Savo Martinović
Živi inkubator (Posa veliki)
Vidu Jokovu, Cetinjaninu naopake naravi, objutrilo se ka poijednome Crnogorcu. Dobro se primaka pedesetoj, a cijeloga vijeka niti je što učio, niti radio, niti se ženio. Samo se premješta iz lada u lad. S kreveta na otoman, iz pivnice u kafanu… A toga, da je bog, u Crnu Goru nikad nije falilo. Vele e mu je »Grand» bio druga kuća, a «Lokanda» ka tazbina.
Za neučenje Vido se pravda: „Pametnija je obična no školovana budala.“ Za ženidbu je ima izgovor: „Kako da uzmem onu koja bi uzela mene!?“ A često je рјeva: „Nema boljeg rada od nerada.“
Za Vida se zborilo: „Prvo pljune u šake, pa sve četiri uvis!“ A on se kao pljan plota drža mota: „Sjeđenje je opuč pri ležanju.“ Ma je i ležanju naodio manu. Žalio se: „Nema veće muke no kad te bole pleći od ležanja“ Svejedno, volio je ujutro da porani, da bi što prije lega na kauč. Za Vida se šaptalo i ono što nije za priču, како se u svome vijeku još nije penja na ženu, uz pravdanje: „Ka da će mi neko zafalit!“
Vido je bio jedinac među sedam sestara, koje su malo što drugo činjele do ugađale bratu. Servile su ga i podavirale. Zanuđale kadaifom i tičijim mlijekom. Jadka za sve jade. Teke što ga nije povijala. A Vido samo prečuđa. Ništa mu milije na svijetu no da mu se ugađa. Tada je dobar i predobar.
Kad ko đekad sretne Joka i pita: «Radi li što Vido? – odgovara: «Ne оn» bogomi, ništa. E nema kad od ležanja.“
E, a jednoga dana ka bomba odjekne Cetinjem vijes e se Vido Jokov zaposlio. Prvi dođe na česiitku četvorostruki kum Đordije, sa zdravicom, i pita:
– Bogoti, kume Joko, je li istina оnо što sam čuo?
– Jes, kume Đoko, jes. Unaprijed ti velim: istinska istina.
– Je li se zaposlio Vido?
– Jes. Zaposlio se… Vido,
– A đe, može li se znati?
– Ka ne može. U nečesovu farmu kokošaka i piladi.
– A što radi tamo, svetoga ti Petra? Ako nije tajna.
– Svetoga mi Jovana, nije. A što radi?! A da što drugo: leži na jaja.