Slobodan Čukić – Priča o Bušatlijama, pohari Kuča i Vezirovom mostu

Objavljeno kao feljton u dnevnom listu Pobjeda od 11. do 19. avgusta 2024. godine

PRIČA O BUŠATLIJAMA, POHARI KUČA I VEZIROVOM MOSTU

O gradnji Vezirovog mosta u Podgorici nema nikakvih arhivskih podataka. Ali, postoji razuđeno narodno predanje koje gradnju tog mosta tradicionalno vezuje za Mehmed-pašu Bušatliju, skadarskog sandžakbega. U literaturi se obično navodi da je on taj vezir po kome je most dobio ime.

U vezi toga je potreban oprez. Rečenog Mehmed-pašu, koji je stupio na vlast u Skadru 1756. godine, ne treba miješati sa njegovim sinom Mahmut-pašom Bušatlijom (Kara-Mahmud-pašom) koji je mnogo poznatiji i koji je posječen u bici na Krusima 1796. godine.

Dakle, Mehmed-paša je bio Mahmutov otac.

Mehmed-paša Bušatlija je poznat i kao Mehmed-paša Stariji. On je, pored Mahmuta, imao još dva sina – Mustafa-pašu i Ahmet-pašu.

NEUSKLADIVI PODACI O GODINI SMRTI

Kada je u pitanju godina smrti Mehmed-paše Starijeg, u istorijskoj literaturi nailazimo na neobičnu situaciju i različite podatke.

Tako se u Istorijskim zapisima (sv. 9-10, 1956, str. 54) navodi: „Juna 1775 umro je Mehmed-paša Bušatlija. To sultanu nije vratilo vlast nad sjevernom Albanijom: očevo mjesto zauzeo je mladi Mahmud-paša“.

Dragoje Živković takođe piše da je Mehmed-paša umro 1775. godine, kada ga je na poziciji skadarskog vezira naslijedio sin Mahmut-paša „još krvožedniji neprijatelj slobodne Crne Gore od njegovog oca“ (Istorija crnogorskog naroda, Tom II, Cetinje, 1992, str. 248).

Na engleskoj vikipediji navodi se da je vezir umro u junu 1775. godine (vidi odrednicu „Mehmed Pasha Bushati”).

Na albanskoj vikipediji nalazimo identičan podatak (vidi odrednicu „Mehmed pashë Bushatlliu”).

U albanskoj enciklopediji takođe nalazimo 1775. kao godinu Mehmed-pašine smrti (Enciklopedia Shqiptare, mrežno izdanje, odrednica „Mehmed pashë Bushatlliu”).

I na drugim albanskim sajtovima sa istorijskom tematikom stoji da je Mehmed-paša umro 1775. godine.

Međutim, imamo i drugačije tvrdnje, koje su neuskladive sa prethodnim.

Gligor Stanojević piše da je Mehmed-paša Stariji preminuo 1779. godine. „Kada je 1779. Mehmed-paša Bušatlija umro – kaže Stanojević – na položaj skadarskog vezira po naređenju Porte postavljen je njegov sin Mahmud“ („Istorija Crne Gore“, Knjiga treća, Tom I, Titograd, 1975, str. 419).

Branko Pavćević ne pominje godinu smrti Mehmed-paše, ali navodi da je njegov sin Mahmut vladao od 1779. do 1796. godine („Istorija Crne Gore“, Knjiga četvrta, Podgorica, 2004, str. 13).

Živko Andrijašević piše da je Mehmed-paša Bušatlija bio na vlasti od 1763. do 1779. godine (članak „Kako su Bušatlije postali Crnojevići“, Portal Analitika, 29.3.2014).

Marija V. Kocić i Dalibor M. Elezović u recentnoj studiji navode da je Mehmed-paša preminuo 1779. godine („Uspon Mahmud-paše Bušatlije kao odraz krize osmanskog državnog sistema“, 2018).

Na Hrvatskoj enciklopediji takođe nalazimo podatak o 1779. kao godini Mehmedove smrti (odrednica „Vezirov most“, mrežno izdanje).

Imamo, dakle, dvije oprečne tvrdnje o datumu smrti Mehmed-paše Bušatlije, što je neodrživo. Ubrzo ćemo se uvjeriti da je tačan podatak o 1775-oj godini, kao godini smrti Mehmed-paše Starijeg, dok je 1779. zapravo preminuo njegov najstariji sin Mustafa-paša.

Ali, prije toga, treba raščistiti stvari oko Mehmed-pašinog stupanja na vlast u Skadru 1756. godine, jer i tu nailazimo na protivrječne i neuskladive tvrdnje. Naime, nekoliko autora navodi da je to bilo 1763. godine. Tako u Istorijskom leksikonu stoji da su „Bušatlije upravljale skadarskim pašalukom od 1763. kada je za vezira imenovan Mehmed-paša…“ (Istorijski leksikon Crne Gore, Daily Press, Podgorica, 2006, str. 183).

I u vezi ovoga ćemo se uvjeriti da su stvari stajale drugačije, i da je Mehmed-paša stupio na vlast nekoliko godina ranije. Albanski istorijski sajtovi u vezi toga ne ostavljaju prostor za nagađanje i proizvoljnosti.

BUŠATLIJE

Prije nego nastavimo priču o Mehmed-paši Starijem, treba ukazati na neobičnu okolnost. Naime, beogradski „Clio“ je početkom ovog stoljeća objavio studiju „Istorija Osmanskog carstva“ (2002.) – djelo od 982 strane, koje je sačinilo više autora, a priredio Rober Mantran.

I gle čuda! U toj knjizi, čija bi obimnost trebalo da obuhvati sve istorijske periode i epizode, ni jednom se ne pominju Bušatlije! Pregledali smo, u nevjerici, pažljivo studiju kao i indeks imena, ali o toj moćnoj porodici iz Skadra nema ni jedne riječi.

Crna Gora se pominje usputno nekoliko puta. I to je sve što se može naći o burnoj istoriji na ovim stranama Balkana tokom otomanske epohe.

Mi razumijemo da su Crna Gora, Skadar i Bušatlije bili na zapadnoj periferiji Osmanskog carstva, i da je Crna Gora u očima nekih istoričara mogla izgledati kao zrno u odnosu na silnu imperiju. Ali čak i kada bi zanemarili značaj Crne Gore za istoriju te carevine (što je nemoguće), pitanje je da li se može zanemariti uloga Skadra i Bušatlija. Jer, vladari iz te familije su od sredine 18. stoljeća počeli da stvaraju jedinstvenu političku tvorevinu u okviru Otomanskog carstva, koja će opstati punih 75 godina, do prvih godina Njegoševe vladavine, i suštinski imati autonoman status. Da i ne govorimo o tome da je centralna otomanska vlast više puta pokušavala da vojnim poduhvatima skrši samovolju Bušatlija!

TRVENJA OKO PODGORIČKOG KADILUKA

Skadar su u prvoj polovini 18. stoljeća potresale borbe političkih struja, a tako je bilo i u periodu 1750-1755. Mehmed-beg Bušatlija je bio na čelu jedne od suprotstavljenih stranaka. Poticao je iz stare i ugledne feudalne porodice i tokom 1755-1756. godine uspio da porazi svoje protivnike i postane faktički vladar Skadra.

Sultan Osman III (1754-1757) je Mehmed-begu 1756. godine dodijelio titulu paše i imenovao ga za mutesarifa u Skadru.

O pouzdanosti ovog podatka ubjedljivo svjedoči bujuruldija (buyuruldu – predstavka, osmanlijski pravni dokument) bosanskog valije Hadži Mehmed-paše iz 1758. u kojoj se navodi da je Mehmed-paša 1757. bio mutesarif u Skadru.

Bujuruldiju je prije sedam decenija objavio Hamid Hadžibegić u članku „Odnos Crne Gore prema Osmanskoj državi sredinom XVIII vijeka”, (Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, No. 3-4, Sarajevo, 1953).

Da vidimo o čemu je riječ.

Bosansko-hercegovačka vojska je 1756. godine napala Crnu Goru zbog neplaćanja harača, što je dovelo do teških borbi (bitka na Predišu), ali i do toga da Crnogorci na kraju plate dio harača.

Ubrzo iza ovoga dogodilo se nešto „krupno“, što je imalo dugoročne posljedice. Naime, tadašnji bosanski valija Ahmed Kamil-paša je već krajem 1756. poslao zahtjev Porti da se Podgorički kadiluk izdvoji iz Skadarskog sandžakata i pripoji Bosanskom ejaletu (pašaluku). Porta je ovo prihvatila i sultan je o tome izdao ferman sredinom septembra 1757.

Ali, ubrzo iza toga, skadarski mutesarif Mehmed-paša Stariji, začetnik „dinastije“ Bušatlija, poslao je zahtjev Porti da se Podgorički kadiluk vrati u sastav Skadarskog sandžakata, što je i učinjeno krajem 1757. godine.

Na samom početku vladavine Mehmed-paše Starijeg (Bušatlije) došlo je (1757) do velikog trvenja između Skadarskog sandžakata i Bosanskog pašaluka oko vlasti nad Podgoričkim kadilukom. A sve se to zbivalo u neposrednoj blizini Crne Gore, na samo nekoliko kilometara od njenih granica.

Salih Sidki Husejnović je u 19. stoljeću o tome pisao sljedeće:

„Mutesarif skadarskog sandžaka Mehmed-paša Skadarlija podnio je izvještaj Visokoj državi (Porti) i molio da se Podgorička i Crnogorska nahija i njima pripadajuće tvrđave Spuž i Žabljak, koje su na prijedlog bivšeg bosanskog valije Kamil Ahmed-paše pripojene Bosanskom ejaletu, da se kao što su i bile, pripoje Skadarskom sandžaku. I tako je on ubijedio Visoku državu, te su u smislu uzvišenog fermana, izdatog 15. septembra 1757, spomenute tvrđave i navedene nahije izdvojene iz Bosanskog ejaleta i priključene Skadarskom sandžaku.”

Dakle, Podgorički kadiluk je tokom 1757. godine, u samo nekoliko mjeseci, bio pripojen Bosanskom pašaluku, pa vraćen Skadarskom sandžakatu.

Bosanska strana je zbog ovoga bila vrlo nezadovoljna. Stoga je novi bosanski valija Hadži Mehmed-paša, koji je imenovan 1757, odlučio da podnese žalbu Porti. U skladu s time je 31. januara 1758. godine uputio bujuruldiju bosanskim i hercegovačkim nosiocima vlasti da podrže zahtjev Bosanskog ejaleta. U bujuruldiji se ističe da je zalaganjem i žrtvama bosanske a naročito hercegovačke vojske „uspostavljen red u Crnoj Gori” (1756) i da je to uzrok pripajanja Podgoričkog kadiluka Bosanskom ejaletu.

Ovo je dovelo do višedecenijskih trvenja i pravog rata između Bosanskog i Skadarskog pašaluka, koji se odvijao i na području Spuža, Podgorice i Zete.

Za nas je bitno da je u bujuruldiji bosanskog valije iz januara 1758. pomenut Mehmed-paša kao skadarski mutesarif.

Evo što je bosanski valija Hadži Mehmed-paša napisao u bujuruldiji od 31.  januara 1758. godine:

„Obavještavaju se civilni i vojni funkcioneri Hercegovačkog sandžaka da je po predlogu skadarskog mutesarifa Podgorički kadiluk ponovo pripojen Skadarskom sandžaku i da su iz Sarajeva upućene predstavke Porti, da taj kadiluk i dalje ostane u sastavu Bosanskog ejaleta. Traži se od hercegovačkih funkcionera da i oni upute svoje predstavke u tom smislu (…) Svima vam je poznato, da je dovođenje u red odmetnika Crne Gore, čije je osvojenje postignuto trošenjem gotovog novca, životima i imetkom ljudi iz cijele Bosne, a naročito iz Hercegovačkog sandžaka, bio jedan od najjačih uzroka da je Podgorički kadiluk pripojen Bosanskom ejaletu. Na vaše traženje prošle godine je navedeni kadiluk s uzvišenom zapovijesti izdvojen iz Skadarskog sandžaka i pripojen Bosanskom ejaletu. I na ovaj je način zaveden red te je svak srećan i miran od varki i spletki navedenih odmetnika. Ali i pored toga sadanji mutesarif Skadarskog sandžaka Mehmed-paša iz svoje puste pohlepe, podnio je Visokoj Porti suprotan izvještaj. I kada se je ovdje pročulo da je on bio uzrok ponovnom pripajanju navedenog kadiluka Skadarskom sandžaku i kvarenju lijepog reda koji mu je dat, pošto je to za sve vrlo važna stvar, to su svi sarajevski gospoda kadije i sudije, te ulema i dobri ljudi, plemeniti mirimirani koji su se tu nalazili i gospoda članovi divana, zaimi i timarnici, kapetani i zabiti podnijeli prestavku moleći da se navedeni kadiluk, kao što je i bio, pripoji Bosanskom ejaletu” (Hamid Hadžibegić, „Odnos Crne Gore prema Osmanskoj državi sredinom XVIII vijeka”, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, No. 3-4, Sarajevo, 1953).

Bujuruldija bosanskog valije Hadži Mehmed-paše iz januara 1758. godine svjedoči da je Mehmed-paša Stariji (Bušatlija) već 1757. bio na položaju skadarskog mutesarifa, a ne tek od 1763. godine.

***

Mehmed-paša Bušatlija je 1768. godine učestvovao u ratu protiv Crne Gore sa cjelokupnom skadarskom vojskom. Bilo je to u doba Šćepana Malog (1767-1773). U martu 1769. godine, poslao je jak odred ratnika na ruski front pod zapovjedništvom svog najstarijeg sina, Mustafe. Naredne 1770. godine poslao je u Moreju drugi odred pod zapovjedništvom drugog sina, Mahmuta, radi gušenja grčkog ustanka koji je izbio nakon što je ruska flota Alekseja Orlova uplovila u Sredozemno more.

Mehmed-paša je 1770. godine ubio na prevaru kučkog vojvodu i „gubernatora od sviju brda“ Iliju Drekalovića i njegova dva pratioca. Domamio ga je u Skadar pod izgovorom da se sporazumiju o otkupu talaca. Vojvodinu glavu poslao je u Carigrad.

Poduhvatima u Moreji i ukupnim držanjem, Mehmed-paša je stekao povjerenje u Carigradu. Veliki vezir je, nakon što je Kariman-paša Begoli iz Peći osuđen na smrt zbog pobune i finansijske pronevjere, dao Mehmed-paši Bušatliji upravu nad Dukađinskim sandžakom, a unaprijedio je njegovog sina Mustafu zbog zasluga u ratu i pokazane hrabrosti. Mehmed-paša je iskoristio taj momenat i krenuo na protivničke vođe u Lješu. Zauzeo je Zadrimu i porazio ulcinjske pirate, a istovremeno je intervenisao u Tirani. Time je učinio prvi korak prema uspostavljanju vlasti nad okolnim područjima, koja su bila dio međuprovincijskog tržišta Skadra.

Mehmed-paša već 1771. godine preduzima naredni korak, koji će dovesti do formiranja velikog Skadarskog pašaluka. Nakon poraza osmanske flote u pomorskoj bici kod Česme u Crnom moru (1770), on je zatražio od Porte zapovjedništvo nad pomorskom vojskom, uz obavezu da je stvori sopstvenim snagama, radi odbrane od Rusa na moru i njihovih saveznika, Crnogoraca na kopnu. Na sajtu https://ftillimi.org navodi se da je iz Carigrada krajem 1771. stigao ukaz o imenovanju Mehmed-paše u visoki čin vezira – što je podrazumijevalo i kontrolu skadarskog vezira nad Ohridskim sandžakatom.

U vezi toga iznova nalazimo na oprečne tvrdnje. U članku „Pashalleku-i-shkodres“ na sajtu www.letersia.fajtori.com navodi se da je Mehmed-paša Bušatlija imenovan za vezira, odnosno mutesarifa sa rangom ministra, još 1760. godine. Međutim, na albanskoj vikipediji u članku „Pashallëku i Shkodrës” nalazimo sljedeće: Visoka porta dala mu je 1771. godine čin vezira i upravljanje sandžacima Skadar, Dukađin, Ohrid i Elbasan. „Ovaj datum obilježava stvaranje Skadarskog pašaluka.“

Osim rečenog, na sajtu https://ftillimi.org navodi se da je ukazom iz 1771. Mehmed-pašinom sinu Mustafi dat na upravu sandžak Elbasan, dok je drugom sinu Mahmutu, dat na upravu sandžak Skadar (oko posljednje tvrdnje vezane za Mahmuta takođe postoje dileme na koje ćemo se osvrnuti u nastavku).

Bilo kako bilo, nesumnjivo je da se 1771. godine vlast Mehmed-paše Starijeg (Bušatlije) prostirala na četiri sandžaka.

Veliki Skadarski pašaluk, jedinstvena politička formacija u rukama moćnog Mehmed-paše, stvoren je 1771. godine. Mletački konzul u Draču je početkom 1772. godine obavijestio svoju vladu da je Mehmed-paša Bušatlija postao toliko moćan da „apsolutno zapovijeda od mletačkih granica do Manastira (Bitolj) i svi ga se boje“.

Mehmed-paša Stariji (Bušatlija) je 1774. godine preduzeo pohod na Kuče iz pravca Podgorice. Na albanskim istorijskim sajtovima o tome nalazimo sljedeće:

„Da bi osigurao sjevernu granicu od napada Kuča na podgoričko područje i spriječio njihovo sjedinjenje s Crnom Gorom, Mehmed-paša im je predložio da napuste planine u kojima su živjeli i izaberu neko drugo zemljište za stanovanje unutar pašaluka. Kad Kuči ovaj prijedlog nijesu prihvatili, Skadarska vojska je u maju 1774. upala u Kuče i opustošila ih da bi ih učinila nenastanjivim, ali ni nakon ovog pohoda Kuči se nijesu pokorili“ (članak „Pashallëku i Shkodrës”, https://ftillimi.org/historia)

Nakon potpisivanja nepovoljnog Kučuk-Kajnardžijskog mira s Rusima 21. jula 1774. godine, Porta je usmjerila pažnju na skadarski pašaluk, čiji poglavar nije ispunio obećanja koja je tri godine ranije dao centralnim osmanskim vlastima.

Tih godina, moćni Mehmed-paša Bušatlija i njegovi sinovi dobili su velikog protivnika u Ahmet Kurt-paši od Berata, koji je imao podršku Porte.

Dramatični događaji koji su slijedili, nizali su se filmskom brzinom.

VEZIR JE BIO OTROVAN

U članku „Pashallëku i Shkodrës” na sajtu www.letersia.fajtori.com, nalazimo podatke koji rasvjetljavaju okolnosti oko smrti Mehmed-paše. Kaže se da je Porta odlučila da ukloni skadarskog vezira bez upotrebe oružane sile, te da je otrovan u junu 1775. godine.

Na sajtu https://ftillimi.org/historia se iznosi tvrdnja da je vezir umro u Skadru 14. jula 1775.

Riječ je o razlici od mjesec dana što nije presudno za razumijevanje događaja.

Moćni Mehmed-paša je otrovan u doba sultana Abdul Hamida I (1774-1789).

Skadarski vezir je sahranjen u takozvanoj Olovnoj džamiji u Skadru (Xhamia e Plumbit), koju je izgradio 1773. godine.

Porta je na mjesto Mehmed-paše Starijeg, za mutesarifa Skadra, postavila Mehmed-pašu Ćustendilskog (Qystendilit) koji nije bio iz porodice Bušatlija (članak „Pashallëku i Shkodrës – Mehmet Pashë Bushatlliu 1757-1775”).

U narednom članku na sajtu www.letersia.fajtori.com nalazimo opis događaja koji su uslijedili. Imenovanje Mehmed-paše Ćustendilskog za mutesarifa Skadra nije naišlo na dobar prijem kod građana Skadra i okolnih brdskih plemena. Uz njihovu podršku i zakletvu, suprotno odluci Visoke Porte, za zapovjednika vojske u Skadru izabran je Mehmed-pašin najstariji sin Mustafa-paša Bušatlija. Porta taj izbor nije priznala. Mustafa-paša je odmah okupio vojsku od 10.000 ljudi i poveo je protiv beratskog Ahmet Kurt-paše, koji se spremao da napadne Tiranu – što bi ugrozilo Skadarski pašaluk s juga. Mustafa-paša je na bojnom polju doživio poraz, sa velikim gubicima u ljudstvu, nakon čega se povukao u Skadar.

Visoka Porta je tada odlučila da pokori Bušatlije i njihove pristalice. Uslijedila su dva neuspješna kaznena pohoda na Skadar predvođena Mehmed-pašom Ćustendilskim.

Porta ni nakon ovih neuspjeha nije htjela da prizna Mustafa-pašu za mutesarifa Skadra.

Osmanska carevina je ubrzo objavila rat Persiji. Zbog toga je skadarskim pobunjenicima sve oprošteno, ali im je vlast ograničena samo na Skadarski sandžak, uz plaćanje odštete (članak „Pashallëku i Shkodrës”, https://ftillimi.org/historia).

Da bi se izbjeglo dalje zaoštravanje odnosa, Porta je krajem 1775. godine umjesto Mehmed-paše Ćustendilskog za mutesarifa u Skadru imenovala Mustafinog brata, Mahmut-pašu Bušatliju, poznatog i kao Kara Mahmud-paša (nav. članak na www.letersia.fajtori.com).

POMIRLJIVA RJEŠENJA

Tvrdnja o imenovanju Mahmuta Bušatlije za mutesarifa u Skadru krajem 1775. godine, stoji u opreci sa naprijed iznesenim podatkom da je 1771. ukazom Porte Mahmut-paša imenovan za upravnika Skadarskog sandžakata.

Odgovor na ovo leži u okolnosti da je u prvoj polovini 1775. izbio otvoreni sukob između vezira Mehmed-paše Starijeg (Bušatlije) i Ahmed Kurt-paše od Berata koji je bio glavno oruđe Carigradske vlade u obračunu sa Bušatlijama.

Ahmet Kurt-paša je u aprilu 1775. ušao u Drač s vojskom, ugrožavajući interese Bušatlija. Zbog toha je Mehmed-paša Stariji protiv njega poslao skadarsku vojsku kojom su zapovijedali njegovi sinovi Mustafa i Mahmut (www.letersia.fajtori.com).

Tu nalazimo i objašnjenje. Sukob sa Carigradom i Ahmet Kurt-pašom je značio i da su sva dotadašnja imenovanja Porte bila poništena, pa i ukaz iz 1771. godine kojim je Mahmut-paša imenovan za mutesarifa Skadra.

Međutim, četiri godine kasnije (krajem 1775) nastupila je nova situacija, u kojoj je Porta, zbog velike podrške koju su Bušatlije imale u Skadru i široj okolini, bila primorana da traži pomirljiva rješenja. Slična situacija stvoriće se i tokom 1779-1780. godine.

NOVI KOMPROMISI

U Carigradu su se nadali da će imenovanjem Mahmut-paše Bušatlije za mutesarifa Skadra (1775) izazvati razdor među braćom. Međutim, ne samo da među njima nije došlo do podjele, već je Mahmut držao uz sebe brata Mustafa-pašu, koji mu je postao najbliži saradnik. Stoga je Porta odlučila da zavjerom ukloni obojicu Bušatlija.

Iz Carigrada je 1777. naređeno Mahmut-paši da pošalje snage u Moreju. Mahmut je poslao vojsku pod zapovjedništvom svog brata Mustafa-paše. Turci su u Moreji prvo pokušali da unište skadarsku vojsku, a 1779. su uspjeli da otruju Mustafa-pašu. I ovo trovanje, kao i ono vezira Mehmed-paše Starijeg 1775, zbilo se u doba sultana Abdul Hamida I (1774-1789).

Nakon eliminacije Mustafa-paše, protivnici Bušatlija u Skadru su, na podsticaj Porte, digli pobunu s namjerom da zbace Mahmut-pašu. Ali, ovaj je uz podršku građana i okolnih brdskih plemena ugušio ustanak i ostao na vlasti.

Bilo je to 1779. godine. U članku „Kara Mahmut Bushatlliu” na sajtu www.letersia.fajtori.com nalazimo podatak da je Porta 1780. godine ukazom imenovala Mahmut-pašu za mutesarifa u Skadru.

Ovim su riješene nedoumice oko godine smrti Mehmed-paše Bušatlije i dolaska na vlast njegovog sina Mahmut-paše.

Dakle, Mehmed-paša je otrovan u Skadru (u junu ili julu) 1775. godine. Nakratko ga je na vlasti zamijenio sin Mustafa, koga Porta nije priznala, zbog čega je krajem 1775, po novom ukazu Porte, na položaj skadarskog vezira stupio Mahmut-paša, drugi Mehmedov sin. Nakon trovanja Mustafa-paše 1779, Mahmut-paša je opstao na vlasti, da bi mu Porta 1780. ukazom iznova potvrdila položaj skadarskog mutesarifa.

Istorija porodice Bušatlija od 1756. do 1780. godine bila je puna vojnih pohoda, zavjera i dramatičnih obrta. Nije bilo drugačije ni u kasnijem dobu. Začudo, u našoj istoriografiji o tom periodu i Mehmed-paši Starijem (1756-1775) ima vrlo malo podataka. Tako, na primjer, u Istorijskom leksikonu Crne Gore (2006) postoji samo odrednica o Mahmut-paši Bušatliji, dok o njegovom ocu Mehmed-paši nalazimo jedino usputne (netačne) podatke da je navodno vladao od 1763. do smrti 1779. godine. Ovo je neodrživo jer bi o čovjeku koji je stvorio Skadarski pašaluk (1771) u crnogorskoj istoriografiji moralo biti mnogo više riječi. Osim toga, iz politike koju je Mehmed-paša vodio prema okolnim sandžakatima, shvatilo bi se i u kojoj su mu mjeri kvarili planove Crnogorci i Brđani svojom nepokornošću i oslobodilačkim borbom. To bi, konačno, bacilo više svjetla i na motive za poharu Kuča 1774. godine.

OPSJEDNUTOST CRNOM GOROM

Mahmut-paša (Kara Mahmud) je u periodu 1780-1785. pridobio za sebe brata Ahmeta Bušatliju koji je upravljao Ohridskim sandžakatom i iznova „uvezao” Skadarki pašaluk.

Uspio je da 1787. i 1793. godine dva puta preživi opsadu Skadra od strane carskih otomanskih trupa, zahvaljujući velikoj podršci koju su Bušatlije uživali u Skadru i okolnim plemenima.

Naša istoriografija najviše obraća pažnju na period poslije 1780. godine, u kojem se odigrao pohod Mahmut-paše na Crnu Goru i Cetinje (1785) uključujući i razur Paštrovića 29. juna 1785. u kome je „na stotine ljudi, žena i djece bilo pogubljeno, bezbroj kuća opljačkano i spaljeno”.

Osim zločina u Paštrovićima, Mahmut-paša je u junu 1786. pogubio 150 Rovčana u Nikšiću, pri čemu je lično pogubio rovačkog kneza.

Mahmut-paša je bio opsjednut idejom da potčini Crnu Goru, zbog čega je, konačno, i izgubio glavu na Krusima 1796. godine.

Branko Pavićević o tome piše: „Svi skadarski veziri bez izuzetka stalno su pokazivali težnju da u korijenu uguše pokret za emancipaciju Crne Gore. To su posebno, s neskrivenom strašću, nastojali veziri iz porodice Bušatlija. U tom pogledu se najsnažnije isticao njihov najznamenitiji predstavnik – Mahmut-paša Bušatlija” (Istorija Crne Gore, Knjiga četvrta, Tom prvi, 2004, str. 27).

CRNOGORSKA LEGENDA

„Mahmut-paša je znalački nudio turskim protivnicima usluge, dajući istovremeno izjave vjernosti sultanu – kako mu je kad trebalo (…) Ništa mu nije smetalo da prihvati tuđe izaslanike, da ih gosti i okruži pažnjom, nagradi darovima, da bi pošto ih isprati s posebnim ceremonijalom, za njima poslao povjerljive ljude da ih poubijaju. S ledenom ravnodušnišću je smicao protivnike, zarobljenike i taoce. To je ponekad činio i svojom rukom. Bio je bezumno hrabar (…) krupne tjelesne građe, ćutljiv i uvijek namršten, sumornog izgleda” (isto, 29).

Osvrnućemo se i na jedno zaboravljenu crnogorsku legendu o Mahmut-paši Bušatliji. Pišući o tzv. zduhačima, ljudima za koje se vjerovalo da posjeduju natprirodne moći, Pavle Rovinski navodi da je takav bio i Mahmut-paša koji je poginuo na Krusima. „On je bio veliki zduhač, zato što ga je majka nosila u utrobi tri godine i protiv njega ništa nijesu mogli učiniti prekomorski zduhači. To je priznavao i vladika sv. Petar i zato nikako nije htio s njim da ratuje, pa mu je tri puta pisao pismo da urede stvar mirnim putem. Ali, on to nije htio poslušati i sv. Petar ga je prokleo riječima: „Daj, Bože da izgoriš!” Tako se i desilo (…) Korist od njega bila je velika za cijeli kraj, ujedno i za cijelu Crnu Goru. Od tada nema više tako rodnih godina kakve su bile ranije, sve odnose prekomorski zduhači” (P. Rovinski, „Etnografija Crne Gore”, Tom II, CID, Podgorica, 1998, str. 350-354). Andrija Jovićević o ovome bilježi sljedeće. „Zduhači su živi ljudi, koji idu u vjetrove. Misli se, da njihov duh, kad su mutne jesenje noći, ostavlja tijelo i ide u vjetrove, i tamo se zduhači jedne zemlje tuku sa zduhačima druge i otimaju se o rod, mlijeko i drugo; čija strana pobijedi, tamo i više rodi žita i drugoga, a tamo i stoka daje više mlijeka. Priča se da je Mahmut-paša Bušatlija bio zduhač i da je branio ne samo Arbaniju, nego i Crnu Goru, i otimao je rod od prekomorskih zduhača; i za to je sv. Petar, kad je njegova vojska pogubila Mahmuta na Krusama 1796. g. uzdahnuo, govoreći: Žalim njegovu smrt, i ako je bio najveći moj neprijatelj” („Riječka nahija”, CID, Podgorica, 323).

UČEŠĆE U UBISTVU ŠĆEPANA MALOG?

Sada se vraćamo Mahmutovom ocu, Mehmed-paši Starijem (1756-1775), koji je 1774. godine preduzeo pohod na Kuče. Ova pohara se dogodila baš nekako u doba kada je ubijen crnogorski gospodar Šćepan Mali. Ali, ni u vezi toga stvari nijesu jasne. Jer, kada je riječ o datumu Šćepanove smrti, u istoriografiji su u opticaju dvije tvrdnje – Šime Ljubić je zapisao da se pogibija dogodila 22. septembra 1773. godine („Spomenici o Šćepanu Malom“, Beograd, 1870, 14-15), dok Jagoš Jovanović navodi da se to dogodilo 23. januara 1774. („Stvaranje crnogorske države“, Cetinje, 1948, 148).

Većina autora opredjeljuje se za 22. septembar 1773, a toj grupi pripadaju i Dragoje Živković i Rastislav Petrović.

Za nas je značajno što i u jednom i u drugom slučaju Šćepanovo ubistvo pada u doba Mehmed-paše Starijeg. Šćepana je prema predanju ubio njegov nevjerni sluga Grk, čije ime nije pouzdano utvrđeno – zvao se ili Stanko Palikarda ili Stanko Klazomunja ili Nikola. Učinio je to zato što je bio ucijenjen od skadarskog paše. Nakon ubistva ponio je Šćepanovu glavu u Skadar kao dokaz obavljenog posla. Predanje, dakle, upire prstom u Mehmed-pašu Starijeg kao nalogodavca. Ima, doduše, i tumačenja koja ubistvo Šćepana Malog ne vezuju za skadarskog vezira.  

PRVA POHARA KUČA

Mehmed-paša Stariji je otrovan u junu ili julu 1775. godine. Poharao je Kuče godinu dana ranije.

U članku „Pashallëku i Shkodrës” navodi se sljedeće:

„Skadarska vojska je u maju 1774. ušla u Kuče i opustošila ih kako bi ih učinila nenastanjivim, ali ni nakon ovog pohoda Kuči se nijesu pokorili“ (sajt https://ftillimi.org/historia).

Na meti ovog poduhvata su posebno bili Drekalovići. U okolini Podgorice se okupilo 15.000 Turaka. Mehmed-paša je boravio u Zeti, đe je objesio kučkog junaka Đulju Jovanova, zato što je odbio da u pohodu na Drekaloviće nosi barjak pred turskom vojskom.

Turska sila je udarila na Kuče sa nekoliko strana i popalila sedam kučkih sela. U borbi sa Kučima poginulo je 800 Turaka. Kuči, koji su u prošlosti izvojevali mnoge blistave pobjede, bili su naćerani na povlačenje ka Maloj Rijeci i dalje preko Bratonožića ka Rovcima. Turci su im tom prilikom zaplijenili svu stoku. Bila je to jedna od najtežih godina u prošlosti Kuča koja je dovela do njihovog sedmogodišnjeg izgnanstva u Rovcima i po drugim krajevima.

Mehmed-paša Stariji (Bušatlija) je tokom udara na Drekaloviće 1774. godine strogo zaprijetio Bratonožićima da ne smiju pomagati Kučima, ali su ih ovi ipak preveli preko bratonoške teritorije i omogućili da preko Lutova stignu do Platija, odakle su se prebacili u Rovca.

Skadarski vezir je ubrzo preduzeo pohod na Rovčane i Kuče iz pravca Bjelopavlića, ali je bio odbijen uz velike gubitke, pa se vratio u Podgoricu.

Mehmed-paša je bio bijesan na Bratonožiće. Da bi im se osvetio, Adži-paša Osmanagić je na prevaru uhvatio četiri Bratonožića koji su bili među onima što su pomagali Kučima i naredio da se objese kod podgoričke Sahat kule. Bili su to pop Maško i njegov brat Asan Šćepanov Toškovići, Radoje Premović i Radovan Spahijin Pavićević. Gnjevni skadarski vezir je iza toga naredio da se zaplijeni sva bratonoška stoka i doćera u Podgoricu. Bratonoško predanje o toj pljački zabilježio je Ilija Braković. U njemu se pripovijeda da osim goveda, ovaca i koza, ni mačke nijesu zaobilažene.

OPISI STRADANJA

Jovan Erdeljanović je o pohari Kuča zapisao sljedeće:

„Turci uspeju da novcem pridobiju većinu ostalih Kuča, pa napadnu 1774. godine s velikom vojskom na Drekaloviće i njihove pristalice Krivodoljane, Živkoviće i još neke. Posle hrabrog otpora moradoše Drekalovići s Krivodoljanima ipak sasvim napustiti Kuče i skloniti se u pleme Rovčane oko srednje Morače. Turci opljačkaju sva imanja proteranih bratstava i dopuste ostalim Kučima i okolnim Arbanasima, da zauzmu njihova opustela sela i zemlje. Na četiri godine posle pohare dopuste Turci svima izagnatim kučkim bratstvima osim Drekalovića da se vrate u Kuče, a Drekalovićima, koje su veoma mrzeli, ne samo što to ne dopuste, nego su gledali, da istrebe svakoga od njih. Drekalovići su se celih sedam godina potucali koje po Rovcima koje i po drugim crnogorskim plemenima, te se neki tamo stalno nastaniše“ (Kuči, pleme u Crnoj Gori, Srpski etnografski zbornik knjiga 8, Knjiga IV, Beograd 1907, 62-64).

Vojvoda Marko Miljanov Popović o ovome kaže:

„Potlje poare Drekalovići su skitali sedam godina. Njino roblje rasprskano je bilo po Crnoj Gori, Primorju, Ercegovini, Kolašinu i Bijelom Polju, ali su najviše kod Rovčana stojali i tu se kupili sa svije strana kudijen su obijali ove sedam godina. Rovačko pleme vazda je pomagalo Kučima (…) Rovčani su držali Drekaloviće i druge Kuče koji š njima dobjegoše i učinjeli su za nji sve što može rišćanin za rišćanina učinjet“ (Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, Knjiga prva, Grafički zavod, Titograd, 1967, 213).

Dragoje Živković o pohari i stradanju Kuča piše sljedeće:

„Godine 1774. skadarski namjesnik Mehmed Bušatlija iznenada je napao Kuče velikom vojskom, teško ih porazio i razorio, nanijevši im takvu nesreću kakvu njihova dotadašnja povjesnica nije zabilježila. Mnogo ih je stradalo. Preživjeli su izloženi žestokim progonima; raseljavaju ih na razne strane. Marko Miljanov, koji bilježi ono što je potomstvu o tome događaju ostalo u pamćenju starijih savremenika, navodi da su se raspršili u raznim pravcima od bjelopoljskog kraja do Hercegovine i Primorja. Oko 300 njegovih Drekalovića sklonilo je glave u podlovćenskoj Crnoj Gori. Da nesreća bude veća, ta (1774) godina potpuno je podbacila u rodu, pa je usljed nestašice hrane narodu zaprijetio opšti pomor od gladi (…) Da bi se izbjeglo najgore, jedna delegacija je išla ruskom admiralu Orlovu u Ankoni, đe se nalazila pomorska baza tamošnje ruske sredozemne flote, da zatraži hitnu novčanu pomoć za Kuče. Orlov je tada, u ime ruske vlade, uputio Kučima 1.000 cekina pomoći. Ta mjera mogla je tek da znači izvjesno ublažavanje stanja (…) Bilo je to vrijeme teških stradanja na sve strane prosutog plemena Kuča“ (Istorija crnogorskog naroda, Tom II, str. 247-248).

GRADNJA MOSTA

Kučka, bratonoška i podgorička predanja nastanak Vezirovog mosta povezuju sa poharom Kuča i pljačkanjem Bratonožića. Most je podignut na mjestu koje je povezivalo Momišiće i Đuliće – u kojima je po predanju rođen vojvoda Božidar Vuković Podgoričanin. To je u prošlosti bila i najpogodnija tačka za premošćivanje. U tom dijelu korito Morače je uže i duboko usječeno među tvrdim stijenama na kojima se lako mogla postaviti središnja stopa mosta.

Kako je rečeno, po naredbi skadarskog vezira Mehmed-paše, iz Bratonožića je u Podgoricu dovedeno mnogo krupne i sitne rogate stoke koja je prodata, a novac od prodaje založen za gradnju mosta preko Morače. Tome je najvjerovatnije pridat i novac od prodaje stoke koja je prethodno opljačkana u Kučima.

Bilješku o toj pljački i gradnji mosta načinio je podgorički hroničar Ilija Zlatičanin:

„Istorija o tome ovako piše: mjeseca septembra 1774. godine udari Mehmed-paša Bušatlija sa 30.000 Arnauta na Kuče i mnogu im štetu učini. Mada su se Kuči za ovaj grozni napad dobro osvetili 1776. godine, ipak ovaj je napad bio od velikog uticaja na njih. U Podgorici je o gornjem napadu sačuvano predanje, po kojemu se taj napad nazvao pohara Kuča. Evo kako to predanje o pohari Kuča priča: Ovce, goveda, konji, koze i sve što se moglo dovesti i donijeti – sve je to rasprodato na podgoričkoj pijaci (Zlatičanin ne pominje  pljačkanje Bratonožića, S.Č.). Razumije se da se to moralo prodavati za bagatelu, jer pravoslavni nijesu htjeli kupovati, a bilo je i muslimana koji su bili protivni takvom postupku vezirovom. Pa ipak, doteklo je da se može sagraditi most na rijeci Morači, bez kojega je narod mnogo stradao, a država je taj nedostatak još gore osjećala, osobito zbog Spuža, koji se nalazio usamljen među hrišćanskim plemenicima. Sva komunikacija bila je u jednoj barčici koju su zvali „čun“ i kojim su se prevozili tamo i ovamo. Stoga je vezir lično išao da bira mjesto najzgodnije gdje će most podići i našao je Đuliće kod brdašca Gorice i sela Momišića sa druge strane rijeke Morače. Čim je mjesto izabrao, odmah je nabavio najboljeg neimara i saopšti mu da želi na rijeci Morači sagraditi most, a narodu je objavio da se taj most mora zvati Vezirov most. Predanje nam ne kaže o pogodbi između vezira i neimara, da li su se cjenkali, koja je vrsta novca bila, a tako ni o dobu kad će most biti gotov. Sve što nam je predanje sačuvalo je to, da je neimar zahtijevao da se da klak (malter od muline i kreča, S.Č.) koji je za most trebao zagasiti tečnošću kokošijih jaja i nezabijeljenom varenikom. Vezir je stoga naredio gradu Podgorici i svoj njenoj okolini da želju neimarovu u svemu ispune. I vezir je poslije pošao u Skadar, u nadi da će most ubrzo sagraditi. Predanje tvrdi da vezirova želja nije mogla biti ispunjena, jer je čekao za sedam godina, i svake godine slao tatara u Podgoricu, da pita da li je most gotov. Tatar je svaki put nosio odgovor, da ne samo što nije bio gotov, već da nije rad ni započet, jer niti je neimara, niti od njega glasa. Tek sedme godine prijavio se neimar u Skadru veziru. Kad ga je ovaj poznao, htio je odmah da ga objesi o vrata skadarskog grada. „Nemoj me pogubiti čestiti vezire – rekao je neimar, – bar dok ti kažem zašto sam to učinio. Da sam kreč zagasio vodom, kao što svako radi, i da sam odmah zidao most, bio bi most veoma kratkog vijeka. A ovako – trajaće čitave vjekove, i sve dok on traje, dotle će se i tvoje ime spominjati”. Vezir mu je oprostio i most je bio uskoro gotov” (I. Zlatičanin, „Vezirov most“, „Hronike“, Podgorica, 1999, 34-35).

JOŠ DVIJE VERZIJE O IZGRADNJI MOSTA

Jedno predanje o nastanku Vezirovog mosta zapisao je Alija Nametak. U toj verziji Mehmed-paša Bušatlija se imenuje kao „Mustaj-paša”:

„Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Morači, jedno je od najveličanstvenijih djela turske arhitekture u našim krajevima. Kad je bila prva pohara Kuča, krajem XVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paša Bušatlija sagradio je od kučkoga plijena dva mosta: jedan na Morači kod Podgorice, a drugi na putu između Đakovice i Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (čuo sam od Murata Tuzovića, ovaj od svoga oca, a otac njegov od Murata, djeda) graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak, izgubio se. Vezir ga je tražio i nigdje ga nije mogao pronaći, a kad se graditelj sam nakon tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva ćeremita (crijepa), zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva ćeremita, pa ih bacio. Kad se, bačeni, nijesu rastavili, rekao je da se može početi sa zidanjem.“

O Vezirovom mostu pisao je i Ilija Braković u članku „Vezirov most i prva pohara Kuča“ (nedjeljni list „Zeta“, br. 16, 1932), đe veli da je neimar, koji je bio iz Primorja, zagasio kreč varenikom i jajima, a onda se izgubio za sedam godina. I po ovoj verziji, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: „Da sam zagasio kreč vodom, kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako trajaće vjekovima, a dok ona traje, trajaće i vezirovo ime“. Po saslušanju vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most je bio gotov (Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, Cetinje, 1962).

Braković navodi podatak da je Vezirov most podignut za 25 hiljada groša i 166 hiljada pulja od pljačke u Bratonožićima.

NEODRŽIVE TVRDNJE

Dr Petar Miljanić je 1886. godine zapisao da „na Morači ima veličanstven most koji je gradio neki vezir prije 115 godina“ (članak „Dioklea-Podgorica- Mirkova Varoš“, Glas Crnogorca od 28.10.1886).

Po ovome bi ispalo da je most dovršen 1771. godine.

Na Hrvatskoj enciklopediji (mrežno izdanje) se kaže da je Vezirov most u Podgorici zadužbina Mehmed-paše „sagrađena 1773/1774“.

Ni prva ni druga tvrdnja ne stoje, jer smještaju gradnju ili u period prije pohare Kuča ili u godinu pohare (1773/1774).

Kučka i bratonoška predanja o tim događajima su vrlo razuđena i ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u to da je Vezirov most sagrađen tek nakon pohare Kuča (1774).

Kako je rečeno, Ilija Braković je završetak gradnje smjestio u 1782. godinu.

DILEME

Navedena predanja govore o višegodišnjim peripetijama tokom izgradnje Vezirovog mosta, što se skoro poklapa sa sedmogodišnjim izgnanstvom Drekalovića sa svoje matične teritorije.

U tim legendama ima više nejasnoća.

Prema jednoj, majstor se, nakon što je „zagasio kreč“, izgubio na tri godine, dok je po drugoj verziji odsustvovao punih sedam godina.

U istoriografiji je opšte prihvaćeno da se prva pohara Kuča zbila sredinom 1774. godine. Gradnja mosta nije mogla početi odmah, u jesen iste godine. Događaji su se nizali. Iza pohare Kuča, Mehmed-paša Bušatlija je preduzeo pohod na Rovca u koje su se sklonili izbjegli Drekalovići. Nakon povratka iz te neuspješne kampanje, uslijedila je pljačka bratonoške stoke. Otetu stoku je potom trebalo prodati, pa naći majstora, pa načiniti klačine za proizvodnju živog kreča. Sve je to moralo potrajati, pa imamo dobre osnove za pretpostavku da se ovo proteglo do 1775. godine.

Kod nekih autora se nailazi na podatak da je gradnja započeta 1775, što se, ukoliko je istina, najvjerovatnije odnosilo na pripremne radove – poput „gašenja kreča“.

A onda se, prema predanju, majstor „izgubio“! Po jednoj verziji na tri, a po drugoj na sedam godina.

KONZISTENTNOST PREDANJA

Predanja i legende, po pretpostavci, u sebi sadrže istorijsko (činjeničko) jezgro oko kojeg se decenijama i stoljećima nakupljaju pripovijedni „dodaci“. Usmena predaja donosi manja ili veća iskrivljavanja. To smo uočili i u navedenim predanjima. U verziji Alije Nametka kaže se da je graditelj Vezirovog mosta bio iz Tirane, dok se u verziji Ilije Brakovića navodi da je bio s Primorja! Dakle, imamo razliku, kao i u slučaju majstorovog „iščeznuća“ na tri ili na sedam godina.

U namjeri da ovo rasvijetlimo, razmotrićemo lajt-motive u predanju o nastanku Vezirovog mosta.

To su: 1. pljačka i prodaja kučke i bratonoške stoke, i 2. višegodišnje „iščeznuće“ majstora.

1. Po pitanju pljačke stoke predanje je konzistentno i detaljno. Kučka stoka je opljačkana još tokom turskog pohoda sredinom 1774. godine, a bratonoška malo kasnije. Od prodaje stoke obezbijeđena su sredstva za gradnju mosta. Imamo i detalje poput onog da podgorički hrišćani nijesu htjeli da kupuju otetu stoku, a da to nijesu htjeli da čine ni neki muslimani (Ilija Zlatičanin). Uprkos tome, „doteklo“ je dovoljno novca.

S obzirom na način na koji su obezbijeđena sredstva, most bi se mogao nazvati simbolom zla, otimačine, pljačke, nasilja, patnje i stradanja. Takva je, na primjer, bila biblioteka koju je Oktavijan krajem stare ere podigao u Rimu od blaga koje je napljačkao na ilirskim (dalmatskim) prostorima, i nazvao je po svojoj sestri – Oktavijana.

Ako je u pustošenju Kuča i Bratonožića išta bilo „dobro“, to je što novac od opljačkane i prodate stoke nije bio upotrijebljen za gradnju neke palate u Carigradu, već za izgradnju mosta na Morači koji je donio opštu korist. Mehmed-paša Bušatlija, doduše, nije mislio na tu vrstu koristi. Gradnja mosta je bila neophodna da bi se ostvarila bolja komunikacija sa Spužem, koji je predstavljao važnu stratešku tačku u kontroli Bjelopavlićke ravnice i komunikaciji sa Nikšićem.

2. Pitanje majstorovog iščeznuća na tri ili sedam godina je usko povezano s godinom smrti skadarskog vezira, po čijoj je zapovijesti, kako predanje kaže, trebalo podići most na Morači. Mi smo se uvjerili da je Mehmed-paša Bušatlija otrovan u junu (ili julu) 1775, godinu dana nakon pohare Kuča. S obzirom na tu okolnost, postaju bespredmetni detalji iz predanja koji govore o višegodišnjem odsustvu majstora i Mehmed-pašinom višegodišnjem raspitivanju o gradnji mosta itd. Od toga nema ništa, jer je vezir ubijen sredinom 1775. godine.

Ovo neminovno vodi zaključku da Mehmed-paša Stariji, osim ideje da podigne Vezirov most, nije imao ništa sa njegovom izgradnjom, jer nije bio među živima. Ovo vodi novom zaključku da je njegov sin Mahmut-paša Bušatlija bio taj koji je vodio računa o izgradnji i finalnim radovima.

Mahmut-paša je stupio na vlast krajem 1775. godine, a u predanju koje je zabilježio Ilija Braković kaže se da je most završen 1782.

Sve ovo ukazuje da bi u tvrdnji o „iščeznuću“ majstora moglo biti i istine. Možda se iza te priče krije prekid u izgradnji mosta do koga je dovelo ubistvo Mehmed-paše u junu (ili julu) 1775, i nemiri koji su potrajali do kraja 1775. godine. Ukoliko je to tačno, moguće je i da je majstor odsustvovao mnogo kraće. Možda je riječ o jednoj godini, a možda i o samo nekoliko mjeseci – tri ili sedam, što je usmena predaja vremenom preobratila u godine. Jedno je sigurno: briga o izgradnji mosta pripala je novom skadarskom veziru Mahmut-paši Bušatliji (1775-1796).

DILETANTIZAM NA VIKIPEDIJI

Na srpskoj Vikipediji se može pročitati začuđujuće neznalački članak o Vezirovom mostu, koji je napisao neki priučeni i loše obaviješteni pisac. Kaže se da je „mogući graditelj mosta bio Mehmed paša Sokolović (sic!) u 16. vijeku“. „Po predanju – nastavlja ovaj diletant – Mehmed paša Sokolović ga je podigao od plijena koji je zadobio protiv Crnogoraca“. Dalje navodi da to „predanje nije sasvim tačno, jer se tada još niko ne imenuje crnogorskim imenom (sic!)“. Zatim kaže da je Vezirov most „po drugim teorijama mogao izgraditi i Mahmud-paša Bušatlija što je manje vjerovatno jer on gine 1796. a most je izgleda, tu stajao i čitav vijek ranije (sic!)“

(vidi: https://sr.wikipedia.org/wiki/Везиров_мост_(Црна_Гора).

Ovo je, blago rečeno, otužno, strašno. Ovoliko neznanja u samo desetak redova nije lako naći. Autor članka očito nikada nije čuo za prvu poharu Kuča (1774), niti su mu poznata predanja o gradnji Vezirovog mosta, koja su vrlo razuđena. Očito je da ništa ne zna o skadarskom veziru Mehmed-paši Bušatliji (1756-1775) koga je pobrkao sa velikim vezirom Mehmed pašom Sokolovićem (oko 1506-1579).

Osim toga, nije tačno da se u 16. vijeku „još niko ne imenuje crnogorskim imenom“. Sama potreba da se ova neistina istakne, ukazuje da je autor ovog bezvrijednog članka velikosrpski propagandista koji o Crnogorcima i crnogorskoj istoriji zna onoliko koliko i o Mehmed-paši Bušatliji. Ukoliko nekim slučajem taj „stručnjak“ pročita ovaj kratki feljton, preporučujemo mu da ga unese kao referencu, da ne bi i dalje kontaminirao Vikipediju.

Međutim, kontaminacija je, izgleda, nezaustavljiva, jer iste ove konstrukcije, sa neznatnim izmjenama, nalazimo i na adresi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Vezirov_most

„Po svim indicijama njega je vjerovatno dao izgraditi Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović u 16. vijeku (…) Po lokalnoj legendi Mehmed-paša Sokolović je taj most podigao zahvaljujući plijenu koji je pašina vojska odnijela u jednom ratu s Crnogorcima (…) Po nekim nagađanjima pretpostavlja se i da ga je mogao izgraditi i skadarski vezir Mahmud-paša Bušatlija, ali to izgleda malo vjerovatno jer je on poginuo 1796., a most je izgleda stajao već najmanje jedan vijek na tom mjestu.”

Očito je da imamo proliferaciju neznanja i proizvoljnosti. O tome svjedoči i sajt Glavnog grada Podgorice na kojem nalazimo članak o Vezirovom mostu sa tvrdnjom:

„Po svim indicijama njega je vjerovatno izgradio Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović u 16. vijeku” (vidi: https://starisajt.podgorica.me/istrazi-podgoricu/123)

POGIBIJA BEGA ZOTOVIĆA

Vezirov most je bio svjedok mnogih burnih događaja. Oko njega je bilo dosta pogibije – i crnogorske i turske. O tome govori francuski vicekonzul u Skadru Ijasent Ekar, koji je 1859. godine zabilježio: „Na rijeci Morači, ondje gdje se završava podgorička teritorija, nalazi se lijepi most od jednog luka, čija je visina iznad površine vode 153 stope. Naziva se Vezirov most, a poznat je po mnogim sukobima koji su se odigrali blizu njega sa Crnogorcima. Podignut je od onog istog Mehmed-paše koji je sazidao most na rijeci Kiri” (H. Hecquard, Histoire et description de la Haute Albanie, Paris, 1859; objavljeno u Andrija Lainović, Kratak pogled na prošlost Podgorice, Beograd-Podgorica, 2009, str. 183).

Najstariji zabilježeni boj je vjerovatno onaj koji se odigrao između 1780. i 1790. godine. Kučki vojvoda Marko Miljanov Popović pripovijeda o sukobu Mehmed-pašinog sina, novog skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije, sa Ibraim-pašom Alilagićem i begom Zotovićem, koji su držali bosansku stranu u nadgornjavanju bosanskog i skadarskog pašaluka oko vlasti nad Podgoričkim kadilukom. Beg Zotović je, po predanju, učestvovao u pohari Kuča 1774. godine, ali je kasnije pao u nemilost skadarskog paše, pa je prešao u Spuž, koji je držao stranu Bosanskog pašaluka u sukobu sa skadarskim vezirom. Marko Miljanov naširoko opisuje kako je beg Zotović pomoću Crnogoraca i Brđana uspio da potisne skadarskog pašu iz Zetske ravnice. Nekoliko godina kasnije, skadarski paša je uzvratio, a boj, u kome su na Zotovićevoj strani iznova učestvovali Crnogorci i Brđani, odigrao se na podgoričkim Livadama, na kojima će, nakon Berlinskog kongresa (1878), biti izgrađena Mirkova varoš:

„Poslije jedanaest godina udari skadarski vezir na begove Zotovića i Alilagića, izagna ih iz Zete i Podgorice. Kad su se njine vojske bile oko Podgorice, pogoniše se od Staroga Grada i Ribnice do Vezirova Mosta. Vezir je gleda sa Staroga Grada kako beg Zotović igra konja između bojeva, ugoni ga u vezirovu vojsku, te mu ih bije i siječe“ („Primjeri čojstva i junaštva“, 1967, 94-95).

O boju na podgoričkim Livadama Marko Miljanov govori i na drugom mjestu:

„Jedanaeste godine udari vezir skadarski (Mahmut-paša, prim. a.) i išćera ih iz Zete i Podgorice. Paša Alilagić uteče bez strva, a beg Zotović s Crnogorcima i Brđanima biše se s vezirom oko Podgorice. Pogonile se vojske po livada. Vezir je gleda sa starog grada, đe se vojske pogone. U njegovu vojsku bilo je na stotine konjanika, a na stranu Brđana i Crnogoraca samo beg Zotović na konja. Vezir se čudio begovoj hrabrosti kako mu razgoni vojsku, pa je govorio: „A mašala, što je rodila bula Turčina! Nemote ga ubit, turske vi vjere, no je da mi ga ufatite živa i dovedite“. U to iskoči mejdandžija iz vezirove vojske, imenom Mema Latinin, i pozove Zotovića na mejdan. Beg se odazove i sretoše se mejdandžije nasred polja među dvije vojske. Gađaše se kumburama. Mema pogodi konja begova posred čela, a beg Memu posred čela. Pade Mema niz konja, pade konj pod begom. Dok se beg iskoleba i diga se, vezirovi konjanici jurnuše na bega da ga ufate, no Crnogorci i Brđani ne daše, no se pokolju oko bega. Otmu ga s dosta krvi, koja je s obije strane pala. Vezir je gleda s grada i žalio takvu priliku, koja bješe blizu došla, da bega živa dobije, ka što je želio. Beg se izbavi. Boj je traja žestoki. Koliko je traja ne znam, tek na Vezirov most pogibe beg Zotović. Ubi ga puška uvr glave. I njegov pobratim Đuro Tolev barjaktar s Meduna pogibe. Pošto je beg poginuo njegova vojska nije puške mrčila, no se razbježala svojijema kućama. Kuči doma pođoše, a vezir osvoji što je tražio“ („Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi“, Knjiga prva, Grafički zavod, Titograd, 1967, 227-228).

POGIBIJA IZ 1832.

Vezirov most je dugo predstavljao jedinu vezu Podgorice sa Lješkopoljem. „Kada je u Podgoricu došla regularna turska vojska, podignute su na mostu dvije kule, koje su imale gvozdena velika vrata, koja su pri akšamu (zahodi sunca) zatvarali, a pri sabahu (izlasku sunca) otvarali”, piše Ilija Peličić.

U kulama-stražarama je stalno boravila turska posada.

U okviru burnih regionalnih događaja i više bitaka koje su tokom 1831. godine vodile vojske bosanskog bega Huseina Gradaščevića sa regularnim sultanovim trupama, Petar II Petrović Njegoš je odlučio da se krajem februara 1832. godine izvede napad na Podgoricu i Zetu. Jedan dio crnogorske vojske predvođen Ivanom Vukotićem nalazio se u Zeti đe je izbio Zetski ustanak. Drugi dio, predvođen mladim Njegošem, nalazio se u Lješkopolju i trebalo je da u koordinaciji sa prvim dijelom, primora Podgoričane na predaju.

Andrija Jovićević pripovijeda da je crnogorska vojska po dolasku u Lješkopolje krajem februara 1832. godine udarila na turske kule koje su se nalazile u Mratinji, na području današnje Donje Gorice. Crnogorci su nekoliko dana opsijedali Turke u „zatvorima“ (utvrđenim kućama), a kad je Njegoš saznao za tešku situaciju Ivana Vukotića u Zeti, ostavio je jedan dio vojske da napada na kule, a sam sa većim dijelom udario na Podgoricu.

U narodnoj pjesmi koju je zabilježio Marko Miljanov kaže se da Njegoš „doša bješe na Krušnu glavicu“ („Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi“, Knjiga druga, 1967, 93).

(Krušna Glavica, koja danas nosi naziv Kruševac, je uzvišenje na desnoj obali Morače, naspram podgoričke Stare varoši, na kojoj je knjaz Nikola Petrović kasnije izgradio dvor).

U jednom trenutku Njegoš je krenuo sa dijelom vojske prema Vezirovom mostu u namjeri da pređe na lijevu obalu Morače i preko Livada napadne Podgoricu.

Andrija Jovićević piše da su Crnogorci i Lješkopoljci kad su se približili Momišićima pozvali tamošnje seljake (muslimane) na predaju:

„I premišljajući se hoće li se predati ili ne, jedan Turčin opali pušku i ubije jednog crnogorskog barjaktara. Tada Crnogorci navale na Vezirov most na utvrđene kule, odakle je straža branila prelazak. I poslije očajne borbe, uspjeli su da se preko mnogih mrtvih i ranjenih prebace na drugu stranu. U toj borbi poginuo je pod barjakom Andrija Stojov Raičević“ (A. Jovićević, „Zeta i Lješkopolje“, 1999, 172).

Ilija Peličić navodi da su nakon prelaska vojske preko mosta vojvoda Ilija Piletić sa Piperima i serdar Bošković sa Bjelopavlićima zauzeli brdo Goricu više Podgorice da čuvaju prelaz crnogorske vojske preko Vezirova mosta („Zapisi o Zeti II“, 2011, 17).

Poslije toga je iz pravca Vezirovog mosta uslijedio juriš Crnogoraca i Lješkopoljaca prema Podgorici preko prostrane gole ledine, Livada, na kojima se pola vijeka ranije odigrao boj bega Zotovića, Brđana i Crnogoraca sa vojskom skadarskog vezira.

Kad su se Crnogorci i Lješkopoljci prebacili preko Vezirovog mosta na drugu stranu Morače „potjeraju Turke i zatvore ih u varoš“, pripovijeda Andrija Jovićević. „Kuči su s druge strane jednovremeno napali i prodrli u varoš i jedan njen dio zapalili i opljačkali“ („Zeta i Lješkopolje“, 1999, 172). Prodor Kuča odvijao se pravcem preko Drača.

Rade Turov Plamenac piše da je crnogorska vojska iz Lješkopolja napala „preko Vezirova mosta na Podgoricu jurišem do rijeke Ribnice, a tako isto i Brđani preko Zagoriča prema Crnogorcima do Ribnice“ („Memoari“ 1997, 432-423).

Crnogorci i Lješkopoljci su u silovitom naletu stigli sve do korita Ribnice, đe su zapalili nekoliko vodenica i valjaonica.

Jovićević pojašnjava da su u trenutku kada je napad započet skoro svi podgorički Turci bili u Zeti, u Golubovcima, i napadali Ivana Vukotića koji se bio zatvorio u kući Popovića, dok su Podgoricu branili mahom postariji Turci, koji su bili ostali. Njima su pomagali, kako se priča i žene i đeca („Zeta i Lješkopolje“, 1999, 172).

Ilija Zlatičanin o toj odbrani donosi još detalja. Kaže da je „užasni strah natjerao podgoričke Turke te su naredili svojim ženama da poređaju tiganje po bedemu kako bi Crnogorci mislili da su to vojničke glave“ („Hronike“, Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1999, 138).

Jovićević pripovijeda da su u momentima crnogorskog napada na Podgoricu krajem februara 1832. godine „žene udarale u sahane i tepsije da se čuje neka buka, a djeca su nosila po sokacima barjačiće i izlazila da se vide, pa da pomisle Crnogorci da je varoš puna Turaka i da je odbrana jaka. Crnogorci su napadali s livada, ali je taj položaj bio otkriven, pa im se zato napredovanje usporilo i ulazak u varoš usporio“ („Zeta i Lješkopolje“, 172).

Dalje kaže da je napad Crnogoraca na Podgoricu sa strane Vezirovog mosta „silno odjeknuo u Zeti, zbog čega su podgorički Turci, koji su u Golubovcima napadali Vukotića napustili Zetu i pohitali Podgorici u pomoć“. Riječ je o udaljenosti od 12 kilometara. „Kad su se povratili iz Zete dadoše snažan otpor Crnogorcima oko Podgorice i poslije jake borbe suzbiju ih i prebace natrag (potjeraju) preko Vezirova mosta, i Crnogorci napuste Lješkopolje, ostavivši oko Podgorice dosta mrtvih glava. Govore da je Alija Arović sa Kruševca pristigao u Lješkopolju nekog ranjenog popa iz Ljubotinja i posjekao ga“ („Zeta i Lješkoplje“, 1999, 172-173).

Ilija Peličić piše da su krajem februara 1832. godine „oko Gorice i Vezirova mosta bile borbe između Turaka i Crnogoraca. Na Vezirovom mostu poginuo je barjaktar Lješkopolja Andrija Stojov Raičević, sa više ljudi iz svog plemena. Neki Alija Arović posjekao je na Vezirovu mostu glave dvojici crnogorskih ranjenih popova. Tih dana u Podgorici je duvao jak sjeverni vjetar, pa su vojnicima tokom prelaska mosta kape padale u Moraču. Poslije su se Turci rugali Crnogorcima kada su ovi prelazili preko mosta, te su vikali jedan drugome: Drž’ kapu – pade most“ („Zapisi o Zeti II“, 2011, 18-19).

Peličić navodi da se od podgoričkih Turaka koji su učestvovali u odbrani Podgorice po junaštvu najviše istakao Mašo Fazlijukić („Zapisi o Zeti“, 268). Takođe pominje i Mahmuta Kinkovića, koji je zbog junaštva nazvan „podgorička sablja” (isto, 259).

Prema Peličiću „u buni Zećana protiv Turaka poginula su 182 Crnogorca.

Nije poznato koliko je poginulo Turaka“ („Zapisi o Zeti II“, 2011, 18-19).

***

U Podgorici, ispod Gorice, nalazi se prastara crkva Sv. Đorđa. Sa istočne strane crkve je zapušteno groblje, koje se prostire podnožjem brda u dužini od 150 metara. Nedaleko od crkve nalazi se grobnica pod kupolom (baldahinom). Riječ je o kamenom kovčegu s visokim uzglavnikom. Na vrhu uzglavnika je krst, a pod krstom natpis:

НАПАДОМ ЦРНОГОРАЦА

НА ПОДГОРИЦУ 1832 Г

ОВЂЕ ПОГИБЕ БАРЕКТАР

РАДОЊА П. ПОПОВИЋ ПИПЕР.

СПОМЕНИК ПОДИЖЕ

ЊЕГОВ БЛАГОДАРНИ УНУК

МИТАР Б. ПОПОВИЋ – 1927 Г. –

POKUŠAJI LAGUMANJA

Ilija Zlatičanin navodi da je za vrijeme vladike Petra II Petrovića Vezirov most lagumao Jovo Lisičić iz Podgorice s namjerom da prekine komunikaciju Podgorice sa Spužem, Nikšićem i drugim mjestima. Lisičić u tome nije uspio.

Sa istom svrhom potrudio se da ovaj most lagumiše Petar Nešov iz Pipera, za vrijeme knjaza Nikole Petrovića. Bilo je to tokom Veljeg rata, krajem ljeta 1876. godine, nakon bitke na Fundini, kada se u okruženju Podgorice, na Trijepču, odigrala žestoka bitka. Turskom vojskom je zapovijedao Derviš-paša. Iza toga okršaji su se prenijeli prema Spužu i Martinićima. Da bi otežao manevrisanje i odstupnicu turskoj vojsci, vojvoda Ilija Plamenac je odlučio da se laguma Vezirov most. O tome je načinio bilješku u memoarima:

„Ja odma pođi u Ćeliju (Pipersku) kod Gospodina Boža (Petrovića) te mi tu naredi jednoga Nijemca iz Njemačke su njekolika Rogamjanina iz Pipera i dadni i’ pedeset oka dinamide ako mogaše da lagumaju Vezirov most. I tako ovizi poše (pođoše). Primakoše se ali je teško zakopat u most dinamidu jer su dvije kule na dva kraja od mosta pune nizama koi čuvaju most. I tako oni stavi dinamidu u jedno pomanje okno ali onako otvoreno i stavi miću i pobjezi. I zapali se dinamida i strahoviti potres bi na četiri sahata puta ču se jako” (Vojvoda Ilija Plamenac, „Memoari”, CID, Podgorica, 2004, 120-121).

Udaljenost od „četiri sahata puta“ iznosila je oko 20 kilometara.

O ovome događaju postoji zapis i u novosadskom ilustrovanom kalendaru „Orao“. U bilješci se govori o pruskom dobrovoljcu kapetanu Hatoru, koji se 1876. nalazio u crnogorskoj vojsci koja je operisala oko Meduna i Fundine. Dopisnik „Orla“ u svom izvještaju piše i o pokušaju rušenja Vezirovog mosta, s namjerom da se prekine veza između Derviš-pašine vojske koja se nalazila oko Spuža i Podgorice. Kaže se da su Vezirov most danonoćno čuvale jake turske straže, te da je vojvoda Božo Petrović naredio da se „napravi jedan fišek dinamita težak 20-30 oka, koga pruski kapetan Hator u društvu piperskih orlova prenese pod samu kulu tursku, zapale dinamit pod samim stubom mosta“. Turci su se razbježali u paničnom strahu, preplašeni eksplozijom. Prema dopisniku, taj pokušaj nije sasvim uspio, a kaže se da je „most s kraja na kraj ciknuo“ (Svetozar Piletić, „Saga o Podgorici“, 1995, 245-246).

PRVI I DRUGI SVJETSKI RAT

„Kad je austrougarska vojska pošla iz Podgorice 1918. godine, oni su bombardovali ovaj most sa najsavršenijim spravama – piše Ilija Zlatičanin. Ali, sve to nije dejstvovalo da most poruši, što zbilja svjedoči da je bilo nešto osobito što ga je napravilo trajnim“.

Na fotografijama iz 1919-1920. godine vidi se da je Vezirov most bio oštećen pri sredini. Ta „rana“ je sanirana i most je nastavio svoj život. Andrija Lainović je 1938. godine pisao o potrebi da se u Podgorici što brže podigne „projektovani most preko Morače“ koji bi „već jednom unekoliko odmijenio i rasteretio stari turski Vezirov most, koji popravljen, upravo zakrpljen poslije miniranja od strane austriske vojske pri povlačenju, još i danas časno vrši svoju dužnost“ (list „Slobodna misao“, br. 26, izdanje od 10. jula 1938).

Vezirov most je bio oštećen, pa „zakrpljen“, ali ipak nije odolio. Porušen je 17. decembra 1944. godine prilikom povlačenja njemačke vojske iz Podgorice, neposredno pred njeno oslobođenje. O tome svjedoče i fotografije mosta obavijenog oblakom prašine, snimljene iz vazduha. Imamo i fotografiju na kojoj se vidi osnova porušenog luka.

Nakon 1945. godine na mjestu starog mosta podignut je novi most sa dvije saobraćajne trake, što je zadovoljavalo potrebe tog doba. Novi most je dobio ime po narodnom heroju Vaku Đuroviću, ali ga je stanovništvo Podgorice i dalje zvalo starim imenom.

Sve do 1990-ih most je bio uzan. Osim njega, u tom dijelu grada su obale nekoliko decenija spajali još samo raskošni Blažov most i pješački „Viseći most“. Krajem 1990-ih saobraćajna situacija u Podgorici bila je na ivici kolapsa – što se bitno izmijenilo već početkom novog milenijuma. Tih godina je izgrađen most Junion bridž (Union bridge), a Vezirov most je rekonstruisan i znatno proširen, tako da je dobio četiri trake. Iza toga je izgrađen most Milenijum, a poslije njega i pješački Ruski most.

***

Vezirov most stoji nad stijenama i bukovima. Morača je na tom mjestu divlja, duboka, pjenušava, bučna, prijeteća. Ispod mosta se još može viđeti poneki obrađeni kameni blok, koji vjerovatno potiče od prvobitnog mosta, izgrađenog po zapovijesti Mehmed-paše Bušatlije.

Krajem 2019. godine objavljen je članak o inicijativi da se most nazove Bratonožićki most.

„Članovi Savjeta za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova izjasniće se danas o predlogu da se Vezirov most na Morači sa pripadajućom ulicom preimenuje u Bratonožića most. Inicijativa za preimenovanje mosta potekla je od građana, a predlog su podržali i Fond za razvoj Kuča „Marko Miljanov” i NVO „Vojvoda Radonja Petrović”, kaže se u članku („Vezirov da bude Bratnožića most“, PortalAnalitika, 9.12.2019).

Već sjutradan, objavljena je vijest da od prijedloga neće biti ništa.

„Članovi savjeta za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova odbili su da prihvate inicijativu grupe građana Bratonožića da Vezirov most sa pripadajućom saobraćajnicom bude preimenovan u Bratonožića most“ (Vezirov most neće postati Bratonožića most, Portal Pobjeda, 10.12. 2019).

(Kraj)