Prenosimo tekst autora Slobodana Čukića koji je u vidu feljtona objavljen u dnevnom listu “Pobjeda”, od 10. do 18. marta 2024. Zahvaljujemo se gospodinu Čukiću što nam je omogućio da njegov tekst objavimo.
Vladika Mardarije Kornećanin spada u krug istaknutijih ličnosti u crnogorskoj povjesnici i jedan je od najznačajnijih Lješnjana. Pripada dugom nizu cetinjskih mitropolita u dvjestogodišnjem periodu (1485-1697) prije nego što su Petrovići stupili na istorijsku pozornicu.
U vezi ovoga treba ukazati na važnu i relativno nepoznatu okolnost – da su cetinjski mitropoliti tek od 1593. godine i ustoličenja Ruvima II (Ruvima Njeguša) počeli aktivno da učestvuju u vojno-političkim dešavanjima, što je označilo i veliku prekretnicu u političkom životu zemlje. Dragoje Živković u vezi toga ističe da se ustoličenje Ruvima Njeguša „po dva osnova može uzeti kao početak novog poglavlja crnogorske istorije“. Sa njim počinje djelovanje faktički autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, s jedne, i utemeljenje Vladikata podlovćenske Crne Gore, s druge strane. Ruvim Njeguš je bio prvi poznati crnogorski arhipastir kojeg je birao Opštecrnogorski zbor na svojem zvaničnom zasijedanju. Tako izabrani crnogorski vladika bio je tvorac i promovent faktički autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, u političkom pogledu potpuno suprotstavljene Pećkoj patrijaršiji“ (D. Živković, Istorija crnogorskog naroda, Tom drugi, Cetinje, 1992, 94).
Objašnjenje ove činjenice je jednostavno – nastavlja Živković.
„Pećka patrijaršija je od svoje obnove (1557) bila instrument zvanične turske državne politike (iako je za pojedinih patrijarha bilo odstupanja od toga zbog čega su gubili svoj tron), dok je s druge strane, Cetinjska mitropolija, od Ruvimova vremena, upravo preko njega kao istinskog narodnog vođe, bila inspirator i organizator antiturske borbe za očuvanje nezavisnosti i slobode. Otuda se te dvije institucije (Pećka patrijaršija i Cetinjska mitropolija) međusobno isključuju, one su naspramni antipodi“ (isto).
Živković ističe da su i poslije Ruvima Njeguša na vladičanski tron morali biti birani najsposobniji ljudi iz naroda. „Otuda se bez rizika može reći da od vremena Ruvima II cetinjskom mitropolitskom katedrom upravljaju eminentne ličnosti koje vode crkvene poslove, a koji su ipak uzgredni u odnosu na političke, vojne i druge prerogative vlasti koje im je narod povjerio“ (isto).
Ove riječi se doslovce odnose na Ruvimovog nasljednika Mardarija Kornećanina, koji je prema mletačkim dokumentima „uživao veliko poštovanje svojih jednovjernika, naročito monaha i sveštenika“.
Živković piše da je Mardarije „od samog početka uživao veliki ugled u narodu i ne samo u Vladikatu podlovćenske Crne Gore“. Riječ je „nesumnjivo o jednom od najuglednijih Crnogoraca svojega doba“ (isto, str. 96).
Ove rieči treba dobro upamtiti, jer ćemo viđeti da se Mardarije Kornećanin našao pod snažnim udarom ideološke diskreditacije.
PORIJEKLO
Risto Dragićević, s pozivanjem na Ilariona Ruvarca, piše da je Mardarije bio vladika od 1639. do 1659. godine. Dragoje Živković pak navodi da je bio vladika od 1637. do 1659. Takav podatak nalazimo i na drugom mjestu.
U članku iz 1896. godine gradački učitelj Mitar S. Vukčević pomenuo je dva puta predanje po kojem je vladika Mardarije navodno bio od Đujovića iz sela Releze. „Predanja o Mardariju govore, da je bio rodom iz Releze”, piše Vukčević („Vladika Mardarije Kornećanin”, „Luča“, broj 1, januar 1896). Dalje navodi da mu je po predanju Blažena Ozana (Jovana Đujović) bila sinovica.
Ovo je bez sumnje isprazno narodsko domišljanje, jer je nesporno da se Jovana Đujović rodila u doba vladavine Đurđa Crnojevića, odnosno, da je živjela punih sto godina prije Mardarija.
Sima Milutinović je u svojoj Istoriji Crne Gore na 25. strani naveo: „Ovi e Mardarij iz sela Korneta”.
Crnogorski učitelj Janko Uskoković je 1886. godine pisao da će biti da je Mardarije rodom iz Korneta (J. Uskoković, „Neke starine u Lješanskoj nahiji“, Glas Crnogorca od 20. maja1886).
Prema predanju Uskokovića, Mardarijevo svjetovno ime bilo je Nikola Radov Uskoković i bio je iz Korneta.
U zapisu iz 1913. godine, naslovljenom „Jedan prilog istoriji kuće Uskokovića“ Radovan Lukin Uskoković navodi: „Po svoj prilici je i vladika Mardarije Kornećanin bio Uskoković, ali pouzdanih dokaza za to nemam“.
Moguće je da se odgovor na ovu dilemu nalazio u „domaćoj istoriji Uskokovića“, predanju koje je u drugoj polovini 19. vijeka po kazivanju Petra Ilijina Uskokovića zapisao njegov sin Savo. Kazivač je živio 96 godina, što znači da je usmenu predaju mogao slušati još krajem 18. vijeka, a što je podrazumijevalo živu i nekontaminiranu tradiciju o događajima iz ranijih stoljeća. Pomenuto predanje o Uskokovićima i sve druge bilješke o Kornetu i Lješanskoj nahiji nalazilo se u rukama Jovana Erdeljanovića, koji je taj materijal koristio, a potom predao u ruke svom studentu, asistentu i saradniku Jovanu Vukmanoviću. Ovaj je te zabilješke ponio na Cetinje, đe im se „do danas gubi svaki trag“ – tako je o tome Dragana Uskokovića obavijestio mr Miroslav Niškanović, etnolog, stručni saradnik u SANU.
Ukoliko vladika Mardarije zbilja potiče od Uskokovića, onda njegova pojava i uspon na političkoj sceni posredno govore o usponu i značaju samog bratstva Uskokovića krajem 16. i početkom 17. vijeka. Na takav nas zaključak navodi predanje Uskokovića u kome se pominje nekoliko njihovih vojvoda iz tog vremena i to: vojvoda Rade (1588-1644), vojvoda Todor (1626-1670), vojvoda Đuro (1665-1723), vojvoda pop Petar (1705-1754) i vojvoda pop Nikola (1730-1812) (Milivoje Đurišić, Lješanska nahija, Podgorica, 2003, 288).
Ukoliko je ovo vjerodostojno, vojvoda Rade i vojvoda Todor živjeli su u vremenu u kome se zbio društveno-politički uspon Uskokovića. U tom smislu treba pomenuti i legendu o knezu Bogdanu Uskokoviću, „čiji se đed ili prađed, po pričanju starih ljudi, doselio iz Draževine u Liješnje“ (Vido D. Đurišić, „Iz prošlosti Lješnjana i Rovčana“, Čigoja štampa, Beograd, str. 10 – navedeno prema Radoljub Uskoković, „Uskokovići – Doljani u ravnici“, 189). Bogdan je, prema predanju, oko 1535. godine u Liješnju, u svojoj kući spalio „desetak podgoričkih aga i begova“, žrtvujući pritom i svog sina, nakon čega je izbjegao u Rovca u selo Brezno koje je potom promijenilo ime u Liješnje (isto). Ukoliko je ovaj podatak tačan, onda pripovijest o knezu Bogdanu i njegovim precima ukazuje i na period u kojem su Uskokovići počeli da iz pravca Draževine naseljavaju područje Korneta i Liješnja.
Gradački učitelj Mitar S. Vukčević u navedenom članku postavlja pitanje: da li je Mardarije dobio ime po Kornetu ili je možda bilo obrnuto? Vukčević je to pisao 1896. godine kada se još nije znalo za turske popisne deftere iz 1521. i 1523. godine, koji će biti objavljeni tek nakon Drugog svjetskog rata, a u kojima se govori i o selu Kornet. Dakle, Mardarije je dobio ime po selu, a ne selo po Mardariju.
ROĐENJE
U knjizi Dimitrija Kalezića i Dušana Berića nalazimo tvrdnju da je Mardarije Kornećanin rođen 1605, kao i pretpostavku da je umro 1681. godine (Dimitrije Kalezić – Dušan Berić, „Sveti Vasilije Ostroški u svom vremenu“, Upravni odbor Eparhije dalmatinske – Šibenik, Manastir Ostrog – Nikšić, 1987, 60).
Oba datuma su problematična.
Arhivski dokumenti svjedoče da je Mardarije već 1625. godine bio iguman Cetinjskog manastira – u pitanju je prvobitni Ivanbegov manastir na Ćipuru. Naime, u tom je zvanju pomenut 1625. kao svjedok na kupoprodajnom ugovoru vladike Ruvima Njeguša i muslimana sa Rijeke Crnojevića u vezi otkupa mlina na Obodu (Jovan Tomić, „Politički odnos Crne Gore prema Turskoj 1528-1648”, Glas SANU, knj. LXVIII, Beograd, 70).
Iguman Mardarije se pominje kao svjedok i u darovnici od 9. septembra 1627. kada je Vučeta Vukmanov iz Dobrskog Sela poklonio svoje imanje cetinjskom manastiru (Dušan Vuksan, „Istoriska građa iz epohe vladika iz raznih plemena“, Zapisi, knj. XVII, sv. 5, Cetinje, maj 1937).
Pouzdano je da je Mardarije bio cetinjski iguman već 1625. godine, pa ukoliko je rođen 1605. proizilazi da je postao iguman još kao dvadesetogodišnjak, što bi dalje značilo da se morao zamonašiti nekoliko godina prije toga. Ovo nije vjerovatno, jer je bio premlad, a to nije bilo ni u saglasnosti sa crkvenim kanonima.
Osim ovoga postoji još jedan detalj koji ne ide na ruku tvrdnji o 1605. godini kao godini Mardarijevog rođenja. Sami Mardarije u pismu iz 1650. godine, koje su Jovan Tomić i Božidar Perazić prepisali iz mletačkog arhiva, sebe naziva „stari vladika“ („Et io vechio vescovo…“). Iz toga bi proizilazilo da je, ukoliko je rođen 1605, bio star još u 45. godini života, što je neodrživo.
Dakle, imamo dva elementa koji snažno ukazuju da je Mardarije rođen nekih 10-15 godina ranije – vjerovatno između 1590. i 1595. godine. Tek bi tako 1625. godine imao neophodnu starost, iskustvo (i smirenost) za jednog manastirskog igumana. Tek bi tako 1650. godine sebe mogao nazivati „starim vladikom“.
Mardarije je po svoj prilici umro 1659. godine kada se posljednji put pominje u dokumentima. Sve ukazuje da je poživio oko 70 godina.
Dok je još bio iguman Cetinjskog manastira (1625-1637), Mardarijevo ime je (1631) pomenuto u zapisu u jednoj štampanoj knjizi u Hilandaru.
Postao je vladika 1637. godine, kada se sa crnogorskim glavarima potpisao na jednom pismu upućenom mletačkim vlastima u Kotoru. Naime, Mleci su se žalili zbog bjeličkog četovanja na njihovoj teritoriji, zbog čega je na Cetinju održan Opštecrnogorski zbor. Na tom skupu je donijeta odluka da se bjelički prvak Đukan (ili Đikan?) progna iz Crne Gore, a glavari i vladika Mardarije uputili su prijedlog kotorskom providuru za ponovno uspostavljanje poštanske linije od Kotora prema Carigradu preko Crne Gore, koji je ovjerio i kadija sa Žabljaka.
Naredne 1638. godine, Mardarije je načinio opširnu bilješku o tome kako su Humci pritisli crkovnu zemlju u Cetinjskom polju i „stali manastir krasti i žeći i mnoga zla činiti“ i kako je taj spor u prisustvu crnogorske vlastele i pašinih čauša okončan u korist Cetinjskog manastira (vidi: Božidar Šekularac, Crnogorski anali, 1996).
ZAROBLJAVANJE
Turci su Mardarija nakratko zarobili u avgustu 1640. godine. O tome imamo potpunu sliku. Podgorički Turci su u ljeto 1640. ubili jednog viđenijeg crnogorskog glavara, pa zbog straha od osvete, nijesu prelazili rijeku Moraču. Kada se grupa podgoričkih trgovaca vraćala iz Venecije, bojali su se da pođu uobičajenim putem preko Crne Gore. Krenuli su zaobilazno, preko Risna i Nikšića, ali ipak nijesu izbjegli crnogorskoj zasjedi, tako da je u karavanu ubijen jedan nikšićki Turčin, dvojica su ranjena, a zaplijenjena je roba u vrijednosti od 4.000 reala. Da se sukob ne bi proširio, uslijedilo je izmirenje i nagodba u avgustu 1640. Na izmirenju Crnogoraca sa Podgoričanima „u ravnici Zete“ (možda u Lješkopolju?) okupilo se preko 5000 ljudi. Svaka strana izabrala je po 24 kmeta. Sud od 48 ljudi osudio je Podgoričane da plate novčanu odštetu, a Crnogorcima odredio da vrate otetu robu. Pošto su Crnogorci otezali sa vraćanjem robe „grupa od 40 odvažnih Turaka“ upala je 22. avgusta 1640. tokom noći u selo Sinjac, uhvatila vladiku Mardarija i odvela ga u Podgoricu. Crnogorci su odmah sazvali Zbor i odlučili da sav plijen vrate za otkup vladike. Mardarije je nakon toga oslobođen (Istorija Crne Gore, Knjiga Treća, 1975, 110-111; D. Živković, Istorija crnogorskog naroda, 96).
U vezi Mardarijevog zarobljavanja nailazimo na još jednu tvrdnju. Hrvatski autor Daniel Vranešić iznosi podatak da su Turci zarobljavali Mardarija i ranije – u jesen 1639. godine. Međutim, taj autor o tome ne nudi nikakve detalje (vidi: Daniel Vranešić, „Crkvena unija u Crnoj Gori i pokušaj sklapanja unije u Pećkoj patrijaršiji u 17. Stoljeću“, https//www.zumberacki-vikarijat.com).
Vladika Mardarije je 1640. godine prihvatio uniju sa Rimskom crkvom.
U septembru 1642. godine Mardarije je bio u Kotoru sa spahijom Jovanom Vujovim iz Ljubotinja, knezom Vučićem iz Ceklina, knezom Nikom iz Mahina, knezom Andrijom iz Brajića i mnogim drugim knezovima iz Crne Gore „u ime sveg crnogorskog zbora“ da bi načinili ugovor o umiru između Bečića i Brajića s jedne, i Majinjana, s druge strane (Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima, Knjiga II, Titograd, 1974, 95)
„Poslije boja s Turcima u Pješivcima (1645) novi skadarski sandžak Ahmet-paša pokušao je da vladiku Mardarija i njegove najbliže saradnike lukavstvom domami k sebi, vjerujući, ako u tome uspije, da će mnogo lakše njegovu zemlju dovesti u stanje pokornosti. Naravno, pašini planovi ostali su samo pusta želja”, piše Dragoje Živković.
Mardarije je 1646. godine bio pozvan da izađe pred podgoričkog kadiju da bi potvrdio vlasništvo nad imanjem koje je Cetinjskom manastiru u Gornjem polju kod Cetinja podario Ivan Crnojević, a koje su lokalni seljaci bili pritisli.
„Sasvim je sigurno – navodi D. Živković – da je pažnja vladike Mardarija za prve tri godine Kandijskog rata (1645-1669) bila usmjerena na uspostavljanje što povoljnijih vidova saradnje s Venecijom. I baš u vrijeme kad je politička strategija njegove zemlje na tom planu bila usaglašena, neka bolest ga je ophrvala i privremeno spriječila da bude u žiži političkih zbivanja. Stoga 1648. godine stavlja u zadatak svojemu koadjutoru Visarionu Kolinoviću Ljubotinjaninu, da vodi poslove dalje saradnje Vladikata podlovćenske Crne Gore s Venecijom.“
„MAKEDONAC“
Mardarije je postao mitropolit početkom jula 1637. godine. U dokumentima iz 1640. i 1645. godine koje je objavio Jovan Radonić, potpisivao se kao: „Jas episkup kir Mardarije ot predel makedonskih ot zemlje Crne Gore ot manastira Cetinja“, „Smireni u Hristu sluga Mardarije, vladika crnogorski i vsega primorja“, kao i „Ja episkup kir Mardarije ot zemlje Crne Gore ot manastira Cetinja“ (Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka”, Beograd, 1950).
Potpisivao se i kao „Episkopus Montisnigri et totius orae maritime“ i „Mardarije biskup cetinjski“. U Mardarijevom pismu papi Urbanu VIII iz 1640. godine, čiji se prevod na latinski čuva u arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu, vladika se potpisao kao „Marderius Dei gratia Episcopus Macedoniae, patriae Magni Alexandri, Montisnigri in Monasterio D. Ioannis Cernovichii in Campo Cetinae“ (Nikodim Milaš, „Sveti Vasilije Ostroški – Razjašnjenje jednog pitanja iz svetiteljevog života“, Srpska dubrovačka štamparija, Dubrovnik, 1913, 35).
Daniel Vranešić donosi i dokument od 28. septembra 1640. u kojem se Mardarije tituliše kao „vladika Makedonije, Crne Gore i Cetinja”.
Mardarije je, dakle, za sebe koristio istu odrednicu „ot predel makedonskih“, koju je jedan vijek prije njega, u periodu 1520-1539, upotrebljavao Božidar Vuković Podgoričanin. Naš slavni štampar je na više mjesta naveo svoje porijeklo, pa je tako u Zborniku za putnike iz 1520. godine zapisao: „Otišavši iz moje otadžbine, iz zemlje Dioklitijske, koja je u predjelima makedonskim, iz grada zvanog Podgorica, blizu bivšeg grada zvanog Dioklitija“. Božidar Vuković je ovo ponovio u Oktoihu Petoglasniku iz 1536. godine: „Ja griješni Božidar Vuković, porijeklom iz Dioklitije, koja je u predjelima makedonskim“. Takođe i u Prazničnom Mineju iz 1536. godine: „Ja griješni, sluga Hristov, Božidar Vuković, rodom iz Dioklitijske zemlje, u predjelima makedonskim, baš iz grada zvanog Podgorica“ (vidi: S. Čukić, „Nekoliko riječi o Vukovićevom zavičaju“, prilog sa Okruglog stola posvećenog Božidaru Vukoviću Podgoričaninu održanog u Podgorici 26. decembra 2016).
Dakle, i Božidar Vuković i mitropolit Mardarije su pisali da se njihova zemlja (Dioklitija ili Crna Gora) nalazi „u predjelima makedonskim“. Mardarije je u odnosu na Božidara Vukovića načinio izmjenu samo u tome što je naveo da je porijeklom „ot zemlje Crne Gore ot manastira Cetinja“, a ne „iz zemlje Dioklitijske“.
Jovan Radonić je, začudo, na osnovu navedenih Mardarijevih riječi zaključio da je ovaj porijeklom bio Makedonac (sic!) pa je, pored ostalog, pisao: „Rekao sam ranije da se Makedonac, episkop Mardarije, pustio u razgovore…“
Radonić ovo nije razumio pravilno i svojim zaključkom je stvorio strahovitu zbrku oko Mardarijevog „makedonskog“ porijekla. Ovo dalje ukazuje da Radonić vjerovatno nikada nije vidio autobiografske napomene Božidara Vukovića. Da mu je to bilo poznato, bez sumnje bi drugačije pisao o Mardarijevom porijeklu.
MANASTIR U KORNETU
Prema zapisu crnogorskog učitelja Janka Uskokovića iz 1886. godine, u selu Kornet se nalazio „manastir vladike Mardarija Kornećanina“, kao i „mala kapela na trista koraka od manastira“. Janko Uskoković navodi da je „od manastira do kapele napravljena lijepa džada“, te da „ima kamenja u kojijema je izsječeno ime vladike Mardarija i ikona hrama sv. Đorđija“ (Janko Uskoković, Neke starine u Lješanskoj nahiji, „Glas Crnogorca“ od 20.5.1886).
Ova bilješka ukazuje da se tesano kamenje sa uklesanim Mardarijevim imenom krajem 19. stoljeća još moglo viđeti u Kornetu.
To je i jedini konkretan pomen materijalnih ostataka manastira u Kornetu.
Deset godina nakon Uskokovića, 1896. godine, opis tog lokaliteta načinio je i učitelj Mitar S. Vukčević:
„Na najljepšem mjestu u zapadnom dijelu Korneta nalazio se je manastir, od kojeg se i danas poznaju ruševine. Crkva je manastirska bila, po izgledu ruševina, koje su krčenjem poremećene i postale dosta nejasne, srednje veličine.”
(U fusnoti se navodi: „Neki su mi govorili, da se je manastirska crkva nalazila za nekih 5-6 minuta istočno, na mjestu gdje se danas nalazi seocka crkva; ali po mom mnjenju i uvjeravanju drugih, tamo je bila samo kapelica među grobljem za opijelo i sahranjivanje mrtvih.”)
„Jedini je ostatak od manastirskih zgrada: poveće gomile krša i još dosta svježe predanje. Većinom su danas ta mjesta prokrčena, očišćena i u njive pretvorena. Jedne su se manastirske zgrade nalazile u prisoju sa sjev. strane, a druge u blizini crkve sa zapada. Prve su danas tako prokrčene i očišćene, da se nikakvog traga od ruševina ne poznaje, tako da je kao i voda, koja je među istima i bila, sve zemljom poravnato, te se danas obrađuje, kao plodna oranica.
(U fusnoti se kaže: „Nazad nekoliko godina, vlasnik ovog zemljišta, krčeći ga naiđe na gorelu šenicu. Otprilike, kad je Turčin (?) izgorio ovo mjesto, pošto su zdanja pogorela, strpao se je krov povrh šenice, te se je ova zatrpala, zbog čega nije istrula, nego se nađe još u zrna tvrda, kao okamenjena”)
Druga manastirska voda – nastavlja Vukčević – i danas postoji, samo je zabataljena, u blizini crkve za 11 kroka, i zove se „Nerandža”. Za jedan četvrt niže na jugo-zapadu od manastira, na jednom pitomom, jugu otvorenom mjestancu, koje se zove Sjeroš, bile su kuće za manastirsku stoku, za koje je bila osobita voda u Plana brda, i koja se je zvala Mliječna voda.
(u fusnoti se dodaje: „Govori se, da je stoka više mlijeka davala, kad je pila ovu vodu, nego obično, otud da se je i prozvala „Mliječna“.)
„Već po dosadanjem opisu vidi se, da je kornetski manastir bio bogat, a okolina mu pitoma i plodna, jer tamo uspijeva pored južnog žita i povrća: loza, jabuka, dunja, šipak, smokva i dr. Ovaj je manastir za vrijeme teokratije u Crnoj Gori bio stan vladike Mardarija Kornećanina…”
Tako je 1896. godine pisao gradački učitelj Mitar S. Vukčević.
Milivoje S. Đurišić navodi da se krajem 19. vijeka u Kornetu nalazila škola i to „pored manastira vladike Mardarija Kornećanina“. Dakle, Đurišić je prilikom opisa lokacije škole pomenuo manastirište kao opštepoznati lokalitet i orjentir. Autor ovih redova se u to uvjerio na licu mjesta prije desetak godina, tokom razgovora s mještanima.
Nemamo nikakav podatak o dobu u kojem je sagrađen Mardarijev manastir. U vezi toga treba obratiti pažnju da prema turskom haračkom defteru iz 1523. godine u selu Kornetu nije zabilježen ni jedan pop, niti monah (rahib – kaluđer). Nedoumicu donosi podatak da je 1523. u tadašnjem kornetskom zaseoku Ilići bio upisan „Đurić Kaluđer“, ali pouzdano možemo reći da tu nije bila riječ o monahu (rahib), poput „Save rahiba“ koji je bio upisan u selu Goričani. Branislav Đurđev u vezi ovoga ukazuje da jedan monah nikako nije mogao imati ime Đurić. Ime „Kaluđer“ je zapravo bilo nadimak, dok je Đurić bio sin osobe po nadimku „Kaluđer“, odnosno, Đurić sin Kaluđera ili Đurić Kaluđerov. Imamo još primjera koji ovo ubjedljivo potvrđuju. Tako su, u turskom defteru iz 1523. godine, u selu Komani Seljani, u zaseoku Burine, jedan za drugim upisana braća „Đuro Kaluđer“, „Danko Kaluđer“ i „Đurđe Kaluđer“. U tom slučaju je još jasnije da su to bili sinovi osobe po nadimku Kaluđer, odnosno, Đuro, Danko i Đurđe Kaluđerovi (ili Đuro, Danko i Đurđe Kaluđerovići). Nadimak Kaluđer nalazimo i u drugim crnogorskim naseljima. Tako je u selu Komani Gornji bio upisan Radovan Kaluđer, u selu Žanjevi Do Vuk Kaluđer, u selu Dragosalići Novak Kaluđer, a u selu Dupilo, Nikola Kaluđer. Prema tome, „Đurić Kaluđer“ koji je 1523. zabilježen u selu Kornet, nije bio crkveno lice. Defter svjedoči da u tom selu 1523. godine nije bilo popova i sveštenika, što posredno ukazuje da te godine u Kornetu nije bilo ni manastira i da je „Mardarijev manastir“ morao nastati kasnije, tokom druge polovine 16. ili u prvoj polovini 17. vijeka, svakako u periodu nakon 1523. godine. Moguće je da ga je začeo upravo vladika Mardarije u periodu svoje vladavine, od 1637. do 1659. godine. Ukoliko je riječ o tome, manastir u Kornetu je sagrađen par decenija prije nego što je izgrađen manastir Ostrog.
Pisac ovih redova je 2013. godine obišao Kornet i načinio bilješku o „Mardarijevom manastiru“, „lijepoj džadi“ i „maloj kapeli“ koje je pomenuo učitelj Janko Uskoković 1886. godine u „Glasu Crnogorca“. Evo dijela članka u kome se govori o mjestu đe se nalazio manastir:
„Konačno, krećemo ka lokaciji koja se naziva „Manastir“ … Saznajem da su lokalitet „Manastir“ tako odvajkada nazivali i stariji. Nalazi se na mjestu gdje počinju lijepo ograđene, očišćene i zaravnjene livade-terase. Na njima nema nikakvih očiglednih ostataka manastira, niti kamenja u kojima je po kazivanju Janka Uskokovića „izsječeno ime vladike Mardarija“. Ali zato upadaju u oči neobično velike i pravilno oblikovane gomile kamenja koje se nalaze na obodima livada. Taj prizor na prvi pogled budi pomisao da je riječ o međama, ali očigledno je da se ne radi o tome, jer su ove gomile mnogo više i šire od uobičajenih seoskih ograda, a ponegdje se u njihovom dnu vide i zidani ostaci … Iskustvo nas uči da stvari treba sagledati bukvalno iz svih uglova. Stoga se uspinjem na jednu gomilu pravilnijeg oblika. Bio je to pravi potez, jer tek s njenog vrha uočavam da se nesumnjivo radi o ostacima one „lijepo oblikovane džade“ koju je pomenuo gradački učitelj Janko Uskoković, a koja je vodila od manastira ka maloj crkvi … Ali, bilješka o tome načinjena je davno … „Lijepi put“ se u međuvremenu urušio, a ponegdje je i razgrađen, nakon čega je kamenje iskorišćeno za pravljenje međa. Nekadašnja struktura je stoga bitno izmijenjena. Ambijent je naročito narušila seoska asfaltna cesta prilikom čije izgradnje … su vjerovatno postradali drevni ostaci „lijepe džade“. Sve je jasnije da se radi o manastirištu. Mala kapela koju pominje učitelj Uskoković je u međuvremenu prerasla u poveću crkvu u kojoj je postavljen i novi ikonostas … Od starog groblja koje pominje Uskoković preostalo je samo par izmještenih kamenih ploča“.
Takva je u Kornetu bila situacija 2013. godine.
KOADJUTOR VISARION
Uz mitropolita Mardarija se u periodu (1637-1659) javlja i arhiđakon Visarion Kolinović, koji je bio Mardarijev koadjutor (pomoćnik) i aktivno učestvovao u važnim pregovorima i delikatnim crkveno-političkim poduhvatima oko sprovođenja unije sa Rimskom crkvom (1637-1642), kao i tokom 1648. godine.
U mletačkim dokumentima se navodi da je Visarion bio Mardarijev nećak, odnosno, sinovac (bratanić). Visarion Kolinović se od 1647. godine, pominje kao vladika Visarion II, uporedo s mitropolitom Mardarijem – što je tradicionalni crnogorski političko-crkveni modus koji srijećemo i u 18. stoljeću kada su na sceni uporedo djelovali vladika Danilo i vladika Sava, a potom vladika Sava i vladika Vasilije.
Visarion Kolinović je bio rodom iz sela Začira, sa Brijega, đe su se nalazili domovi njegovog bratstva. Gligor Stanojević piše da su „Kolinovići rodom iz sela Začira u Ljubotinju“ (Istorija Crne Gore, Knjiga treća, 1975, str. 124). Andrija Jovićević je bratstvo Kolinoviće 1911. godine zabilježio kao Koline. Naveo je da su Kolini bili starosjedioci i među najstarijim porodicama u nahiji koje „nijesu znale svoga porijekla“, odnosno, „nijesu znali odakle su došli njihovi preci“ – što je bio eufemizam za činjenicu da su pojedina crnogorska bratstva tu živjela još od predcrnojevićkog doba (Andrija Jovićević, Riječka nahija, 220).
Jovićević piše da su Kolini slavili Nikolj-dan, te da ih je početkom prošlog vijeka (1900-1910) bilo samo tri doma u Začiru i jedan u Žabljaku. Bili su u vezi sa bratstvom Radišima, takođe začirskim starosjediocima. Jovićević navodi da su se Kolini u staro doba zvali Šeste, te da se njihovo porijeklo vezuje za tri brata: Ostoju, Ratka i Damnjana – od Ostoje su potekli Kolini, od Ratka Radiši, a od Damnjana „neki Džongazi koji su iseljeni na Cetinje i u Bugarsku“. „Đurađ Crnojević u graničenju Šišojevića od 1494. g. pominje Ostoju Šestu sa Začira kao majstora koji je urezao granice. I danas pokazuju pred seoskom crkvom nadgrobne ploče sa raznim ukrasima koje su pravili Šeste“ (isto, 225).
Mardarijeva rodbinska veza s Visarionom posredno ukazuje da su Kolini, kao jedno od starijih crnogorskih bratstava, početkom 17. vijeka imali veliki ugled među stanovništvom. Osim toga, i sami izbor Visariona za koadjutora, svjedoči o Mardarijevom položaju i ugledu među Crnogorcima.
Visarion Kolinović je, kao koadjutor, skupa s mitropolitom Mardarijem obavljao delikatne crkvene i političke poslove. Arhivski dokumenti svjedoče da je aktivno učestvovao u kontaktima i pregovorima Crnogorske pravoslavne crkve s Rimskom crkvom o uniji (1638-1640), kao i u kontaktima i pregovorima o uniji Pećke patrijaršije s Rimom (1642).
Kako je rečeno, Visarion Kolinović se od 1647. godine pominje kao vladika. Naprijed smo naveli tvrdnju Dragoja Živkovića da je vladiku Mardarija tih godina „skrhala neka bolest“, zbog čega je Visarionu pripalo dalje vođenje pregovora sa Venecijom. O tome svjedoči dokument iz 1648. godine. Riječ je o predstavci s početka 1648. kojom su Crnogorci zatražili da ih Venecija primi pod svoje okrilje. U njoj na prvom mjestu stoji potpis vladike Visariona za čim slijede potpisi devetorice crnogorskih glavara. Ovaj dokument je veoma značajan u svjetlu činjenice da su njih dvojica nekoliko godina prije toga, od 1638. do 1640, aktivno radili na potpisivanju unije sa Rimskom crkvom. On svjedoči da su Mardarije Kornećanin i Visarion Kolinović 1648. godine, i osam godina po potpisivanju unije sa Rimskom crkvom, bili na čelu crnogorskog političkog života, kao predvodnici i potpisnici najvažnijih dokumenata.
Ovaj dokument je ključan za sagledavanje uloge i položaja Mardarija Kornećanina u svjetlu njegove kasnije ideološke diskreditacije.
Gligor Stanojević piše da je dokument iz 1648. godine bio „dobro sročen projekat od osam tačaka“ o prelasku Crne Gore pod zaštitu Venecije (prihvatanju mletačkog pokroviteljstva) „koji bi, u stvari, trebalo da osigura autonomiju Crne Gore i ojača njenu poziciju u odnosu na Tursku“. Taj akt je preveden i proslijeđen u Veneciju sa dva propratna pisma providura Konstanca Pezara iz kojih se vidi da je tada u Crnoj Gori bilo više od 60 knezova i da su ti plemenski glavari bili saglasni u pristajanju na privilegije slične paštrovskim privilegijama iz 1423. godine, a što je podrazumijevalo unutrašnju sudsku autonomiju i ekonomske olakšice u bescarinskoj trgovini (Gligor Stanojević, „Crna Gora u doba vladike Danila”, 1955, 18-19).
(U predstavci se, u vezi plata predviđenih za glavare i ostalih troškova koji bi Mlečani imali prema Crnoj Gori, predlaže da se to nadoknadi tako što bi Venecija „ribe iz naših ribnjaka kojih ima dvanaest, u kojima se lovi (pored drugih riba) sva ukljeva koja se izvozi u državu vaše uzvišenosti, a naročito u Pulju i druga mjesta, bila izuzeta od carine, samo ona koja se izvozi u vaše zemlje“.)
U predstavci iz 1648. su se predlagale plate za pet stotina ljudi, od kojih bi se formirale manje čete koje bi uvijek bile „straža na granici na opasnim mjestima“. Tražilo se i formiranje odreda od 100 ljudi koji bi bio izvršni organ vlasti pod komandom crnogorskog vojvode. Zahtijevalo se da im guvernadur bude „gospodin Černica, pošto je dostojnog roda i plemić naše otadžbine, a zaslužan je za vašu uzvišenost“ (isto). Ovdje je riječ o oficiru Vuku Orlandiću (Vuku Crmničaninu) koji je tada bio na službi u Budvi, a od 1647. godine guvernadur Paštrovića koga su oni sami izabrali.
„Mletačka zaštita trebalo je da posluži kao platforma za objedinjavanje crnogorskih plemena. Sama ideja o zbacivanju turske i prihvatanju mletačke vlasti jasno svjedoči o dubokoj političkoj svijesti Crnogoraca”, zaključuje Gligor Stanojević (Istorija Crne Gore, Knjiga treća, 1975, 123).
U dokumentu iz 1648. snažno je istaknuta ideja o vlastitoj individualnosti i posebnom položaju i prema Turcima i prema Mlecima (Radoslav Rotković, Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda, 202). Rotković ukazuje na suštinu tog poduhvata: „To su, u stvari, stoljećima bili samo ugovori o saradnji” (isto).
Krajem februara 1649, pet crnogorskih prvaka, u ime pet nahija (Katunske, Riječke, Crmničke, Lješanske i Pješivačke) potvrdilo je odluku o primanju mletačke vlasti (isto, 124).
Dakle, bio je to čin kojim je izvršeno objedinjavanje crnogorskih nahija, odnosno, crnogorski politički konsenzus u kome su vodeću ulogu igrali Visarion Kolinović i Mardarije, koji je to započeo između 1645-1647. godine.
TURSKI PRITISAK
Događaji nakon 1650. godine su neprozirni. Tih godina turski pritisak je dostigao kulminaciju. Radi stvaranja slike o situaciji koja je tih godina vladala u Crnoj Gori navodimo nekoliko detalja koje je objavio Gligor Stanojević.
Mletačka vojska je u početku Kandijskog rata imala inicijativu. Ali, Turci su u Lješkopolju 1649. godine iznenadili i teško porazili veću mletačku jedinicu, iza čega je došlo do pada mletačke inicijative. Uskoro je nastupio obrt u kojem su Turci počeli da preko Crne Gore, preduzimaju pohode na Grbalj i Boku. Skadarski paša Jusufbegović se poslije pohare Grblja u ljeto 1651. godine vratio u Skadar preko Cetinja („Istorija Crne Gore”, Knjiga treća, Titograd, 1975, str. 133). Podgorički kapetan Mehmed-aga se krajem jula 1654. poslije neuspješnog napada na Grbalj i okolinu Budve, takođe vratio preko Cetinja (isto, 135). Novi skadarski sandžak-beg Varlac je u februaru 1655. dao zadatak Huseinu Handžiću iz Mikulića da sa 30 ljudi izvidi položaj na Lovćenu. U martu 1655. godine 1500 Turaka pod komandom Olaš-age Koskića spustilo se preko Crne Gore u Boku, a u pohodu su učestvovali ljudi iz Podgorice, Žabljaka, Lješkopolja, Gruda, Klimenata, Pipera, Bjelopavlića i Bratonožića. Stradali su Grbalj, Bogdašići, Mrčevac, Tivat, Lastva, Lješevići, Brda, Luštica i Lepetane. Zapaljeno je 106 kuća, 11 ljudi ubijeno, zaplijenjeno 633 grla krupne i sitne stoke. Turci su imali 50 mrtvih koji su sahranjeni na putu od Grblja do Cetinja. Po dolasku na Cetinje, turska vojska se razišla kućama (isto, 135-136)). U aprilu 1657. na Cetinje je stigao odred od 200 ljudi pod komandom skadarskog paše Varlaca da bi izvršio izviđanje prema Kotoru radi napada na taj grad. „Turska vojska zaposjela je sva naselja u Cetinjskom polju, pa i sam manastir. Ćehaja je uzeo harač od Crnogoraca u visini od 800 reala, dok je razularena vojska bezobzirno pljačkala kuće, odnoseći sve do naušnica i s ruku žena srebrni nakit“ (isto, 137). Turci su krajem aprila 1657. pošli za Skadar. Crnogorci su „bili obavezni da volujskim zapregama prevuku artiljeriju sa Virpazara do Kotora“. „Nikada se ranije Crnogorci nijesu našli u takvom škripcu. Crna Gora trebalo je da postane glavna operativna baza za napad na Kotor. Crnogorci su, i pored sveg opiranja, bili prinuđeni da zajedno sa Turcima učestvuju u akciji“ (isto). Napad na Kotor počeo je krajem juna i sa neuspjehom okončan krajem septembra 1657. godine. „Više od pola godine Turci su stalno krstarili po Crnoj Gori (…) Zemlja je doživjela neku vrstu privremene vojne okupacije“ (isto, 139).
U ovakvim okolnostima treba posmatrati i podatak da je Visarion Kolinović, zbog turske prijetnje, bio prinuđen da 1654. godine izbjegne s Cetinja u Maine. U vezi toga pisao je rimskom papi da su ga Turci izagnali s Cetinja i da su „porušili naše crkve“. Nije poznato da li se nakon toga vraćao na Cetinje. Pominje se u jednom pismu iz 1659. skupa s Mardarijem, što ukazuje da su te godine obojica još bili živi.
Dragoje Živković piše da je vladika Visarion Kolinović nakon Mardarijeve smrti 1659. stupio na čelo crnogorske crkve, đe je ostao do 1662. godine („Istorija crnogorskog naroda“, 97). Međutim, oko ovoga postoji nedoumica. Nesporno je da se Visarion Kolinović u proljeće 1660. pismom obratio Vicku Bolici, povjerljivom mletačkom čovjeku i uglednom funkcioneru u Kotoru, dajući mu do znanja da je Crna Gora spremna da pristupi obnovi političke i vojne saradnje s Venecijom. Crnogorski glavari su se na opštem zboru 4. decembra 1660. pismeno zakleli Mlecima da neće dozvoliti da bilo kakva četa Turaka iz Podgorice ili iz okoline prodre na područje Kotora, Budve i Paštrovića („Istorija crnogorskog naroda”, 97-98). Na osnovu tog dokumenta sklopljen je ugovor 30. maja 1661. godine između crnogorskih glavara i predstavnika mletačke vlasti u Kotoru (Istorijski arhiv Kotor, SN CII, 499/t, 500, 500/t, 501). U ovome je najzagonetnije to što je ugovor iz 1661. godine, uz 39 crnogorskih glavara, potpisao iguman iz Vranjine, koji je, kako neki autori smatraju, u tom trenutku vršio dužnost crnogorskog vladike – sve do ustoličenja vladike Rufima Boljevića 1662. godine (Ivo Stjepčević i Risto Kovijanić, „Dokaz o autonomiji Crne Gore u XVII vijeku“, Istorijski zapisi, Titograd, 1953).
Ovo pokreće pitanje o momentu Visarionove smrti, jer navedeni događaj ukazuje da je to moralo biti prije 30. maja 1661. godine. Ukoliko je bilo tako, onda se javlja mogućnost da je njegova smrt bila razlog što je 4. decembra 1660. održan Opštecrnogorski zbor na kome su se crnogorski glavari pismeno zakleli Mlecima da neće dozvoliti prolaz turskim četama ka području Kotora, Budve i Paštrovića. A to bi onda objasnilo i zbog čega se na ugovoru od 30. maja 1661. potpisao vranjinski iguman.
MISTIFIKACIJE OKO VISARIONA KOLINOVIĆA
Zanimljivo je da se i pored svih dostupnih podataka o Visarionu Kolinoviću Ljubotinjaninu, uključujući i konstataciju Gligora Stanojevića iz 1975. godine da je taj vladika bio od Kolinovića sa Začira, još provlače mistifikacije oko njegove ličnosti i porijekla. Cijela ta situacija zapravo ukazuje da istraživači ove problematike ili nemaju želju da rasvijetle to pitanje ili se čvrsto drže onoga što su tendenciozno pisali pojedini crkveni istoričari koji su arhivskim dokumentima prilazili selektivno.
Mistifikacije oko Visarionovog identiteta proizvele su veliku zbrku i među samim istoričarima. Najbolji primjer za ovo je Gligor Stanojević, koji je 1955. godine, u studiji „Crna Gora u doba vladike Danila“, pogrešno naveo da je predstavku Crnogoraca Mlecima iz 1648. godine potpisao vladika Visarion Borilović. Štoviše, Stanojević je tada načinio ozbiljan naučni prestup, jer je prezime Borilović unio (interpolirao) u izvorni dokument u kome se jedino pominjalo ime Visarion. Evo kako je to izgledalo nakon Stanojevićeve „intervencije“: „Mi, Visarion Borilović, mitropolit Crne Gore i Maina, potpisah svojom vlastitom rukom osam navedenih tačaka u ime svih knezova i časnog zbora Crne Gore i potvrdih pečatom svete Bogorodice prema običaju naše zemlje…“ (Gligor Stanojević, „Crna Gora u doba vladike Danila“, 19).
Stanojević je ovo učinio 1955. godine. Nakon toga je shvatio da je načinio ozbiljnu grešku, pa je to ispravio u „Istoriji Crne Gore“ iz 1975. godine, đe je više puta istakao da je dokument iz 1648. potpisao Visarion Kolinović a ne Visarion Borilović, da bi time dao do znanja čitalačkoj javnosti da je uočio sopstveni propust („Istorija Crne Gore”, Knjiga treća, 1975, 122).
Ali, ostala je činjenica da se 1955. godine usudio da dopisuje i dopunjava arhivski dokument, što je apsolutno nedopustivo, čak i u slučaju da je u njega unio ispravno prezime Kolinović a ne pogrešno Borilović. Dokumenti se ne dopisuju, već se publikuju u izvornom obliku, a onda se komentarišu. Da je kojim slučajem interpolaciju prezimena Borilović u izvorni dokument učinio neki crnogorski istoričar, bio bi, bez sumnje, proglašen za diletanta.
Razlozi za mistifikaciju oko prezimena Visariona Kolinovića ležali su u tome što je i on, poput vladike Mardarija Kornećanina, kasnije (posthumno) bio izložen ideološkoj (crkvenoj) kompromitaciji zbog rada na uniji s Rimskom crkvom.
Ovo se, u prošlom stoljeću, iz crkvene propagande prelilo na istoriografiju. Tako je Jovan Radonić, u studiji iz 1950. godine („Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka”) pisao kako je 1647. godine na stolicu cetinjskog episkopa zasjeo arhiđakon Visarion koji je „kao i episkop Mardarije plivao rimskim vodama“ – pri čemu je „plivanje“ trebalo razumjeti kao „nenarodno“, „protivnarodno“ ili „izdajničko“ djelovanje.
Riječ je o ideološkoj diskvalifikaciji. U stvarnosti je bilo potpuno drugačije, jer, kako smo viđeli, i Mardarije Kornećanin i Visarion Kolinović su i u godinama nakon potpisivanja unije s Rimskom crkvom upravljali političkim životom Crne Gore i imali podršku vodećih crnogorskih glavara.
U Rimu se veoma dobro znalo o kojem je Visarionu riječ. Naime, osim što je bio arhiđakon i Mardarijev koadjutor, Visarion Kolinović je od 1640. godine bio i službenik Kongregacije za propagandu vjere i, skupa sa Mardarijem, predano radio na ostvarenju unije. To su činjenice koje su prikrivali ideološki motivisani tumači. Očito je da nije postojala volja da se na adekvatan način predstavi ličnost i uloga Visariona Kolinovića – dijelom zbog njegovog značajnog angažmana na postizanju unije, a najviše zbog toga što je trebalo iskonstruisati sliku o Mardariju Kornećaninu kao o samovoljnom „nenarodnom“ mitropolitu, izolovanom i odbačenom od crnogorskog okruženja. Trebalo je po svaku cijenu „dokazati“ da je Mardarije bio omražen u svom vjersko-političkom djelovanju, sve do lažne i banalne konstrukcije da je bio „kamenovan“.
Stoga još jednom treba reći da dokument iz 1648. godine jasno svjedoči o opštoj podršci i saglasnosti crnogorskih (narodnih) glavara oko političkog i vjerskog djelovanja Mardarija Kornećanina i Visariona Kolinovića prema Veneciji i Rimu. Formulacija dokumenta iz 1648. je u tom pogledu više nego jasna: „Mi, Visarion, mitropolit Crne Gore i Maina, potpisah svojom vlastitom rukom … u ime svih knezova i časnog zbora Crne Gore…“
KOMPROMITACIJA
Već je istaknuto da je prema mletačkim dokumentima mitropolit Mardarije Kornećanin „uživao veliko poštovanje svojih jednovjernika, naročito monaha i sveštenika“.
Mardarije je najvjerovatnije umro 1659. godine. U periodu nakon 1700. godine taj uvaženi mitropolit se našao na udaru zbog potpisivanja unije sa Rimskom crkvom. Postao je meta ideoloških „podešavanja“ s ciljem da se njegovo ime okalja i omrazi u narodu, a preko toga kompromituje njegovo političko i vjersko djelovanje. Ovo je započeto u 18. stoljeću i ogledalo se u širenju glasina o Mardarijevom „grijehu“ i „nemoralu“. Tvorci tog narativa su pritom zaobišli Visariona Kolinovića čije je prezime sistematski potiskivano. Ideološka diskreditacija je bila usmjerena na mitropolita Mardarija.
Kompromitaciju Mardarija Kornećanina možemo pratiti od kraja 19. stoljeća. U tome je naročito istaknutu ulogu odigrao Pavle Rovinski, koji je banalne ideološke konstrukcije prihvatio i tretirao kao neupitne istorijske činjenice. Ruski naučnik je krajem 19. vijeka zabilježio kako je „u narodu ostalo nelijepo sjećanje“ na Mardarija, te da je u Crnoj Gori postojala izreka da se, kada neko želi da sopstvene grijehe prenese na drugoga, kaže: „On hoće kao kornetski vladika“ („Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, Tom I, Cetinje, 1993, 370 ). Rovinski ovo nije ni pokušao da podvrgne analizi i ukaže na prave, ideološke motive, već je djelovao potpuno suprotno. Zaključio je da ružno sjećanje u narodu o Mardariju „nesumnjivo svjedoči o tome da je on pred narodom pogriješio u nečemu vrlo teško“ (isto).
Dakle, Rovinski je zaključio da je Mardarije „nesumnjivo“ bio kriv za neku tešku nepodopštinu. Konstataciju o „nelijepom narodnom sjećanju“ zasnovao je na legendi da je vladika Mardarije navodno imao dijete sa đevojkom koja je služila kod njega, pa je tu bijedu želio da prebaci na mladog Vasilija Jovanovića, kasnijeg ostroškog svetitelja, koji je u to vrijeme navodno živio kod vladike u manastiru. „Ali – nastavlja Rovinski – „to je otkriveno i vladika je bio kamenovan, tj. zatrpan pod gomilu kamenja, koju i sada pokazuju u selu Kornet u Lješanskoj nahiji“ (isto).
Reći ćemo odmah da monah Vasilije Jovanović nikada nije boravio kod mitropolita Mardarija, ni na Cetinju ni u Kornetu, i da navedene tvrdnje predstavljaju niz uvezanih izmišljotina.
Situacija je bizarna. Jedan crnogorski mitropolit, koji je u prvoj polovini 17. vijeka uživao veliki ugled u narodu i među sveštenstvom, naknadno je pretvoren u simbol nečasnog postupanja i u narodskoj psihologiji bio ozloglašen kao nemoralna osoba.
Na ovo se nadovezala tvrdnja o navodnom kamenovanju mitropolita Mardarija, pa i to da je u Kornetu u drugoj polovini 19. vijeka navodno postojala kamena gomila („koju i sada pokazuju“) pod kojom je crnogorski mitropolit skončao.
Kako je rečeno, sve navedeno je bilo plod kasnije crkveno-ideološke diskvalifikacije Mardarija Kornećanina. Rovinski je bio samo njen revnosni izvršilac, brutalni egzekutor koji se u ovom slučaju postavio krajnje nenaučno. Do koje je mjere bio ideološki pristrasan, govori okolnost, da u istom periodu, učitelj Janko Uskoković u članku iz 1886. godine („Glas Crnogorca“ od 20. maja 1886) nije ni pomenuo Mardarijev „grijeh“, niti „prokletu gomilu“ pod koju je vladika tobože „metnut“. Nije to učinio ni učitelj Mitar S. Vukčević u članku o Mardariju Kornećaninu iz 1896. godine („Luča“, broj 1, januar 1896. godine, str. 22-25). Nije to učinio ni Vladimir Ćorović 1911. godine, koji je komentarisao da „postoji, istina, pričanje da su Crnogorci kamenovali vladiku Mardarija, ali za to nema nikakve potvrde u izvorima“ (V. Ćorović, „Istorija srpskog naroda”, Banja Luka – Beograd, 1997).
Rovinski je bio jedini autor iz tog doba koji je prihvatio ovu izmišljotinu.
Koliko je priča o kamenovanju bila banalna, govori i to da je nije pomenuo ni Nikodim Milaš u svom ideološkom pamfletu o Sv. Vasiliju Ostroškom iz 1913. godine, u kojem je bio krajnje neprijateljski raspoložen prema Mardariju Kornećaninu (N. Milaš, „Sveti Vasilije Ostroški – Razjašnjenje jednog pitanja iz svetiteljevog života“, Srpska dubrovačka štamparija, Dubrovnik, 1913).
Toliko o „metanju pod gomilu“ Mardarija Kornećanina. Učitelji Janko Uskoković i Mitar S. Vukčević su po tom pitanju bili neuporedivo kritičniji i napredniji od Pavla Rovinskog.
Sada se okrećemo Mardarijevom „nemoralu“ i pokušaju da se „grijeh“ pripiše „mladom Vasiliju Jovanoviću“. O utemeljenosti ove tvrdnje dovoljno govori okolnost da je zabilježena još jedna verzija u kojoj nema ni riječi o „mladom Vasiliju“. Tu verziju zapisao je Mitar S. Vukčević 1896. godine: „Mnogi ovamo uvjeravaju – piše on – da je u kornetskom manastiru živio i neki broj kaluđera, od kojih jedan u doba Mardarijevo pogriješi s jednom djevojkom iz istog sela; i nagovori je (djevojku), da to grješno djelo kaže na ime samog Mardarija…” (isto).
Dakle, vidimo da su postojale najmanje dvije verzije o „grijehu“ – jedna je „grešne radnje“ vezivala za Cetinje i Mardarija, druga za selo Kornet i kaluđere.
Pavle Rovinski je odabrao legendu u kojoj je „blud“ navodno počinio crnogorski mitropolit. Osim toga, pisao je o Mardariju i na drugom mjestu, trudeći se da intonacijom doprinese njegovoj osudi. To nalazimo u poglavlju o crnogorskim svecima, đe se bavio životom i ličnošću Sv. Vasilija Ostroškog. Rovinski se u okviru toga iznova osvrnuo na Mardarijev „grijeh“, napominjući da se ta priča odnosi na vrijeme kada je Sv. Vasilije „budući mlad i težeći višem saznanju, bio izložen raznim vrstama iskušenja“. Evo te „cetinjske“ priče: „Dođe on (Vasilije) kod Kornetskog vladike i stupi kod njega da služi. A taj vladika nije se odlikovao visokim moralom i, uzevši kod sebe djevojku za služavku, zgriješi s njom, te da bi otklonio to sa sebe, odluči da sve svali na svoga mladog slugu Vasilija. Ali Vasilije je i tada već bio poznat svojom visokom moralnošću i pobožnošću. Zbog toga vladika smisli sljedeće: „Pođi – reče on toj djevojci – na Veliki petak, uzmi ćup mlijeka i stani pored crkve, a kada bude prolazio Vasilije, zakuni ga da srkne makar malo mlijeka“. Vasilije je odbijao, ali ona ga je tako preklinjala svim svetima, da on nije mogao odbiti: „Bože, oprosti mi!“ – reče – ja neću, ali radi velike molbe ove žene, ja moram“ – i srknu – za ajtar Boga – tri puta. Međutim, njegov vladika saziva skupštinu i objavljuje da je njegov sluga zgriješio sa djevojkom, da je ona zatrudnjela i da uskoro treba da se porodi. Niko tome nije povjerovao jer je Vasilije tako pobožan. „Kako pobožan“ – odgovara vladika, – on je za ljubav te žene na Veliki petak pio mlijeko.“ – Pitaju Vasilija, i on to ne poriče. Onda ga osude na vješanje. Ali on zamoli da se sačeka dok se ne rodi dijete i da mu dozvole da tome prisustvuje. To su mu dozvolili, a kad je nastupilo vrijeme porođaja sakupio se narod, tu je bio i Vasilije. Kada se dijete rodilo, onda ga Vasilije uze u ruke, tri puta dunu u njega i zakle ga da kaže čiji je. Na veliko čudo dijete progovori: „Kornetskog vladike“. Tada se Vasilije opravdao, a vladiku su kamenovali i zatrpali pod kamenu gomilu, koja se i sada naziva „grob kornetskog vladike“ (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, Tom I, CID, Podgorica, 1998, 381-382).
Tako je glasio „krunski dokaz“ o Mardarijevom „grijehu“ koji stavlja tešku hipoteku na naučni kredibilitet Pavla Rovinskog. Sklonost ka korišćenju ovakvih legendi je sramotna za jednog naučnika.
Rovinski je tendenciozno nadograđivao priču o Mardarijevom „grijehu“ đe god mu se ukazivala prilika. To je učinio i u komentaru o uzroku smrti mitropolita Visariona Borilovića 1692. godine. Kaže da „Venecijanci nijesu imali razloga da otruju Visariona“ i da ga je „prirodna smrt vjerovatno izbavila od sudbine vladike Mardarija (sic!) koji je svoj narod htio da uvuče u uniju s Rimom“ (P. A. Rovinski, Studije o Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2004, 274-275).
Dakle, Rovinski je na tom mjestu konstatovao da se Visarionu Boriloviću posrećilo da umre prirodnom smrću, jer bi u suprotnom završio pod „prokletom gomilom“, kao što se navodno dogodilo Mardariju Kornećaninu.
NIKODIM MILAŠ
Srpski istoričar Vladimir Ćorović je 1911. godine iznio nespornu činjenicu da je Vasilije Jovanović (Sv. Vasilije Ostroški) podržavao uniju s Rimskom crkvom (vidi: „Hercegovački manastiri. Trebinjski manastir (Tvrdoš)”, objavljeno kao separatni otisak iz „Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini”, XXIII. 4. 1911). Ćorović na stranama 6-7. tog rada piše: „Trebinjski se manastir naročito ističe u doba mitropolita Vasilija Jovanovića (1639-1671.), popularnog ostroškog svetitelja, pod kojim su se 1651. spojile obje hercegovačke mitropolije. Zbog političkih prilika Vasilije je, zajedno sa bosanskim mitropolitom Epifanijem i banjskim episkopom Isaijom, pokrenuo ponovo pitanje o uniji pravoslavne crkve s katoličkom. On je, na ime, u tradiciji patrijarha Jovana, želio oslobođenje Hrišćana od Turaka i vidio je, da mu je to moguće samo pomoću katoličkih država Austrije i Mletaka i uplivom papinim. S toga, da bi papu zadobio za tu ideju, on žrtvuje svoje dosadanje pripadništvo carigradskom patrijarhu. Tu ideju njih trojica javno istakoše 1648. godine u doba kandijskog rata”.
Dalje kaže: „1661. je Ćiril, iguman trebinjskog manastira, odnio papi Aleksandru VII Vasilijevo pismo, kojim ovaj, uvjeravajući papu o svojoj privrženosti, moli svetu stolicu, da preporuči manastir pažnji dubrovačke republike i da im pomogne protiv Turaka. Dana 25. aprila iste godine odgovorio je papa na to pismo, obećavajući i blagosiljajući”.
Ćorović nije mogao biti jasniji, pri čemu je čak u izvjesnoj mjeri prigušivao neugodnu istinu. Međutim, iznesene činjenice su bile znak za uzbunu u crkvenim krugovima. Na scenu je stupio autoritativni Nikodim Milaš, koji je, da bi opovrgao istinite tvrdnje Vladimira Ćorovića, 1913. godine, objavio pamflet u kome je negirao da je mitropolit Vasilije Jovanović ikada bio pristalica unije s Rimskom crkvom. Milaš je u tome išao do kraja, proglašavajući za falsifikate ili podmetačine sva arhivska dokumenta koja su svjedočila o saradnji i prepisci pravoslavnih igumana i mitropolita sa rimskim papama, poput poslanice papi Inoćentiju X sa sabora u Morači 1654. ili prepiske zahumskog mitropolita Vasilija Jovanovića sa rimskim prvosveštenicima 1661. i 1671. godine. Ustvrdio je da su ta pisma Vasiliju bila podmetnuta, da su za to bili krivi „lukavi rimski agenti“, kao i „nepismeni kaluđeri“, koji su u Rim slali pisma bez Vasilijevog znanja i slično. Milaš je optužio „za odricanje od pravoslavlja“ i „prevjeru“ sve koji su tih decenija pregovarali o uniji s Rimskom crkvom, gradeći u isto vrijeme ideološku sliku o mitropolitu Vasiliju kao „neosvojivom bedemu pravoslavlja“.
Milaš je, drugim riječima, retroaktivno kreirao novi narativ o Vasiliju Jovanoviću, negirajući i faktičnost crkvenih sabora na kojima su donošene odluke u prilog uniji s Rimom. U tom duhu, Milaš se osvrnuo i na „prevjeru“ crnogorskog mitropolita Mardarija Kornećanina, nadovezujući se na pisanje Pavla Rovinskog. Prigrlio je objeručke tvrdnju o mitropolitovom „nemoralu“, insistirajući na tome da je Mardarije za sopstveni grijeh lažno optužio „mladog Vasilija Jovanovića“. Novost je bila u tome što je Milaš bitno razradio i nadogradio priču o tobožnjem Vasilijevom boravku u Cetinjskom manastiru. Način na koji je to izveo, pored ostalog, predstavlja blistavi primjer izmišljanja svetačkih biografija (hagiografija).
Milaš na početku navodi da je Vasilije „već u mladim godinama stupio u kaluđerstvo u Svetobogorodičnom manastiru Tvrdošu“ (kod Trebinja). Da bi stvorio poveznicu s legendom o „grijehu“ koju je zapisao Rovinski, naveo je da se Vasilije „kao mlad kaluđer nalazio za neko vrijeme u manastiru na Cetinju u Crnoj Gori za vladikovanja mitropolita Mardarija Kornećanina“ (isto, 27).
Za ovo, kako je rečeno, ne postoji nikakva potvrda u izvorima. Milaš je tvrdnju o Vasilijevom boravku na Cetinju utemeljio na legendi koju je našao kod Rovinskog.
Nastavak cetinjske priče predstavlja vatromet hagiografske bajkovitosti. Milaš navodi da je Mardarije „stupio u svezu sa agentima rimske propagande i spremao se na prevjeru“, te da je mladi kaluđer Vasilije negodovao zbog toga i starao se da odvrati Mardarija od njegove „zle namjere“. Kad je Vasilije vidio da je Mardarije uporan, počeo je da drži javne besjede u odbranu istine pravoslavne vjere. Budući da Mardarije nije mogao ništa da učini protiv Vasilija „uz kojega je bio sav narod crnogorski“, oklevetao ga je za jedan grijeh, u kojem se sam taj mitropolit nalazio „i tijem naravno primorao je moralno Vasilija da se ukloni“. „Povratio se sv. Vasilije u svoj postrig, u Trebinjski manastir, i tu bude proizveden za arhimandrita. Kao arhimandrit otišao je u Svetu Goru i zatijem u Rusiju. Iz Rusije se povratio u otadžbinu sa bogatim darovima, koje je dobio od ruskog carskog dvora i od pobožnih Rusa. Iz jednog zapisa doznajemo da je 1639. godine sv. Vasilije bio već mitropolit“ (isto).
Odmah treba reći da je Vasilije Jovanović postao mitropolit zahumski u Peći 1638. godine, jer je to važno za dalju priču.
Kako se vidi iz izloženog, Milaš je temeljno izmijenio i nadogradio legendu o Mardarijevom „grijehu“. Zaobišao je banalni momenat o „čudu“ s novorođenčetom koje „razobličava“ Mardarija. Zaobišao je i priču o „kamenovanju“. Novost je u sljedećem:
– mladi Vasilije Jovanović uočava da je Mardarije u „svezi sa agentima rimske propagande“ i da se „sprema na prevjeru“;
– zbog toga odvraća Mardarija „od zle namjere“;
– kad vidi da to ne pomaže počinje da drži javne besjede;
– uz njega je „bio sav narod crnogorski“;
– Mardarije ga je zbog toga oklevetao za sopstveni grijeh, primorao da napusti Cetinje i vrati se u Trebinjski manastir.
Dakle, Milaš se u diskvalifikaciji Mardarija nije više oslanjao na „čudesa“ s tek rođenim djetetom koje govori i „raskrinkava“ mitropolita. Ključne novosti su tvrdnje o Mardarijevoj „vezi s agentima“, Vasilijevim „javnim cetinjskim besjedama“, kao i u tome da je „uz njega (Vasilija) bio sav narod crnogorski“.
Iz ugla propagandističke domišljatosti i djelotvornosti dosjetka o „podršci cijelog naroda“ je bez sumnje spektakularna. Nikodim Milaš je tom konstrukcijom stvorio potpuno novi ideološki narativ koji će u nastupajućim decenijama biti jedan od nosećih stubova u krivotvorenju crnogorske istorije i obilno eksploatisan od raznih autora za ideološke ciljeve. Iz tvrdnje da je sav crnogorski narod navodno bio protiv Mardarija – će nadalje biti izvođeni „logični“ zaključci da je Mardarije „izdao narodne interese“, da je sve radio na svoju ruku, tajno, bez znanja glavara i naroda.
Milaš je, dakle, odbacio banalne detalje, ali je preuzeo ono za šta je procijenio da je upotrebljivo. Vješto je zaobišao okolnost da podatak o Vasilijevom navodnom boravku na Cetinju potiče iz obične legende i prikazao ga je kao činjenicu. Da bi ovo lakše progurao, prećutao je da je Mardarije postao crnogorski mitropolit 1637. godine. To je takođe učinio svjesno, jer da je to pomenuo, morao bi da objasni kako je moguće da se u samo jednoj godini odigraju sljedeći događaji:
– da 1638. godine Mardarije započne pregovore s „rimskim agentima“;
– da se „mladi kaluđer“ Vasilije Jovanović vrati u Tvrdoš, i da postane arhimandrit;
– da potom stigne na Svetu Goru, pa u Rusiju;
– da se odatle vrati da bi iste te 1638. godine postao mitropolit u Trebinju.
Iz arhivskih izvora je jasno da je mitropolit Mardarije uspostavio prve kontakte sa katoličkim predstavnicima baš u vrijeme kad je Vasilije Jovanović postao mitropolit zahumski.
Sve ukazuje da je Milaševa priča o boravku „veoma mladog monaha“ Vasilija u Cetinjskom manastiru izmišljotina, odnosno, da je istinita koliko i priča o Mardarijevom kamenovanju. Pripovijest o „mladom monahu Vasiliju“ koji je došao na Cetinje da služi kod Mardarija je mjehur od sapunice, obična izmišljotina, kao i sve što je uvezano s time. Monah Vasilije Jovanović u mladosti nije boravio u Cetinjskom manastiru.
Nikodim Milaš je takođe izmislio Vasilijevo „protivljenje“ Mardariju. Izmislio je Vasilijeve „cetinjske besjede“ samo da bi time osnažio priču o Mardarijevoj „prevjeri“ i nadogradio njegovu ideološku osudu.
Mogli smo okončati ovo pitanje i bez ovolike elaboracije, ali je trebalo pokazati koliko je bila isprazna konstrukcija Nikodima Milaša. Njegov spis o Svetom Vasiliju iz 1913. godine predstavlja propagandistički crkveni pamflet, stvoren s namjerom da se iz ideoloških razloga negira vjerodostojnost svih arhivskih izvora koji svjedoče o stvarnim istorijskim zbivanjima i radu na uniji s Rimskom crkvom.
Milašu se u Crnoj Gori obično pripisuju zasluge zbog toga što je u autokefalne pravoslavne crkve ubrojao i Crnogorsku crkvu. Međutim, gubi se iz vida da je to krajem 19. stoljeća bila notorna činjenica koju niko nije mogao negirati. Milašu u tome ne pripada nikakva posebna zasluga. On je bio samo vješti crkveni propagandist, koji nije imao nikakvog dodira sa nepristrasnim sagledavanjem istorijskih činjenica.
POSLJEDICE
Pavle Rovinski je „pumpanjem“ legende o Mardarijevom „grijehu“ i „kamenovanju“ dao najaktivniji doprinos u ideološkoj diskvalifikaciji tog crnogorskog mitropolita. Time je dao i ogroman doprinos krivotvorenju crnogorske istorije.
Ovo nas dovodi do suštine „slučaja Mardarije“. Riječ je o ideološkoj diskreditaciji začetoj u 18. vijeku, vjerovatno još na početku epohe Petrovića. Drugačije se ne može objasniti okolnost da se u Cetinjskom ljetopisu Mardarije pominje samo usputno u vezi imovinskih pitanja. Nema sumnje da je impuls za njegovu kompromitaciju stigao iz crkvenih krugova, vjerovatno iz Cetinjskog manastira, a možda i iz Ostroga. Jedino je sa ta dva mjesta mogla poteći priča o Mardarijevom „grijehu“, uvezana s navodnim stradanjem mladog monaha Vasilija Jovanovića.
Ideološki odijum prema Mardariju indukovan je najvjerovatnije u decenijama nakon miniranja prvobitnog Cetinjskog manastira od strane Mlečana (1692). Bilo je to u godinama kada se na Cetinju počela oblikovati nova ideološka matrica, u kojoj nije bilo mjesta za bilo kakvu istorijsku bliskost crnogorskog sveštenstva s Rimskom crkvom. Moralo je biti obrnuto, a Mardarije je u tome poslužio kao personifikacija „otpadnika“ i „nevjere“. Taj tobožnji „izdajnički čin“ je iz ideološko-propagandnih razloga trebalo što snažnije osuditi, a osudu duboko usaditi u narodnu svijest, putem beskrupulozne diskreditacije i sramoćenja mitropolitove ličnosti, i to na način koji je prostom puku najrazumljiviji. O tome svjedoči narodska posprdica koja je preživjela do našeg vremena:
„Mardarije, jesi li je? – Da je viđe i ti bi je!“
RETROAKTIVNA IZOLACIJA
Mardarije je prihvatio i potpisao uniju sa Rimskom crkvom u Mainama 28. septembra 1640. godine. O tom činu svjedoče dokumenti iz rimskog Arhiva za propagandu vjere. Taj poduhvat, međutim, nije dovršen. U literaturi se za njegov neuspjeh navode različiti razlozi.
Nikodim Milaš je pisao 1913. godine da „Mardarijeva prevjera nije imala nikakvih posljedica za pravoslavnu vjeru u Crnoj Gori“.
Ovo je nakon šest decenija „unaprijedio“ Gligor Stanojević, pišući da „prihvatanje unije od strane vladike Mardarija nije imalo nikakvog praktičnog značaja za srpsku crkvu u Crnoj Gori“.
Ovakve besmislene formulacije predstavljaju težak istorijski falsifikat, skrojen u duhu velikodržavne svetosavske ideologije, koja na sve načine nastoji da retroaktivno izvrne karakter samostalne Crnogorske pravoslavne crkve i uopšte, crnogorske političke tradicije. U Crnoj Gori u Mardarijevo doba naprosto nije bilo „srpske crkve“, ni „svetosavske“, niti kakve druge. Postojala je jedino Crnogorska pravoslavna crkva – ona koju je zasnovao Ivan Crnojević 1485. godine, a koja će biti ukinuta tek 1920. godine okupatorskim dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića.
Sa podmetačinom o „srpskoj crkvi u Crnoj Gori“, usko je povezana insinuacija da je Mardarije djelovao mimo naroda ili protiv narodnih interesa. U tom se duhu provlači teza (Vladimir Ćorović) da o Mardarijevim pregovorima i kontaktima s Rimskom crkvom „široki narod nije znao mnogo“. Na tom fonu je i teza da su pregovori o uniji s Rimom vršeni u najvećoj tajnosti da bi se to sakrilo od naroda.
Nikodim Milaš je 1913. čak izmislio da je uz mladog monaha Vasilija koji se tobož usred Cetinja usprotivio Mardariju „bio sav narod crnogorski“. Najdalje je u domišljanju otišao Jovan Radonić koji je u studiji iz 1950. godine smislio konstrukciju da je „episkop Mardarije, nerado gledan od Crnogoraca, ovim svojim pregovorima izazvao čitavu pobunu u Crnoj Gori“.
Sve su ovo bile besmislice i ideološke podmetačine, koje su se decenijama nadovezivale jedna na drugu, oblikujući lažnu sliku crnogorske prošlosti.
Nesporno je da su pregovori o uniji vođeni u tajnosti, ali ne s namjerom da se to prikrije od naroda, već zbog opasnosti od surove turske reakcije. Daniel Vranešić u tom kontekstu ispravno komentariše da su Turci „shvatili da jedinstvo kršćana znači protjerivanje Osmanlija iz crnogorskih krajeva“, zbog čega su „crkvenu uniju u Crnoj Gori smatrali izravnom prijetnjom svojoj vlasti“. Brutalna turska reakcija, koja je uslijedila tokom Kandijskog rata, u potpunosti opravdava tajnost tog poduhvata.
Nasuprot ovim podmetačinama stoji konstatacija iz interne mletačke korespondencije u doba pregovora o uniji da crnogorski mitropolit Mardarije „uživa veliko poštovanje svojih jednovjernika, naročito monaha i sveštenika“. Ovome se ne može pripisati tendencioznost. Mardarije je djelovao u skladu s političkim težnjama crnogorskih i brdskih glavara i crnogorskog sveštenstva. On je bio personifikacija tih težnji, kao i njegov koadjutor Visarion Kolinović. Nije bilo ničega u Mardarijevom postupanju što je odudaralo od narodnih interesa. Taj mitropolit je sa crnogorskim glavarima tragao za najboljim političkim rješenjima za svoju zemlju i narod. To je činio kao narodni poglavar, s punom sviješću i odgovornošću, kako i dolikuje poglavaru Crnogorske crkve, koja je aktivno podupirala oslobodilačke težnje crnogorskog naroda.
Riječ je o pitanju oko kojeg se već dva stoljeća talože naslage ideoloških krivotvorina, s ciljem da se vladika Mardarije retroaktivno izoluje u svom postupanju, da se ogradi „nevidljivom bodljikavom žicom“ i prikaže kao izdajnik narodnih interesa.
Kako je rečeno, nije tu u pitanju samo Mardarije i izvrtanje njegove uloge i značaja. Pravi cilj je krivotvorenje autentične crnogorske političke tradicije. Crnogorski mitropoliti i glavari su tragali za vojno-političkim rješenjima na svim stranama još od odlaska Đurđa Crnojevića za Italiju – pokretali su u ime crnogorskog naroda inicijative prema Veneciji (1499, 1500. i 1501), prema Ugarskoj (1513), kao i prema Španiji i Austriji (od 1593), Napuljskoj kraljevini, Beču i Vatikanu – sve radi narodne dobrobiti.
Slika koju su o Mardariju gradili crkveni i režimsko-dvorski i drugi velikosrpski autori nije drugo do mjehur od sapunice, bez ikakve naučne vrijednosti. Mardarije je kao vjerski i narodni poglavar nesumnjivo bio u opštem saglasju s crnogorskim sveštenstvom i glavarima, što će reći i s narodom i, uprkos svemu, pripada mu istaknuto mjesto u crnogorskoj povijesti.
Be the first to comment