Fridrich Nietzsche objašnjava kako vremenom, uslijed stalnog ponavljanja laži nastane ośećaj da se govori istina jer „čovjek zaboravlja da to tako s njim stoji; on laže, dakle, nesvjesno i nakon stoljetnih privikavanja na to i dolazi upravo pomoću te nesvjesnosti, upravo pomoću tog zaborava do ośećaja istine”. U svom radu “Srbi svi i svuda”, napisanom 1836. godine, a objavljenom 1849, Vuk Karadžić je precizirao koje teritorije naseljavaju Srbi: „Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane.“ Ilija Garašanin, ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“ Srbije, u svom poznatom djelu „Načertanije“, objavljenom 1844. g, formulisao je nacionalni program za „oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda“. Ilija Garašanin je vjerovao da Srbija treba da ima plan za budućnost. Smatrao je da je država premala i da mora da proširi granice tako da one obuhvate sve „Srbe koji su živeli van kneževine“.
Dio etno-istorije kojem posvjećuje najveće pažnje jesu mitovi. Ne čudi, otuda, što Ilija Garašanin, u svom čuvenom djelu Načertanije posvjećuje pažnju konstruisanju novih mitova, nove „istorije“ koju treba kroz naraciju krivotvoriti: „…Na ovo delo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg…”. U skladu sa „duboko pronicavajućom“ taktikom svojataju se crnogorski vladari, Crna Gora se proglašava “srpskom zemljom”, Crnogorci Srbima, poseže se za najgrubljim falsifikatima i prekrajanjima crnogorske istorije i tradicije. Veoma je važno napomenuti da se ta transformacija i stvaranje mitologije „srpstva“ u Crnoj Gori, prekrajanje i krivotvorenje njene istorije, tradicije i njihovo svojatanje isključivo vezuje sa period nakon isteka prve trećine XIX stoljeća, iako se, sukladno riječima Fridricha Nietzschea s početka ovog teksta, dolazi „pomoću tog zaborava do ośećaja istine“ i uvjerenja kod mnogih da je tako odvajkada.
KLIKNITE NA UMANJENI PRIKAZ
DA OTVORITE KOMPLETAN RAD
Be the first to comment