Objabljeno kao feljton od 11 nastavaka u dnevnom listu Pobjeda od 03. do 15. aprila 2026. godine
O TITU LIVIJU, ILIRSKOJ KRALJEVINI I LABEATIMA
Prije desetak godina navršilo se dvije hiljade godina od kako je okončano objavljivanje monumentalnog djela Tita Livija – Ab Urbe Condita (Od osnivanja grada) – u kojem se izlaže istorija Rima od legendarnih trojanskih predaka, pa do pred kraj vladavine cezara Avgusta, nekih 800 godina kasnije. Objavljivanje Livijeve knjige započeto je u staroj, a okončano u novoj eri. Prvi djelovi pojavili su se oko 26. godine p.n.e, a posljednji dio publikovan je nakon skoro četiri i po decenije, 17. godine nove ere.
Upravo, 17. godine nove ere, svijet je napustio i Tit Livije, koji je posljednje dane proživio u rodnoj Pataviji, današnjoj Padovi.
Njegova knjiga je u antičkom dobu bila veoma cijenjena. Još veći značaj dobila je u potonjim stoljećima. Tako je na primjer početkom 16. vijeka poslužila Nikolu Makijaveliju za jedno od njegovih važnijih djela „Razmatranja o prvih 10 knjiga Tita Livija” (1512-1517) u kome firentinski mislilac izvlači političke pouke iz antičkog doba. Osnovni predmet te rasprave je dinamika državnog života, kroz istraživanje činilaca koji dovode do uspona i propasti država.
Veliki dio je zagubljen
Livijevo djelo je prvobitno sadržalo 142 toma („knjiga”). Tokom stoljeća veliki dio se zagubio. Fragmenti su potom otkrivani na različitim mjestima, od Egipta do Vatikana. Do danas je pronađeno samo 35 knjiga, što čini četvrti dio izvornog djela. Sačuvani djelovi zahvataju dvije cjeline – od prve do desete i od dvadeset prve do četrdeset pete „knjige”.
Livijeva knjiga je prepisivana i sažimana još u antičkom dobu, pa su stručnjaci zahvaljujući tim preživjelim sažecima mogli da stvore predstavu o njenom obimu. Ono što zovemo „knjigama” izvorno su bili svici, a na svakome je bila ispisana količina teksta koja bi mogla da ispuni šezdesetak stranica knjige džepnog formata. Tako je konačno izvedena procjena da je Ab Urbe Condita bila napisana na oko deset hiljada stranica.
Prva sačuvana cjelina, odnosno, prvih 10 knjiga, zahvata period od osnivanja Rima do Trećeg samnitskog rata (od 753. p.n.e do 293. p.n.e) – to je dio koji je Makijaveli podvrgao političkoj analizi.
Druga sačuvana cjelina (od 21. do 45. knjige) obuhvata period od 218. do 168. p.n.e, odnosno od Drugog punskog rata do rimske pobjede nad Makedonijom i Ilirijom u Trećem makedonskom i Trećem ilirskom ratu, koji su vođeni istovremeno.
Dodatni značaj
„Hoće li mi se trud naplatiti, ako napišem povijest naroda rimskoga od početka grada“ – piše Livije u Predgovoru – „to pravo niti znadem nizi bih se kad bih znao, usudio kazati; ta vidim, da je to stvar, koliko stara, toliko obična, jer pisci, uvijek novi i novi, misle, da će ili u povijesti štogod razjasniti ili vještinom pisanja prostu starinu prestići. Kakogod bilo, ipak će me veseliti, da sam se i sam prema silama svojim pobrinuo za spomen djela prvoga naroda na svijetu. A potamni li kod tolike množine pisaca moja slava, tješit će me glas i veličina onih, što će meni ime zasjeniti“ („Rimska književnost“, III izdanje, Zagreb, 1920, preveo F. Radanović, str. 296)
Livije je bio najveći istoričar svog vremena. Njegov značaj je ogroman. Za nas ima i dodatnu važnost. Jer kada uzmemo u obzir oskudicu antičkih izvora koji govore o području današnjeg Balkana, ovaj klasik predstavlja suvo zlato. Među njegovim preživjelim spisima nalaze se i izvještaji koji se tiču prostora Labeatskog (Skadarskog) jezera – riječ je o posljednjih pet „knjiga” iz druge sačuvane cjeline.
Livijevo djelo je prije tri decenije prevedeno u Beogradu, ali djelimično. Objavljeno je samo prvih deset knjiga, koje se tiču najstarije rimske istorije. Tom prilikom nije preveden dio od 21. do 45. knjige u kome se govori i o događajima oko Labeatskog jezera – o području koje danas dijelom pripada i Crnoj Gori. Time je učinjeno da se kod nas i dalje ne poznaje važnost Livijevih izvještaja. Skoro bizarno zvuči podatak da su Livijevi opisi ratnih dešavanja oko Skodre (Skadra) 168. godine p.n.e. u našoj nauci do nedavno samo usputno pominjani. Ovo se dešavalo uprkos tome što su Livijevi izvještaji još prije tri decenije prevedeni u Hrvatskoj od različitih arheologa i istoričara. Te prijevode, uključujući i svoje, objavila je Alka Domić-Kunić 1994. godine u studiji „Gentije – međunarodni odnosi između Ilirije, Rima i Makedonije uoči i za vrijeme Trećeg makedonskog i trećeg ilirskog rata“ (Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU).
Dio pomenutih prijevoda Alke Domić-Kunić i drugih hrvatskih naučnika objavljen je 2009. godine u feljtonu autora ovih redova „Skadarsko jezero u svjetlu otkrića ilirskih brodova u Hutovom blatu“ (Dnevni list „Vijesti“). Ubrzo nakon toga djelove iz Livija koji su povezani sa Labeatskim jezerom i događajima iz 168. godine p.n.e. komentarisao je i Branislav Borozan – i to je činio, koliko nam je poznato, na osnovu češkog prijevoda.
Posljednjih pet tomova (knjiga) iz sačuvanog Livijevog opusa su za istoriju Crne Gore od najveće važnosti. U vezi toga treba napomenuti da dobar dio Livijevih izvještaja predstavlja prepričavanje Polibijevih tekstova, koji su nastali oko sto trideset godina ranije. Kako napominje Alka Domić-Kunić, Livije se obilato koristio svojim slavnim prethodnikom Polibijem „iako ga nije mnogo cijenio”. Pored Polibija, Livije je koristio i spise rimskih analista.
Bruna Kuntić-Makvić piše da su „Livijeva izvješća o ilirskim ratovima uvelike ovisila o Polibijevu, danas takoder oštećenom djelu. Opis prvoga i drugoga rata sačuvan je u Polibija, a opis trećega u Livija” (B. Kuntić-Makvić, „Tit Livije i Treći ilirski rat“, časopis „Latina et Graeca“, Vol. 1, No. 39/40, 1997). Ista autorka na drugom mjestu navodi: „Usačuvanim dijelovima Livijeve rimske povijesti „Od osnutka Grada” sadržan je čitav tok trećeg rimskog sukoba s ilirskom državom, od prve sumnje u političko opredjeljenje njena vladara Gencija, do njegova zatočeništva u Italiji. Ta se dragocjena cjelina oblikuje kad se povežu razdaleki odlomci različitih opsega iz četiriju posljednjih sačuvanih Livijevih knjiga. U tridesetak odlomaka Livije je dao podatke o ilirskim događajima iz šest godina, od 172. do 167. godine prije Krista” (isto).
Treći makedonski rat i Treći ilirski rat predstavljaju dva istovremena sukoba, koji su se zbili 168. godine p.n.e. Trajali su kratko i imali katastrofalne posljedice i po Makedonce i po Ilire. Makedonci su nakon toga prosto izbrisani sa istorijske scene kao vojni i politički faktor.
Međutim, uprkos tome što je ratni potop 168. godine p.n.e. doveo do nestanka Ilirske kraljevine, koja je zahvatala prostor od rijeke Neretve do Epira, to nije značilo da je Rim uspio da potčini sva ilirska plemena. Gencijeva država je zahvatala samo djelić ukupne teritorije na kojoj su živjele raznorodne etničke zajednice koje se tradicionalno ubrajaju u ilirski korpus.
Sa ovim je u vezi podatak koji obično začudi manje upućene. Ilirske zemlje zahvatale su ogroman prostor od Istre do Epira, kao i od rijeke Save do Jadranskog mora. Zahvaljujući veličini i neprohodnosti pomenutog prostranstva, ilirska plemena od kojih su neka bila vrlo brojna i imala narodnosna obilježja, opirala su se veoma dugo rimskoj vladavini, poput Dalmata i Desidijata. Italski zavojevači su uspjeli da stave pod kontrolu posavsku Hrvatsku i današnju sjevernu Bosnu tek 9. godine nove ere. Dakle, više od sto sedamdeset godina nakon što je Gencije poražen kod Skodre. Ipak, od Gencijevog pada 168. godine p.n.e. više nije moglo biti govora o nekoj političkoj tvorevini u rangu kraljevine.
Zabranjena zona
Neprijateljstvo sa Ilirima otpočelo je 229. godine p.n.e, kada su Rimljani preduzeli prvu vojnu intervenciju na ovoj strani Jadrana. To je uslijedilo nakon što su Grci, koji su u tom momentu već četiri vijeka naseljavali današnju albansku obalu (kolonije Apolonija i Dirahion) zatražili rimsku pomoć zbog ilirskih gusarskih napada. Grčki zahtjev je, zapravo, bio samo povod za početak rimske ekspanzije na ovim prostorima.
Od te 229. godine pa do Gencijevog fijaska pod Skodrom 168. godine p.n.e, među Ilirima bilježimo nekoliko istaknutih političkih i vojnih aktera, koji su vodili prvi, drugi i treći rat sa Rimom. Sukobi su započeti u doba Agrona, nastavljeni pod vladavinom Teute, pa pod vlašću Dimitrija Hvarskog i Skerdilaida, a okončani u Gencijevoj eri.
Rimljani su dakle u trećem vijeku stare ere (229. godine p.n.e) na grčki poziv počeli da prodiru na Balkan i to preko prostora današnje središnje Albanije. Tamo su, tokom prva dva ratna sukoba sa Ilirima, uspjeli da uspostave potpunu dominaciju oko starih grčkih gradova-kolonija Apolonije i Dirahiona (kasnijeg Epidamnusa, današnjeg Drača). Italski osvajači su na tim prostorima zatekli helenizirana ilirska plemena Taulante, Piruste i Peneste, koji su pokazali naklonost prema novim gospodarima. Tada je došlo i do ,,sužavanja“ tradicionalnih ilirskih teritorija. Ono što je teško pogodilo ilirske gusare, bilo je proglašenje zone zabrane plovidbe za njihove brodove, koja se prostirala jugoistočno od Lise (Lješa). Bio je to trn u oku za ilirske kraljeve i njihove interese. To je najvjerovatnije i bio razlog za Gencijevo neprijateljstvo sa Rimom 168. godine p.n.e.
Prvi i drugi rat sa Rimom
Dakle, kobnom Trećem rimsko-ilirskom ratu prethodila su dva ratna sukoba Ilira i Rimljana. Prvi se dogodio 229. p.n.e, a drugi deceniju kasnije, 219. p.n.e. Prvi rimsko-ilirski rat koji je vodila kraljica Teuta okončan je porazom i vrlo nepovoljnim primirjem. Kako je rečeno, osim što su uspostavili čvrst protektorat nad Apolonijom i Dirahionom, Rimljani su tada zabranili plovidbu ilirskim brodovima južno od Lise.
U Drugom rimsko-ilirskom ratu (219-217. p.n.e) Ilire je predvodio Dimitrije Hvarski. Ovaj ilirski prvak je uspio da preuzme vlast nakon Teutinog poraza i njenog povlačenja i čak se neko vrijeme izdavao za rimskog saveznika. Ali, Dimitrije je u jednom momentu počeo da se približava Makedoncima što je Rimu bio signal za novu ratnu akciju. Dimitrije Hvarski je na kraju pobjegao Makedoncima. Iliri su još jednom pretrpjeli poraz, nakon čega su se našli u vrlo nepovoljnom položaju. Sva je prilika da bi Rimljani još tada uspostavili vlast na mnogo većoj teritoriji, da ih u tome nije spriječio nepovoljan razvoj ratnih prilika na drugoj strani Sredozemlja.
Hanibalov pohod
Poraženim Ilirima je na ruku išlo to što je Rim bio zaokupljen novim sukobom sa Kartaginom. Upravo je te 219. godine p.n.e. u Hispaniji (Pirinejsko poluostrvo) mladi Hanibal stupio na istorijsku scenu opsadom i osvajanjem Sagunta. Zbog toga je Rimljanima u tom trenutku bilo važnije da održe svoja uporišta u Apoloniji, Dirahionu i na Isi (ostrvo Vis), nego da pokore Ilirsku kraljevinu. Iduće 218. godine p.n.e. već je bijesnio Drugi punski rat, koji će potrajati punih 17 godina. To je onaj sukob koji poznajemo po Hanibalovom legendarnom prelasku Alpa i pustošenju Apeninskog poluostrva.
Zla sudbina koja je snašla ilirskog kralja Gencija 168. godine p.n.e. prijetila je Ilirskoj kraljevini mnogo ranije, još tokom Drugog rimsko-ilirskog rata (219. – 217. p.n.e). U pomenutim događajima veliku ulogu je svojom vještinom odigrao ilirski prvak Skerdilaid, koji se na vrijeme distancirao od ratobornog Dimitrija Hvarskog. Zahvaljujući tome uspio je da sačuva državu od propasti, ali uz ključan uslov – da prihvati Rimljane za saveznike. To se i dogodilo, uprkos tome što je i sami Skerdilaid na početku rata bio neprijatelj Rima i sa pedeset naoružanih lađa (lembova) plovio po zabranjenoj zoni južno od Lise. Rimljani mu, međutim, to nijesu uzeli za zlo.
Skerdilaidovo prihvatanje saveza sa Rimljanima usložnjavalo je prilike u regionu, jer je to podrazumijevalo da se Ilirska kraljevina mora odreći tradicionalnog savezništva sa Makedonskom kraljevinom, koja je inače bila u stalnom sukobu sa Rimom. Ilirska kraljevina je od tog momenta postala makedonski protivnik. Konkretne posljedice ove situacije pokazale su se nakon bitke kod Kane 216. godine p.n.e. u kojoj je Hanibal potukao rimsku vojsku.
Nerealizovana invazija
Makedonski kralj Filip V je već naredne 215. godine sklopio savez sa Hanibalom. Sporazumom je bilo predviđeno da nakon što Rim bude poražen, Makedoncima pripadnu Korkira (Krf), Apolonija, Dirahion, Faros, Dimala i drugi gradovi. To je istovremeno trebalo da dovede i do protjerivanja Rimljana sa ovih prostora, kao i do makedonske dominacije nad ilirskim morem i obalom.
Kralj Filip V je, štaviše, namjeravao da brodovima prebaci svoju vojsku na italsko tlo i udruži se sa Kartaginjanima. U te svrhe Makedonci su preduzeli opsežne pripreme. Sagradili su stotinak lakih brodova i pripremili se za osvajanje rimskih savezničkih gradova (na tlu današnje Albanije).
Makedonski kralj je imao velike ambicije, ali se dogodilo nešto potpuno suprotno. Rimljani su nakon prvih vijesti o opasnosti koja prijeti italskom tlu, energično reagovali i poslali desetak brodova na ovu stranu Jadrana. Iznenadili su Makedonce i potukli ih sa relativno malim snagama. Makedonci naprosto nijesu bili vični moru i plovidbi. Kralj Filip je morao da se povuče u svoju zemlju, ali se ubrzo vratio kopnom i osvojio Lisu (Lješ) i Skodru (Skadar). Upravo iz tog doba datiraju prve emisije skodarskog novca sa makedonskim simbolima.
Novi makedonski fijasko
Uprkos pobjedi, Rimljani su zbog rata sa Hanibalom sklopili primirje sa Filipom 205. godine p.n.e. Ali su na Makedonce udarili ubrzo po okončanju Drugog punskog rata 201. godine p.n.e. O ishodu tog novog rata odlučila je bitka kod Kinoskefale 197. p.n.e. u Tesaliji, u kojoj su Rimljani trijumfovali. Makedonskom kralju je nakon toga nametnuto plaćanje velike odštete, sa velikim teritorijalnim ograničenjima.
Od te rimske pobjede ogromnu korist imali su njihovi saveznici Iliri jer su im dodijeljene teritorije koje su prethodno zauzeli Makedonci. Zahvaljujući tome, ilirskoj kraljevini su priključeni i Skodra i Lisa (Lješ), koje su bile „tradicionalno autonomni gradovi” (Alka Domić-Kunić, „Gentije – Međunarodni odnosi između Ilirije, Rima i Makedonije uoči i za vrijeme Trećeg makedonskog i Trećeg ilirskog rata”, Zagreb, 1994).
Podatak da su Rimljani porazili Makedonce kod Kinoskefale 197. godine p.n.e. i da su nakon toga Ilirima ustupili Skodru i Lisu (Lješ), donosi i jednu dilemu za našu nauku. Jasno je, naime, da su ilirski vladari koji su tada bili u savezništvu sa Rimom, tokom makedonske vladavine nad Skodrom i Lisom morali imati sjedište u nekom drugom gradu, odnosno boraviti na nekom drugom mjestu. Alka Domić Kunić nije postavila to pitanje u svojoj knjizi iz 1994. godine, a to nijesu činili ni drugi autori. Ukoliko znamo da je Gencije tek kasnije, poslije 181. godine p.n.e., odabrao Skodru (Skadar) za svoje sjedište, na nauci je da pruži odgovor, đe je do tada bilo sjedište Ilirske kraljevine? Đe se, dakle, u tom periodu nalazio ilirski dvor?
U nastavku ćemo viđeti da bi se odgovor, neočekivano, mogao kriti i na tlu Zetske ravnice, na sjevernoj strani Skadarskog jezera, dvadesetak kilometara južno od Podgorice, u Starim Matagužima, đe se nalaze ostaci velikog ilirskog grada.
Sporedni rat
Već smo razjasnili na koji je način Ilirska kraljevina uspjela da preživi drugi ratni sukob sa Rimom (219-217. godine p.n.e) i da se proširi zahvaljujući Skerdilaidovom pravovremenom udaljavanju od Dimitrija Hvarskog, distanciranju od Makedonije i stupanju u savez sa Rimom. Ali, ovaj ilirski kralj nije dugo uživao u plodovima svoje vješte diplomatije. Nakon smrti naslijedio ga je sin Pleurat koji je potpuno bio na visini očeve politike. Skerdilaid je bio pouzdani rimski vazal, a Pleurat ga je u tome slijedio u korak. Rimljani su, zauzvrat, Pleurata učinili „najmoćnijim među ilirskim vladarima“.
Pripreme za novi sukob
Za Treći rimsko-ilirski rat (168. godine p.n.e) koji je vodio Pleuratov nasljednik Gencije vezana je neobična okolnost. Naime, antički istoričari su ga smatrali sporednim događajem u odnosu na istovremeni sukob Rimljana sa Makedoncima. Isticali su, takođe, da je taj rat sa Ilirima okončan prije nego što su vijesti o njegovom izbijanju uopšte i stigle do Rima.
Sama okolnost da je riječ o trećem po redu rimskom sukobu sa Ilirima i Makedoncima, govori nam da se radilo o dugotrajnom neprijateljstvu. Već je pomenuto da su tokom punskih ratova Makedonci sklopili savez sa Hanibalom 215. godine p.n.e. i u okviru dogovorene strategije, planirali iskrcavanje na jug Apeninskog poluostrva. Do toga nije došlo zahvaljujući srećnom spletu okolnosti po Rimljane – štaviše, umjesto da budu satrveni, uspjeli su da poraze i suzbiju Makedonce daleko od svojih obala.
Nakon poraza Makedonaca kod Kinoskefale 197. godine p.n.e. uslijedilo je primirje tokom koga su obije strane bile na oprezu, pripremajući se za novi sukob.
Na novi, treći po redu, rat sa Makedoncima se nije dugo čekalo, a u novom okršaju ratna sreća se iznova osmijehnula Rimljanima – koji su se u isto vrijeme tukli i sa Ilirima. Odsudni rat, koji je stavio tačku na makedonsku i ilirsku moć, odigrao se 168. godine p.n.e.
Rimljani su pripreme za novi sukob sa Makedoncima započeli četiri godine ranije, 172. godine p.n.e. Tada su počeli da dovlače snage u Apoloniju i Dirahion (Epidamnus, današnji Drač). Pripremali su se i Makedonci.
Prvi sukobi izbili su 171. p.n.e, a Makedonci su u početku imali mnogo više uspjeha. Iliri su u tom momentu (sve do 168. p.n.e) bili u pedesetogodišnjem savezništvu s Rimom. U sukob između Rimljana i Makedonaca uključili su se u posljednjem momentu. Kralj Gencije kolebao se do zadnjeg časa, da bi konačno prihvatio savezništvo koje mu je uporno nudio makedonski kralj Persej. Ilirski suveren je time načinio potpuni zaokret u odnosu na prijateljsku politiku prema Rimu koju su u proteklih 49 godina gradili njegov otac Pleurat i đed Skerdilaid.
Kralj Skerdilaid je na početku svoje vladavine bio u neprijateljstvu sa Rimljanima, da bi postao njihov odani saveznik 217. godine p.n.e. Prijateljsku politiku uzorno je slijedio i njegov nasljednik Pleurat.
Štaviše, i Pleuratov sin Gencije, koji je tron naslijedio 181. godine p.n.e, isprva je krenuo savezničkim putem. On je punih trinaest godina bio u prijateljskim odnosima sa Rimom. Sve dok u zimu 169-168. nije popustio pred Persejevim navaljivanjem, obnavljajući time staro savezništvo sa Makedoncima. Ni danas se pouzdano ne zna pravi razlog za tu odluku. Livije opširno izvještava da je to bilo zbog poveće količine srebrnog novca koju je kralj Persej obećao Genciju. Ali, kasnije se pokazalo da je ilirska kraljevina bila prilično bogata. O tome je posvjedočio ogroman ratni plijen koji su Rimljani ugrabili na osvojenom području. Zbog toga je moguće da je ilirski kralj Gencije prihvatio savezništvo sa Persejem u nadi da će povratiti vlast nad dijelom obale oko Apolonije i Dirahiona (današnjeg Drača), koji je već više od pola vijeka bio pod dominacijom Rima.
Lisa (Lisos, današnji Lješ) kao zborno mjesto
Ovoj pretpostavci daju za pravo početni ratni događaji. Livije pripovijeda kako je Gencije, nakon što je prihvatio savez sa Makedoncima, okupio vojsku od petnaest hiljada ljudi u Lisi (Lisos, današnji Lješ). Kada je vidio da se pleme Kava (Kavijaca) nije pojavilo na zbornom mjestu, ilirski kralj je na njih poslao svog polubrata Karavancija sa 1500 vojnika. Gencije je istovremeno krenuo na grad Basaniju koji je stao na stranu Rima.
Livije jasno navodi da je Basanija od Lise (Lješa) bila udaljena samo pet milja (oko 8 km). Dugo se nije znalo đe se nalazio taj grad. Arheolozi su ga tražili istočno od Lješa, pa je čak i ucrtavan na mapama na toj strani. Na osnovu glasovne sličnosti se išlo čak dotle da je riječ o Elbasanu, udaljenom oko 100 kilometara od Lješa prema istoku. Na kraju se pokazalo da je Livije govorio istinu. Ostaci zagonetne Basanije otkriveni su na potezu od Lješa ka Skadru prije desetak godina. Pronašao ih je poljski arheolog Pjotr Diček u saradnji sa albanskim arheolozima, na području sela Bušati, samo deset kilometara južno od Skadra. Ovo otkriće je donijelo i veliko iznenađenje, jer se ispostavilo da su se Gencijevi protivnici (rimski saveznici) nalazili u neposrednoj blizini Skodre, u kojoj se, kao u „najutvrđenijem“ gradu, bilo vladarsko sjedište. Ovo je istovremeno pokazalo da je okolina Labeatskog jezera bila gušće naseljena nego što se mislilo. Štoviše, kako navodi Pjotr Diček, ispostavilo se da je Basanija zauzimala veću površinu od Skodre.
Pojavila se još jedna dilema. Budući da se Basanija nalazila blizu Skodre koja je bila labeatski grad, nametnuo se zaključak da je i ona bila naseljena Labeatima.
Pjotr Diček je na osnovu materijalnih nalaza zaključio da je Basanija bila naseljena do početka nove ere, kada je, po njegovom mišljenju, razorena od strane Rimljana. Međutim, taj je rezon teško održiv. Mnogo je vjerovatnije da je Basanija nastradala tokom velikog ilirskog (Batonovog) ustanka, koji je trajao od 6. do 9. godine nove ere, a na čijem je početku dio ustaničke vojske prošao područjem Zetske ravnice i Albanije i poharao gradove.
Pogibija pod Skodrom
Vraćamo se Genciju i početku rata s Rimljanima 168. godine p.n.e. Dok je ilirski kralj opsijedao Basaniju, brze i lake ilirske lađe zaplovile su zabranjenom zonom južno od Lise (Lisosa, Lješa), pustošeći posjede rimskih saveznika. Ilirska mornarica raspolagala je sa najmanje 220 lembova. Na jedan lemb je moglo da se smjesti pedesetak ljudi. Za ovu brojku se zna zahvaljujući Livijevim bilješkama o pomorskom ratnom plijenu koji su Rimljani stekli u tom ratu. Zaplijenjena plovila ustupili su Apoloniji i Dirahionu.
Kralj Gencije je krenuo silovito na gradove koji su bili u savezu sa Rimljanima. Ali, rimska vojska je bila brojnija i vrlo iskusna. Na vijest da je Gencijeva mornarica počela da napada i plijeni obalska naselja južno od Lise (Lješa), u akciju protiv Ilira krenulo je 20.000 vojnika pod vođstvom Lucija Anicija. Priključila su im se i neka ilirska plemena. Rimljani su zauzimali grad za gradom, a odsudni sukob odigrao se u rano ljeto 168. godine p.n.e. u ravnici nedaleko od Skodre (Skadra). Tamo su prekaljeni rimski legionari, u sudaru na otvorenom polju, razbili ilirsku vojsku i natjerali je u bijeg prema gradskim vratima. Ako je vjerovati Livijevom opisu, došlo je do velike ilirske pometnje i pogibije na ulazu u dobro utvrđenu Skodru. Livije zbog svega toga nije krio začuđenost, iznoseći mišljenje da su Gencijevi vojnici mogli još dugo odolijevati sa gradskih bedema i da su vrlo nepromišljeno izašli u ravnicu da bi se na otvorenom prostoru sukobili sa rimskim vojnicima.
Težak poraz ilirske vojske pod Skodrom 168. godine p.n.e. nije stavio tačku na događaje. Odmah iza pomenutog fijaska kralj Gencije je zatražio od rimskog zapovjednika Lucija Anicija rok od tri dana da bi „razmislio o sopstvenoj poziciji”. Nakon što mu je to odobreno, ilirski kralj je isplovio lađom ka Blatu (Labeatskom jezeru) – što je ujedno i najraniji istorijski pomen plovidbe Bojanom i Skadarskim jezerom. Nivo jezera je tada bio znatno niži, a izvorište Bojane je bilo mnogo udaljenije od Skodre nego danas.
Nakon poraza od Rimljana kod Skodre, ilirski kralj Gencije je zatražio primirje od tri dana da bi sagledao sopstvenu poziciju. Kad mu je to odobreno, isplovio je rijekom Bojanom (Barbanom) ka Blatu (Labeatskom jezeru). Nije poznato prema kojoj je tački zaplovio i đe je proveo ta tri dana. Livije zaključuje da je cijeli taj manevar izveden radi toga da bi se dobilo na vremenu. Naime, ilirski vladar se još uvijek nadao da će dobiti povoljne glasove od svog polubrata Karavancija, koga je ranije poslao sa 1500 vojnika da na silu mobiliše nepokorno pleme Kava (Kavijaca).
Durnijum i Karavandis
Ovaj Livijev podatak je zlata vrijedan. To je važna kopča za tumačenje najstarije istorije prostora Crne Gore, jer, kako ćemo ubrzo viđeti, imamo jakih osnova za zaključak da se Karavancije sa zbornog mjesta u Lisi (Lješu) zaputio prema prostoru sjeverno od jezera (Blata), odnosno, prema današnjoj Zetskoj ravnici.
Do ovoga dolazimo posrednim putem. Livije navodi da su neposlušne Kave (Kavijci) posjedovali dva grada – manji Durnijum i veći i bolje utvrđeni Karavandis. Karavanciju i pored silne vojske od pedeset konjanika i hiljadu pješaka nije pošlo za rukom da sprovede Gencijevu zapovijest. Durnijum mu je, doduše, „ljubazno” otvorio kapiju, ali je Karavandis to odbio da učini. Nakon što su Kave (Kavijci) u gradu Karavandisu odbile da se pokore, Karavancije je počeo da im uništava usjeve, a došlo je i do sporadičnih borbi sa „stanovnicima polja” u kojima je ubijeno nekoliko Karavancijevih vojnika.
Na žalost, Livije na tom mjestu prekida epizodu sa Kavama (Kavijcima) i prelazi na druge događaje.
Na engleskoj Wikipediji se nalazi odrednica „Cavii“ u kojoj se navodi da je riječ o ilirskom plemenu čiji je glavno središte bio grad Epikaria „za koji se smatra da je vjerovatno bila negdje oko današnje Puke“.
U odrednici „Epikaria“ se pak kaže da je „Epikarija ili Durnijum bila naselje ilirskog plemena Kava (Kavijaca)“, kao i da je „bila blizu Basanije“. Autor odrednice se poziva na djelo Vilijama Hazlita (Hazlitt) iz 1851. godine. Uz odrednicu „Epikaria“ je data mapa na kojoj su Kave (Kavijci) smješteni na brdima sjeveroistočno od Lješa, a Basanija i Epikarija istočno.
Riječ je, očito, o nagađanju i domišljanju. Basanija nije bila na toj strani, jer je otkrivena nedaleko od Skadra, u Bušatima. Takođe, pleme Kava (Kavijaca) nije bilo na području današnje Puke u Albaniji već je najvjerovatnije živjelo na tlu Zetske ravnice. Naime, Livije navodi da je Karavancije poslije poraza ilirske vojske, zarobljen u Meteonu, skupa sa Gencijevom đecom i ženom Etlevom.
To je novi važan podatak i „kopča” za tumačenje naše najstarije istorije. Pomen Meteona u ovom kontekstu ojačava pretpostavku da se Karavancije sa zbornog mjesta u Lisi (Lješu) zaputio ka prostoru današnje Zetske ravnice, kao i da je nakon neuspješnog disciplinovanja plemena Kava, otišao u grad Meteon đe je nadalje boravio i đe je na koncu zarobljen.
Gencijevo ropstvo
Ovim ćemo se još baviti, da bi viđeli kako glasi „usaglašeno“ naučno stanovište o poziciji antičkog Meteona, kao i mišljenja o tome đe bi se mogao nalaziti taj grad. Što se pak tiče kralja Gencija, stvar je vrlo neprozirna. Ne znamo đe se zaputio nakon što je mu je Lucije Anicije dozvolio da isplovi iz Skodre, ali znamo da je na isteku trećeg dana poslao izaslanike rimskom vojskovođi koji je bio ulogoren u blizini Skodre. Kraljevi izaslanici su stigli u rimski logor i obavili svoju misiju. Gencije je nakon toga zaplovio ka Skodri i pojavio se pred Lucijem Anicijem, a ovaj ga je čak pozvao na večeru. Livije kaže da je Gencije tog susreta „otišao među svoje” u Skodru. Možda je ilirski kralj tog momenta povjerovao da je prebrodio najgore i da će zadobiti rimsko povjerenje – ali se grdno prevario.
Gencije se iz Skodre spokojno vratio na večeru kod rimskog zapovjednika i ne sluteći da će biti zarobljen. Kada je shvatio šta će se dogoditi, pao je na koljena pred Anicijem. Ali, uprkos molbama, ovaj ga je bacio u ropstvo. Anicije je nakon toga pozvao svog povjerljivog čovjeka Marka Perpenu i poslao ga u Meteon da tamo zarobi Gencijevog polubrata Karavancija, kraljevu ženu i đecu, kao i nepoznati broj ilirskih prvaka.
Za ove detalje znamo zahvaljujući opisu Anicijevog trijumfalnog prolaska kroz Rim. Tada je ispred njegovih kola vođeno porobljeno ilirsko plemstvo, skupa sa silnim opljačkanim blagom i „kraljevskim namještajem”, koji je najvjerovatnije bio vrlo raskošan. Podatak o ovoj pljački je dragocjen jer ilustruje milenijumske navike osvajača koji su pohodili balkanske prostore. Zahvaljujući Apijanu čak znamo da se radilo o sinhronizovanoj akciji tokom koje je istovremeno opljačkano „sedamdeset gradova”.
Komadanje države
Nakon što su obezglavili i očerupali ilirsku državu, Rimljani su je rasparčali na tri dijela – da bi je lakše kontrolisali. Prvi dio činila je ranije uspostavljena rimska zona oko gradova Apolonije i Dirahiona, koju su kontrolisali od vremena kada su porazili kraljicu Teutu. Drugi dio je obuhvatio gradove Olcinijum, Akruvijum, Rizon i njihove susjede koji su još na početku rata napustili Gencija i prešli na rimsku stranu – zbog čega su ih Rimljani oslobodili plaćanja poreza.
Treći dio je, kako kaže Livije, obuhvatio „sve Labeate” (45.26,11-15).
Kako je rečeno, Apijan potanko opisuje sinhronizovanu rimsku pljačku „sedamdeset gradova”, koja se odnosi na labeatski dio Gencijeve države koji nije okrenuo leđa svom kralju. Pri tome se oslanio na podatke rimskih analista. Apijan za razliku od svog „rodoljubivog” prethodnika Livija, izvještava kako je Emilije Paulo, rimski vojskovođa koji je porazio makedonskog kralja Perseja (istovremeno kad i Lucije Anicije Gencija) u skladu sa „tajnim uputama Senata na svom povratku u Rim posebno posjetio sedamdeset gradova koji su pripadali Genciju”.
Pljačkaška metodologija
Apijan navodi kako su se žitelji ovih sedamdeset naselja (naklonjenih Genciju) veoma uzbunili zbog rimskog prisustva, te kako im je Emilije Paulo „obećao da će im oprostiti ono što su učinili ako mu predaju svo zlato i srebro koje imaju”. „Kada su oni na to pristali, poslao je odrede svoje vojske u svaki od tih gradova, odredivši da svi zapovjednici djeluju istog dana i zapovijedivši da u zoru u svakome gradu objave da stanovnici donesu svoj novac na tržnicu u roku od tri sata; kada oni to učine, neka opljačkaju što je ostalo. Tako je Paulo opljačkao sedamdeset gradova u jednom satu” (Illyrica, 9).
Ima li krasnije ilustracije rimskog razrađenog umijeća masovne pljačke. Ovoj jedinstvenoj pljačkaškoj epizodi trebalo bi u našim školama posvetiti makar nekoliko časova. Jer bi na taj način đeca stekla pravu sliku rimske veličine, koja je u novom vijeku služila i još uvijek služi kao uzor liberalnim misliocima. Đeca bi tom prilikom stekla i početno znanje o tome sa kakvim motivima zavojevači dolaze na ove prostore. Oduvijek se radilo o otimačini. Među opljačkanih „sedamdeset gradova” su se bez sumnje nalazila i naselja čiji se ostaci nalaze na području današnje Crne Gore, pa ovo možemo posmatrati i kao prvu zabilježenu poharu u crnogorskoj istoriji.
Livije, za razliku od Apijana, ne samo da ne spominje rimsku koordinisanu pljačku sedamdeset ilirskih gradova koju je izveo Emilije Paulo, pobjednik nad Makedoncima, već na sav glas hvali rimski postupak prema poraženima. Ističe kako su Rimljani „velikodušno odlučili da Makedonci i Iliri budu slobodni, da bi svim plemenima bilo jasno da snage rimskog naroda ne donose ropstvo slobodnima, nego naprotiv slobodu porobljenima. Da plemena koja su bila slobodna vide da im je sloboda sigurna i stalna i da su pod zaštitom rimskog naroda, a ona koja su živjela pod kraljevima da osjete da su oni sada blaži i pravedniji pod paskom rimskog naroda…”
Navedene Livijeve riječi su imperijalna demagogija i propaganda u esencijalnom vidu! Ogoljeno imperijalno licemjerje. Pažljiviji čitaoci će u ovim riječima prepoznati floskule koje se i danas obilato koriste u geopolitičkim igrama „oslobađanja“ tuđih zemalja i naroda. Očito je da se za proteklih 2196 godina malo toga promijenilo. Livije, dakle, nikad nije bio aktuelniji.
Opis plijena
Iako je prećutao sinhronizovanu pljačku „sedamdeset gradova”, Livije nije propustio da pomene kako je Lucije Anicije u Rim odnio silno ilirsko blago, kraljevski namještaj i ostali plijen. „U trijumfu je provezao mnoge vojničke zastave i drugi plijen i kraljevski namještaj, 27 ponda zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara i 120.000 ilirskog srebrnog novca. Pred kolima su vođeni kralj Gencije sa ženom i djecom i Karavancije, kraljev brat, te nekoliko ilirskih plemića.”
Jedina dilema koja postoji u vezi ovoga je: da li je ovo plijen koji je opljačkao Emilije Paulo ili je Lucije Anicije nezavisno od njega izveo još jednu pljačku. Biće, ipak, da je riječ o dvije odvojene pljačke, kao i da je ona Anicijeva bila prva, a Paulova druga.
Zaplijenjenih 220 ilirskih lembova je po odluci senata predato drugim ilirskim plemenima, rimskim saveznicima.
Reklo bi se da je ovim postupcima labeatskom plemenu, kao i njihovim saveznicima, nanešen udarac od koga su se teško mogli oporaviti, sve i da su zbilja ostali slobodni kako je naveo Livije. Zbog toga iznenađujuće zvuči podatak da su Labeati i nakon tog pustošenja kovali novac sa natpisom „Labeatan”.
Arheolog Đuro Basler je prije sedam decenija pronašao nekoliko primjeraka u labeatskoj nekropoli u Gostilju, dvadesetak kilometara južno od Podgorice. To znači da su uprkos rimskoj dominaciji, Labeati i dalje imali povoljan položaj. Na nauci je da rasvijetli kako je do ovoga došlo.
Sporedni detalji
Livije nam je ostavio opširan izvještaj o Trećem ilirskom ratu. Taj izvještaj nije dragocjen samo zbog opisa ratnih dešavanja oko Skodre. Jer, pored glavnih događaja, rimski klasik nudi i mnoštvo sporednih detalja. Njihova analiza, u kombinaciji sa pronađenim arheološkim materijalom, omogućava stvaranje bolje slike o drevnoj svakodnevici Zetske ravnice.
Već smo rekli da na te Livijeve opise u našoj istorijskoj i arheološkoj nauci nije obraćena dovoljna pažnja, uprkos tome što imaju izuzetnu važnost. Naime, osim rijetkih citata, malo je ko koristio Livijeve navode o naseljima oko Labeatskog jezera ili plemenima koja su naseljavala taj prostor. A tih detalja ima više.
Dok raspravlja o događajima pred izbijanje Trećeg ilirskog rata 168. godine p.n.e, Livije usputno pominje prilike u Ilirskoj kraljevini. Ta državna tvorevina se protezala od rijeke Neretve do rijeke Mati u današnjoj Albaniji što je skoro identično teritoriji koju će dvanaest stoljeća kasnije obuhvatiti Dukljanska kraljevina. Ukoliko neko misli da je riječ o koincidenciji, u velikoj je zabludi. Kako je moguće da ovaj „detalj” nikada nije postao predmetom pažnje naših istoričara i arheologa?
Zagonetno pleme
Livije saopštava da su nakon komadanja Gencijeve države na tri dijela, jednim dijelom bili obuhvaćeni „svi Labeati“. Stoga moramo viđeti što se može reći o tom zagonetnom plemenu, koje tradicionalno ubrajamo u Ilire – pri čemu stalno moramo držati na umu da su se iza imena Ilira krile raznorodne etničke skupine.
Od crnogorskih arheologa Labeatima se najviše bavila Olivera Velimirović-Žižić („Labeati i Dokleati kroz izvore i arheološki materijal”, Materijali IV, 1966, str. 61-64). Za izučavanje prostora koji je pripadao toj ilirskoj zajednici dragocjena je i njena studija „Ostaci fortifikacione arhitekture na gradini Đuteza u Dinošima kod Titograda” (Materijali XXII, Novi Sad, 1986, str. 80-87).
Olivera Velimirović-Žižić je, inače, svojim istraživanjima na prostoru Zetske ravnice širom otvorila problematiku ilirskog perioda.
Istom problematikom bavio se i Pavle Mijović, sa dalekosežnim rezultatima. On je najzaslužniji što je u našu nauku uvedena metodologija za razlikovanje starijih (okruglastih) i mlađih (ortogonalnih) ilirskih fortifikacija.
Na brojna pitanja koja su postavila ova dva naučnika, međutim, dugo nije imao ko da odgovori. Izvjesni pomak načinjen je tek kroz projekat Putevi kontinuiteta.
Porijeklo Labeata
Skadarsko jezero je u davnini nosilo naziv Lacus Labeatis, što očito stoji u direktnoj vezi sa imenom Labeatskog plemena, koje je naseljavalo okolni prostor. Nekropola na Veljim ledinama u Gostilju u Zetskoj ravnici posvjedočila je da se u blizini nalazilo i njihovo „veće gradasko središte“.
Ali, da se prvo pozabavimo dilemom o porijeklu Labeata. Poznati engleski arheolog Džon Vilks (Institut of the Archaeology UCL) ustvrdio je da su Labeati isprva boravili mnogo istočnije, neđe na graničnom prostoru Ilirije, Makedonije i Dardanije (širi prostor današnje tromeđe Albanije, Kosova i Makedonije), te da su odatle preseljeni na prostor oko današnjeg Skadarskog jezera. Taj prelazak dogodio se, po Vilksu, nakon što je makedonski vojskovođa Parmenion porazio Ilire 356. godine p.n.e. (John J. Wilkes, „The Illyrians”,1992, str. 172).
Tvrdnja engleskog arheologa Džona Vilksa o preseljenju Labeata sa istoka u blizinu današnjeg Skadarskog jezera, vezana je za sredinu četvrtog vijeka stare ere kada su Iliri i Makedonci vodili bespoštedne borbe za dominaciju u regionu. Tokom jednog ratnog sukoba, 360. godine p.n.e. u kome su pobjedu odnijeli Iliri nastradao je čak i makedonski kralj Perdika.
Ali, samo četiri godine kasnije, 356. godine p.n.e., makedonski vojskovođa Parmenion teško je potukao Ilire. Ovo se zbilo u vrijeme kralja Filipa II, Perdikinog nasljednika i oca Aleksandra Makedonskog. Ova Parmenionova pobjeda je zapravo najavila zlatni period makedonske dominacije i kasnije trijumfe nad Persijancima tokom slavnog Aleksandrovog pohoda po Aziji.
Iliri su dakle 356. godine p.n.e. pretrpjeli težak poraz. Taj fijasko je direktno povezan s našom pričom jer prema Vilksu upravo je Parmenion bio vinovnik preseljenja Labeata sa istoka Ilirije prema zapadu, na prostore oko današnjeg Skadarskog jezera.
Ovo pokreće brojne dileme . Ukoliko je Vilksova tvrdnja tačna, pitanje je kako se to pleme zvalo? Da li su nosili ime Labeati i prije doseljenja sa istoka ili su tek po doseljenju dobili ime prema jezeru koje se od ranije zvalo Labeatsko? Ko je naseljavao Skodru i široki prijezerski areal prije njihovog dolaska i šta se desilo sa tim starijim stanovnicima?
Konačno, da li je Labeate činilo više manjih plemena? Postavili smo ovo pitanje, jer Livijeva odrednica „svi Labeati” ukazuje upravo u tom pravcu. Naime, i druga ilirska plemena bila su sastavljena od više manjih ogranaka – tako su, na primjer, susjedne Taulante činili Helidonci, Sesareti, Abri i Partini. Livije na jednom mjestu kaže kako su od plemena Dasareta, Rimljani oslobodili poreza samo Piruste, dok su ostali (Dasareti) morali da plaćaju tu obavezu. Dakle, i Labeate je moglo činiti više manjih plemena.
Pleme u sjeni ratnih sukoba
Labeatsko pleme se u literaturi obično pominje usputno, prilikom nabrajanja različitih „ilirskih” etničkih grupacija od Istre do Epira. Razlog je najvjerovatnije u tome što nijesu imali značajniju ratnu ulogu, poput Ardijejaca ili Dalmata – ili čak Dokleata za koje je zabilježeno da ih je Oktavijan oko 35. godine p.n.e. „porazio sa mnogo više napora“ nego druga ilirska plemena.
Labeati se ne uklapaju u sheme „ratne istorije”, koja narode ili plemenske grupacije pamti po velikim pohodima i sukobima. O njima imamo vrlo malo vijesti. Međutim, do nas je ipak stiglo nekoliko pouzdanih podataka.
Livije nas obavještava da su glavna labeatska naselja Skodra i Meteon. Na osnovu toga možemo locirati i središte labeatske teritorije koju Livije naziva Labeatidom (na novčićima nađenim u Gostilju piše – Labeatan).
Njihov životni prostor morao se nalaziti na potezu između dva pomenuta grada. Što se tiče Skodre (Skadra) oko njene pozicije nema nikakvih dilema. Livije kaže da je taj grad bio Gencijeva prijestonica. Skodra je bila glavno uporište i tokom rata s Rimljanima – „ne samo zato što ju je Gencije uzeo za sebe kao tvrđavu čitavog kraljevstva, nego i zato što je ona najbolje utvrđena u području plemena Labeata i teško pristupačna”.
Na istom mjestu Livije navodi da Skodru „opasuju dvije rijeke, Klausal koja teče mimo one strane grada koja se otvara na istok, i Barbana sa zapadne strane, koja izvire iz Labeatskog jezera…” (44.31,1-15).
Riječ je o Drimu (Klausal) i Bojani (Barbana). Na mnogo kasnijim venecijanskim kartama za Bojanu redovno nalazimo naziv Barbana Fiumme.
Makedonska epizoda
Nekoliko decenija prije izbijanja Trećeg rimsko-ilirskog rata, prilike u Skodri su bile drugačije. Između 211. i 197. godine p.n.e, taj grad se skupa sa Lisom (Lješom) nalazio pod makedonskim suverenitetom, što se vidi po karakterističnim makedonskim simbolima na skodarskom novcu kovanom u tom periodu. Tek je Gencijev otac Pleurat 197. godine p.n.e. nakon mira u Tempi uspio da povrati kontrolu nad Skodrom i Lisom. Indikativno je da je i novac koji je Gencije kovao u Skodri poslije 181. godine p.n.e. isprva imao makedonska obilježja, da bi se tek kasnije na njemu pojavio Gencijev lik. Sve to ukazuje na postepeno konsolidovanje države nakon teških udaraca koji su Rimljani zadali Ilirskoj kraljevini u ranijim sukobima, kada je uvedena i zabranjena zona oko Apolonije i Dirahiona (Drača), kao i zabrana plovidbe za ilirske lađe južno od Lise (Lješa).
Sposoban vladar ili pijanac?
Jačanje ilirske kraljevine tokom Gencijeve vladavine daje nam važne podatke o tom ilirskom suverenu. Jer, on je počeo da ubira porez, za razliku od svojih prethodnika, đeda Skerdilaide i oca Pleurata. Ovo jasno govori o njegovim vladarskim sposobnostima i ambicijama. Sakupljanje poreza je oduvijek jasno ukazivalo na snažnu državnu organizaciju, kao i na ulogu vladara koji je stajao u pozadini tog poduhvata. Moguće je da su o porezu razmišljali i Gencijevi prethodnici, ali jedno je planirati, a drugo sprovesti u djelo. Osobito je teško uvesti plaćanje poreza tamo đe to ranije nije činjeno – u tom smislu je dovoljno da se podsjetimo velikih teškoća koje su vladike Petar I i Petar II imali tokom 19. vijeka da bi Crnogorce naveli da prihvate tu obavezu.
Livije, međutim, o kralju Genciju gradi potpuno oprečnu sliku, opisujući ga kao pijanicu i „čovjeka nemogućeg karaktera“. To je najvjerovatnije bilo usko povezano sa okolnošću što je ilirski kralj prekinuo višedecenijsko savezništvo sa Rimom. Rimski mentalni sklop očito nije mogao imati razumijevanja za takve poteze. Livijevo negativno karakterisanje Gencija je najbolji pokazatelj te prakse.
Livije, dakle, prikazuje Gencija kao teškog pijanca, slikajući ga u najgorim bojama. Ne treba sumnjati da je ilirski kralj znao da popije „koju više”. Riječ je zapravo o ilirskoj običajnosti. Iz rijetkih opisa njihovog načina života nazire se da je pijančenje bilo uobičajena stvar. U literaturi je skoro opšteprihvaćeno da je kralju Agronu glave došla neobuzdanost u alkoholu. Takođe, zabilježeno je da su Kelti uspjeli da poraze i potisnu Ardijejce iz središnje Bosne zahvaljujući lukavstvu i dobrom poznavanju njihovih navika i psihologije. Navodno su im u svom logoru ostavili mnoštvo pića i hrane, znajući da ovi neće odoljeti toj „milosti s neba“. Kada su se ardijejski ratnici dobro podnapili, Kelti su ih napali i žestoko potukli.
Gencije je, bez sumnje, bio mnogo sposobniji vladar nego što ga Livije opisuje. S velikom pouzdanošću možemo reći da je bio vlastoljubiv i da nije trpio konkurenciju u borbi za tron. Livije je zabilježio da je eliminisao rođenog brata koji je trebalo da se oženi Etlevom, ćerkom dardanskog kralja Monunija, i da se njome sam oženio. Takve su, ugrubo, bile okolnosti, u kojima je, trinaest godina od stupanja na tron (181. godine p.n.e) ilirski vladar prihvatio makedonsko savezništvo i obnovio neprijateljstvo sa Rimom.
Livije navodi da su se Skodra i Meteon nalazili u Labeatidi, zemlji Labeata. To što je pomenuo samo Skodru i Meteon, bilo je najvjerovatnije zbog toga što su to bili najvažniji labeatski gradovi. Središte labeatske teritorije moralo se nalaziti na potezu između ta dva naselja. Otkriće ostataka grada Basanije 2016. godine na samo desetak kilometara južno od Skadra, pokazalo je da je u prijezerju naseljenost bila gušća. Ovolika blizina Skodri, ukazuje da je i Basanija bila labetski grad.
Iz Livijevih bilješki saznajemo i da se Labeatida širila od prijezerskog areala prema istoku, odnosno, prema današnjem albanskom brdsko-planinskom zaleđu. Livije navodi kako je 169. godine p.n.e, neposredno pred izbijanje rata s Rimljanima, makedonski kralj Persej iz strateških razloga odlučio da zaposjedne grad Oenej (Oeanum) na rijeci Aratus u zemlji Penesta. Kaže da je Persej donio takvu odluku jer je Oenej imao „vrlo povoljan položaj, a i jer se onuda prelazi u zemlju Labeata kojom vlada Gencije” (43.19,1-7).
Ovo Livijevo objašnjenje nudi više mogućnosti. Poznato je da je ilirsko pleme Penesta naseljavalo prostore oko Crnog Drima, dok im je glavno uporište bila Uskana, koja se nalazila četrdesetak kilometara zapadno od Ohridskog jezera – razdaljina od Uskane do Skodre bila je mnogo veća. Lokacija penestanskog grada Oeneja do danas nije utvrđena, ali đe god da se taj grad nalazio, jasno je da se početak labeatske zemlje nije mogao nalaziti predaleko od njega („jer se onuda prelazi u zemlju Labeata”). Ovo takođe govori i o postojanju puta koji je preko planinskog zaleđa vodio od Ohridskog jezera ka Skodri i labeatskom priobalju. Da je taj obilazni brdsko-planinski put morao postojati znamo i na osnovu toga što su Rimljani od Teutinog poraza kontrolisali ravni priobalni pojas oko Apolonije i Dirahiona (Drača).
Persejevi izaslanici
Livije u svojim izvještajima pominje nekoliko događaja vezanih za prostor današnje Zetske ravnice. Tako navodi da je ilirski kralj Gencije neposredno pred rat s Rimljanima primio u Meteonu poslanike makedonskog kralja. Kaže da se „u Meteonu, u zemlji Labeatidi, susreo (makedonski poslanik) Pantauh s kraljem Ilira; ondje je od kralja primio zakletvu i taoce. I Gencije je poslao poslanika koji se zvao Olimpion; on je zatražio zakletvu i taoce od Perseja” (44.23,1-10).
Iz ovoga se može nazreti da je Meteon bio reprezentativan u dovoljnoj mjeri da bi Gencije u njemu vršio audijenciju. Ilirska kraljevina još nije bila u ratu. Bila je to još uvijek mirnodopska situacija, a sami susret je imao uzvišenu simboliku jer se radilo o obnovi starog savezništva. Gencije je odabrao Meteon jer je vjerovatno htio da zasijeni makedonske poslanike. Taj grad je po svoj prilici bio raskošniji od Skodre koja je bila mnogo bolje utvrđena. Ali, riječ je samo o pretpostavkama, koje treba ojačati konkretnim materijalnim svjedočanstvima. To, međutim, nije nimalo jednostavno jer se oko lokacije Meteona stvorila velika zbrka.
Đe se nalazio Meteon?
Ovaj drevni grad se u naučnoj literaturi već duže od vijeka izjednačava sa Medunom u Kučima. Iza takvog zaključka stajao je autoritativni Artur Evans, koji je u imenu Medun, zbog glasovne sličnosti, prepoznao antičko ime Meteon. Evansu je u tome na ruku išla i okolnost da su se na Medunu nalazile ilirske zidine, pa je ovo uzeto kao gotova stvar. A budući da je Ravenski Anonim zapisao da se Meteon nalazio u blizini „Burzumona“ (Birziminijuma), Evans je konstatovao da je „Burzumon“ mogao biti samo na tlu obližnje Podgorice, na mjestu đe je stajala turska tvrđava. Ovo je u arheološkoj literaturi stvorilo zbrku, koja do danas nije otklonjena. Tvrdnje engleskog arheologa su bile opšteprihvaćene i decenijama tretirane kao arheološki aksiomi. Drugačije mogućnosti praktično nijesu ni uzimane u obzir.
Naselje sa gradskim karakterom
Livije u svom djelu nije precizirao poziciju Meteona. Da je kojim slučajem to učinio, danas ne bi morali da razbijamo glavu oko toga da li se nalazio u kučkim brdima ili u ravnici.
Evansovo ubiciranje Meteona u Kučima je bespogovorno prihvatano decenijama. Prvi nagovještaji da bi stvari mogle stajati drugačije pojavili su se 1956. godine kada je otkrivena labeatska nekropola u Gostilju u Zetskoj ravnici. Nekropolu je tokom tokom 1956-58. istražio bosansko-hercegovački arheolog Đuro Basler. On je tada, pored labeatskog novca sa motivom lađe na reversu i natpisom Labeatan, otkrio i nekoliko pojasnih (labeatskih) pločica sa različitim motivima. Bogati grobni nalazi su snažno ukazali da se neđe u blizini nalazilo veće gradsko središte.
Pavle Mijović je 1966. godine pisao da je „posljednjih godina u Donjem Gostilju nađena ilirsko-grčka nekropola, a u ataru sela Mataguži, dvije grčke amfore, jedan lagymos i drugi predmeti koji svjedoče da je na ovoj obali Skadarskog jezera postojalo znatno helenističko naselje“ (P. Mijović, Alata – Ribnica – Podgorica, Starinar, 1966). Tvrdio je i da su ilirske gradine po okolnim brdima služile kao fortifikacioni prsten, odnosno, predstraže tom velikom naselju. Ali, Mijović pritom nije doveo u pitanje Evansovo mišljenje o poziciji antičkog Meteona, izjednačavajući ga i dalje s Medunom u Kučima.
O tom labeatskom gradskom središtu je 1966. godine pisala i Olivera Velimirović-Žižić koja se koristila izvještajem Đura Baslera i prije nego što je objavljen (O. Velimirović-Žižić, „Labeati i Dokleati kroz izvore i arheološki materijal”, Materijali IV, 1966, str. 61-64).
Đuro Basler je 1969. godine, izvijestio da je to labeatsko naselje imalo gradski karakter („Nekropola na Velim Ledinama u Gostilju (Donja Zeta)”, Glasnik Zemaljskog muzeja XXIV, 1969, 5-46).
Slučajni pronalasci
Na području Zetske ravnice, u prijezerskom pojasu, lokalno stanovništvo je na potezu od nekoliko kilometara decenijama pri oranju nailazilo na slučajna otkrića – od Donjeg Gostilja prema Starim Matagužima i dalje ka Kodrabudanu, Sukuruću i Pothumu. Nalaženi su novčići, manje i veće keramičke posude, djelovi mermernih statua i obrađeni kameni blokovi različitih veličina, kako iz iliro-helenističkog tako i iz iliro-rimskog perioda. Članci o arheološkom značaju tog prostora počeli su da se pojavljuju još početkom prošlog vijeka. Tako je Petar Maić 1902. godine pisao u „Glasu Crnogorca“ da je neki Golubovčanin na Maloj Mrki u Starim Matagužima „našao i otkopao koliko jedan metar kvadratni salidža za koji je kazao Rovinski da je kupatilo“ (P. Maić, članak „Zetska ravnica, njen geografski položaj“, Glas Crnogorca od 8. juna 1902. godine).
Bilo je to samo jedno od brojnih slučajnih otkrića od kojih je većina ostala nezabilježena.
Andrija Jovićević je 1926. zapisao zetsko predanje da su u Gošićima živjeli Rimljani, kao i da se tu nalazi lijepo otesano krupno kamenje koje podsjeća na neko staro naselje sa razvijenom materijalnom kulturom (A. Jovićević, „Zeta i Lješkopolje“, str. 21). Pomenuo je i da se u Gostilju nalazi jedan koritasti kamen, otesan i s jednog kraja odlomljen, sa natpisom TR II PP RES DO V koji je „bez sumnje, ostatak rimskog naselja, možda baš u Donjem Gostilju“ (isto, str. 24).
Jovićević je zabilježio i da „u Mljacama ispod Mataguža nailaze u zemlji na kanale, tragove nekadašnjeg vodovoda“, kao i da su „pri raskopavanju zemlje ljudi nalazili ćupove bez stope, velike za 20-30 litara, a nalazili su i srebrne novce sa likom krmače i krmadi“ (isto, str. 22).
Naveo je da je „negda davno u Starim Matagužima iskopano jedno veliko kameno korito“, za koje „mještani uvjeravaju da je služilo za banju“ (isto).
Slučajna otkrića su se dešavala sve do našeg vremena.
Ostaci velikog grada
Konačno, tokom arheološkog rekognosciranja terena 1982. godine, usred Zetske ravnice, u Starim Matagužima, otkriveni su ostaci velikog labeatskog grada, čije su zidine bile sagrađene od megalitskih blokova.
U prvim izvještajima je navedeno da je dužina bedema iznosila 100 m, a širina 80 m. Kasnije je utvrđeno da dužina bedema iznosi oko 120 metara, a širina oko 40 m, uz mogućnost da je bila i veća.
Ispostavilo se da bi to moglo postati jedno od značajnijih nalazišta u balkanskoj regiji.
Otkriće ovako velikog grada je ubrzo dovelo do pretpostavke da se Meteon nalazio upravo u ravnici, u Starim Matagužima. Ova pretpostavka je već tri decenije poznata nekolicini arheologa i ljubitelja starine, ali je u javnosti promovisana tek prije petnaest godina u članku „Gdje se nalazio labeatski Meteon” objavljenom u „Vijestima“ 2010. Godine, koji je napisao istoričar umjetnosti Branislav Borozan. On je osporio metodologiju na kojoj počiva tvrdnja da je taj grad bio u Kučima.
„Čiji glas je bio presudan u donošenju stava o ubikaciji labeatskog grada Meteona na lokaciji današnjeg kučkog sela Meduna – arheologije, ili pak lingvistike?“ Borozan nije sporio da se na Medunu „nalaze ostaci zidova građenih u megalitskom opusu, koje u nauci uzimamo kao djelo Ilira, ili pak Helena“. „No, pomenuti ostaci mogu pripadati bilo kojem ilirskom naselju, čiji naziv nam danas nije poznat. Za sada, u nauci arheološki utvrđene osnove za navedenu ubikaciju Meteona nemamo. Ipak je glasovna bliskost naziva ilirskog Meteona sa nazivom današnjeg Meduna bila presudna u donošenju ovakvog stava.“
Milan Pravilović
Da bismo rasvijetlili porijeklo pretpostavke da je Meteon bio u ravnici, vratićemo se na početak 1980-ih, kada je izvršeno arheološko rekognosciranje Zetske ravnice. Tada su u Starim Matagužima, u blizini Skadarskog jezera, otkriveni ostaci velikog grada što je po svemu moralo dobiti karakter senzacije. Branislav Borozan pripovijeda kako mu je „svojevremeno sa shvatljivim oprezom naš arheolog Milan Pravilović, koji više nije među nama, a koji je vršio sondažna iskopavanja na lokalitetu u Starim Matagužima, saopštio, da su ostaci zidova koje je pronašao, a koji su građeni u megalitskom opusu, možda ostaci ilirskog grada Meteona“.
Dakle, arheolog Milan Pravilović je prvi iznio pretpostavku da bi ostaci megalitskih zidina koji su pronađeni u Starim Matagužima mogli biti ostaci antičkog grada Meteona o kome govori Tit Livije.
O ovome, osim Branislava Borozana, svjedoči i Stevo Vučinić:
„Arheolog Milan Pravilović je nakon sondažnih iskopavanja izvršenih u Starim Matagužima 1985. godine, u privatnom razgovoru izjavio da su otkopani ostaci zidova zidani u megalitskome opusu, moguće ostaci antičkoga Meteona“ (S. Vučinić, „Studije o antici u središnjoj Crnoj Gori“, FCKJ, Cetinje, 2014, str. 255-256).
Najveći megaliti u Crnoj Gori!
Branislav Borozan u članku o poziciji antičkog Meteona („Vijesti“, 2010) donosi i opis pomenutih ostataka.
„Ono što je činjenica, je to da su sondažnim iskopavanjima na lokalitetu u Starim Matagužima otkriveni ostaci fortifikacionog sistema nekog ilirskog naselja. Otkriveni su ostaci jedne pravougaone kule približnih dimenzija 8 x 8 m, te bedem koji je od nje u pravoj liniji praćen više desetina metara nakon čega se prestalo sa iskopavanjima. Sve je zidano u megalitskom opusu. Jedan megalit-zidanik je zaista impozantnih dimenzija. Ovaj lokalitet, već sada se sa sigurnošću može ustvrditi, imat će unikatnu vrijednost za proučavanje kulture starih Ilira“. Borozan dalje ukazuje da je riječ „o velikom naselju koje je podignuto u otvorenoj ravnici blizu obale jezera“, dok su „skoro sva ilirska naselja, zbog fobija vremena u kojima su nastajala, locirana na brdima, ćuvicima i drugim mjestima pogodnim za odbranu“. „Činjenica da je ovaj grad nastao u otvorenoj ravnici, kao i sami njegovi ostaci, govori o tome da su u njega ulagani ekstremni resursi onoga doba, kako bi mu bio obezbjeđen opstanak na ovom mjestu. Jedinstven je i po tome, što njegov fortifikacioni sistem ne prati neku povoljnu izohipsu terena, već je sagrađen na jasnoj geometrijskoj koncepciji. Ništa manje intrigantni su i razlozi kao i način njegovog nastanka na ovom mjestu. Sagrađen je posred ravnice a za njegovo podizanje korišteni su najveći megaliti dosada pronađeni na prostoru Crne Gore.“
Jasno je, naglašava B. Borozan, da je taj grad po svemu bio unikatan.
O ovako značajnom lokalitetu do sada je morala nastati odgovarajuća monografija, jer je riječ o najstarijem urbanom središtu u Zetskoj ravnici, koje je postojalo dva ili tri vijeka prije nego što je iznad ušća Zete u Moraču zasnovana Doklea. Grad u Starim Matagužima je, dakle, makar dva stoljeća bio stariji od rimskog municipijuma.
Okolnost da je u Starim Matagužima u Zetskoj ravnici postojao labeatski grad sa gabaritima 120 x 40 metara, skreće pažnju na jedno nedovoljno rasvijetljeno pitanje. Za Skodru (Skadar) se znalo oduvijek, na osnovu Livijevog podatka da je u njoj bila Gencijeva prijestonica. Za veliki ilirski grad u Starim Matagužima arheološka nauka zna od 1982. godine.
Prije desetak godina, 2016. godine, saznali smo i da se desetak kilometara južno od Skadra, na području sela Bušati, nalazio i grad Basanija.
Pored ova tri grada, postojala je i gradina Samobor čiji se ostaci nalaze na jugoistočnom rubu Zetske ravnice, na obali Skadarskog jezera, na istoimenom brdu u blizini Huma.
Ovo nam govori da su u priobalju Skadarskog jezera, na relativno maloj međusobnoj udaljenosti, od Mataguža u Zeti do sela Bušata kod Skadra, postojala četiri veća labeatska naselja.
Za Basaniju smo, zbog blizine Skadru, pretpostavili da je takođe bila labeatski grad. Za Samobor se to može reći sa još većom pouzdanošću, jer je bio smješten između dva labeatska grada, Skadra i grada u Starim Matagužima.
Dva ilirska dinastička niza
Osvrnućemo se i na pitanje plemenske aristokratije iz koje su potekli ilirski dinasti. Ilirska kraljevina je prema Fanuli Papazoglu postojala od kraja petog vijeka p.n.e. i neprekidno, u kontinuitetu, trajala do momenta kada su je Rimljani osvojili 168. godine pr.n.e. i odveli u ropstvo posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Papazoglu je smatrala da je u tom periodu od preko dva i po vijeka kraljevinom vladalo petnaest vladara. Aleksandar Stipčević ilirske vladare dijeli u dvije dinastije. Prema toj podjeli, stariji dinastički niz završava kraljem Mitilom oko 270. godine p.n.e. Za nas je mnogo važnija mlađa dinastija, o kojoj postoji više podataka. Taj drugi dinastički ciklus započet je Pleuratom oko 260. godine p.n.e. Pleurata je naslijedio Agron, a ovoga maloljetni Pinnes koji je vladao pod tutorstvom svoje maćehe Teute. Iza toga su uslijedili Skerdilaid, Pleurat i konačno, Gencije, sa čijom se propašću ugasila ilirska kraljevska loza.
Ono što je intrigantno kod mlađeg ilirskog dinastičkog niza je okolnost da se njegov početak (Pleurat oko 260. pr.n.e.) poklapa sa periodom u kojem su Ardijejci nametnuli vlast južnoilirskim plemenima.
Cipelova teorija
Bilo je to polovinom trećeg vijeka p.n.e. (Aleksandar Stipčević, „Iliri”).
Ovaj podatak je povezan sa pretpostavkom da su ilirski vladari iz mlađe dinastije poticali iz ardijejske plemenske aristokratije. Tu je riječ o najstarijoj i opšteprihvaćenoj teoriji koju je 1877. godine iznio Gustav Georg Cipel (Zippel). Prema tom arheologu, nosioci i tvorci Ilirske kraljevine bili su iz ratobornog Ardijejskog plemena.
Sa ovim je povezana okolnost koja bi se mogla nazvati istorijskom bizarnošću. Jer, pleme Ardijejaca izvorno nije poticalo sa prostora južne i središnje Albanije kojima su vladali kraljevi iz starije dinastije.
Oni su u vrijeme starije ilirske dinastičke loze, boravili stotinama kilometara dalje prema zapadu, na teritoriji današnje središnje Bosne.
Ova okolnost pokreće pitanje o značenju samog naziva „Iliri”.
U nauci se duže od pola stoljeća pouzdano zna da se to ime nije odnosilo na neku homogenu etničku skupinu. Nije se radilo o jednom narodu sa prepoznatljivim etničkim obilježjima u okviru koga su postojalo više plemena. Nije, dakle, bilo homogenosti već prije heterogenosti.
Nakon brojnih arheoloških istraživanja u 19. i 20. vijeku ispostavilo se da je zajednički naziv „Iliri” obuhvatao različite etničke zajednice i narodnosne grupacije koje su naseljavale ogroman prostor – od Istre do Epira i od Jadrana do Panonije. Taj veliki prostor je bio samo malo manji od teritorije koju je zahvatala bivša SFR Jugoslavija sa dvadesetak miliona stanovnika – pri čemu se podrazumijeva da je naseljenost u antičko doba bila neuporedivo manja.
Ilirske plemenske zajednice su bile brojne, a neke od njih su svakako bile u bližoj etničkoj vezi. To se u prvom redu odnosilo na plemena na području današnje središnje Albanije, između Drima i Vojuše, koja je Plinije Stariji nazvao „Ilyrie proprie dicti” (Ilirima u pravom smislu te riječi). Bila su to vjerovatno plemena koja su grčki moreplovci i kolonisti prva zatekli tokom 7. i 6. stoljeća stare ere i po kojima su nazvali i sve druge žitelje ovih prostora.
Uloga grčkih i rimskih pisaca
Sa time iskrsava i stara dilema: ako su tih nekoliko plemena bili „pravi Iliri”, kako onda treba nazvati ostale zajednice, koje su zauzimale neuporedivo veći prostor i kojih je bilo desetak puta više?
Alojz Benac je povodom formulacije „Ilyrie proprie dicti” svojevremeno zaključio da to bez sumnje znači da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima „u pravom smislu te riječi” („O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji“, „Praistorija jugoslavenskih zemalja. Tom V.“, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1987, str. 759).
Ova dilema povlači i pitanje jezika kojim su govorile različite etničke skupine koje su bile udaljene stotinama kilometara i nijesu bile srodne „pravim Ilirima”, ali su ipak nosile ilirsko ime zahvaljujući grčkim i rimskim piscima koji nijesu pravili razliku među stanovnicima jadranske obale i zaleđa.
O imenu Iliri
Zadržaćemo se još malo kod Alojza Benca. On smatra da je „među mnogim plemenima koja su nosila vlastita imena, najvjerovatnije, ipak, postojala na južnom području – svakako između Drima i Vojuše – i plemenska zajednica čije je ime glasilo Iliri”. „Moguće je, nastavlja Benac, da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antičkim svijetom proširila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru određenom konvencijom prihvatila zajednički naziv za čitavu grupaciju”.
Dalje kaže da se „mora pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima”. Benac nagađa i kako je tekao proces upoznavanja ilirskog prostora od strane grčkih trgovaca i rimskih osvajača.
„Pošto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) živjela na jugu kasnije rimske provincije Ilirik, antički svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Širenjem rimske vlasti na Balkanu širilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik”, kaže Alojz Benac (A. Benac, „O etničkim zajednicama…“, 1987, str. 762).
Rimska provincija Ilirik je obuhvatala i područja na kojima su živjele plemenske zajednice, odnosno narodi, različiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u užem smislu, kaže dalje Benac. U svakom slučaju, izvjesno je da se „prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena nalazilo na teritoriji Albanije” (Isto, str. 762).
Alojz Benac je zaključio da se „prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena nalazilo na teritoriji Albanije”. Kasniji razvoj ilirske državnosti se teško može povezati sa tim „prvobitnim jezgrom“. Nauka će prije ili kasnije morati da uzme u obzir da se teritorija ilirskog plemena Ardijejaca, od koga je nastala mlađa kraljevska dinastija, prvobitno nalazila u središnjoj Bosni, oko razvođa rijeka Neretve i Bosne.
Dakle, to ratoborno pleme je isprva živjelo vrlo daleko od područja središnje Albanije đe su boravila plemena koje je Plinije Stariji nazvao „Iliri u pravom smislu te riječi”. Ardijejce su sredinom 5. stoljeća stare ere sa njihovih ognjišta potisli Kelti. Nakon toga su prešli na lijevu obalu Neretve i počeli da zauzimaju zemlju, što je dovelo do sukoba sa Autarijatima. Nakon neuspješnog rata za teritorije, Ardijejci su krenuli niz Neretvu i počeli da potčinjavaju ilirska plemena koja su živjela južnije. Nakon dužeg perioda, izbili su u primorje, oko ušća Neretve, krajem 4. stoljeća p.n.e. Ubrzo iza toga su potčinili Plereje koji su živjeli na potezu prema Boki Kotorskoj. Zauzeli su Boku i u Rizonu (Risnu) osnovali prijestonicu. Poljski arheolog Pjotr Diček je u Risnu prije desetak godina otkrio ostatke ilirske palate.
Evo i dijela članka o tom već zaboravljenom otkriću:
„Arheolozi su iskopali dva temelja palate koja potiču iz 3. vijeka p.n.e. Pretpostavlja se da je helenistički kompleks izgrađen prije 260. p.n.e, dok je drugi nastao poslije 250. p.n.e. Oblast u kojoj su vršena iskopavanja bila je prethodno neistražena i arheolozi nisu ni pretpostavljali šta će naći ispod zemlje.
– Lokacija građevina, njihova veličina, plan i tehnika gradnje potpuno su neobični i jedinstveni kada se uporede sa prethodno poznatim primjerima ilirske arhitekture, u koju spada i ona prethodno otkrivena u oblasti Risna. Izgleda da smo otkrili mjesto poznato iz antičkih izvora. To je rijedak slučaj u arheologiji. Obično nismo u stanju da identifikujemo određenu lokaciju kao takvu na kojoj su se odigrali važni događaji, kao što je na primjer tačno mjesto Cezareve smrti – objasnio je profesor Diček.
Prema dosadašnjim rezultatima, u starijem dijelu palate nalazila se velika centralna odaja u formi megarona sa ognjištem u središtu. U temelju je pronađeno i 30 novčića vjerovatno prinijetih kao dar bogovima. Sa obje strane palate nalazili su se mermerni stubovi, a u sobama su pronađeni ostaci luksuznog helenističkog namještaja. Oko megarona nalazio se prostor u kojem su skladišene amfore. Palata je u nekom trenutku spaljena, ali su njeni ostaci poslužili kao temelj za drugu palatu u kojoj je megaron zamijenjen kuhinjom ili salom za gozbe. I druga palata je bila oštećena i opljačkana još u antičko doba, međutim, na njenim zidovima ipak su preživjeli tragovi farbe i dekoracija. Pod je bio prekriven krečnjakom i pločicama koje su formirale mozaik” (članak „RISAN: Iskopana prva ikada otkrivena ilirska palata”, https://mnemagazin.me, 17. avgust 2016.)
Džitijeva teorija
Ardijejci su između 270. i 260. godine p.n.e. krenuli u osvajački pohod prema jugoistoku i po Gustavu Georgu Cipelu nametnuli vlast južnoilirskim plemenima, ujedinivši ih u jedinstvenu državu, koja je obuhvatila i „Ilire u pravom smislu te riječi”.
Dakle, pleme koje je stvorilo Ilirsku kraljevinu bilo je porijeklom sa prostora današnje središnje Bosne, udaljenog stotinama kilometara od područja središnje i južne Albanije. Ardijejci su preuzeli državnu tradiciju od „starije” dinastičke ilirske loze, ugašene oko 270. pr.n.e.
Ali, nijesu svi razmišljali poput Cipela. Za našu priču je zanimljivo i stanovište italijanskog arheologa Alberta Džitija (Gitti). Ovaj naučnik je 1937. godine odbacio Cipelovu teoriju i stvaranje Ilirske kraljevine pripisao Labeatima – ističući okolnost da se u Skodri, na području Labeatide, nalazila prijestonica posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Za ovo, međutim, nema nikakvog uporišta u klasičnim izvorima. Doduše, ne treba izgubiti iz vida da su labeatski gradovi (ili najveći dio) do kraja ostali uz Gencija 168. godine stare ere.
Cipelova teza o Ardijejcima je odavno prihvaćena. I pored toga što nije lako rekonstruisati pojedinosti ardijejskog pobjedonosnog prodora ka jugoistoku, sva je prilika da su kralj Gencije i njegovi prethodnici pripadali ardijejskom plemićkom rodu.
Ardijejci su i nakon Gencijevog poraza i propasti Ilirske kraljevine 168. godine p.n.e. nastavili da se bore protiv Rimljana. Izgleda da su u prvo vrijeme bili potisnuti ka obali Neretve, odakle su ubrzo sa Plerejima započeli da gusare i ugrožavaju rimske interese. Rimljani su ih konačno potukli 135. pr.n.e. i nakon toga ih surovo kaznili. Preselili su ih u unutrašnjost, đe su Ardijejci živjeli u veoma teškim uslovima, da bi u vrijeme Plinija Starijeg (1. vijek) već bili pred nestankom.
Važni putokazi
Livije je važan za našu nauku, jer bez njegovog djela naprosto ne bismo bili u stanju da kontekstualizujemo arheološka otkrića i stvorimo pravu sliku o vojno-političkim prilikama na našem tlu u antici. Ovaj klasik nam omogućava da makar donekle razgrnemo neprozirni veo koji prekriva događaje u široj okolini Labeatskog (Skadarskog) jezera na isteku stare ere. Zahvaljujući njegovim bilješkama znamo i za pleme Kava koje je posjedovalo gradove Durnijum i Karavandis, smještene najvjerovatnije na prostoru Zetske ravnice.
Livije nam nudi važne putokaze i kada je u pitanju pozicija grada Meteona, osobito u svjetlu recentnih pretpostavki da se to drevno naselje nije nalazilo u Kučima (Medun), već u Zetskoj ravnici, na prostoru Starih Mataguža.
Ono što najviše ide u prilog tezi da se Meteon nalazio u ravnici je sama veličina grada koji je tamo otkriven. Teško je povjerovati da bi labeatski grad tolikih gabarita mogao biti prećutan od Livijeve strane prilikom opisa Labeatide. Jednako je malo vjerovatno da bi toliko naselje moglo pasti u sjenu mnogo manjeg ilirskog grada u Kučima, za koga je Pavle Mijović tvrdio da je uz gradine Oblun i Samobor, služio kao predstraža pomenutom velikom gradu u ravnici.
Dakle, sva je prilika da se Meteon zbilja nalazio usred današnje Zetske ravnice i da je, kako ukazuje Branislav Borozan, u ovom slučaju glasovna sličnost Meteon – Medun uticala na stvaranje zablude u arheološkoj nauci – po kojoj se antički Meteon nalazio na tlu današnjih Kuča.
Grad u Starim Matagužima je istraživan i tokom 2017. i 2018. godine, nakon čega su iskopavanja obustavljena. Arheološka nauka još nije pružila odgovore o najstarijem urbanom središtu na tlu Zetske ravnice.
(Kraj)
Be the first to comment