SLOBODAN ZORAN OBRADOVIĆ
“NEPRILAGOĐEN”
(Fragmentarni prikaz)
Slobodan- Zoran Miletin Obradović, rođen u Beranama 18.03.1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Živi i radi u Bijelom Polju.
Objavio je knjigu poezije i proze „Korak po korak san po san“ i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“.
KORAČANJE KROZ SNOVE
(prikaz knjige Neprilagođen)
U čovjekovoj biti je da teži da pronađe smisao života, sagleda sopstevene slabosti i greške, mijenja se i evoluira u biće koje stremi božanskim visinama. U tom vječitom traganju na žalost,malibroj uspije da dostigne taj stepen i svoju duhovnost usmjeri prema drugima a da za uzvrat ne traži i ne očekuje ništa. Među tim malobrojnim svoje mjesto je pronašao pisac Slobodan Zoran Obradović. Svestan da se razlikuje od drugih, i ne želeći da se oslanja na već viđeno, ide dalje i ma koliko da ga sapliću na tom putu njegove stope odmiču ostavljajući prepoznatljive tragove. Nemogavši da se prilagodi vremenu koje grca haotično, ni ljudskom bezumlju što ostavlja poharane čovjeka i prirodu on glasno govori, a samoniklu laž kosi snagom istine i ne pristaje da se potčini i izgubi samoga sebe, mačem prkosa siječe slutnje ne obazirući se na neshvaćenost i grabi sigurnim koracima naprijed. Ovo su neka od osnovnih načela u knjizi ,,Neprilagođen’’ koja su pokazatelj budućim.
Pisac počinje simbolično pjesmom ,,Molitva ne za sebe’’ za njemu drage ljude, kao obredom kojim osvještava njihove puteve. Koračajući tako, on zastane plačući za čovjekom punim zabluda, mržnje, očaja,… nemoćan da ga zaustavi u njegovom nerazumu. Svjestan njegove veličine, nalik zrncu prašine u vaseljeni ili soli u morskom plavetnilu, šalje poziv da se osvijesti i shvati svoje mjesto u vremenu koje nepovratno otiče i da to što ima u sebi nosi dostojanstveno, te tako poručuje da se odustane od predrasuda jer smo jednaki tek kad drugom pružimo ruku i tek tada nam srca kucaju istim ritmom. Tada sanjamo, pjevamo i ćutimo i to je sasvim dovoljno da ne tražimo razlike među nama, ljudima.
Sjetne uspomene razbijaju katanac sjećanja pa zato poteku i izlivaju se po dobro znanim mjestima koja su izgubila nekadašnji plamen i čežnju pa tako obučena u tugu plaču bojeći plavoćom sve oko sebe. Svi oni dragi kojih više nema i dalje su tu u stihovima i traju. Obradović se obraća pjesmi kao dragoj, miluje je, voli, daje joj sva svoja htjenja, strepnje, nadanja,… obraća se kao ptici što zatočena u kavezu traži svoj let i pronalazi ga pa tako veličanstvena poleti u beskraj. Često ruka sama prenosi riječi iz srca i glave a ponekad se one otmu i izjure napolje da po papiru prave ornamente koje vrijeme svojim zubima nikada neće moći oštetiti. Kad-kad umoran, zamoli jutro da ga kuraži, da sa stihom u kičmi zakorači tamo gdje nema gorčine. Beznadežno svjestan prolaznosti, zna da pješčanik odavno curi i opominje da se staza kojom hodamo sve više sužava a život melje li melje, i taj nerazum kleti dahće za vratom ma koliko da mu bježimo u te magličaste daljine koje se talasaju u jutra snena kroz koja tako protežemo emocionalni pesimizam i prenosimo ga na okolinu. Tako se unatoč sivom danu pojavljuje taj maštar – naš dualizam, to naše skriveno JA, koje ponekad pokušava izviriti i učiniti nešto izvan okvira u kojima uramljeni tavorimo.
Treba naglasiti da posebnu ljepotu ovoj knjizi daju pjesme u kojima je na prekrasan način opisana žena i njena moć da lovca pretvori u plijen i da tako stojeći u mjestu, bez snage da bježi, pristaje da bude zatočenik ljubavi, a vrelu klobučavu krv utapa u viru njenog oka. On, koji je ranije znao da predivno laže sad zanijemio, bez glasa prosipa dušu po stazi kojom će ona gaziti dok ih mjesečina ogrće svojim čarobnim ogrtačem.
Ovo su samo neki od opisa koje izdvojih, ne zbog ljepote ili posebnosti jer to bi bila nepravda, već zbog melodičnosti koja odgovara mojim traganjima.
Prozni dio ove knjige se sastoji od priča sa veoma raznovrsnim temama i stilovima pisanja. Priča o dječaku koji na svoj način želi da bude kao drugi ali ne- shvaćen svoju avanturu završava neslavno, pisana je na duhovit način. Nasuprot njoj mnoge priče nam prenose tužne sudbine i dok ih čitate nemoguće je da vam se ne iskradu suze i da ne zažalite za neminovnim završecima nemoćni da nešto učinimo, ili da taj poškomet malo pomjerimo. Neki drugi svijet zvuči surovo nama koji ga ne razumijemo, nama koji smo ovovremeni, uskomisleni, omeđeni, a razbijanje predrasuda je nešto što bi trebalo da bude obavezno štivo u obrazovanju.
Na osnovu svega izrečenog, ja ovo moje koračanje neću završiti nekom pričom, već pjesmom amanetom ili testamentom u kojoj se pjesnik oprašta sa voljenima i onako uzgred stihom saopštava svoje želje, vjerujući da ništa nije konačno već da samo mijenja svoj oblik.
Dragi čitaoci, vjerujem da ćete se pronaći u ovim riječima i da će neka pjesma ili priča probuditi u vama radost ili tugu, a neke će se ugnijezditi u vašim srcima ili vas odvesti u beskraj. Ja sam sve ovo pronašla čitajući ovu veoma upečatljivu knjigu sa kojom koračah kroz snove i odsanjah širom otvorenih očiju, pa se sjetih živiota, tog prevaranta. što me čeka da se probudim.
Koliko snage treba za korak
Koliko snage treba za korak,
Iliza riječ da se kaže
I kako je dan suviše gorak
Kad život počne da laže!
Kad dan počne u takvoj priči,
Gdje pravila stara više ne važe…
I ništa više na sebe ne liči
Kad život počne da laže!
Kad ljubav izda, il zdravlje bježi,
I nikog nema da nježnost kaže,
A dan ko bijesan na tebe reži.
ad život počne da laže.
Koja čovjeku odbrana treba
I kakve treba straže?
Kad dan kao krvnik u zasjedi vreba,
Uz život koji laže.
Ali vi, poštovani čitaoci ne dozvolite da vam dan bude gorak već zakoračite hrabro u snove onako kako nam je to Slobodan Zoran Obradović pokazao u ovoj knjizi, za korak dalje i korak više.
A život? Ma neka laže,…
Branka Vojinović Jegdić
KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU DA OTVORITE
SADRŽAJ IZABRANIH DJELOVA KNJIGE
