda. Stvarajući ogorčenje u pozadini, među nezaštićenim porodicama, oni će načiniti da na frontu nastane takva žeđ, koja se ne bi mogla pretuliti dok bude na životu i potonjega vojnika Apostolskog Veličanstva. Tako oni rade protivu nas, tako protivu Srbije i Rusije, tako svuda gdje dopru. Gnusoba im je ime, smrad im je duša, pakao će im uskoro biti grobnica. Ko bi još mogao naći jednu bar riječ u njihovo opravdanje! Bio bi grđi od njih. Žrtve, nevine žrtve austrijskog divljaštva, izvršenoga prekjuče na Cetinju, srcem i dušom žalimo i oplakujemo. Srce nam se para pri pomisli, da mogu da stradaju i slabe žene i nevinašca. Ali u toliko je naše pravo jače, austriska sramota dublja i smrt joj očiglednija.”

U istom broju „Vjesnika” od 7. februara 1915. nalazimo i članak o sahrani žrtava bombardovanja Cetinja:

„Pogreb žrtava. Juče po podne sahranjene su na Cetinju žrtve divljačkog načina austrijskog ratovanja: dvije žene i jedno muško dijete od pet godina. Posmrtne pratnje sačekale su jedna drugu i sa Glavnoga Pazara zajedno su krenule put Vlaške Crkve i groblja. Njegovo Veličanstvo Kralj juče je posjetio domove, u kojima su bili izloženi posmrtni ostatci, a po podne na sprovodu je bila Njeno Kraljevsko Visočanstvo Knjaginjica Vjera, koja je išla odmah za sanducima. Sve su radnje za vrijeme prolaza pratnje i do pogreba bile zatvorene. Na pogreb je izašlo tako reći sve cetinjsko građanstvo, da u što većem broju, koliko je to u ovim prilikama moguće, ukaže žrtvama svoju pažnju. Na pogrebu prisustvovahu sva gospoda ministri, diplomatski predstavnici, časništvo Kraljevog Dvora, srpski i francuski oficiri i činovništvo.”

***

Kako je rečeno naprijed, austrougarski vazduhoplovi su u početku rata bili naoružani tek lakim oružjem i improvizovanim bombama, da bi već na jesen počeli da nose i razorne bombe – sa čime su se uvećavale i posljedice bombardovanja gradova i varoši, kao i odnos civilnog stanovništva prema toj novoj pojavi.

Branislav Kovačević o tome piše: „Prve bombe koje su bacili na naselja bile su male razorne moći i više su kod stanovništva izazivale radoznalost nego strah. Policija je imala nevolja u vezi sa naredbom Vrhovne komande da se na znak dolaska neprijateljskih aviona stanovništvo sklanja s pazara i ulica. O tome je Miloš Živković sekretar kralja Nikole ostavio sljedeći zapis: „Sklonite se u pouzdana mjesta!“ opominju žandarmi. „Skloni se ti ako ti je ko od tvoijeh ikad bježao, ja zanago neću!“ – odgovaraju po pazaru“ (B. Kovačević, „Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, str. 94).

Komandir Marko Martinović u ratnom dnevniku pod datumom 18. februar 1915. bilježi:

„Aeroplani lete i bacaju bombe, većinom nad Grbljem i Pristanom. Bacili su bombe i kod prestolonasljednikovog dvorca na Topolcu i sva stakla polomili, jer je bomba eksplodirala ispred samog dvorca” (Ratni dnevnik, Drugi dio, Matica, br. 95, jesen 2023).

Brigadir Petar Lompar u ratnom dnevniku pod datumima 18, 19. i 20. februar 1915. piše:

„18 II Letjeli su neprijateljski aeroplani i bacali bombe iznad Prijerada i Pobora

19 II K-da Odreda Prijevor izvještava se da je dan miran, letjeli su aeropl. neprijat. iznad D. Grblja i bacali bombe. Neprijatelj je gađao na Mirac ali bez štete.

20 II Ovog dana je neprijatelj gađao na Krimalj ali bez štete, letio je neprijatljski aeroplan iznad Grblja” („Ratni dnevnik brigadira Petra Lompara novembar 1914 – jun 1915. godine, I dio”, 549-551).

Komandir Marko M. Martinović je načinio novu bilješku početkom marta 1915:

„1. III 1915. g. (…) danas oko podna doletio je neprijateljski avion do Budve i stao kružiti nad njom, bacivši nekoliko manjih bomba, koje su eksplodirale sa malim dejstvom. Ove bombe su cilindraste forme, dugačke 24 sm a u prečniku 4 sm. Dio sa eksplozivom je dugačak 14 sm, a ostali dio je sa bronzanim poklopcem u kome je namješten jedan mali propeler, koji se okreće i dovodi svoju iglastu osovinu do kapsule. S padom na zemlju poklopac se pokrene ka glavnom dijelu bombe i tim samim osovina jače udari u kapsulu i zapali je, a ova zapali sadržinu bombe. U bombama je eksploziv nalik na čokoladni prašak i miriše na badem. Bronzani poklopac je na vrhu malo zaoštren i ima 4 otvora, kroz koje prolazi vazduh i okreće propeler. Na zadnjem dijelu je utvrđen prsten za koji je vezan konopčić sa šeširićem od voštanog platna, koji služi kao padobran za bombu. Na sredini glavnog dijela bombe nalazi se rupica, kroz koju izlazi fitilj (bikfordov), te se i pomoću njegovog potpaljivanja može zapaliti sadržina bombe. (…) Avion se potom udaljio u pravcu Grblja, ali se odmah vratio. Ponovo je letio nad Budvom i nad Koštanjicom, bacivši na iste nekoliko bomba, od kojih je jedna eksplodirala u sred Budve na krovu kuće trgovca Medina. Na mjestu pada bombe krov je jako rasturen, pod od sobe probijen i jedna mu greda prekršena. Jedna kugla iz bombe prošla kroz dva sprata na niže. Ove bombe su od nekih 15 kg težine. Aeroplan je dalje kružio, sve se niže spuštajući, da su mu se djelovi jasno viđeli. Avion nije niko gađao nego se mirno vratio i više nije bombe bacao” („Crna Gora u Evropskom ratu – ratni dnevnik Marka Milovog Martinovića”, Drugi dio).

Ruski vojni ataše Nikolaj Potapov pod datumom 10. mart 1915. bilježi:

„Jutros u pola osam digla se uzbuna: pojavio se austrijski aeroplan, ali je proletio mimo, duž Lovćenskog grebena. Ipak kod Crnogoraca nije moglo proći bez neprijatnosti. Oni su iz topa koji je bio određen za gađanje aeroplana i koji je stajao sa jako ukopanim stražnjim dijelom lafeta, opalili kada je aeroplan bio još daleko, tj. pri horizontalnom položaju tijela topa. Od toga pucnja top se prevrnuo, te smo čak posmatrali kako su se nesretni artiljerci trudili da ga ponovo postave na mjesto. Od Pešića, a zatim i od Vimera, saznao sam da su jutros tri aeroplana letjela nad Barom, gdje su bacili 13 bombi, od kojih su dvije pale na italijansku prodavnicu duvana i srušile krov. Ostale nisu pričinile štetu. Poslije toga jedan od aeroplana krenuo je prema Virpazaru, gdje je bacio bez štete šest bombi, a drugi, koji je proletio pored Cetinja, bacio je dvije bombe na Njeguše, ali takođe bez štete.“ („N. M. Potapov: ruski vojni agent u Crnoj Gori“, str. 699).

„Glas Crnogorca” od 10. marta 1915. godine (broj 12) izvještava sljedeće:

„Neprijateljska akcija. Jutros su se rano digla tri neprijateljska aeroplana i letjela iznad Bara gdje su bacili 16 bomba, ali štete nije bilo. Jedan od njih letio je nad Virom i bacio 8 bomba koje takođe nijesu štete učinile, a jedan nad Njegušima, bacivši 2 bombe — takođe bez štete.”

Ministar Risto Popović u dnevniku bilježi nadlijetanje i bombardovanje Cetinja 18. marta 1915. godine:

„18/3 – Noćas – 17/18 – tačno na ponoć aeroplan austrijski letio nad Cetinjem i bacio 5-6 bombi. Bez znatne štete – ranio dvojicu-trojicu” („Dnevnik ministra Rista Popovića 1913–1916. godine”, str. 670).

U dokumentu iz neobjavljene građe dr Srđe Martinovića pod datumom 18. mart 1915. stoji: „Večeras je avion bacio 6 bombi na Cetinje“.

O ovom bombardovanju bilješku je načinio i Nikolaj Potapov.

„Oko ponoći na Cetinju se čulo nekoliko snažnih eksplozija, a odmah zatim čuli su se povici: „Aeroplan baca bombe“… Svi su poskakali iz kreveta i pojurili da se sakriju na sigurna mjesta, a u međuvremenu su odjekivale eksplozije, pri čemu je jedna bomba eksplodirala nasred naše ulice, na nekih 40-50 koraka od naše kuće. Ipak kroz pet minuta aeroplan je već nestao, a čitav grad, pri punoj mjesečini, pohrlio je na ulicu da razgleda oštećenja. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava, ako se ne računaju tri-četiri čovjeka lako ranjena sitnim krhotinama – da li bombi da li prozorskih stakala koja su se rasprsnula u paramparčad. Jutros sam i ja s kćerkama izašao da razgledam oštećenja. Kada smo prilazili „Radničkoj školi“, u čijem dvorištu je bomba polomila sve drveće i srušila zid kamene šupe, iz Dvora je izjahao Kralj, da i on razgleda oštećenja. Prolazeći pored nas i pozdravivši se s nama, dobacio je u prolazu: Odgovaraće nam za ovo Austrijanci na Karpatima… Ispada da se dolijetanje aeroplana najmanje očekivalo baš ove noći, jer je do pola 11 uveče, kada su svi odlazili na spavanje, padala kiša i čitavo nebo je bilo u oblacima. Kada se iznenada oko ponoći nebo razvedrilo, obasjao pun mjesec, i … kroz četvrt sata aeroplan je već bio nad Cetinjem. Naravno, Francuzi su bili nespremni za susret sa „gostom“ koji je letio iznad Cetinja na visini ne većoj od 400-500 metara i lako mogao biti oboren plotunima dvorske straže (crnogorske i francuske)“ (isto, str. 707).

O noćnom napadu na Cetinje izvještava i „Glas Crnogorca” od 18. marta 1915. godine (broj 14):

„Noćni prepad. Noćas na ponoći jedan austrijski aeroplan letio je nad Cetinjem i bacio u samu varoš sedam bomba koje su sve eksplodirale. Više kuća je oštećeno; mnogo prozora razbijeno, a električna instalacija na nekoliko mjesta pokvarena. Bombe su pale u najživlji dio prijestonice; jedna je eksplodirala u neposrednoj blizini Kraljevog Dvora, u bašti Radničke Škole. Na sreću, ljudskih žrtava nije bilo, osim što su četiri čovjeka ranjena, od kojih jedan teže. Djejstvo eksplozije bilo je silno. Zastupnik Ministra Predsjednika i Ministra vojnog, Ministar Finansija i Građevina g. Risto Popović obišao je sva mjesta eksplozije i posjetio je porodice u svima kućama, u čijima su dvorištima ili u neposrednoj blizini bombe eksplodirale. Ovaj mučki noćni aeroplanski napad na nezaštićeno prijestoničko građanstvo, koje se sastoji u ovim prilikama mahom od žena i djece, nailazi u svima prijestoničkim krugovima na nepodijeljeno gnušanje.”

Brigadir Petar Lompar u ratnom dnevniku pod datumom 24. mart 2015. piše:

„Utornik 24. mart 1915. (…) K-da Odreda izvještava se da je oko 9 i po sati iz jutra iznad Bratišća letio neprijatelj i bačio 6 bomba, ranio teško Petra Pejovića i lako S. Gazivodu“ („Ratni dnevnik brigadira Petra Lompara novembar 1914 – jun 1915. godine, (II dio)”, Matica, br. 92, str. 567-568).

***

Sada se okrećemo bombardovanju Podgorice. Branislav Kovačević piše da su se „prvi avioni nad Podgoricom pojavili početkom novembra 1914. godine”. „Instaliranje velike radio-telegrafske stanice u Podgorici na desnoj obali Ribnice kod Monopola duvana (26. oktobra, odnosno 8. novembra 1914, kada je svečano puštena u rad) koja je pored povezivanja Crne Gore sa Francuskom, Sjevernom Afrikom i Italijom, trebalo da obezbijedi i vezu između Francuske i Rusije, privuklo je pažnju austrougarske avijacije, pa ju je često nadlijetala i bombardovala. Za odbranu radio-stanice korišćena su dva topa, koja su opsluživala četvorica nišandžija (…) Već 2. januara austrijski aeroplani su bacili na Podgoricu četiri bombe, koje nijesu prouzrokovale nikakvu štetu” (B. Kovačević, „Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, str. 94).

Najsmrtonosnije bombardovanje Podgorice dogodilo se 24. marta 1915. godine (po starom kalendaru) i tada je na glavnom podgoričkom trgu poginulo tridesetak ljudi, a ranjeno tri puta toliko.

U jednom novinskom članku s kraja marta 1915. godine (koji donosimo u nastavku) kaže se da je „krv poprskala barake” na podgoričkom trgu. U drugom izvještaju se kaže da su bombe pale u blizini spomenika velikom vojvodi Mirku Petroviću (koji će kasnije biti porušen, prim. S.Č.).

Pravo je čudo da se o ovome u stručnoj i laičkoj javnosti ne govori češće. Jednako je neobično što u Podgorici nema nikakve spomen-ploče ili spomenika koji bi podsjećao na nevine žrtve bombardovanja iz 1915. godine. Očito je da naša kultura sjećanja još stoji na klimavim nogama. Uskoro će se navršiti 110 godina od tog događaja, pa je to i prilika da se to ispravi.

Prije nego što započnemo sa navođenjem izvora, treba reći da postoji velika zbrka oko datuma masovne pogibije civila na podgoričkom trgu u Prvom svjetskom ratu. Naime, u nekim knjigama i novinskim člancima se tvrdi da je to navodno bilo 16. aprila 1915. godine. Međutim, to nije tačno. Ova greška nije posljedica razlike u starom i novom kalendaru, jer se smrtonosno bombardovanje dogodilo 23 dana prije 16. aprila 1915. godine.

Ugledni istoričar Branislav Kovačević je u citiranom članku iz 2000. godine naveo da se smrtonosno bombardovanje Podgorice zbilo u utorak 24. marta 1915. godine (po starom kalendaru), ali je propustio da navede izvore, kao i da upozori na tendenciju daljeg širenja pogrešnog datuma.

O 24. martu 1915. kao danu kada je počinjen masakr na glavnom podgoričkom trgu svjedoči više izvora. Na prvom mjestu treba pomenuti dnevničke bilješke ministra Rista Popovića, zatim dnevničke bilješke ruskog vojnog atašea Nikolaja Potapova, zatim ratni dnevnik brigadira Petra Lompara, kao i ratni dnevnik komandira Marka M. Martinovića u kome se, u vezi pregovora crnogorske i austrijske delegacije o prestanku bombardovanja gradova, navodi da je Podgorica bombardovana 24. marta 1915. godine. O tome svjedoče tri opširna članka u cetinjskom „Vjesniku“ od 26. marta 1915. godine, kao i manji članak u „Glasu Crnogorca“ od 28. marta 1915. u kome se, doduše, ne navodi precizan datum bombardovanja, ali je iz konteksta nesporno da je to bilo u prethodna 3-4 dana.

Sada ćemo redom iznijeti izvore koji govore o austrijskom bombardovanju Podgorice 24. marta 1915. godine.

Započećemo s crnogorskim ministrom Ristom Popovićem koji u dnevniku pod datumom 24. mart 1915. bilježi:

„24/3 – Išli na Rijeku Plamenac, Vuletić i ja da po raznim pitanjima referišemo Kralju. Ja imao kao najglavnije pitanje zajma za vojne potrebe, a prema detaljnim pitanjima (…) Ovog dana aeroplan austr. prošao preko Rijeke baš kada smo mi tamo bili za Podgoricu gdje je čuda učinio – bacao bombe glavnom ulicom i ubio i ranio oko 70-80 osoba još se tačan broj i ne zna” (isto, str. 672).

Nikolaj M. Potapov u svojim dnevnicima pod datumom 24. mart 1915. piše sljedeće:

„Oko četiri sata po podne na Cetinju se digla uzbuna: približavala su se dva austrijska aeroplana – ali su proletjeli mimo nas, krećući se prema Rijeci a zatim prema Podgorici. Nakon tri-četiri sata stigla je vijest da je u Podgorici bačeno šest-sedam bombi, pri čemu ima nekoliko desetina ubijenih i ranjenih… Eto ti Delaroševog hvalisanja kako „u Podgoricu neće moći doletjeti austrijski aeroplani, jer su tamo postavljena francuska oruđa!“ Čekaćemo crnogorske novine da saznamo pojedinosti o Podgorici.“ („N. M. Potapov: ruski vojni agent u Crnoj Gori“, str. 709).

Da se smrtonosno bombardovanje Podgorice dogodilo 24. marta, a ne 16. aprila 1915. svjedoči i brigadir Petar Lompar koji je u ratnom dnevniku pod datumom 26. mart 1915. zapisao:

„26. III. K-da Odreda sprovodi spisak poginulih i ranjenih u Podgoricu od bomba” („Ratni dnevnik brigadira Petra Lompara novembar 1914 – jun 1915. godine, (II dio)”, str. 569).

U dokumentu iz neobjavljene arhivske građe dr Srđe Martinovića pod datumom 24. mart 1915. stoji: „Avion je preletio za Podgoricu gdje je usmrtio više od 100 ljudi.“

O smrtonosnom bombardovanju Podgorice govori se u cetinjskom „Vjesniku“ od 26. marta 1916. godine (broj 20) koji je iscrpno izvijestio o zločinu i posvetio mu tri članka. Udarni članak počinje kratkim izvještajem o tragičnom događaju, a iza toga slijedi bespoštedna kritika Beča zbog ubijanja nevinih i nezaštićenih civila. Donosimo taj tekst u cijelosti:

„Austrijsko krvološtvo. Treći dan Uskrsa 24. marta, pojavio se oko 4 i po sata po podne nad Podgoricom austrijski aeroplan, i bacio na varoš 7 bomba, koje su eksplodirale uz strahovito djejstvo na glavnom trgu i šetalištu, gdje je zbog svečanog dana bilo mnogo naroda. Zlikovac je tražio najživlje mjesto, koje će donijeti najviše žrtava. Broj njihov je ogroman, do sada u sličnim nesrećama nečuven – 93 što mrtvih, što ranjenih građana, većinom žena i djece. Do ovoga trenutka ima mrtvih 26. Mnogo ih je unakaženih, a pojedinci su upravo raskomadani. Jedna žena u momentu kad je ubijena bombom, porodila je mrtvo dijete. Tri su kuće, na koje je pala bomba teško oštećene ali, srećom, nije u njima bilo žrtava. Ovako govori hladna telegrafska žica raznoseći glas o krvavom, bezbožnom i gnjusnom djelu austrijskih aeronauta. Od svih najstrašnije, najbrutalnije, najkrvoločnije, ovo je zločinstvo uneseno u ružan, demonski trofej ćesarovih podviga kao strahota svijeta i ruglo sramne prosvijećenosti. Ko je to susjed naš? Da nije varvar, Hun, da nije kakav biblijski car, koji u hiljadama nevinih traži jednoga krivog? Ni varvar, ni Hun ni biblijski car, nego zmija, kojoj habsburška kruna predstavlja srce, glavu i otrov. Ta, koja je svojom laži i jezuitizmom postala prva kći vjere i predziđe hrišćanstva, ta, koja je u lažnom monaškom ruhu htjela da bude apostol zapada na tihom Jegejskom Moru, ta, koja je pod palmovom granom uvijek čuvala ili otrov ili nož — ona, ona — apostolska prosvjetiteljka — ona je susjed naš. Stid i sram! Pokrivena porazima i sramotom, bijena na svima frontovima kao niska neman, osuđena na pakao i rasulo, na ništavilo i kletvu, ona izgleda kao škorpija, koja suviškom svoga otrova truje i samu sebe. Žene i djeca, starci i bolni — to joj je cilj, kao onoj vještici, koja je u svojim kotlovima varila živu djecu. Nema razlike između nje i njenih „prosvijećenih“ upravljača, koji su od vremena Josifa II. htjeli da budu Volterovski orlovi, i ako su u suštini bili satrapi svojih nesretnih naroda i kuga svoje najbliže okoline. Gruba krvoločna strast, koja je u Peri Segedincu, Košutovom proglasu, Marčanskom manastiru, zvjerstvima u Mačvi i Poljskoj došla do svog pravog izraza, zar je mogla zatajiti svoju pravu kanibalsku osobinu na Cetinju i u Podgorici? Sram i stid i kletva na vas, vi, koji u tihom skloništu noći, u mirnom Hristovom prazniku tražite nevinu krv, kao hijene i šakali! Naći će vas sud, koji će biti strašniji od provale zemlje i teškog mlinskog kamena. Gavrani će da vas kljuju, privezane na stub srama i nečojstva. Slava Vama nevine žrtve! Mir pepelu Vašem!“

Navedeni članak objavljen je na naslovnoj strani „Vjesnika“, na prvom stupcu. Odmah do njega, na drugom stupcu, slijedi članak pod naslovom „Budimo oprezni!“, a koji upozorava na surovu ratnu realnost, kao i na potrebu da stanovništvo reaguje adekvatno na pojavu neprijateljskih vazduhoplova:

„Ogroman broj žrtava u Podgorici daje nam povoda da se obazremo na neke naše rđave navike, bez kojih bi se s omanje posljedica vrlo lako moglo proći. Za svakoga mora biti makar danas jasno, da se naš neprijatelj u svojim zločinačkim ispadima protiv mirnog stanovništva ne vodi ni obzirima humanosti ni zakonima morala. Ni staro ni mlado, ni zdravo ni bono on neće da razlikuje. Mi nemamo sredstava, koja bi mogla nadmoćnost njegovu da suzbiju ili uklone. Aeroplani još uvijek padaju kao rijedak plijen i najsavršenijoj artiljeriji. Čitave ih armije obasipaju vatrom, pa je ipak rezultat vrlo neznatan. Dakle, vjerovatnost je daleko jača na strani napadača, nego onih koji imaju da se brane. Ali, to još ne znači, da je potrebno nesmotrenim izlaganjem ili lakovjernošću stavljati sebe neprijatelju na nišan. I ako je teško podvrgavati kritici žalosni slučaj u Podgorici, ipak se ne može ostaviti bez primjedbe ono nepojmljivo gomilanje naroda u momentu opasnosti. Mi svi dobro znamo, da ćesarovi „golubovi“ ne dolaze po vojničke objekte u naše mirne varoši. Tu nema ni vojske ni vojnih instalacija ni strategijskih tačaka. Hvala Bogu, naši su šančevi ne u Podgorici, ne na Rijeci, ne na Cetinju, ne u Baru, nego daleko tamo na Drini na domak Gacka i Trebinja i na obalama Jadrana, u dubini neprijateljskog zemljišta. To najbolje zna neprijatelj sam, pa ipak on dolazi baš ovamo, gdje ga ne mogu dovesti nikakvi viši razlozi odbrane i sigurnosti, nego samo divljaštvo i žeđ za nevinom krvi. Zar može noćno lagumisanje Cetinja predstavljati u sebi išta vojno – operativnoga? Zar se planovi austrijskog đeneralštaba mogu kretati oko jedne zaspale varoši i nekoliko budnih kućica? Zar zgomilani pazari s povrćem i djecom mogu ulaziti u strategijske kombinacije? Nad svaku je sumnju jasno, da tima razbojnicima nije ni do čega, nego do uništavanja, masakriranja, zlobne osvete i panike, koju bi radi unijeti u naše mase. Svaki lijet njihovog aeroplana samo je ruka zlikovca i prohtjev paklene duše. Krvi, mesa, straha i rasula to traže oni, koji su u jednoj životinjskoj pomami izgubili svaku svijest o ljudskom biću, o čovjeku i Bogu. Zašto da im i sami padamo u njihovu zvjersku čeljust? Sklonimo se od njih koliko se može! Oni nam ne donose pozdrav nego smrt u komadima. Poslušajmo savjete i naredbe naših vlasti. Čim se aeroplan pojavi, raziđimo se, sklanjajmo se u kuće i na ona mjesta, koja je vlast kao pouzdana i sigurna odredila. Tri su jaka razloga koja govore za to: 1) što se oduzima neprijatelju mogućnost da baca bombe u gomilu; 2) što se olakšava djejstvo artiljerije, jer ona samo nad praznim ulicama može da vodi borbu s aeroplanom — i 3) što je uvijek manja vjerovatnost, da će biti žrtava pod krovom, jer se bomba odmah pri udaru upaljuje. Konačno, neprijateljski aeroplan ne nosi više od 7 bomba, pa kad bi narod bio u kućama i skloništima, i kad bi svaka druga bomba pogodila po jednu kuću, to bi eventualna šteta bila zapravo neosjetna. Lijet cepelina iznad Pariza prouzročio je vrlo neznatan broj žrtava: samo jedno je lice bilo teško ranjeno, a ostalih desetak lako. Pri tome treba imati na umu, da je zbog više razloga nemoguća preciznost u gađanju iz aeroplana. Bomba je uvijek opasnija za okolinu onoga mjesta, koje neprijatelj gađa, nego za sam cilj. Osim toga aeroplan je opasan za masu i ako ne baca bombe. On može biti naoružan mitraljezom, zapaljivom materijom i oštrim klincima, a sve to nalazi u gomili najviše žrtava. Za to treba naše građanstvo da bude prisebno i oprezno, da se upravlja prema naredbama i uputstvima svojih nadležnih vlasti i da izbjegava ovako teške i dalekosežne posljedice, do kakvih je žalosnim slučajem, došla naša Podgorica.“

U cetinjskom „Vjesniku“, broj 20, od 26. marta 1915. godine nailazimo na još jedan članak o tragičnom događaju u Podgorici, u kojem se iznose nove pojedinosti:

„Kraljevska pažnja. NJ. V. Kralj i NJ. Kr. V. Nasljednik, praćeni od g. S. Vuletića, Ministra Unutrašnjih Poslova, g. đenerala B. Jankovića, Šefa Štaba Vrhovne Komande i dvorskog časništva, pošli su jučer na automobilima sa Rijeke u Podgoricu, da posjete mjesto katastrofe, koju je jučer tamo proizveo varvarski napad austrijskog aeroplana. Gospodar, Nasljednik i sva Kraljevska Porodica do dna su duše potreseni, ozlojeđeni i revoltirani posljedicama napada austrijskog aeroplana na mirno stanovništvo Podgorice. Knjaz Nasljednik, i ako je bolestan, i ako su mu ljekari zabranili napore i teže kretanje, nije mogao odoljeti srcu, već je također pošao u Podgoricu da posjeti žrtve. Usput kod Krnjičke Kamenice Visoki Putnici sreli su tužni sprovod. Na kolima je bio mrtvački sanduk sa posmrtnim ostatcima jedne žrtve, koju je svojta pratila u mjesto rođenja. Automobili zastadoše. Kralj, Nasljednik i gospoda iz pratnje ustadoše, otkriše glave, prekrstiše se i odadoše potonje počasti. Gospodar je bio neobično ganut. Kralj je sa Nasljednikom svratio na Kruševac, gdje ih je dočekao Knjaz Mirko i dao im prve dirljive izvještaje o toku jučerašnje nesreće. Po tome su odmah krenuli u varoš pred Vojni Stan, gdje su ih predusrele mjesne vojne i građanske vlasti. Kralj i g. đeneral Janković otuda su se uputili u varoš, a ostali na automobilima. Velika množina građanstva okupila se oko Gospodara, koji je prisutne tješio, učestvujući s njima zajedno u njihovoj žalosti, u njihovom ogorčenju i osudi nedostojnog načina ratovanja, kojim se služi naš neprijatelj. Na sredini glavnog pazara, na najživljem mjestu, na raskrsnici ulice Kralja Nikole, gdje su pale i eksplodirale tri bombe i pokosile tolike nevine živote, Gospodar je zastao i dugo razgovarao sa narodom. Raspitivao se o svijema pojedinostima nesreće, o broju žrtava, o mrtvima, teško ranjenima, porodicama njihovim i materijalnim štetama eksplozije. Savjetovao je narodu da se čuva, da se bez velike nužde ne izlaže opasnosti, sa kojom se ne možemo boriti uspješno, pošto u ovome slučaju ne raspolažemo istim oružjem kao i neprijatelj). Treba se sklanjati u pouzdana skloništa i ne očekivati dolazak aeroplana u velikim skupovima na potpuno nezaštićenim mjestima. Osobito valja čuvati žene i djecu. Iza toga je Gospodar obišao bolnice, u kojima su smješteni ranjeni od bomba. Sve ih je tješio i dugo se sa svakim ranjenikom razgovarao. Sirotne je bogato darivao, njihovu djecu grlio i tješio a ljekarima i bolničarima preporučio da ih paze i njeguju. Nasljednik je za to vrijeme pregledao domove pogođene od bomba. Domaće je tješio i pitao ih o pojedinostima eksplozije. Pogođene su tri kuće. Krovovi, gornji spratovi su sasvijem razrušeni. Rezultat je eksplozije užasan. U jednoj kući za vrijeme eksplozije, pod krovom, na prvom spratu, bili su u sobi majka i dijete. Pukim slučajem oboje su spaseni, ma da je oko njih učinjena pustoš. Mnoge su žrtve pale od direktnog udara gvozdene parčadi, a mnoge od silnog potresa vazduha. Debele grede na krovovima raznesene su kao da su bile laka pera. Ali ko je bio u kućama nije stradao. Sve su žrtve pale na ulici, na glavnom pazaru. Tu je bilo prizora, čiju sliku ne bi mogla opisati ni najsavršenija fantazija. Komadi od tjelesa daleko su u naokolo letjeli kao deformna masa. Široki prostor bio je poprskan nevinom krvlju žena i djece. Gnjušanje, neizmjerno gnjušanje, do neba visoko, do kraja svijeta dugačko, miješalo se sa prolivenom krvlju! To ne bi učinili Kanibali, Huni i Avari, što je učinila vojna uprava „civilizovane“ države Apostolskog Veličanstva. Pošto je Nasljednik posjetio ranjenike u bolnicama, Gospodar je krenuo iz varoši. Građanstvo, neobično dirnuto Kraljevom i Nasljednikom milostivom pažnjom u ogromnom broju ih je ispratio sa izrazima zahvalnosti na licu. Prema potonjem dopisu, broj žrtava iznosi: poginulih što na mjestu, što kasnije od teških rana 26, a ranjenih 67.“

O masakru u Podgorici govori i kratka vijest u „Glasu Crnogorca“ od 28. marta 1915. (broj 16).

„Njegovo Veličanstvo Kralj i Njegovo Kralj. Visočanstvo Nasljednik, odmah sjutra dan (odnosi se na 25. mart, prim. S.Č.) po zločinačkom napadu austrijskog aeroplana na Podgoricu odvezli su se tamo praćeni od g. S. Vuletića, ministra unutr. Djela, i g. generala B. Jankovića, i posjetili su unesrećene. U Podgorici su se zadržali više od dva časa. Obišli su bolnice i u njima ranjenike, dugo se raspitujući o pojedinostima nečuvenog i bezbožnog zločina.“

O podgoričkom masakru koji se zbio 24. marta 1915. godine bilješku je ostavio i crnogorski komandir Marko Martinović. On u njoj ne pominje datum bombardovanja, ali bilješku započinje sa „III 1915“. U bilješci se osvrće i na članak u „Vjesniku“ od 26. marta 1915.

„III 1915. g. – Danas oko 4.5 časa po podne doletio je preko Koštanjice i uputio se ka Brajićima jedan neprijateljski avion. Pomislili smo da će prema Cetinju, ali kada se uputio pravo naprijed, jasno je bilo, da leti u pravcu Podgorice. Tako je i bilo. Nije potrajalo nekoliko – možda 15 minuta, stigao nam je brzojav, da je ovaj avion bacio nekoliko bomba na Podgorički pazar kod Spomenika i što ubio, što ranio preko 100 lica, među kojima seljaka, regruta, koji su se kupili poslije Uskršnjih praznika, žena i djece a bilo je i materijalne štete. Na pazaru je bilo dosta naroda. Strašan je bio prizor gledati raskomadane leševe i slušati jeku ranjenika. Lijepo se pita „Vjesnik“ u svom br. 20 od 26. III 1915: Ko je taj naš susjed? – Da nije Varvar, Hun, da nije kakav biblijski car, koji u hiljadama nevinih traži jednog krivca? – Ni Varvar, ni Hun, ni biblijski car, već zmija, kojoj habzburška kruna pretstavlja srce, glavu i otrov! Stid i sram. Onda se govorilo, da je bombe bacio austriski avijatičar Srbin Konjević, koji da je kasnije bio avijat. oficir u kralj. jugosl. vojsci. Nije mi poznato, u koliko je ovo tačno.” („Crna Gora u Evropskom ratu – ratni dnevnik Marka Milovog Martinovića”, Drugi dio).

Osim navedenog, posjedujemo i faksimil novinskog članka napisanog 27. marta 1915. godine, koji je najvjerovatnije sačinio neki dopisnik beogradskih listova. Taj članak prenosimo u cijelosti:

„Podgorička katastrofa

Kralj Nikola i đeneral Janković na licu mesta

Cetinje, 27. marta

Kralj Nikola, Prestolonaslednik Danilo, Min. Unutrašnjih Dela i šef štaba Vrhovne Komande general Boža Janković, posetili su Podgoricu i obišli žrtve varvarskog napada austrijskih aeroplana. U kućama, koje su pogođene bombama, niko nije postradao. Svu nesreću bombe su učinile na glavnom trgu, gde je zbog prazničnog dana izvanredno lepog i toplog vremena, bila masa naroda, iz varoši i okoline, mahom žena, dece i staraca.

Mnoštvo komada ljudskih telesa razletelo se unaokolo od strahovite eksplozije. Krv je poprskala zemlju i barake gde se prodaju životne namirnice. Leševi su tako unakaženi da se veći deo nije mogao agnosticirati. Zbog toga lista gubitaka nije mogla biti tačna. Do danas je utvrđeno 96 žrtava, od kojih 26 mrtvih, poginulih na mestu eksplozije.

Ima više ranjenih, koji su otišli kućama, ne prijavivši se lekarima. Prema tome sa ovima će se broj žrtava povećati. Teško ranjeni preneti su na Cetinje. Nekima su amputirane noge, nekima ruke, a dvoje je već umrlo od rana.

Kralj i Prestolonaslednik posetili su bolnice, i ožalošćene porodice. Svuda vlada gnušanje, jer Austrija ne ratuje sa crnogorskim vojnicima već sa mirnim i nezaštićenim stanovništvom u varošima i selima.”

Beogradski list „Mali Žurnal“ je tih dana u uvodniku oštro kritikovao austrijski način borbe, a te riječi je prenio „Glas Crnogorca” od 25. aprila (br. 20):

„… izvjesno može im se ljuto zamjeriti, što iz letjelica bacaju bombe na mirne građane Cetinja, Bajica, Bara, Rijeke i Podgorice. To su doista varoši nezaštićene. Tu nikoga nema osim bolesnika, žena, djece i staraca sa svojim bakama. Sve što je kadro da nosi oružje, na bojnim je poljima. Svirepost je besprimjerna, dostojna samo austro-ugarskih pržibaba, nadnositi se letjelicama nad ovaj nemoćni svijet i bacati bombe na njega. Kakva junaštva treba tu, kakvu slavu mogu tu pobrati? Ratovati s bombama protivu bolesnika, žena, djece i staraca čine samo kukavice. Junak traži junaka, a slave može biti samo u borbi s junacima. Gdje je, recite, u ovome ratu AustroUgarska slavno izdržala borbu s junacima? Nigdje, nigdje, nigdje. Svuda je sramno bijena, svuda sramno izjurena, svuda robljena i uništavana. Spala je da traži slave nad najmanjim i najslabijim, nad Crnom Gorom, pa i tu ne u koštac s njenim kršnim junacima, nego ubijajući bombama iz vazduha, s letjelica, žene, djecu i starce. Jer je to bezopasno, jer Crnogorci nemaju letjelica i baterija koje ih biju, a gdje god opasnosti nema, tu su Švabe i Madžari od vajkada veliki junaci…”

***

Ruski vojni ataše Nikolaj Potapov se u svom dnevniku pod datumom 24. mart 1915. osvrnuo kratko na vijest o masakru na podgoričkom trgu, a bilješku je okončao riječima: „Čekaćemo crnogorske novine da saznamo pojedinosti o Podgorici“. Viđeli smo da se cetinjski „Vjesnik“ od 26. marta postarao da načini iscrpan izvještaj o tom zločinu. Začudo, u „Glasu Crnogorca“ od 28. marta, kao i izdanjima od 4. aprila, 11. aprila, 18. aprila, 25. aprila, te kasnijim brojevima, nije bilo izvještaja o podgoričkom masakru – osim one kratke vijesti u broju od 28. marta da je crnogorski kralj sa prijestolonasljednikom Danilom, ministrom Ristom Popovićem i generalom Božom Jankovićem obišao ranjene. Ovo je vrlo neobično, s obzirom na karakter događaja i veliki broj žrtava. Činjenica je da se tako nešto prvi put dogodilo na tlu Crne Gore, pa je stoga postojao i javni interes za opširnim izvještajem.

Na glavnom trgu u Podgorici, 24. marta 1915. godine, od bačenih bombi je na licu mjesta poginulo 26 ljudi, a nekoliko ih je podleglo ranama u narednim danima u cetinjskoj bolnici. O ranjenima koji su ostali invalidi nemamo nikakvih vijesti, mada je takvih moralo biti. U „Vjesniku“ i „Glasu Crnogorca” nema imena žrtava, ali u aprilskim brojevima „Glasa Crnogorca” nalazimo nekoliko porodičnih obavještenja o žrtvama bombardovanja. Tako u „Glasu Crnogorca” od 4. aprila 1915. (br. 17) na posljednjoj strani stoji obavještenje u kome se izražava blagodarnost svima koji su učestvovali u boli i žalosti za mladim učiteljem Dušanom Vujovićem, žrtvom podgoričkog masakra. Evo dijela iz koga se može steći slika o veličini tragedije i atmosferi bola i opšte solidarnosti koja je tih dana vladala u Podgorici i šire.

„+ DUŠAN VUJOVIĆ učitelj — rekrut đačkog bataliona 24. marta t. g. pogođen projektilima od bačenih bombi iz neprijateljskog aeroplana, te je odma i podlegao dobivenim ranama i u cvijetu svoje mladosti ostavi nas da za njim vječno tugujemo (…) Pod pritiskom neizlječive tuge ne možemo propustiti, a da ovim putem ne izjavimo našu najodaniju blagodarnost NJ. Veličanstvu Kralju Gospodaru, koji nam lično izjavi saučešće i prosu niz roditeljskih suza nad milim nam, pokojnikom, kao i NJ. Kr. V. Prestolonasljedniku Danilu, koji nam onako dirljivo saučešće lično izjavi i bol naš uveliko ublaži. Neizmjernu blagodarnost dugujemo NJ. Kr. V. Knjazu Mirku na telegrafskom saučešću, čija dirljiva sadržina paraše rastužena srca naša. Mnogo nas zadužiše prilikom smrti i sprovoda pokojnikova Komandant Vojnog Stana g. brigadir Gojnić i g. g. oficiri podgoričkog garnizona, te im ovim putem izjavljujemo doživotnu blagodarnost. Osobito smo zahvalni drugovima pokojnikovim, kao i građanstvu varoši Podgorice, koji pokojnika divno ožališe i propratiše iz Podgorice, k pokojnikovoj vječnoj kući u Dobrskoj Župi, gdje je uz mnogo i mnogo suza naš premili Dušan predan materi zemlji 26. marta t. g. Hvala mjesnom svešteniku Nikoli Jovićeviću, koji nad pokojnikom opijelo izvrši i onako dirljivim govorom i potonji put rasta se u ime prisutnih pokajnica sa nesrećnim Dušanom. Još jedanput svima i svakom hvala, koji nam ma kojim putem u ovoj našoj tuzi i nesreći saučešće izjaviše. Podgorica, 2. aprila 1915. U ime ožalošćene porodiie Jovan P. Vujović pješadijski kapetan“.

O atmosferi solidarnosti koja je tih dana vladala u Podgorici svjedoči još nekoliko obavještenja u „Glasu Crnogorca”. U izdanju od 18. aprila 1915. (br. 19) nalazimo obavještenje o smrti i sahrani osamnaestogodišnjeg Marka P. Gaževića, gimnaziste IV godine, koji je nastradao u bombardovanju Podgorice. Marko je preminuo 28. marta 1915. na Cetinju. Porodica izjavljuje zahvalnost dr. S. Matanoviću „koji se zauzimao da pokojniku spase život od zadobivenih rana, kao i ostalom osoblju bolnice „Danilo 1″ na njihovom svojskom zauzimanju oko pokojnika“. „Neka je doživotna naša blagodarnost građanstvu varoši Cetinja, koje je sprovod pokojnikov pri polasku s Cetinja uveličalo, a ponaosob neka je blagodarnost g. g. ministrima i ostalim državnicima, koji su ni lično izjavili saučešće. Osobito sam blagodaran g. kap. M. Lekiću, koji je pokojnika pri prenosu iz Podgorice na Cetinje predusrio i ukazao mu pomoć i osobitu pažnju, g. Krstu Plamencu p.t. činovniku, koji je u pratnji pokojnikovoj lično učestvovao od Cetinja do Vira. Vječita hvala g. medicinaru Bulaiću, koji mu je u Podgorici svojski prvu ljekarsku pomoć ukazao, kao i g. Šaku Lekiću sudiji, njegovim kolegama: Dušanu Markoviću i Mašanu Vukićeviću, koji su pokojnika cijele noći 24. marta u Podgorici ranjenoga svojski pazili. (…) Ožalošćeni: otac Pero; majka Stana sa ostalom rodbinom“.

U „Glasu Crnogorca” od 18. aprila 1915. (br. 19) nalazimo obavještenje o pogibiji i sahrani Pavla B. Perovića, đaka gimn. 5 god., regruta IV đačke čete „koji pogibe 24. marta ove godine“. Mladi Pavle je sahranjen „u podgoričko ljubovićskom groblju uz učešće g. oficira, vojske, činovništva i mnogobrojnog građanstva“. Porodica izjavljuje najtopliju blagodarnost svim njegovim drugovima, koji su ga dopratili do vječne kuće, naročita Marku Rakočeviću, svrš. maturantu, koji se s pokojnikom oprosti dirljivim govorom, kao i Ristu Kovijaniću, đaku sa cijelim društvom. Najviša zahvalnost gospodi oficirima garnizona, koji su dragog pokojnika ispratili i u velikoj tuzi učestvovali. Ožalošćeni: otac Božina; braća: Radoje konjički pporučnik, Ilija gimn. 5 god.; stric Migud perjanik; bratučed Šćepan poručnik; strina Krstinja; sestre: Šajka, Anđa i Rula sa ostalom rodbinom.“   

U „Glasu Crnogorca” od 18. aprila 1915. nalazimo i obavještenje o smrti Pera Markovića, pisara Opštine Podgoričke, koji je podlegao ranama u Cetinjskoj bolnici 30. marta. U obavještenju se ne kaže da je Marković ranjen tokom bombardovanja Podgorice, ali je to najvjerovatnije bio slučaj. Porodica izjavljuje blagodarnost činovništvu i građanstvu varoši Cetinja, koji u velikom broju izađoše i ispratiše tijelo pokojnikovo prilikom prenosa u Podgoricu, činovništvu i građanstvu varoši Rijeke i Podgorice, koji sretoše mrtvo tijelo pokojnikovo „koji nas svojim prisustvom tješiše i u onako velikom broju milog nam pokojnika do vječne kuće ispratiše. Ožalošćeni: majka Stana; supruga Spasa i djeca: Vojislav, Dragutin, Milutin, Vidosava i Vasiljka“.

U „Glasu Crnogorca” od 25. aprila 1915., br. 20, nalazimo obavještenje o smrti Vuka Popovića, svršenog učenika vojno-zanatlijske škole koji je preminuo 27. marta 1915. u 25 godini u Cetinjskoj bolnici i potom sahranjen na Cetinju. U članku se ne pominje da je Vuk ranjen u bombardovanju Podgorice 24. marta, ali se to naslućuje. Porodica izjavljuje blagodarnost ministrima Ristu Popoviću i Savu Vuletiću, kao i oblasnom upravitelju Đuzi Đuraškoviću i komandiru Iliji Hajdukoviću na izraženom saučešću i ukazanoj pažnji. „Iskreno zahvaljujemo našim prijateljima iz Podgorice, Lješkopolja, Zagoriča, Spuža, Pipera i Kuča, koji našoj kući dolaziše dragog nam pokojnika ožaliti i nas u tuzi tješiti. Hvala svima onima, koji bilo telegrafski ili pismeno saučešće nam izjaviše. Momišići, 15. aprila 1915. Uvijek ožalošćeni: otac Vaso; majka Velika; i sestre: Stana i Miruna sa ostalom rodbinom.“

Konačno, u prilici smo i da rasvijetlimo kako je došlo do toga da se dan podgoričkog masakra pogrešno veže za 16. april 1915. godine. Naime, Andrija P. Ivančević je 1920. godine, samo pet godina nakon ovog događaja, napisao članak „Prve bombe nad Podgoricom“ koji je objavljen u „Podgoričkoj areni“, zbirci sjećanja na događaje u Podgorici, u periodu 1870-1920. godine.

Ivančevićev članak je izuzetan. U njemu se otkriva da je „krupni pijesak pobio svijet više nego i same bombe”. Ali u tom članku se navodi da se tragičan događaj odigrao 16. aprila, što nije tačno. Bombardovanje se, kako navedeni izvori svjedoče, zbilo 24. marta 1915. (po starom kalendaru). Ukoliko je Ivančević htio da događaj datira po novom kalendaru, to bi onda bilo 6. aprila 1915. godine, odnosno, 6. april/24. mart 1915.

Kako je došlo do ovog previda, možemo samo da nagađamo. Moguće je da je u Ivančevićevom rukopisu prvobitno stajalo 6. april, a da je nepažnjom ispred broja 6 dodato 1, pa je ispalo 16.

Nevolja je u tome što je kasnije Kosta Čakić objavio Ivančevićev članak (s pogrešnim datumom) u svojoj knjizi „Pakao nad Podgoricom“, a greška se odatle prenosila dalje, tako da je došlo do velike kontaminacije.

Osim toga, Ivančevićev članak je, neznatno izmijenjen i, takođe sa pogrešnim datumom, objavljen u dnevnom listu „Pobjeda” 7. februara 1980. godine, a potom i u knjizi Svetozara Piletića „Saga o Podgorici” (Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorica, Podgorica, 1995, str. 77-78).

U Piletićevom članku se, osim preuzimanja pogrešnog datuma, navodi da se smrtonosno bombardovanje zbilo u poneđeljak, što takođe nije tačno. Kako je naprijed rečeno, masakr na podgoričkom trgu nije bio u poneđeljak već u utorak 24. marta 1915. godine (po st. kalendaru).

Evo sada i članka Andrije P. Ivančevića iz 1920. godine, koji veoma slikovito opisuje događaj na podgoričkom trgu.

„Prve bombe nad Podgoricom

Od davnih vremena Podgorica je imala jedan svečani dan u godini, koji je zgodno dolazio mladeži sa sviju strana Crne Gore, radi viđenja, bližeg upoznavanja i zaručivanja. Taj dan bio je drugi dan Uskrsa, kada se istovremeno održavao i pazarni dan u Podgorici. U ovome danu stariji iz sela dovode u grad svoju mladež, djevojke i momke, radi viđenja i zaručivanja. (…) Zato je drugi dan Vaskrsa u Podgorici dojurilo i staro i mlado. Tako da se dana 16. aprila 1915. godine pokupio silan svijet u gradu. Podgorica, iako poznata po svome prostranstvu grada i širokim ulicama, toga dana, moglo bi se reći, pred navalom svijeta svega je nedostajalo, osobito je bilo zakrčeno na trgu grada, gdje je bilo kao u košnici. Da bi nesreća bila veća, đačkim bataljonima, pitomcima oficirske škole, dat je slobodan izlazak u grad radi viđenja sa svojima, te se tako još više povećala tjeskoba na ulicama, i baš u jednoj takvoj situaciji uzletio je sa Igala kod Herceg Novog jedan austrijski dvokrilni avion i nadlijetajući planinski greben Lovćena stigao do Sutormana, a odatle se uputio preko Skadarskog jezera za Podgoricu. Pri njegovom dolasku nad Dajbapskom gorom ljudi su ga vidjeli iz grada, bio je na velikoj visini i išao je vrlo lagano. Iako je Crna Gora bila u ratu sa Austrougarskom, ipak narod nije shvatio o čemu se radi, stao je na mjestu gdje se ko zatekao i gledao na prilazak aviona i ne sluteći kakvu mu nesreću nosi. Avion je letio iznad glavne ulice, a pri dolasku nad centrom grada, gdje je svijet predstavljao jednu živu cjelinu, bacio je dvije male ručne bombe u razdaljini od pedeset metara i napravio pravu pustoš unaokolo. Bombe su pale po tvrdom pećinskom terenu, te je krupni pijesak pobio svijet više nego i same bombe. Mrtvih i ranjenih bilo je preko stotinu i dvadeset osoba – u velikoj većini ranjeni, i to od kamenja. Uzduž glavne ulice bačene su još tri bombe, ali bez štete, jer su pale za kućama, u bašte. Na glas ovoga strašnog događaja u gradu, svijet je pojurio sa svih strana put centra grada, da svak svoga traži koji mu se toga momenta kod kuće nije zatekao i, nastao je pravi užas, osobito od majki koje su pojurile da traže svoju djecu u tom opštem metežu. Tako je taj divni grad pun sunca, mladosti, pjesme i igre za čas bio pretvoren u krv i tugu.”

Kako je rečeno naprijed, Ivančevićev članak je izuzetan. Jedina mana je netačan datum.

***

Austrijski aeroplani su i u danima nakon masakra na podgoričkom glavnom trgu nastavili da nadlijeću teritoriju Crne Gore.

Ministar Risto Popović pod datumom 5. april 1915. bilježi:

„5. 4. 1915 (…) Danas dolazio aeroplan, ali nije bacao bombe. Gospodar ga gađao mitraljezom, a potom ušao u Dvor. Ja ga posmatrao iz Vrhovne komande đe se bijah potrefio kod đenerala Jankovića” („Dnevnik ministra Rista Popovića 1913–1916. godine”, str. 672).

Cetinjski „Vjesnik“ od 7. aprila 1915, broj 23, donosi sljedeći članak:

„Opet aeroplani. Onomad, u nedjelju, oko 11 čas, prije podne nad našom prijestonicom se opet pojavio jedan austrijski aeroplan. Doletio je sa jugozapadne strane preko Đinova Brda i preletio je varoš sa kraja po istočnoj strani. Letio je u velikoj visini. Čim se pojavio, bio je stavljen pod preciznu vatru naših baterija. Nije se zadržao nad Cetinjem ni nekoliko trenutaka, već je odmah produžio u zapadnom pravcu put Kotora. Na cijelome putu nigdje nije bacio ni jednu bombu. Juče pred veče iz Kotorskog Zaliva bio se digao jedan hidroplan, koji je letio put naše obale na jug. Kad je bio od prilike četiri kilometra daleko od obale nad pučinom, pao je u more, jer mu se oštetio motor. Jedna austrijska torpednjača doplovila je da ga spase.

„Glas Crnogorca” od 11. aprila 1915. godine (broj 17) donosi sljedeći članak:

„Aeroplani. I juče, oko 9 i po čas. prije podne, nad Cetinjem se pojavio jedan austrijski aeroplan. Došao je od Đinova Brda. Letio je u velikoj visini. Bio je stavljen pod unakrsnu preciznu vatru naših baterija. Odmah je produžio u pravcu Kotora. Nigdje na putu iznad prijestonice i njene okoline nije bacio ni jednu bombu. Istoga dana, juče, jedan drugi austrijski aeroplan letio je iznad Budve i Braića. Na Budvu je bacio dvije, na Braiće tri bombe, koje su eksplodirale, ali nijesu učinile nikakvu štetu. Isto tako pojavio se nad Barom gdje je bacio 2 bombe bez rezultata.”

O austrijskim nadlijetanjima početkom aprila 1915. godine govori u svojim dnevnicima i ruski vojni ataše Nikolaj M. Potapov. U bilješci od 12. aprila stoji sljedeće:

„Zatim sam napomenuo (Petru Pešiću, prim. pr.) da su nas za proteklu nedjelju maltene svakodnevno izjutra posjećivali aeroplani. Bombe ne bacaju, čime sve dovode u nedoumicu. Zbog toga se počelo pričati da se Austrijanci naprosto rugaju „francuskim topovima“. Uzgred, posljednji put za vrijeme gađanja aeroplana francuski top se prevrnuo…“ („N. M. Potapov: ruski vojni agent u Crnoj Gori“, str. 727).

Potapov se u nastavku osvrće na jedan događaj sa Evgenijem Evgenijadisom, grčkim diplomatskim predstavnikom na Cetinju. Evgenijadis je na pojavu aeroplana skočio iz postelje, istrčao iz kuće i „proklinjući aeroplan potrčao u dvorac“. U dvorac je nekoliko minuta kasnije, kada je aeroplan već odletio, zbog nekog posla pošao i Gavrilović. „On je vidio Kralja kako za stolom razgovara sa Evgenijadisom. Tamo je bio pozvan i Gavrilović. Kralj je naredio da se posluži kafa, a kada su posljednjeg poslužili, Gospodar je tiho na srpskom rekao poslužitelju: „Reci jednom od perjanika da ovog časa iznenada utrči u moj kabinet i glasno kaže da se iznad Đinova brda opet pojavio aeroplan.“ Kada je nakon nekoliko minuta u sobu u kojoj su sjedili zaista upao perjanik s povikom „aeroplan“, Evgenijadis je, budući da ništa nije razumio na srpskom, skočio, preblijedio i ponovo počeo da sipa kletve na račun Austrijanaca. Kada se Kralj dovoljno zabavio, izjavio je Evgenijadisu da je to bila šala, a ovaj je divljački „zarzao“ od zadovoljstva… Gavrilović se smijao, ali i negodovao zbog toga što Kralj sabi dozvoljava da na takav način ismijava stranog predstavnika. (…) Slično izrugivanje s Evgenijadisom već je bilo jednom ranije, kada je Kralj naredio da mu daju neeksplodiranu, ispražnjenu bombu koju je bacio aeroplan, a Evgenijadisu rekao da je napunjena eksplozivom. Zbog toga ju je Gospodar, držeći je u rukama, vrlo oprezno pokazivao Evgenijadisu, a ovaj nije skrivao svoj strah… Kad se odjednom Kralj napravio da ispušta bombu i povikao: „Ah!“ … Šta se desilo s Evgenijadisom – teško je i ispričati: zamalo da umre… A Kralj je prasnuo u glasan smijeh i stao da smiruje jadnog starca“ (isto, str. 727).

Cetinjski „Vjesnik“ od 13. aprila 1915. donosi sljedeći članak:

„Aeroplani. I juče je 8 i po časova prije podne nad prijestonicom se pojavio jedan austriski aeroplan. Naše baterije otvorile su na njega paljbu. Odmah je odletio u pravcu Kotora. Bio je doletio sa Rijeke preko Vrtijeljke. Prije toga, taj isti aeroplan letio je nad Medovom, Ulcinjem i Barom. Na Bar je bacio tri bombe, bez znatnije štete, pa je preletio Rumiju i Jezero, te je i na Plavnici bacio dvije bombe bez ikakve štete, i zatijem je preko Rijeke produžio u pravcu Cetinja. Na Rijeku i na Cetinje ovoga puta nije bacao bombe.”

***

Crnogorski komandir Marko Martinović pod datumom 20. april 1915. bilježi: „Danas oko 9 časova doletio je jedan neprijateljski avion do prema Budvi i okrenuo se kao da će na Budvu, ali se odmah okrenuo i uputio ka Boki, svojoj bazi. Motor mu je jako brujao. Kada je avion bio prema tzv. Zagoričkom Pijesku, u zaliv Netrin, nenadno se stropoštao u more i utonuo. Odmah su doplovile torpednjače, pretraživale ali nijesu izvukle ništa. Izviđali su i avioni. Ovdje je morska dubina od 30–100 metara. Izgleda da su se i avijatičari utopili” („Crna Gora u Evropskom ratu – Ratni dnevnik komandira Marka Milova Martinovića“, II dio).

Cetinjski „Vjesnik“ od 22. aprila 1915. izvještava:

„Propao aeroplan. Ovih dana digao se iz Boko-Kotorskog zaliva jedan austrijski aeroplan. Pošto je učinio krug iznad Budve, počeo je naglo da pada. Brzim manevrisanjem uspio je da se spusti na pučinu morsku, 4 kilometra daleko od Budve. Odmah za tim potekle su mu u pomoć austrijske torpednjače iz zaliva, ali dockan. Aeroplan je sa svojim ekipažom pošao — na dno mora.“

U „Glasu Crnogorca” od 25. aprila 1915. godine (broj 20) nalazimo još jedan osvrt na bombardovanje Podgorice:

„Austrijski zločini prema mirnom stanovništvu.

Niški „Odjek” pod naslovom „Izbezumljena srdžba” donosi na uvodnom mjestu ovaj članak: Novi austrijski zločini prema otvorenim varošima Biogradu i Podgorici, nastavljaju niz nečovještava kojima dvije Germanije zaprepašćuju svijet. Pošto su samo nekoliko dana ranije bombardovali Biograd samo zato, što su srpski topovi prema Oršavi odgovarali na bacanje bombi sa austrijskih aeroplana, Austrijanci su pet dana zatim ponovo bombardovali Biograd, ovog puta bez ikakvih čak i prividnih povoda. Na otvorenu varoš, u trenutku kada su ulice bile najpunije svijeta, na treći dan Uskrsa, Austrijanci su sručili trideset teških zrna, ne sumnjajući da ti hitci moraju imati krvavih pogodaka. Zločin nad Podgoricom još je krvaviji i gnusniji. Birajući isto tako, na drugi dan Uskrsa, vrijeme i mjesto najpogodnije za svoj zločin, austrijski avijatičari sručili su na trg i šetalište podgoričko sedam bombi, koje su ubile koje teško ranile oko 100 nevinih lica. Kakav bi povod i kakvo opravdanje Austrijanci mogli navesti za ove zločine, kojima nema ravnih? Nikakve! Ti gnusni i mučki hitci na nevine imaju samo jedno jedino objašnjenje: oni su izliv izbezumljene srdite nemoći onih ko|i se na slabima svete za svoje neuspjehe u borbi sa junacima. Zasnovana na podlostima i nedjelima, monarhija Habsburga njima i završuje. Kakvom bi drukčijom smrću i mogla završiti ona koja je sav svoj život, kroz vijekove, ispunila mrcvarenjem nevinih i slabih! Vrijeme i okolnosti u kojima vjekovni zločinci danas iskazuju svoju izbezumljenu srdžbu, kazuju da im je ona pred glavu.”

Krajem aprila 1915. komandir Marko Martinović bilježi:

„IV 1915. g. – Jutros oko 10 časova kružio je jedan neprijateljski avion nad položajima odreda i bacio bombe, od kojih su u Žanjevu Dolu poginula dva vojnika Njeguško-ćeklićkog bataljona a jedan je teško ranjen” („Crna Gora u Evropskom ratu – Ratni dnevnik komandira Marka Milova Martinovića“, II dio).

Cetinjski „Vjesnik” od 4. maja 1915. izvještava:

„Pao aeroplan. Juče po podne pao je u more ispred Ulcinja jedan austrijski aeroplan. Jedna torpednjača bila je doplovila da ga spase, ali nije smjela da priđe zbog precizne vatre naše artiljerije. Po tom je doplovio jedan sumaren, koji je odvukao unesrećeni aeroplan.”

U vanrednom izdanju „Vjesnika” od 11. maja 1915. (zbog ulaska Italije u rat) javlja se:

„Dvije talijanske torpednjače pojavile su se jutros u vodama ispred Ulcinja. Jedan austrijski hidroplan doletio je od Budve iznad morske pučine i kružio je u vazduhu povrh torpednjača. Sa talijanskih torpednjača odmah je bila otvorena topovska paljba na austrijski hidroplan, koji se je za tim spustio na pučinu, ali se je odmah podigao i naglo odletio u pravcu Kotora.” 

Sredinom maja 1915. godine komandir Marko Martinović je zapisao:

„V 1915. g. – Pojavili su se novi neprijateljski avioni – njemački, sa njemačkim crnim krstom na krilima” (Ratni dnevnik, II dio).

Austrijska avijacija u maju 1915. nastavila sa nadlijetanjem i bombardovanjem Podgorice. Tako je 22. i 26. maja 1915. „jedan austrijski aeroplan letio nad Podgoricom, i opet je na varoš bacio četiri bombe, koje nijesu pričinile nikakvu štetu“. Na meti je naročito velika radio-telegrafska stanica koja je bombardovana 22. aprila, pa onda 4, 12. i 21. juna iste godine.

Pod datumom 21. maj 1915. komandir Martinović navodi:

„Neprijateljski aeroplan posjetio je Bar, Plavnicu i Podgoricu i bacio bombe, ali štete nije bilo” (Ratni dnevnik, II dio).

Cetinjski „Vjesnik“ od 4. juna 1915. godine objavljuje sljedeći članak:

„Protiv načina austriskog ratovanja. Mi smo do sada nekoliko puta po zasluzi osudili nedostojni način austriskog ratovanja, oličen u akciji aeroplana protiv naših otvorenih varoši i sela i njihovoga mirnoga stanovništva. Zlonamjerno bombardovanje, i danju i noću, nezaštićenih varoši i ubijanje žena, djece, staraca, ranjenika i bolnika izazvalo je u cijeloj našoj zemlji duboko gnušanje. Ovo je bilo u toliko dublje, što se zna, da mi ne raspolažemo u tome pogledu sličnim oružjem za odbranu, a što je našem neprijatelju dobro poznato. Prije nekoliko dana, poslije ponovnoga bombardovanja nezaštićene Podgorice od strane jednog austriskog aeroplana čak i zapaljivim bombama, naši nadležni odlučili su da preduzmu jedan korak uobičajen u ovakim prilikama. Preko parlamentara saopšteno je Vojnoj Komandi Boke Kotorske da ćemo biti primuđeni latiti se represalija, protivno duhu i načelu ratnog prava, budu li austriski aeroplani i dalje bombardovali naše otvorene varoši i sela i ubijali mirno stanovništvo, i uopšte budu li Austrijanci i dalje u ratu sa nama gazili sva načela međunarodnog prava i obzire čovječnosti. Tom prilikom im je naglašeno, što se tiče posebno akcije aeroplana, da mi od iste ne izlučujemo ni Kraljev Dvor, ni državna nadleštva, ali da želimo da budu pošteđeni mirni građanski domovi, humanitarne ustanove i mirno stanovništvo. Poslije toga saopštenja sa naše strane, austriski su aeroplani opet letjeli iznad naših otvorenih varoši i sela, ali nijesu bacali bombe.“

Cetinjski „Vjesnik od 12. juna 1915. izvještava:

„Opet aeroplan. Jedan austrijski aeroplan, došavši od Skadra preko Tuzi, letio je jutros nad Podgoricom. Bacio je na varoš jednu bombu, koja je pala i eksplodirala blizu zgrade Monopola Duvana, ne učinivši nikakvu štetu. S aeroplana je na varoš pucano i iz mitraljeza. Isti aeroplan produžio je za tijem preko Rijeke put Cetinja. Na prijestonicu ovoga puta nije bacio ni jednu bombu. Austrijanci, prema tome, i dalje ostaju vjerni svojem nedostojnom načinu ratovanja.“

Prema izvještaju predsjednika podgoričke opštine S. Markovića od 17. juna 1915. upućenog Kraljevskoj oblasnoj upravi u Podgorici kaže se da je „ova Uprava preko određene komisije utvrdila materijalne štete učinjene od bomba bacanih iz aeroplana na Podgoricu dana 24. marta, 22. aprila i 12. juna 1915. godine koja šteta iznosi 9302,60 perpera“ (vidi: B. Kovačević, „Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, str. 96).

Komandir Marko Martinović donosi i dužu bilješku o pregovorima koji su sa austrijskom stranom krajem maja 1915. vođeni oko prestanka bombardovanja naseljenih mjesta.

„V 1915. g. – Danas se u ovom dnevniku javlja jedno novo pitanje – pitanje šiljanja naših pregovarača (parlamentara) do neprijateljskih pretstraža u Donjem Grblju dana 23, 24. i 26. t. mj. Zašto su išli, o čemu se radilo? O čemu su pregovarala opunomoćena lica u selu Lazarevićima sa austriskim parlamentarima dana 29. istog mjeseca? Mnogi su se, i nadležni i nenadležni – u svoje vrijeme uveliko interesovali o ovom pitanju, možda neke i danas to interesuje. Zli jezici su mnogo mlatili po ovom pitanju – svaki onamo, đe je zub bolio, udešavajući objašnjenja, kako je kome godilo, itd., ali da pređemo na stvar. Nažalost, danas nije nijedan živ od naših učesnika na pomenutim pregovorima, te ne mogu ništa reći, ako nijesu što pismeno ostavili. Vjerujem, da će se štogod naći u austriskim arhivama, i time se stvar rasvijetliti. Pisac ovih redaka nije učestvovao na tim pregovorima, te će stvar izložiti prema podacima, koje je onda dobio od svog komandanta odreda knjaza Petra i potporučnika Mihaila Dragovića, koji su kao parlamentari išli. Stvar je tekla ovako:

23-og maja 1915. g. poslani su iz komande Lovćenskog odreda dva naša oficira – pješadijski poručnik Rako Kusovac i pionerski potporučnik Mihailo Dragović, sa trubačem i značarom (barjaktarom) do neprijateljskih pretstraža na kolskom putu Budva – Kotor u Donjem Grblju, s time, da od komande Boke Kotorske zatraže da odredi svoje pregovarače, radi pregovaranja o prekidu bombardovanja iz aeroplana naših nezaštićenih mjesta, shodno postojećim propisima međunarodnog prava, jer su neprijateljski avioni bombardovali kako nezaštićeno i neutvrđeno Cetinje, tako i Podgoricu i druga naša mjesta i pobili toliko nevinih, nevojnih lica.

Ova dva naša oficira presreli su dva austriska niža oficira – koliko se sjećam Dubrovčanin Šepa i jedan oficir Kranjac. Poslije gornjeg sastanka naši su se pregovarači vratili istog dana u svoju komandu…” (isto). 

Komandir Marko Martinović u ratnom dnevniku dalje piše:

„24-og maja iste godine ponovo su pošli naši isti parlamentari (poručnik Rako Kusovac i potporučnik Mihailo Dragović, prim. pr.) i sreli se sa istim oficirima, koji su našima saopštili, da će doći opunomoćeni pregovarači kroz koji dan, jer se očekuje đeneral štabni major Gustav Hupka, koji je duže vremena bio na Cetinju kao vojni ataše pri austriskom poslanstvu i koji dobro poznaje naša mjesta, a koji sada nije u Boku. Naši pregovarači su se vratili istog dana u Budvu.

26-og maja pošli su ponovo rečeni naši pregovarači i ostali su na prenoćištu kod naše vojske u selu Pelinovu, nedaleko kolskog puta Budva – Kotor.

27-og  maja komanda odreda dobija od Vrhovne komande hitan brzojav br. 23 (L.O. pov. dol. 84) u kome se kaže, da Vrhovna komanda saznaje da su šiljati od strane komande parlamentari i pita: 1) koji su oficir onamo išli; 2) s kakvim ciljem; 3) kakav su rezultat postigli i 4) da se pošlje kopija odgovora iz Boke. – Brojem pov. izl. 60 od istog dana komanda odreda odgovara, da su išli poručnik Rako Kusovac i potporučnik Mihailo Dragović radi pregovaranja o prekidu bombardovanja iz aeroplana naših nezaštićenih varoši i mjesta, o čemu da je Vrhovna komanda usmeno izvještena od strane komande odreda. Pregovori su se vodili usmeno. Neprijateljski parlamentari će doći ovih dana s odgovorom komandom Boke. U međuvremenu data su uputstva komandi kolone u selu Bratešiće kako da postupi, ako bi došli neprijateljski pregovarači. (L. O. izl. br. 5356 od 25. maja 1915. g.). Ovo su i obična uputstva za postupak u ovakvim slučajevima.

Selo Lazarevići u Donjem Grblju bilo je određeno za sastanak naših i neprijateljskih parlamentara. 29-og maja stigli su onamo neprijateljski parlamentari, dovedeni kao što to propisuju odnosna pravila. Istog dana stigao je u Lazareviće i komandant Lovćenskog odreda knjaz Petar. Sa knjazom je bio i komandant srednje kolone brigadir Niko Pejanović i još 3–4 oficira iz štaba odreda, među kojima i ona dva prva pregovarača – Kusovac i Dragović. Od strane austriske bili su đeneral štabni major Gustav Hupka, bivši vojni ataše pri austriskom poslanstvu na Cetinju i đeneral štabni kapetan Vizinger. Razgovaralo se otvoreno o prekidu bombardovanja naših nezaštićenih varoši i mjesta, da ne bismo i mi bili prinuđeni da činimo to isto prema njima. Neprijateljski pregovarači su obećali, da se više neće pomenuta mjesta bombardovati. Jako su se začudili kad im je saopšteno o rezultatu bombardovanja Podgorice na dan 24. III t. g. Uz razgovor su se pohvalno izražavali o našoj i srbijanskoj vojsci kao i o načinu držanja kod nas njihovih zarobljenika (…) Parlamentari su počašćeni objedom kod knjaza, pa su poslije, povezanih očiju, otpraćeni do njihovih pretstraža, a naši su se vratili u svoju komandu u Budvi. Vrhovna komanda se sa pov. br. 30 od 30. maja ponovo interesuje koliko su puta išli naši parlamentari na sastanak i traži detaljan izvještaj, odnosno sadržinu dobijenog odgovora. (L. O. pov. dol. 88 od istog dana). Komanda odreda odgovorila je sa pov. izl. br. 69 od 11. juna ovo isto, što je i ranije bilo odgovoreno, sa dopunom, da je postignut uspjeh i da je obećano, da se neće više bombardovati naša nezaštićena mjesta i varoš. Daje joj se izvještaj, ko je bio s austriske strane na pregovorima. Poslije ovoga odgovora Vrhovna komanda više nije ništa pitala. Ovo pitanje sa zvanične strane bilo je likvidirano” („Crna Gora u Evropskom ratu – Ratni dnevnik komandira Marka Milova Martinovića“, II dio, Matica, br. 95.).

Komandir Martinović u ratnom dnevniku pod datumom 12. jun 1915. godine bilježi:

„Na frontu odreda nema osobitih novosti. Aeroplani krstare nad našim položajima Krsca, Kuka, Žanjeva Dola, Bara itd. i bacaju bombe.”

Nekoliko dana iza ovoga Martinović piše:

„Aeroplan je bacao bombe na Pristan, ali štete nije bilo. Evo nekoliko vremena, aeroplani se rijetko pojavljuju. “

U septembru 1915. godine Martinović bilježi:

„Neprijatelj je gađao Krstac sa tridesetak metaka a aeroplan bacio nekolike bombe. Štete nije bilo. (…) Aeroplan se davno ne viđa. Preletio je nad Cetinjem, ali nije ništa bacao.”

U dokumentu iz neobjavljene građe dr Srđe Martinovića pod datumom 28. septembar 1915. stoji: „Jedan austrijski avion se srušio u Pljevljima.“

***

Pregovori komandanta Lovćenskog odreda kneza Petra i austrijskog komandanta Boke Kotorske majora Hubke u junu 1915. godine nijesu urodili plodom. Austrougarska avijacija nastavila je bombardovanje civilnih ciljeva i tokom jeseni i zime 1915/1916. godine, zaključno sa bombardovanjem Podgorice i Nikšića u danima pred austrijsku okupaciju.

Cetinjski „Vjesnik” od 24. novembra 1915, br. 63, izvještava:

„Ponovna akcija aeroplana. Juče su neprijateljski aeroplani, poslije poduže pauze, opet otpočeli svoju varvarsku akciju protivu žena i djece. Oko 11. čas. prije podne pojavio se nad Cetinjem jedan neprijateljski aeroplan, koji je doletio iz Srbije preko Lijeve Rijeke. Bacio je na prijestonicu pet bomba, od kojih dvije nijesu eksplodirale. Dvije su pale u okolini Kr. Dvora i obje su eksplodirale. Jedan čas kasnije doletio je sa sjeverne strane drugi aeroplan. I on je bombardovao prijestonicu. Jedna je bomba sa njega pala pored same zgrade Francuskog Poslanstva, eksplodirala je i na jednoj strani zdanja razbila gotovo sva stakla na prozorima. Ovaj drugi aeroplan bacio je na varoš tri bombe. Između tri i četiri časa istoga dana popodne doletio je treći aeroplan, koji se takođe vio iznad Cetinja, ali nije bacio ni jednu bombu. Pred veče oko 5 časova od Krsca pojavio se je i četvrti aeroplan, koji se takođe bio primakao reonu prijestonice, ali je mahom krstario oko Lovćena i nije bacio ni jednu bombu. U razmaku od pet časova juče su, dakle, nad Cetinjem letjela četiri neprijateljska aeroplana i bacili su svega osam bomba, od kojih dvije nijesu eksplodirale. Žrtava u ljudskim životima nije bilo.”

U Državnom arhivu Crne Gore (zbirka MUD) čuva se izvještaj iz Skadra datiran na 26. novembar 1915. godine. U njemu stoji:

„I danas je oko jednoga sata poslije podne dolazio jedan neprijateljski aeroplan i bacio dvije bombe koje su pale izvan … kod Kira, ali žrtava i štete nije bilo. Bio je gađan od artiljerije i plotunima od pušaka ali bez rezultata. Nakon pola sata pošto je neprijateljski aeroplan odletio, dao se je u let jedan francuski aeroplan odavde. Skadar XI 1915“.

U DACG (zbirka MUD) čuva se još jedan izvještaj o bombardovanju Skadra, datiran na 29. novembar 1915. godine:

„Ponovo je u četiri i po sata došao neprijateljski aeroplan i bacio dvije bombe na … (?) jedna je pala na jednoj kući muslimanskoj a druga na ulici. Žrtava nije bilo a ni štete. Skadar 29/11 915 Za Obl upr sekr B. Milanović“

(za prethodna dva dokumenta zahvaljujemo istoričaru Vukoti Vukotiću)

U novembru 1915. komandir Marko Martinović je zapisao:

„Četiri neprijateljska aeroplana, jedan za drugim letjela su u pravcu Bara i Medove. Na Pristan (Barski) i okolinu bacili su 10-15 bombi od kojih dvije nijesu eksplodirale; na pristan u Ulcinj bacili su dvije. Štete u Baru i Ulcinju nije bilo.”

Cetinjski „Vjesnik” od 1. decembra 1915, br. 64. javlja:

„Aeroplani. Austrijski aeroplani produžavaju svoju divljačku akciju protiv mirnog stanovništva u pojedinim našim varošima. Onomad su u Skadru, Ulcinju i Baru bacili više bomba. U Skadru je poginula od domorodaca i jedna djevojka. Gospođa Zambauer, supruga biv. austrijskog konzula u Skadru, u svojim memoarima prolivala je farisejske suze za skadarskim stanovništvom, koje je, za vrijeme naše opsadne vojne, bilo izloženo neprijatnostima. Mi smo se tada borili sa neprijateljskom vojskom u utvrđenoj varoši, i plemenita austrijska gospođa zbog toga je ulagala protest u ime humanosti, a sada aeroplani njene otadžbine bombama ubijaju djecu i žene te iste varoši, sada neutvrđene. Hoće li i sada gospođa Zambauer proliti koju suzu za skadarskim stanovništvom, kad ga, obezoružanoga, biju austrijski aeroplani?!”

U dokumentu iz neobjavljene građe dr Srđe Martinovića pod datumom 2. decembar 1915. stoji:

„Cetinje. Avioni su sve prelijetali od 10 sati do podneva.“

U istom dokumentu pod datumom 10. i 11. decembar navodi se:

„10. XII  Prelijetali su avioni od 10 do podneva.

11. XII  Avioni su bili kao juče.“

Cetinjski „Vjesnik“ od 10. decembra 1915. piše:

„+ Vasilije Žugić. Danas je u Skadru poginuo kao žrtva divljačkog napada austrijskih aeroplana narodni poslanik drobnjačke kap. V. Žugić. Vršeći dužnost, radi koje je tamo bio poslan kao državni inžinjer, pokojni Vasilije položio je svoj mladi život za svoju otadžbinu, koju je toliko ljubio. Mnogo žalimo njegovu tragičnu smrt. Kao odličan, spreman, karakteran i radan predstavnik naših mlađih obrazovanih snaga i savjesan službenik i narodni poslanik, bio je ljubljen i poštovan u svijema redovima našega društva. Neka Bog podari vječni pokoj njegovoj mladoj mučeničkoj duši, a ožalošćenoj mu rodbini naše iskreno saučešće. Povodom smrti Žugićeve na Narodnoj Skupštini istaknut je u znak žalosti barjak na po koplja.“

Odmah za ovim, u istom broju „Vjesnika“, slijedi članak o neprijateljskim vazdušnim poduhvatima:

„Aeroplani. Danas prije podne nad Cetinjem su opet letjela dva neprijateljska aeroplana. Stavljeni pod preciznu vatru naših baterija, produžili su u jugoistočnom pravcu i doletjeli su do Skadra, na koji su bacili više bomba, ubivši na mjestu 5, a ranivši 16 lica. Pred samo podne preko Cetinja su preletjela dva aeroplana, kružila su kraće vrijeme ali nijesu bacili ni jednu bombu.“

„Glas Crnogorca“ od 12.12.1915. izvještava:

„Aeroplani. I juče su austrijski aeroplani bili razvili živu aktivnost, bombardujući više naših varoši, u kojima su uzeli na nišan neborce: žene, djecu, ranjenike i bolesnike. Nekoliko aeroplana u isto vrijeme letjeli su nad Cetinjem, Skadrom, Nikšićem, Podgoricom, Rijekom, Danilovgradom, Spužom i Tuzima. Bacili su na Podgoricu 5 bomba, na Tuze 2, u okolinu podgoričku 2 i na Nikšić 2. Žrtava nije bilo.“

U dokumentu iz neobjavljene građe dr Srđe Martinovića se pod datumom 4. januar 1916. (po starom) bilježi i bombardovanje Nikšića:

„Ponedeljak. Skadar (…) Avion je usmrtio 60 ljudi u Nikšiću.“

O ovom događaju u Nikšiću, u drugim izvorima nema ni riječi, vjerovatno zbog opšte konfuzije koja je tih dana vladala Crnom Gorom. Na Wikipediji u odrednici Nikšić nalazimo sljedeći podatak: „Austrija je početkom januara 1916. godine aeroplanima bombardovala Nikšić, pri čemu je bilo 150 ranjenih i poginulih“. Za ovo se kao referenca navodi knjiga Novice Radovića „Crna Gora na savezničkoj golgoti“ (Peć, 1938, str. 83). 

Prema zapisima kraljevog sekretara Miloša Živkovića, Podgorica je ponovo bombardovana 4. januara 1916. godine. „Od Cetinja i Rijeke u pravcu Kruševca i Podgorice, odista lete tri aviona. Kad su bili iznad Kruševca, poduže su kružili u visini oko njega, i po tom dva se odvojiše i odleteše put Podgorice, a treći u pravcu Danilova Grada. Ne potraja dugo i vazduh prolomi detonacija. Na Podgoricu bacahu bombe (…) Aeroplani se vratiše od Podgorice i ponovo počeše kružiti iznad Kruševca. Svak je vjerovao da će baciti bombe.“ Pošto je naređeno da se prisutni raziđu i potraže zaklon „kralj Nikola zapovijedi slugi da zamoli kraljicu da se skloni. Sluga je našao kraljicu kako kleči pred malim stolom na kome je ikona Bogomatere. Kad joj je saopštio molbu kraljevu da odmah siđe na donji sprat, jer su nad dvorom aeroplani, i da će baciti bombe, na to mu kraljica odgovori: „Ne mari ništa dijete; kaži Gospodaru da sam ovdje u najboljem zaklonu pred ikonom Bogorodice. I nije sišla“ (vidi: Branko Kovačević, „Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, str. 96).     

Nekoliko bilješki o austrijskom bombardovanju i pogibiji od bačenih bombi nalazimo u memoarima Jovana Dragovog Martinovića, pisara kralja Nikole. Nakon što je crnogorska vojska iznova zaposjela Skadar 1915. godine, Martinović je kao državni činovnik bio određen da u tom gradu bude šef filijale Crnogorske banke.

„Śutradan po mom dolasku (u Skadar 1915. godine, prim. S.Č.) pośetili su nas austrijski aeroplani. Bacili su svaki po nekoliko bombi i napravili pustoš među gomilom srpskih trećepozivaca. Bili su u malenoj crkvi na kraju grada i ja sam išao da ih vidim. Poređani po crkvenom patosu ležali su jedan do drugoga, izmiješani ranjeni i mrtvi. Neki od njih bez noge ili ruke, razbijenih lobanja, drugi rastrgnutih stopala − užasan prizor. I tako su nas skoro svakodnevno, osim u slučaju rđavog vremena, pośećivali ovi nemili gosti, ostavljajući za sobom teške žrtve. U Skadru se nalazio i moj odličan prijatelj ing. Vasilije Žugić, narodni poslanik i rijetko čestit čovek. Bili smo skoro nerazdvojni. Iz opštine skadarske, đe smo bili da pośetimo neke srpske poznanike sa službom u ministarstvima, išli smo nas dvojica svojim kancelarijama u saraju. Usput primjetimo aeroplan. Ja predložim Žugiću da malo ubrzamo korake, da stignemo u zgradu prije no se aeroplan pojavi nad samim gradom. Ali moj nesrećni Vasilije produži i dalje svoj ležerni hod. Ukoliko se aeroplan približavao utoliko sam ja brže išao i uspio da uđem u zgradu saraja. Tek što sam ušao u veliki šareni hodnik ču se eksplozija bombe. Ja malo posrnuh od potresa. Stakla poprskaše. Uđem u kancelariju, ali ona prazna. Iziđem i susretnem Laza Popovića, koji mi sav usplahiren reče: „Pogibe Vasilije.“ Ja strčah niz stepenice i opazih do samih ulaznih vrata leš jadnog Vasilija. Bomba mu je bila prebila kičmu. Za samo nekoliko sekundi izgubio je svoj mladi život, koji je mnogo obećavao. Trebalo je i ja da dočekam istu sudbinu da nisam išao desetak koraka ispred. Bio sam jako potresen njegovom iznenadnom pogibijom. Sahranili smo ga i oplakali kao voljenog druga i prijatelja…” (Jovan Martinović, „Životni put pisara kralja Nikole”, Matica, ljeto 2013, 614-671).

Jovan D. Martinović opisuje i bombardovanje Podgorice početkom 1916. godine, prilikom opšteg povlačenja crnogorske vojske sa Cetinja prema Podgorici:

„Nastavili smo put za Podgoricu, a od Rijeke Crnojevića sa nama se uputio i Ilija Roganović, moj budući zet i stric mu Vaso. Počinuli smo u jednom hanu, odmorili se, večerali i zatim legli. Rano zorom produžili smo putovanje i oko deset sati prije podne stigli do Lješkopolja i tu, odmorivši se pred jednom kućom, posmatrali kako jedan austrijski aeroplan bombarduje Podgoricu. Licem na pravoslavnu Novu godinu stigli smo do prvih podgoričkih kuća. U samoj varoši nevjerovatan metež…” (isto).

Jovan D. Martinović je bio među Crnogorcima koji su se iz Skadra kopnenim putem povlačili prema Draču, đe su, po prispijeću, tražili način da se brodovima evakuišu dalje.

„Među nama Crnogorcima velika nervoza. Svi bi htjeli da se što prije evakuišu iz Drača, ali sve lađe su rezervisane za srpsku vojsku. Bilo je intervencija, ali bezuspješnih. A dani prolaze jedan za drugim. Ja lutam po varoškim ulicama, šetam obalom, ili sam kod grčke crkve. Ispod nje na jednoj širokoj livadi ulogorili se hercegovački dobrovoljci. Jednog dana idući ka grčkoj crkvi opazim austrijske aeroplane. Ubrzam korak, ali se predomislim pa skrenem i uputim se ka morskoj obali. A tamo naslagana morska trava, sloj debeo više od metra i ako padne bomba neće se rasprsnuti. Posmatrao sam ležeći na travi kako bombe padaju baš duž puta kojim sam ja trebao ići do grčke crkve. Tu su poginuli skoro svi hercegovački dobrovoljci” (isto).

***

Ovim su isrpljeni izvori o austrijskim bombardovanjima Crne Gore tokom 1914/1915. godine. U tim vojnim poduhvatima bombama je gađano i mirno građanstvo. Civilnih žrtava je bilo na svim stranama, a najviše u Podgorici na dan 24. marta/6. aprila 1915. godine. Splet istorijskih okolnosti, kao i niz bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu, doveli su do toga da ovaj I drugi zločin padnu u zaborav.  

Branislav Kovačević je o tome zapisao:

„Uskršnje bombardovanje Podgorice 1915. godine je jedno od najkrvavijih stradanja jednog grada u Prvom svjetskom ratu koje je izazvala austrougarska avijacija. Stariji građani su do katastrofalnog bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu sa sjetom i velikim ogorčenjem prepričavali događaje i stradanja na treći dan Vaskrsa 1915. Ali, kako obično biva, novi događaji potiskuju iz sjećanja ranije, pa se dogodilo da se o austrougarskom bombardovanju Podgorice veoma malo pisalo. Nikakvo spomen-obilježje nedužno stradalim nije nikada podignuto, da bi podsjećalo generacije na jedno teško ratno vrijeme. Ostala su samo malobrojna dokumenta (domaća i inostrana), novinski tekstovi i rijetki memoarski spisi“ („Avioni nad Podgoricom u Prvom svjetskom ratu“, str. 96).

***

Na kraju, navodimo da se broj ubijenih i ranjenih od avio-bombi na tlu Crne Gore od početka rata 1914. do početka 1916. može samo okvirno utvrditi. Na Cetinju su 5. februara 1915. ubijeni Jelena Krstić i njen petogodišnji sin, kao i Stane Ivanović. U bombardovanju Podgorice 24. marta 1915. na licu mjesta stradalo je 26-oro, dok je ranama narednih dana podleglo još najmanje troje – učitelj Dušan Vujović, Marko P. Gažević i Pavle B. Perović. Među žrtvama bombardovanja Podgorice su najvjerovatnije bili i Pero Marković, pisar opštine podgoričke i Vuk Vasov Popović. Krajem aprila 1915. na crnogorskim položajima poginula su dva vojnika Njeguško-ćeklićkog bataljona. Krajem 1915. u Skadru su poginuli jedna mještanka i Vasilije Žugić, kao i veći broj srpskih trećepozivaca. U bombardovanju Nikšića 4. januara 1916. prema jednoj vijesti bilo je 60 ubijenih, dok je prema drugoj bilo 150 ranjenih i poginulih. Konačno, kod Drača je u januaru 1916. pobijen veći broj hercegovačkih dobrovoljaca.

Kad je riječ o broju ranjenih, više lica na Cetinju je teže ili lakše ranjeno. Tri crnogorska vojnika ranjeni su na položajima. U bombardovanju Podgorice 24. marta 1915. bilo je 70-90 ranjenih. Jedna đevojka je lakše ranjena u Baru. U Nikšiću je 4. januara 1916. bez sumnje bilo više desetina ranjenih.

(Kraj)