Stigao je i taj dan. Dan kada svi razmišljamo o onome što će se dogoditi sjutra. I koliko god to čudno zvučalo, Crna Gora je ponovo opsjednuta jednom temom. Svjetska zvijezda broj jedan – Madonna, stiže u Crnu Goru!
Čim sam se probudio, uzeo sam novine a moja glad za ekstravagantnim pričama natjerala me da preskočim sve grandiozne naslove iz političkog života. Sa zadovoljstvom sam pročitao kako će Madona u našoj Budvi provesti tri dana, a njen boravak biće pod stalnim obezbjeđenjem, kako je niko ne bi ometao da sa svojom porodicom uživa u čarima našeg primorja. Moju pažnju je privukao podatak da će za pop divu biti obezbijeđena i neraspakovana daska na wc šolji, kao i mnoge druge pogodnosti koje će njeno gostovanje na Jazu učiniti mogućim. Nakon čitanja novina, odlučih da prošetam do grada, jer ipak, mora postojati još noviteta koje ću čuti od ljudi koje sretnem. I tako naručih taxi, a onda se uputih ka starom gradu. I odmah započeh razgovor sa vozačem. Pitao sam ga da li je broj ljudi u gradu povećan, te kako on doživljava ovaj veliki događaj. Svakako da je bio zadovoljan obimom posla i zato mi odmah odgovori – „brate, da ti kažem pravo, grad je prepun. Dosta je Rusa, a ima i stranaca. Nego, čuo sam da ova Madona traži masa nekih uslova…bogami ko da je kraljica. Katastrofa jedna.“ Iako sam pročitao jutrošnje novine i saznao dosta o pomenutim uslovima, ipak odmah upitah vozača – „O kakvim uslovima se radi?“ Vozač mi nasmijano odgovori – „ma nećeš vjerovat brate! Traži da se nakon njenog nastupa uništi WC šolja i spali toalet papir i ostali predmeti.“ Nijesam želio da se zamjeram taksisti pa se prvo složih sa njegovim stavom, a onda počeh „spinovanje“ i polako stadoh u odbranu Madoninog zahtjeva… „Znaš kako stari, potpuno se slažem s tobom. Te velike zvijezde stalno nešto izvode i prave buku oko svog imena. Mada, kad bolje razmislim, nije joj to loša ideja! Što misliš, čim napusti Budvu, koliko bi se samo prodala ta wc šolja i ostali predmeti koje je ona koristila? Eee…iskusna je ona. Neće da drugi zarađuju na njenom imenu. Ipak je ona brend“. Taksista se zaista bješe zamislio nad mojim riječima a onda odlučno odgovori – „pa da znaš da si u pravu! Evo, prvi ja, kad bih imao toliko para, odmah bih kupio tu Madoninu šolju i ugradio je kod mene u vilu…“ Upravo tada stigosmo i nakon što platih, uputih se u kratku šetnju. Svratih do omiljenog butika, a dvije radnice su uveliko debatovale čiji će položaj iz VIP lože imati bolji pogled. Svidio mi se jedan džemper pa prekidoh njihov razgovor i upitah za cijenu. Jedna od radnica mi odgovori – „ma to je totalna rasprodaja. Samo 50 eura. Vjeruj mi momak, biće strašno hladno śutra na koncertu, a ovo je upravo nešto za tebe. Svi su već prošli, a ovaj je jedini ostao.“ Iako je ideja o novom džemperu na sjutrašnjem spektaklu izgledala primamljivo, odlučih da se zahvalim, i nastavim šetnju. I zaista, bilo je vidljivo povećanje broja Rusa, a i stranaca bijaše mnogo više na ulicama starog grada. I tada, dok sam bezbrišno šetao pored luksuznih jahti, uslijedio je pravi šok! Zazvonio je moj telefon, a nakon javljanja uslijedi pitanje mog dobrog druga iz Podgorice – „Brate, reci mi je li ovo istina? Ne, to ne može biti tačno!“. Ja taman pomislih da mi je drug otkrio nešto veoma važno, ili čak tajno, kad on izusti sljedeće pitanje – „Čuo sam da će Madona izabrati jednog interesantnog posjetioca iz publike, i usvojiti ga!“. I već tada u mojoj glavi se počeše ukazivati slike predivnog života što bih ga mogao imati kada bih ja bio taj srećnik. A tada ponovo začuh pitanje – „alo…čuješ li me? Ajde saznaj mi to brate, važno je. Ipak si dolje u centru zbivanja i sigurno ti neko može potvrditi ili demonatovati tu informaciju. Ja sam ođe sa nekim društvom i svi se baš čudimo takvoj njenoj odluci. Ajde javi ako saznaš nešto novo!“.
I tako ja nastavih sa svojom šetnjom, potpuno zamišljen ko bi mogao imati tačnu informaciju. U tom momentu naletjeh na druga iz naselja koji mi sav ushićen reče – „da nemaš slučajno neki bijeli kaiš jer ne mogu da nađem nijedan koji ide uz moje nove pantalone. Od jutros tražim, ali bez rezultata. Iskreno, ne znam kako ću śutra na koncert. Ovo je katastrofa jedna.“
„Žalim, ali nemam ni jedan. Ja ću ići u trenerci i patikama, a ponijeću i neku jaknicu, jer će biti hladno. Tako mi reče ova cura iz butika.“ – odgovorih mu. On se samo nasmija i odlazeći reče – „ha ha, dosta mi je više i prodavačica i taksista i svih tih što kao „sve znaju“. Jedva čekam da se opuštim malo u VIP loži na koncertu, taman da ih ne gledam više!“. Moj se komšija već bijaše udaljio, a ja se samo nasmijah uz želju da neka od onih cura iz butika upravo bude sjedjela pored njega. I tada shvatih koliko je bilo glupo kupovati običnu kartu od 35 eura. Osjećam kao da ću propustiti cio spektakl. Ali, sada je bilo kasno. Skupih ulaznica već odavno nema. Zato riješih da se prepustim pozitivnim mislima i događaju o kojem svi ovih dana govorimo.
I naravno, svi smo zadovoljni. Napokon u Crnoj Gori ima sasvim dovoljno „hljeba i igara“…