Sreten ZEKOVIĆ: AKTUELNOST ”TRADICIONALNOGA” KOMUNISTIČKOG SRPSTVA

 

 

Sreten Zekovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komunisti su legalizovali i prokrijumčarili ”tradicionalno” srpstvo kao velikosrpstvo suprotno AVNOJ-u. Ambivalentntost i nedovoljstvo partijske doktrine o Crnogorcima i srpstvu. Reafirmacija zelenaštva, a ne četništva 


Veljesrpstvo se nameće AVNOJ-u 

1. 

Da je bijelo-cr(k)vena koalicija unutar komunista naslijedila sve bitne biljege staroga načertanijevsko-karađorđevićevsko-pašićevskog, bezuslovno- prisajediniteljskog, velikosrpskoga programa (isprepredene na udbaško-kos-staljinističkom vretenu, sa unitarističko-birokratsko-centralističke kuđelje) dokazuje i to da je ona uspijevala da p(r)oturi i (pro)krijumčari takvo ”tradicionalno” srpstvo kao veljesrpstvo, čak, i samom jugoslovenskom komunizmu, AVNOJ-u i marksizmu opštenito pod (u svijetu, marksizmu i komunizmu iznimnom) lažno-marksističkom teorijom o dvojnosti Crnogoraca, crnogorske nacije srpskoga (na)roda (u Crnoj Gori), odnosno da su Crnogorci etnički Srbi, a nacionalno Crnogorci. Ne samo da je rečena sprega uspijevala da navedenijem stožernim činiocima podmetne i legitimizuje svoje srpstvo kao veljesrpstvo, iako im je izravno suprotivno, no je baš u ime njih izopštavala sve svoje oponente: i crnogorske autohtonike i crveno-zelenu struju. 

PEČAT VELJESRBLJA NA AVNOJ 

Nije, naravno, ili bar ne neposredno, poricala komunističko priznanje crnogorske nacije, jer bi tijem bila oglašena veljesrpskom i antikomunističkom, no je strateški i dugoročno, posve nesrk(ov)ito, izričito, decidno i nedostupno, glavno težište metnula na poricanje njezine samobitnosti, a shodno tome, i samostalne (nesrpske) etnogeneze Crnogoraca, da bi je zadržala i nastavila u prijethodnom (etničkom) statusu pluralitadne (neetničke) individualitade srpstva ili unutar srpstva, kao istorijsko-državotvorno oposebljeni đeličak srpstva ili unutar njega; kao iz(na)raslu mladicu srpskoga etničkog stabla, njegova ”izviiskra”. Crnogorci su etnički (narodnosno) Srbi, a nacionalno (neetnički) Crnogorci, što znači da je ovđe crnogorska nacija neetnička, socijalna, u stvari, politička kategorija, zanago, u ramu sve(to)srpstva. Tijem joj se oduzima mogućnost (pravo) samoodređenja, a, shodno tome, crnogorsko (nacionalno i državno) pitanje nije (samo) crnogorsko, samoopredjeljujuće, no bezuslovno, (u)dvoj(e)no, obavezno srpsko-crnogorsko, u krajnjoj liniji, samo srpsko, čak, pitanje tzv. srpstva. Naknadno se udara mo(h)ur (velje)srpstva na AVNOJ. 

PROGON SAMOBITNE ETNOGENEZE 

Toga radi se, posve logično i normalno, našla na udaru etnogeneza Crnogoraca, i to ne (samo) ona koja utvrđuje njihovu etničku, no i ukupnu, cjelovitu društveno-istorijsku samobitnost (istoriogeneza), koja se morala sučeliti sa odoma(ze)ćenom tzv. ”tradiconalnom” srpskom etnogenezom po kojoj su Crnogorci Srbi. Sve etnogeneze Crnogoraca, i crnogorsku i srpsku, fašisoidno su polarizovali i imentovali, ozloglasili i anatemisali kao crnogoska i srpska etnogenetika, a njezine zastupnike crnogorskijem i srpskim etnogenetičarima (uz stalnu asocijaciju na fašiste, naciste, nacionalističke njihove kvislinge). Takva satanizacija crnogroske etnogeneze kao etnogenetike i njezina polarizacija nije izvršena (samo) radi komunističko-partijske ”arbitražne simetrijske pravednosti”, no, prije i s vrhu svega, poradi zabrane njezinoga proučavanja, preispitivanja, a sa glavnijem ciljem da se ne dovodi u pitanje već konzervirano prokrijumčareno i, svetosavskijem čudom, legalizovano i legitimizovano tzv. ”tradicionalno srpstvo”. Jer, i kada su majčinski karali tzv. srpske etnogenetičare, to nijesu radili zato što se š njima ne slažu u srpskoj etnogenezi Crnogoraca (do kominističkoga priznanja crnogroske nacije), no da, i š njihove bande, zabrane etnogenezu Crnogoraca opštenito, da je i oni ne bi obostrano podžižali. 
Pošto nijesu neposredno, na klasični prisajediniteljski način, dovodili u pitanje crnogorsku državnost, koja je garantovana AVNOJ-em, smatrali su i isticali da je njihova doktrina u ramu avnojevske koncepcije, što su još dopunjavali, mada više kroz pojedinačne reprezentante, da se ”na AVNOJ-u niko nije protivio tvrdnji da su Crnogorci etnički Srbi” (npr. povjerenik srpstva za CG Batrić Jovanović), iako je to neodgovorna izjava, jer je baš zbog toga i priznata što su Crnogorci samobitna nacija. 

KOLIZIJA POLITIKE I AVNOJ-a 

Međutijem, ova bjelaško-koministička doktrina u bitnom momentu je u koliziji sa AVNOJ-em, jer je ona crnogorsko pitanje tretira izričito kao crnogorsko-federalno (kao i ostale), kao samoodređenje, samoopredjeljenje – temelja slobode, a ne crnogorsko-srpsko, još manje, samo srpsko pitanje i suviše pitanje bezuslovnoga srpstva. Crna Gora se nije pridružila Srbiji, pa preko ili š njom u Jugoslaviju, kao što je to bilo 1918, no se udružila sa ostalijem južnoslovenskim narodima i njihovim državama u jugoslovensku federaciju, kao konstitutivna država i nacija-članica te Federacije. 
Posve je jasno da se toliko ocrnjeni, ozloglašeni i izopšteni tzv. separatizam crnogorskijeh autohtonika, tijem što ističu samobinost Crnogoraca, ne odnosi, kako se sugerisalo i manipulisalo, na separatizam od jugoslovenske federacije, no o ukazivanju na normalno razlikovanje i različito istorijsko samokonstituisanje crnogorske i srpske nacije, isto onako kao što se to podazumijevalo i u avnojevskoj i marksističko-komunističkoj doktrini za sve ostale nacije i njihove države. Kad bilo česova druga nacija, zanago, i srpska, ističe svoju samobitnost nikome nije ni ”palo na um” da to naziva nacionalizmom i separatizmom. Tzv. ”crnogorski nacionalistički separatizam” isključivo je tzv. ”separatizam od srpstva”. 

”SEPARATIZMOM” PROTIV SAMOODREĐENJA 

To je ogoljelo suštastvo lažno-marksitičke, odnosno komunistiško-partijsko-frakcijske doktrine o crnogroskom (državnom i nacionalnom) pitanju, a također pitanja srpske svijesti i srpstva u Crnoj Gori, svijeh dosadašnjijeh rasprava, polemika, kontroverzi, kampanja, hajki, zavrzlama i napada na sve one koji su proučavali crnogorsko biće i isticali samobitnost crnogorske nacije i Crnogoraca opoštenito. U tome je bitije i ovdašnjijeh i budućih sukoba i polemika. 
Toga radi je etnogenezofobija i etnogenezofobizam manita bojazan od proučavanja etnogeneze Crnogoraca, da se ne bi otkrila, utvrdila i isticala njezina i njihova samobitnost, a dosljedno njoj i samoodređenje, samoopredjeljenje, odnosno slobodno (a ne bezuslovno) odlučivanje o sopstvenoj nacionalnoj i državnoj sudbini, čime su Crnogorci i Crna Gora izgub(ljeni) za tzv. srpstvo. Pošto je srpstvo po svojoj suštini imanentno objediniteljsko, bezuslovno i prisajediniteljsko, ono je tipično veljesrpstvo. To jedanak otkriva da se u osnovi radi o crnogorskom (nacionalnom i držanom) pitanju, znači, tipično i najoœetljivijem političkom pitanju. Toga radi su i najdublje i prvorazredne pobude etnogenezofobije i etnogenezofobizma, odnosno svijeh dosadašnjih polemika, kampanja, hajki, napada na svoje oponente političke, a ne naučne, kulturološke prirode, pa su poradi toga i bile tako žežene, žestoke, urnebesne, prijeteće, istrebiteljske, ekskomunikatorske, po svaku cijenu, bezuslovno, bez alternative, pobjedničke. Tijem se može objasniti rašto je crnogorsko-srpska nauka ćuškala pred sobom politiku, te rašto se i upregla u njezinu službu. 
U tome je suštastvo, jedanak i potajnoga i izričitoga, veljesrpstva bjelaško-komunističke sprege, frakcije unutar komunizma koje se, ipak, ne može, bez rezerve, pripisati crnogorskijem komunistima opštenito, iako su se jugoslovenski komunisti i marksisti spram toga odnosili sa distance, ”tradicionalno” ga prepuštajući brackim, srpsko-crnogorskijem snagama i odnošenjima, a kada su i bili u prilici da se izjasne bili su, ipak, pod uticajem i u horizontu preovlađujuće ili, bolje reći, vavijek b(r)učne bjelaško-komnističke dotrine. 

NEDOŒLJEDNOST CRVENO-ZELENE STRUJE 

Ako ništa drugo nijesu zavrijedile knjige i štiva crnogorskijeh etnogenezičara i autohtonika opštenito, navlaštito u ”slučaju Etnogenezofobija”, učinjeli su neočekivano dosta što su izazvali ondašnju javnost, posebno Pre(d)œedništvo CKSK CG da prekine sa letargičnim odnosom spram raznijem, čestim i sve jakotnijim pojavama srpskoga nacionalizma, imentovanoga kao veljesrblje, neposrednoga i posrednog poricanja i ništenja crnogorske nacije, svojatanja svega nacionalno crnogorskoga, i da izdiferencira sopstveni zbrkano sklupčani pojmovnik, koji se do tada normalno prihvatao pod vidom marksističke (a to znači naučne) zvanično-političke kritike ”crnogorskijeh etnogenetičara”. Kada se u žučnom i b(r)učnom ”monologu” na Pre(d)œedništvu CKSK CG razgrne uobičajeni, kitnjasti dekor političkih etiketa upućenih crnogroskijem etnogenezičarima, suočavamo se sa neočekivanim značajnijim političkim prodorom u, gotovo, legalizovane, stalno ozvaničavane i pluzvanične veljesrpske koncepcije i pojmovnik. Neke od tijeh ocjena čule su se i na 9. kongresu SK CG, a neke su politička ”novina” koje su od veljega značaja, iako se ne Pre 

AUTOHOTNICI I SUKOB UNUTAR KOMUNISTA 

Iako stalno anatemisani, crnogorski autohtonici sve više su izoštravali sukob unutar komunističkih struja: agresivne i prodornije bijelo-cr(k)vene (uz podršku biogradske Meke) i popustljivije (letargične) crveno-zelene. I pored toga što je bijelo-cr(k)vena frakcija uporno i ”spasonosno” sve crnogorske autohtonike i autokefaliste strpavala u jednu vreću ”crnogorskijeh etnogenetičara”, sve više se, prije svega u crnogorskoj etnogenezi, javlja svijest o jednom cjelovitom istorijskom metodološkom pristup(išt)u i postupku (a ne etnogenetičkom, etničkom), koji je mnogo primjereniji i za tumačenje rezultata proučavanja etnogeneze Crnogoraca u doslovnom smislu riječi i zv. autohtoničara u širem smislu. Sa toga stajališta pokazuju se vrlo uskogrude, zlurade, ćeskobne, neadekvatne etnogenezofobične kritike od strane bjelaško-komunističke sekte. Prepoznaje se i sve više se prosočava da su te kritike u službi određenijeh političkih i naučnijeh monopola vezanijeh za staru i novu terazijsku Meku Srbo-Crnogoraca i da su posve drugi opšte-društveni i politički motivi zahajkanoga političkog obračuna protiv ”crnogorskijeh etnogenezičara”. Docnije će se iskazati da je to bila samo priprava i uvod u tzv. antibirokratsku revoluciju, odnosno treću Jugoslaviju i ju-rat. Sve što su crnogorski etnogenezičari, odnosno autohtonci objavljivali suštastveno je bilo na toj liniji, pa je sve više bilo neshvatljivo, odnosno neskladno što ih komunističko-partijski (što uključuje i naučne, žurnalističke, populističke, ohlokratske i druge) ”presuditelji” i dalje uporno i neodstupno tretiraju po razrađenom kalupu tzv. etnogenetskoga pristup(išt)a i etničke teorije o naciji. U tome je posve razumljiva ”dosljednost” napadne i nametljive, dobro organizovane, bijelo-cr(k)vene sekte, ali se i dalje, i pored sve izraženijega i agresivnijeg srpskog nacionalizma, i sve očiglednijega njihovoga zaplitanja u antinomije (ćorsokake) zvanične dotkrine, istoga kalupa držala i crveno-zelena struja, vjerovatno, iz nemoći da iziđe iz stereotipa, nespremnosti da prihvati stajalište istorijskoga konkretnog totaliteta, istoriogeneze, ali i iz nemoći pred sve jače nadirajućom i iz Beograda dirigovanom bjelaško-komunističkom spregom, tada već i koalicijom, koja će je u antibirokratskoj kadrovskoj čistki posve razvlastiti i očistiti. Izgleda da se ni poslije toga, ni nakon pada komunizma, avnojevske Jugoslavije, marksizma i njegove lažno-marksitičke doktrine o Crnogorcima, nijesu baš posve oslobodili svojega prijethodnog modela mišljenja. Nalična je situacija i kod ovdašnje, crnogorske vlasti, i pored toga što je postigla najradikalniji prodor i stvarno pionirski suštastveni zahvat u crnogorsko državno pitanje tijem što ga je konačno, prvi put (potlje 1918?), postavila kao samo crnogorsko (a ne bezuslovno crnogorsko-srpsko, odnosno samo srpsko, iliti veljesrpsko), a to znači – samoodređenje, samostalna i slobodna, suverena međunarodno priznata država Crna Gora. Postoje izvjesne indicije da će i DPS, kao i neke opozicione procrnogorske stranke (do sada LSCG i od njega odvojena LPCG) zadržavati stari model rješavanja crnogorskoga nacionalnog pitanja, odnosno težnju da budu ”političko središte i mjera” pomeđu srpskijeh i crnogorskijeh nacionalista. To se, za sada, vjerovatno zbog političkoga odmjeravanja odzrcava i na druga, izvedena pitanja, kao npr. crnogorskoga jezika, CPC, učilišnijeh programa i sl. 

 

 

2. 

Evo jednoga ”zauzetoga stava”, karakterističnog: po kompromisnom odnošenju spram bjelaško-komunističke kritike crnogorskijeh etnogeneziča i autohtonika; po zaturanju i povlašćenom položaju sve više nadirajućega i podžižanoga srpskoga nacionalizma kojemu su navlaštito ”davala krila” bijelo-cr(k)vena frakcija svojom gotovo opštedruštvenom monstruoznom, crnorukaškom anatemom i ekskomunikacijom knjiga crnogorskijeh autohtonika; te i po letargičnom, gotovo, tek, probuđenom i ”dozvanom”, ali nedovoljnom i nedosljednom reagovanju crveno-zelene domaće snage. 

ODOCNJELA KRITIKA (VELJE)SRPSTVA 

”Kritikujući štetnost knjige Etnogenezofobija ne možemo ni u kom smislu zanemariti ni drugu stranu medalje, odnosno one javno iskazane prilaze nacionalnom pitanju Crnogoraca sa velikosrpskijeh pozicija koje su došle do izražaja u nekijem kritikama Etnogenezofobije. I ove potcijenjene težnje velikosrpskoga nacionalizma kao realnih, realno opasnih koje djeluju i danas, SK CG mora da osudi kao nacionalističke, kao teze koje ‘slabe jedinstvo jugoslovenske zajednice’ i pomažu potenčenju ideja koje smo porazili kroz našu revoluciju”. Ovo je rečeno uoči tzv. antibirokratske revolucije koja je crveno-zelenu struju posve razvlastila. 
U odnosu na bezuslovnost srpstva kao veljesrpstva, osobit je bio AVNOJ po kojem se, iako više državno-pravno i administrativno, Crna Gora, Crnogorci i ostali u njoj, nijesu ujed(i)nili sa Srbijom, no kao državna jedinica (kao i ostali narodi i državne jedinice) u jugoslovensku Federaciju. Priznata je crnogorska nacija kao činjenica i vaspostavljena (”vrnuta”) crnogorska nacionalna država. To znači, da crnogorsko državno, a shodno njemu i nacionalno, pitanje nije ni srpsko, ni crnogorsko-srpsko, no crnogorsko-federativno pitanje. To je bila kvalitadna promjena kojom je Crna Gora stavljena u isti položaj kao i ostale jugoslovenske nacionalne države. 

AVNOJ ODUDARA OD PARTIJSKE DOKTRINE 

Međutijem, tokom čitavog duranja avnojevske Jugoslavije, Crna Gora faktički i ideološko-politički nije mogla uspostavaiti takvo odnošenje, no je neprekidno bila pod uticajem i dejstvom lažno-marksitičke, odnosno komunističko-partijske doktrine o crnogorskom nacionalnom, i u svezi s tijem, državnom pitanju. Po toj ozvaničenoj političkoj teoriji i praksi napredak je bio što crnogorsko pitanje više nije bilo samo srpsko, kao 1918, no (u)dvoj(e)no, crnogorsko-srpsko pitanje, što znači, nerazdvojno, u krajnjoj liniji i suštastveno, opet bezuslovno srpsko ili pitanje tzv. srpstva. To se navlaštito ogledalo u ocjeni i žeženom progonstvu navodnoga crnogorskog nacionalističkoga separatizma u odnosu na Srbe i srpstvo, samo zbog isticanja samobitnosti crnogorske nacije koje ukazuje na njezino nesrpsko biće. Znači, već i samobitno konstituisanje crnogorske nacije tumačeno je i progonjeno kao etničko odvajanje od Srba, srpstva. To je bio jedini razlog i povod za progonstvo tzv. crnogorskih separatista, jer nije bilo ničesovoga razloga za crnogorski državno-politički separatizam ni u odnošenju na Srbiju, ni druge nacije. 
Iako je avnojevsko rješenje crnogorskoga državnog pitanja (koje je podrazumijevalo isto rješenje nacionalnog pitanja), bilo jasno i posve određeno kao crnogorsko-federalno, a ne crnogorsko-srpsko pitanje, cr(k)veno-bijela sprega, odnosno već frakcija stvarala je zbrku, pa i samo avnojevsko rješenje tumačila prema svojoj komunističko-partijskoj doktrini, bolje reći prilagođavala ga ”tradicističkom” načertanijevskom srpstvu kao veljesrpstvu. Jer, ne samo da se nije zalazilo u etnogenezu i istoriogenezu Crnogoraca i države crnogorske, u pitanje njezinoga etničkog podrijekla i bića, kao ni u uvriježeno i nametano mnjenje da su Crnogorci srpskoga etničkog podrijekla i korpusa, no se baš to žestoko zabranjivalo i progonilo kao najopasnija suprotivnost takvoj zvaničnoj ideologiji i politici KPJ-SKJ, kao neprijateljska djelatnost, sama kontrarevolucija, protiv koje su bila dozvoljena ”sva raspoloživa sredstva, bez prezanja”. 

CRNOGORSKA DRŽAVA, ALI NE NACIJA, CRKVA I JEZIK 

Ne mogavši dirati u temelje avnojevskoga rješenja crnogorsko-federalnoga pitanja, crv(k)veno-bjelaška sprega ga je upravo naknadno korigovala teorijom o dvojstvu Crnogoraca (da su i Srbi etnički, a Crnogorci nacionalno) čime je, u stvari, crnogorsko pitanje preinačeno u (u)dvoj(e)no, bezuslovno i neraspučivo crnogorsko-srpsko, a to, u krajnjoj liniji, opet znači samo srpsko pitanje. Ovo potpuno korespondiranje teorije o dvojstvu Crnogoraca sa preinakom avnojevskoga crnogorsko-federalnog u bezuslovno crnogorsko-srpsko pitanje utajivalo se bitno jednopartijskom, totalitarnom ideološko-političkom torturom, diktaturom i demagoškim, očito lažnijem, podastiranjem takve teorije i samijem AVNOJ-em. Rezultat toga je bio ne samo bitno zadržavanje statusa quo iz prve (unitarne) Jugoslavije SPC i (sve)srpskoga jezika (crkve i jezika srpstva), no i same njihove temeljne pretptostavke – ”tradicionalnoga”, u stvari, načertanijevskog srpstva. 
Ozloglašavalo se svakoga dovođenja u pitanje i sumnju takvoga njihovoga statusa. Zadržavanje i nastavljanje ”tradicionalnoga” srpstva iz bezuslovne, unitarne (posve veljesrpske) Jugoslavije u avnojevskoj Jugoslaviji proizvodilo je bitno i samo dvojstvo njezinoga sistema: avnojevska (samostalana) crnogorska država, a nacija, crkva i jezik srpstva u njoj, iliti u ramu bezuslovnoga (sve)srpstva kao veljesrpstva. Sve je to proishodilo iz lažno-marksističke, odnosno srpsko-crnogorske komunističko-partijske doktrine o dvojstvu Crnogoraca, koja je to ujedno i ozvaničila. 

KOMPROMIS BJELAŠA I AVNOJ-a 

U tome su suštastveni razlozi radi česa su srpsko-crnogorski komunisti, kao otvoreni zvanični ateisti, bili tako ”bolećivi” spram crkve srpstva koja je stvorena u ratno-revolucionarnom nasilništvu prve (veljesrpske)–unitarne Jugoslavije za koju su zborili da je potrebito posve demontirati da bi se stvarala nova, avnojevska Jugoslavija. Isti su razlozi i za preuzimanje veljejezikoslovlja, odnosno jezika srpstva iz prve Jugoslavije. I to su mogli biti neki od bitnih razloga zbog kojijeh je ondašnji visoki savezni partijsko-državni funkcioner Edvard Kardelj došao u sukob sa srpskijem komunistima, izjavljujući da se nije suštastveno ništa promijenilo u drugoj Jugoslaviji u odnosu na prvu, veljesrpsku. 
Malo se ukazuje da je na avnojevsko rješenje crnogorskoga pitanja uticalo zelenaštvo, i da nije bilo zelenaštva, vjerovatno, ne bi bilo ni onakvoga rješenja. Doživljavajući to kao ustupak (kompromis) zelenaštvu, bjelaško-komunistička frakcija ideološko-politički legalizuje i legitimizuje i kompromis bjelaštvu – njegovom bezuslovnom srpstvu čiji je đeličak i crnogorska nacija, država, crkva i jezik. Pričinski se predstavlja kao ”kvalitadno novi” kompromis i (pod)mirenje tzv. ”zelenaško-bjelaškijeh podjela” i zahtjeva, a u stvari je kompromis između (crnorukaških) bjelaša i AVNOJ-a čija je t(r)ajna anatinomija (ćorsokak): avnjevsko samoodređenje Crnogoraca i Crne Gore, a njihov nacionaln(ističk)i separatizam zbog samobitnosti. Ustanovljava se samoodređenje, a krvnički se progoni (ilegalizuje) samobitnost crnogorska, koja ostaje ”crna rupa” crnogorskoga pitanja, sve do danas. 

AVNOJ JE ISK(R)OČIO IZ SRPSTVA 

Odjeci toga su se oœećali sve do danas. U tzv. antibirokratskoj revoluciji, okorjeli komunista Branko Kostić anticipatorski je izjavljivao da je ”kritika četništva danas nacionalna izdaja”. 
Iako zasnovana na komunističko-revolucionarno-ratničkoj bezuslovnosti, avnojevska koncepcija je suštastveno uvažavala građanski koncept samobitnih nacionalnih država kroz federativno državno uređenje i tijem otklonila klasični veljesrpski unitarizam prve Jugoslavije. Tijem se posve iŸljeglo iz horizonta apstraktnih, reduciranih i suženih (kako su ih prikazivali bjelaško-komunistički interpretatori) tzv. ”zelenaško-bjelaških podjela”, kao ”unutrašnjih podjela Crne Gore” i ”unutar srpstva”, ”unutar dinastija”. Najbitnije je to da je takvijem rješenjem crnogorskoga pitanja AVNOJ iŸljegao i iz horizonta ”Načertanija” i načertanijevsko-karađorđevićevsko-pašićevske veljesrpske politike srpske države. 

Sa svakim novim ustavom vršena je sve veća decentralizacija i povećavana državna samostalnost članica država-republika, što je sve više ograničavalo i sputavalo klasično ”srpsko jugoslovenstvo”, ”srpsku Jugoslaviju”, ”zajedništvo po mjeri srpstva”, odnosno veljesrpstva i uspostavljanje ravnoteže nad njim. Toga radi je i tzv. antibirokratska revolucija, odnosno ”renesansa” veljesrpstva i neokomunističko-svetosavskoga četništva i započeta razurom avnojevske koncepcije rješavanja jugoslovenskoga državno–nacionalnog pitanja koja je svoj najizrazitiji vid dobila u Ustavu SFRJ od 1974. Avnoj 

SAMOBITNOST JE ”CRNA RUPA” 

Kao i u drugoj i trećoj Jugoslaviji, i dalje se izbjegava konkretnije i podrobnije odrediti prema samobitnosti crnogorske nacije i Crnogoraca opštenito. Da bi se izbjegle, kako su uporno zborili, ”negativne i štetne političke poœljedice” koje izaziva postavljanje, čak, i prourčavanje crnogorskoga nacionalnog pitanja, sve do danas zvanične državne, vladajuće i ostale partijske strukture to znaju da zovu nacionalizmom i sl. i da ga izbjegavaju, smatrajući da je najbitnije državno pitanje na kojem se mogu okupiti sve nacionalno sukobljene strane. Međutijem, danas, u vaktu raspisivanja referenduma za suverenu državu Crnu Goru sve se neskrovititje ispoljava da je anatisuverenistički blok suštastveno (pro)srpski, nacionalno usmjeren, odnosno da je i samo crnogorsko državno pitanje u osnovi i bitno i srpsko nacionalno pitanje, jer Srbi opštenito, pa i oni u Crnoj Gori, (h)oće da žive u jedinstvenoj državi. Svođenje crnogorskoga pitanja bitno (ili samo) na državno, ipak, je ostavilo važnu ”crnu rupu” radi polovičnoga i nedoœljednoga rješenja. 

3. 

Cr(k)veno-bijela sprega ostaje, ipak, bjelaška, bolje reći, s njom kompromiserska i ”osavremenjena” shodno nuždevitim novim komunističkim uslovima, samijem tijem što priznatoj crnogorskoj naciji oduzima njezinu istorijsko-etničku samobitnost i što je kao čisto socijalizovanu (neetničku), u stvari, političku, kategoriju smješta u ram srpskoga etničkoga bića (naroda), kao ”dio srpskoga naroda u Crnoj Gori”, samoga bezuslovnog srpstva. Glavna zadaća im je da spriječe bilo česov pomen crnogorske samobitnosti, pa i samobitnosti crnogorske nacije (koju su, kao, priznali). Svaki pomen crnogorske samobitnosti ideološko-politički su na sva cr(k)veno-bijela zvona progonili, anatemisali, ekskomunicirali, šikanirali… 

IZBAČEN PRIDJEV CRNOGORSKI 

Nijesu upotrebljavali ni pridjev crnogorski, no su ga, đe je gođ bilo moguće, zamjenjivali sa Crna Gora. Npr. umjesto Istorija crnogorskog naroda, pišu i zbore Istorija Crne Gore, umjesto Crnogorska televizija, zbore TV Crna Gora, umjesto crnogorska država – država Crna Gora i td. Na drugoj bandi, bez zazora stalno upotrebljavaju pridjev srpski. To opravdavaju tobože komunističkim internacionalizmom, jer Crna Gora nije samo država Crnogoraca, no i ostalijeh. Kao da i Srbija nije država Srba i osalijeh naroda i nacija, pa se bez rezerve stalno koristi pridjev srpska država, čak i srpska vjera, srpska jaja, srpska svijeća, srpski badnjak, srpska Nova godina, srpki letači, Srpska fabrika stakla i td. Po toj logici ne bismo smjeli govoriti ni austrijska država, ruska država (carevina), no država Austrija, država Rusija i sl; ne bismo smjeli zboriti ni rusko-turski ratovi, no ratovi Rusije i Turske i sl. 
Iz unitarnog u višenacionalno srpstvo – Opštenita pretpostavka toga ”novoga” komunističkoga ”priznanja” crnogorske nacije je klasično, odnosno načertanijevsko-karađorđevićevsko-pašićevsko (sve)srpstvo, kao veljesrpstvo. U stvari, napravili su pomak u odnosu na klasično srpstvo kao veljesrpstvo utoliko što su prethodno ”jedinstveno, posve unitaraizovano srpstvo” legalizovali u višenacionalno srpstvo, nacionalno pluralizovano srpstvo, koje može da se dalje multiplicira po potrebi. Takvo (sve)srpstvo trebalo je da bude okosnica i osovina same Jugoslavije (vjerovatno po ugledu na sverustvo u SSSR-u). 
Mirilo se sa avnojevskim osamostaljivanjem (odvajanjem od Srbije) crnogorske državnosti samo radi toga što je bila u ramu jedinstvene, partijski unitarne Jugoslavije i što je izmaštarila u svijetu, u marksizmu i komunizmu izuzetnu lažno-marksitičku, odnosno komunistčko-partijsku dotkrinu o crnogorskoj naciji (kaodjeličku) srpskoga naroda, srpstva, pa su je etnički, narodnosno svezali za Srbe, srpstvo. Dominirala je u avnojevskoj Jugoslaviji, što se najočitije ispoljilo u zlovaktu njezinoga klimanja i oburdavanja kada je baš ona prva ud(a)rila nogom u AVNOJ. 
Crnogorsko-federalno pitanje – Druga je crnogorsko-federalna koja crnogorsko nacionalno pitanje, po ugledu na avnojevsko državno rješenje, smatra (samostalnijem) crnogorskim, odnosno crnogorsko-federalnim, a ne obavezno dvojnim, srpsko-crnogorskijem, još manje, srpskim, jer su Crnogorci posebita i samobitna nacija, sa viševjekovnom samostalnom državnošću i istorijom crnogorskom, ali gotovo da nije dirala u prethodnu srpsku etnogenezu Crnogoraca. Sa naglašenijem avnojevskim stajalištem, bila je blago oportuna spram prve, ali nikada radikalnije i dominantnije. U tzv. antibirokratskoj kadrovskoj čistki, bila je odmah razvlašćena, a njezine teze anatemisane od strane prve frakcije, koja je svoje gledište posve ozvaničila. Docnije se uglavnom opredjeljuju za suverenu, međunarodno priznatu državu Crnu Goru. 
Autohtona istoriogeneza Crnogoraca – Treća posebita struja je isticala punu autohtonu (nesrpsku) etnogenezu i istoriogenezu Crnogoraca i prije crnogorske nacije, znači, samobitnost i podrijekla i narodnosti (etničkoga bića) Crnogoraca. Bila je najradikalnija i, kao ”pomeđu nakovanja i čekića”, sve do danas, skoro, podjednako napadana od prve dvije frakcije kao ”crnogorski nacioanlistički separatizam”, zanago, misleći na ”separatizam od Srba, srpstva”, a nejasno i neodređeno mu, bez ičesove osnove, da bi ukrili svoju opterećenost tzv. srpstvom, podmeću i ”separatizam od Jugoslavije”. Naučno i opštekulturološki je podrivala, zaobilazila i surpotivila se zvaničnoj lažno-marksističkoj, odnosno komunističko-partijskoj doktrini o etničko-nacionalnom dvojstvu Crnogoraca, utemeljivala crnogorski narod i naciju izvan te doktrine, a branila se i pozivanjem na avnojevsku koncepciju. 

OZVANIČENOST CR(K)VENO-BIJELIH 

Nijesu komunisti posebito, navlaštito, ne temeljno proučavali sami crnogorski narod i naciju, niti su se bavili etnogenezom Crnogoraca, no će se docnije naći ideološko-politički kompromis i kalup (šema) da se pređašnje i zatečene tzv. podjele, tobože, najbezbolnije obostrano zameleme, zadovolje, ”odriješe” i ”prevaziđu” u jednoj novoj (izmišljenoj, od cjelovite istorije otrgnutoj i njoj nadređenoj) doktrini, suštastveno u funkciji održavanja vlasti. Ta doktrina će politički (u)dvoj(e)ne i suprotivljene strane istoga crnogorskog naroda tako ”izmiriti”, ”zadovoljiti”, čak, trajno (vječno, ”prirodno” pobratimiti, zbratimiti, sroditi, i u svojoj suprotivnosti čvrsto među se neraspu(p)čivo etnički svezati, objediniti, ujed(i)niti u jedan ”zajednički (svesrpski) rod” kao ”identični, sijamski blizanci”, ”dvije (različite, ali neautokefalne) glave u istom tijelu”, ”dvoglavi (carski) orao”, ”san o dvoglavom bijelom orlu” (obnovo Dušanovoga carstva) kao ”članovi iste, jedne familije”, ”Majka i dvije udate œćeri”. 
Ova etnička spupčenost, istost, u stvari je, baš, etnogeneza Crnogoraca koja ih etnički izvodi iz srpskoga naroda, srpskoga etničkog bića. Glavna budnost ove doktrine je da prati da li je etnogeneza Crnogoraca razdvojena od srpske, je li nesrpska, posebita, samobitna ili je to etnogeneza istoga, srpskoga naroda. Ako je riječ o prvom, onda se to ozloglašava etničkom teorijom i etnogenetskim pristupom, i ona se kudi na sva cr(k)vena-bijela zvona, a ako je drugo, onda ona ne samo da ne smeta, no je zaštićena. Uz to, riječ je o etnogenezi shvaćenoj kao plemensko-bratstvničko-familijarana genealogija (rodoslovlje) u kojoj su ključni pojmovi: istorodnost, istoplemenost, srodnost, familijarnost, bratstvo, materinstvo. 
Po cr(k)veno-bjelaškoj frakciji Crnogorci su etnički, a to znači, porijeklom i narodnošću Srbi, a nacionalno Crnogorci. Stare tzv. podjele (u ramu srpstva) je najlakše bilo površno, ospoljeno, ozloglašeno i njima nadređujuće imentovati zelenaško-bjelaškijem podjelama koje su suštinski bile politički sukobi oko prisajedinjenja Crne Gore Srbiji – državnosti, pri čemu je i ”bjelaštvo” (srpstvo) i zelenaštvo (Crnogorstvo) tu bilo uobličeno i poistovjećeno sa politikom, odnosno sa velikosrpskom prisajediniteljskom koalicijom partija (blokom), na jednoj, i sa državotvornijem pokretom, na drugoj bandi. 
Da bi izbjegavali ovo teorijsko, istoriografsko, istorijsko i naučno nedovoljstvo, neutemeljenost, doktrinarni šematizam, simetriju bez težišta, nekritičnost spram obje opcije (strane) i razdvojenost nacionalnog od etničkoga, što rezultira u tušte antinomija (ćorsokaka), nedosljednosti, apsurda i ”rogova”, legalizovali su svoje komunističko-partrijsko ideološko-političko ”presuditeljstvo” na bazi obostranoga sukobljavanja i mirenja u svojoj ”višoj” doktrini. 


NACIONALNA SAMOBITNOST DA, NARODNOSNA NE 

Sa znatnijem odocnjenjem, uoči tzv. antibirokratske revolucije, crveno-zelena struja, bolje reći njezini uticajniji pojedinci, daju ne samo odlučniju kritiku veljesrblja, no i izoštravaju antinomije (ćorsokake) komunističko-partitjske doktrine opštenito o dvojnosti Crnogoraca, ali je suštastveno njihovo kuđenje veljesrpstva ostalo nedovoljstveno. Navešćemo te njihove osnovne teze. 
I – ”Sa velikosrpskih pozicija i hegemonističkih interesa poriče se nacionalna samobitnost Crnogoraca, radi njezinog poimanja kao dijela srpske nacije” (na 9. kongresu SK CG, u prihvaćenom uvodnom referatu Marka Orlandića, navodi se i formulacija ”velikosrpsko negiranje samaobitnosti crnogorskoga naroda” /Pobjeda, 23. 4. 1988/. Ovđe se ne pominje karakteristično ograničavanje samobitnosti na crnogorsku naciju, no i na crnogorski narod, ukoliko ga je Orlandić shvatao u etničkom smislu. Samo se u diskusiji Vidoja Žarkovića, kako je objavljena u štampi, upotrebljava formulacija samobitnost crnogorske nacije šest-sedam puta). 
Iako izravno suprotivno bjelaško-komunističkom poricanju samobitnosti crnogorske nacije, i ovđe se oœeća bojažljivost i obazrivost u odnošenju na temeljnu postavku komunističko-partijske doktrine da su 

UDAR NA USTAV IZ 1974. 

U uslovima jugoslovenske krize, raspada druge i genocidno-ratnoga stvaranja treće Jugoslavije, to je i bio suštastveni i glavni razlog napada srpskijeh nacional-socijalista i veljesrba na Ustav SFRJ od 1974. koji je nastavljao duh AVNOJ-evske koncepcije rješavanja nacionalnoga i državnog pitanja u drugoj Jugoslaviji. Jugoslovenska nacionalno-državna kriza, raspad te Jugoslavije i ju-rat nastao je kada se uzdrmala i oburdavala avnojevska koncepcija njezinoga Ustava iz 1974. godišta. Praksu rješavanja crnogorskoga nacionalnog i državnog pitanja kao srpskoga, ili srpsko-crnogorskoga suštastveno nastavlja i (pro)srpski politički blok u Crnoj Gori i Srbiji, koji se sa prisajediniteljskom žestinom i crnorukaškom bezuslovnošću bori protiv državne nezavisnosti Crne Gore, čak, i putem referenduma, osporavajući joj i neotuđivo ”pravo na samoopredjeljenje (i samootcjepljenje”), a za zadržavanje državne zajednice Srbija i Crna Gora. 

SAMOODREĐENJE ISKLJUČUJE BEZUSLOVNOST 

Suprotivno tijem (velje)srpskim projektima i srbospekciji, crnogorsko (nacionalno i državno) pitanje nije dvojno, nerazdvojno srpsko-crnogorsko (”identičnih sijamskih blizanaca”), još manje, samo srpsko, no izvorno crnogorsko pitanje. Samo tako shvaćeno, njegovo rješavanje može biti dobrovoljno, slobodno, po volji naroda Crne Gore, demokratsko, referendumsko, na osnovu neotuđivoga prava naroda na samoopredjeljenje (samoodređenje), pa tek onda crnogorsko-konfederalno, crnogorsko-evropsko pitanje. Samo na taj način crnogorsko pitanje gubi dosadašnju svoju bezuslovnost unutar srpstva, odnosno veljesrpstva. 

4. 

Svi koji zastupaju čak i samo samoniklost crnogorske nacije, bez narodnosti, proglašeni su od cr(k)veno-bijele frakcije za crnogorske nacionaliste, separatiste i kolaboracioniste. Pri tome, nije važno da li se bave samo nekijem autohtonim procesom u razvoju crnogorske nacije ili njezinom nacionalnom samobitnošću nezaisno od ”etničkoga”, čak, i uopšte od narodnosne pripadnosti ili ne. Ne dozvoljava se isticanje samobitnosti crnogorske nacije, jer to zadire u pitanje crnogorskoga naroda, koji se nipošto ne priznaje, iz prostoga razloga što Crnogroci moraju biti (bezuslovno) srpske narodnosti. Važno je da se to onemogući lijepljenjem etikete ”autohtoničara” i ”etnogenetičara”, odnosno nacionaliste – separatiste. 

DVOJNOST CRNOGORACA: I NE I DA 

II – ”Veleikosrpska teza je da je nacionalno oœećanje Crnogoraca dvojako, da su oni, u isto vrijeme, pripadnici i jedne i druge nacije” (mnije se, zanago, na crnogorsko i srpsko nacionalno oœećanje i na pripadnost i srpskoj i crnogorskoj naciji). Ovđe crveno-zelena struja ocjenjuje kao veljesrpsku tezu dvojno nacionalno oœećanje Crnogoraca, tj. da ne mogu jedanak biti nacionalno i Srbi i Crnogorci, ali mogu i jesu narodnosno – nacionalno dvojni, odnosno da su Crnogorci etnički (narodnosno) Srbi, a nacionalno (neetnički) Crnogorci. Tijem su i dalje ostali u ramu svesrpstva, samo što ističu njegovu nacionu pluralnost i različitost. 
Prijethodni prigovori se odnose i na ovu kritiku veljesrblja. Komunisti samo štite Crnogorcima ono što su im oni priznali, naciju, a ostalo, također od njih ozvaničeno, prepuštaju Srbima – crnogorsku narodnost, pa se onda čude, i proglašavaju veljesrpskijem nacionalizmom, kada ovu njihovu udvojenost drugi naglašavaju kao dvojstvo Crnogoraca na Srbe i Crnogorce. Ako su se iz jedinstvenoga srpskog etničkoga bića mogle razviti dvije posebne nacije: srpska i crnogorska, onda se i crnogorska može duplirati: na onu svijest i oœećanje o pripadanju srpskom etničkom biću i svijest i oœećanje koje pripada crnogorskom (neetničkom) biću. Ako je stvarno tačno da su Crnogorci srpskoga etničkog bića, onda je to nemoguće istisnuti i iz crnogroske nacionalne svijesti; nijesu se svi morali uobličiti onako kako su za 50 godina propovijedali komunisti. Oni se doktrinarno, više verbalno, ograđuju od veljesrblja, ali mu ne poriču temeljnu pretpostavku o dvojnosti Crnogoraca, da su etnički Srbi, a nacionalno Crnogorci, što i sami priznaju i što je postulat njihove doktrine. Nije suštinski problem u tome što će se doktrinarno nešto proglasiti veljesrbljem, a nešto crnogorskijem nacionalizmom, no da li je ta sama dvojnost Crnogoraca istorijski samobitna; je li ta srpska svijest i srpstvo u Crnoj Gori stvarno etnička ili ne; je li samobitna, ili je interpolirana i indoktrinirana svijest. Oni ne poriču dvojnost ili trojnost, pluralitadnost tzv. srpstva, no samo crnogorske nacije koja je i po njima dio srpstva, samo što ne dozvoljavaju da se to odnosi i na samu naciju, jer bi se tijem udvajanjem raščerečila. Riječ je o još nekritikovanoj, i (in)doktrinarnoj, ”dvojnosti crnogorske svijesti i bića” i temeljne pretpostavke od koje su pošli i sami komunisti – tzv. srpstva kao veljesrpstva. 

MLADA ILI STARA, ALI SRPSKA NACIJA 

III – ”Velikosrpska je tvrdnja da do 1918. nije ni postojala crnogorska nacionalna svijest i crnogorska nacija, no je tobož docnije kroz revoluciju došlo do njezinog formiranja”. 
Ovo je samo skrovitija (stidljivija) forma za onu nacionalističku tvrdnju da su crnogorsku naciju izmaštarili i oktroisali komunisti, te da i ne može biti ni samobitna, ni nacija. I ovo je samo izraz postulata o dvojnosti svijesti i bića Crnogoraca. Nije glavni problem u tome da li je crnogorska nacija ”mlađa” ili ”starija”, no je li ona uopšte etnički srpska; ako je crnogorska nacija etničlki srpska, onda nije odlučujuće je li ”mlada” ili ”starija”, jer je u oba slučaja etnički srpska. Stvar se zakukuljuje, jer po postulatu komunističko-partijske doktrine isto je reći: crnogorska nacija ili srpska nacija u Crnoj Gori, iliti crnogorska nacija srpskoga naroda (u CG) aliti crnogorska nacija (u ramu) srpstva oliti srpska crnogorska nacija. 

VELJI TOTEM VELJEGA RODA VELJE MATICE 

– Teza da je crnogorska nacija mlada je ne samo nacionalistička, no suštastveno ništiteljska, genocidno-asimilatorska, posrbiteljska, što doslovno znači imperijalno srpska iliti veljesrpska, radi ostvarenja načertanijevskoga programa Velje Srbije koji je prvo morao predviđeti i raditi na posrbičavanju okolnijeh naroda i država (prije i s vrhu svega Crnogoraca i Crne Gore, kao dotadašnjega favorita Pijemeonta ujedinjenja), kao ideološkoj pretpostavci za zidanje Velje Srbije, legalizovane i legitimizovane kroz obnovu Dušanovoga carstva – toga Veljega Totema svetosrpstva, zajedničke svetos(l)avske pogače Velje Matice i O(ta)činstva koja brine, usrećuje i ”duhovno” ujed(i)njava sve brats(tvenič)ke pripadnike Veljega Roda. Srpski osvajački nacionalizam je konačno zacrtao uobličavanje srpske nacije u tzv. srpstvo, odnosno imperijalno srpstvo kao veljedržavni srpski projekat (kao ideološko-politički široki, carsko-patrijaršijski ram /obnova Dušanovoga carstva i Pećke patrijaršije/, za ostvarivanaje Velje Srbije i njezine proširene, najveće drugačice, zvane Jugoslavije). 

SRPSTVO JE IMPERIJALNI OKLOP SRPSKE NACIJE 

– Znači, umjesto da tok oslobađanja Srbije i Srba ide u skladu sa procesom oslobodilačkoga samokonstituisanja srpske nacije, od samoga početka je on birokratsko-hatišerivsko-janičarski preproveden u nečesovo apstraktno, široko, taj(e)(anstve)no, (etnički posošeno) galimatijasno, veljedržavno-crkvotvorno-vjersko, svetosavsko, gotovo metafizičko, ”nadnacionalno”, ”višenacionalno”, zanago, nacionalističko srpstvo, u stvari, srednjevjekovno imperijalno srpstvo, odnosno veljesrpstvo; bolje reći, veljesrblje kao nacionalistička (suštastveno feudalna) osnova srpskoga veljedržavlja, veljecrkovlja, veljejezikoslovlja. Od toga se komunisti, kako bijeli tako i zeleni, nijesu ot(a)r(a)sili, ni do danas. 

VIŠENACIONALNOST SRPSTVA JE VELJESRPSTVO 

– Međutijem, čim se prisustvo srpske svijesti i srpstva u Crnoj Gori kritički ne preispituje, no se to proglašava ocrnjenijem, pa i crnijem crnogorskijem nacionalizmom, etnogenetikom, tabu temom, odnosno ”opasnijem zabranom”, ”minskom zonom” uz naznaku ”opasno po život”, onda je logično i sljedovateljno da je ta svijest, bitno kao ideološko-politička, zaisto bila prisutna od Načertanija, kralja Nikole, prve Jugoslavije, pa, evo, sve do sada. 
Ako je zabranjeno ispitivatiti srpsku svijest i utvrđivanje njezinoga stvarnog bića, uslova, uzroka, pobuda, unutrašnjega značenja, smisla i cilja u stvarnom društveno-istorijskom kontekstu, onda je prirodno da se ona legalizuje i legitimizuje, pri(h)vati kao takva, kao tobožnja srpska etnička svijest, u svom ”prigotovljenom liku” bude glavni osnov bezuslovnoga ujed(i)niteljskoga prisajedinjenja i preuzme, nastavi kao ”tradicijska svijest” iz prve Jugoslavije u kojoj se crnogorska posebitost opštenito, pa ni nacio(nal)na, nije priznavala, niti smjela (s)pomeneuti, a kamo li isticati ili proučavati. Tada je, čak, izgubila i svoje ime Crna Gora u provinciju, pokrajinu obnovljenoga Dušanovoga Carstva, docnije u tzv. banovinu srpstva (bjelaški izvršitelji ujed/i/njenja nijesu ni krili da je to prisajedinjenje, jer se radi o ujed(i)njenju srpstva čiji su đeličak i Crnogorci i Crna Gora). 
Komunisti su učinjeli jedinu ”korekciju” toga tobože tradicionalnoga srpstva tako što su, htjeli to priznati ili ne, u ramu njega utvrdili i postojanje crnogorske nacije kao socijalizovane, neetničke, u stvari, političke kategorije i tijem samo upotpunili višenacionalnost srpstva, a to znači, svesrpstvo iliti veljesrpstvo. 

LEGALIZACIJA ”TRADICIJSKOGA” SRPSTVA JE VELJESRPSTVO 

– Komunisti su prihvatili, nastavili i legalizovali zatečenu neautentičnu, bitno interpolizovanu i indoktriniranu, zanago, neetničku, nadetničku ”srpsku svijest” i tzv. srpstvo kao postulat, kao opštenitu zabludu, tobožnju etničku svijest u koju se ne može dirati, pa je i očekivati da se ona objektiviztuje i formalizuje kao opšte javno mnjenje o Crnogorcima kao Srbima, iako je to bio, navlaštito već od Načertanija, programirani proces posrbičavanja Crnogoraca, koji je potrebito suštinski shvatiti kao i ostale procese (p)otuđivanja na južnoslovenskijem prostorima: germanizacija, italijananizacija, mađarizacija, rusifikacija, islamizhacija i sl. Toga radi se, sve do danas, zazire ili jednostavno suminjuje ozbiljnije prourčavanje samoga Načertanija kao svsrpskoga, veljesrpskog vanjsko-političkog programa i opštenito prirode srpske svijesti i tz. srpstva u Crnoj Gori. 
Bezuslovno su pri(h)vatili tzv. srpstvo kao imperijalnu ideju bezuslovnoga, apsolutnog srpstva kao veljesrpstva. 

SAMOBITNOST CRNOGORSKE NACIJE JE PLEONAZAM 

Prosto je nevjerovatno kako se mogla, u takvoj konfuznoj barijeri, zapretati tako jednostavna istina da je sintagma ”samobitnost crnogorske nacije” u stvari pleonazam, jer je svaka nacija, ako to jest, samonikla, tj. ukoliko je nije neko spolja (vještački) ”iskonstruisao”, ”oktroisao”. Takvu potrebitost za isticanje sopstvene samobitnosti nije imala nijedna druga jugoslovneska nacija. Shvatanja o ”oktroisanju” crnogorske nacije i jesu skrivene pretpostavke onijeh koji poistovjećuju zastupnike autohtonosti crnogorske nacije sa ”etnogenetičarima-nacionalistima-separatisti ma”, i to ”separatistima od srpstva”. Poricati njezinu samoniklost i ocjenjivati je kao naci(onali)zam-separatizam suštastveno znači proglašavati nacionalističko-separatističkom cjelokupnu nacionalnu istoriju Crnogoraca, koja se, kroz svoje istorijsko (samo)konstituisanje, ”normalno odvaja” od srpske i drugijeh nacija, zanago, i od tabuiziranoga i totemiziranog srpstva kao suštinski veljesrpstva. To i jest pretpostavka cr(k)veno-bijele frakcije. Srbo-crnogorski nacion – To što se docnije (danas) desilo da se Srbo-Crnogorci izjašnjavaju kao nacionalno Srbi nije zbog poricanja crnogorske nacije, koju su štitili komunistički partijci, no radi opštega, pa i komunističkog mnjenja da su Crnogorci etnički Srbi, a navlaštito kada je propala komunistička dotkrirna o crnogorskoj naciji zajedno sa marksizmom i komunističkom Jugoslavijom. To je ono što crveno-zeleni nijesu shvatili; polazili su od ubjeđenja da će vječno vladati i uspijevati održavati ravnotežu na opasnoj klackalici srpsko-crnogorskoga dvojstva: narodnosnoga (etničkog) i nacionalnog (neetničkog). Nijesu, a ni danas, shvatili dubinu, naučnu utemeljnost, trajnu nuždevitost i opravdanost nauke o samobitnosti Crnogoraca, niti utemeljenost crnogorske nacije izvođene iz samostalne, posebite, osobite samoproizvodne povijesti crnogorske, konkretnoga istorijskog totaliteta, nezavisno od komunista i od njihove doktrine o Crnogorcima. Takvo shvatanje oni odbačaju, jer su izmišljali doktrinom o nacionalizmu crnogorskom, a i nijesu mogli, nijesu imali kapaciteta da izađu iz horizonta svoje partijsko-komunističke doktrine. Tako je ispadalo da bez komunista, odnosno njihovoga priznanja posebitosti Crnogoraca ”na pola koplja” ne bi ni bilo crnogorske nacije, pa su Crnogroci trebali da im za to miritaju. Nije onda čud(n)o što su se srpski nacionalisti, odnosno odomaćenom i dozvoljenom terminologijom, velikosrbi okomili baš na to da su komunisti izmislili crnogorsku naciju. 

5. 

Međutijem, kada se tajno programirano i ostvarivano posrbičenje Crnogoraca načelno nekritički prihvatilo, odnosno ozvaničilo kao tobožnja ”tradicistička svijest Crnogroraca”, stvoreni su uslovi ne samo da se ona jednostavno i objektivizuje i formalizuje kao legalna i legitimna, no i kao bezuslovna, apsolutna, kao zvanično veljesrpska, te se teško mogla dovoditi u pitanje izvan radikalnijega kritčkog stajališta i pristup(išt)a, a što se upravo ozvaničilo kao najteža neprijateljska djelatnosti. 
Jednostavno se svako kritičko stajalište pobija pozivanjem na već posrbičenu, indoktriniranu ”tradicionalnu” (načertanijevsku) srpsku svijest i srpstvo u Crnoj Gori i šire. Citiraju se već interpolizovana, posrbičena mnjenja pojedinijeh, posebno, znavenijih Crnogoraca, grurpa i slojeva, pa se obavezno zbori da su oni bolje znali o sebi, što su, ko su i odakle su, no mi što zborimo o njima. To je popularna, ali i u ”nauci” i publicistici korišćena, metoda ”hrestomatskog spomenara” ”pomena srpskoga imena u Crnoj Gori” u stilu Vasilija Đerića i njegove kopije Crnogorci o sebi. Tada se kritičarima posrbičenja Crnogoraca jednostavno odgovara da se Srbi ne mogu posrbičavati, i da je to isto kao sintagma ”kvašenje vode”. 

BJELAŠKO SRPSTVO JE VELJESRPSTVO 

Bjelaši su ona struja i snaga, koja je, ojunačena bezuslovnijem ujed(i)njenjem, preoblikovala ”tradicijsko srpstvo” u Crnoj Gori (koje je bilo apstraktno, maglovito, nejasno poimano kao srednjovjekovni crkovno-vjerski, patrijaršijski i nemanjićko-carski ram) u srpstvo sa kojim su se oni i poistovjetili, i tijem kategoriju Srbin ozvaničili kao velikosrbin. Pod bjelašima podrazumijevam i ondašnje komuniste, koji su imali identičan stav kao i desni bjelaši. Tada su i ”desnica i ljevica imali isto gledište na nacionalno pitanje – pogrješno”. Na osnivačkom kongresu (1919) i na Vukovarskom kongresu, godinu poslije, prihvaćena je teza o ”jednom jedinstvenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca”. Tada se smatralo da su Crnogorci Srbi, pa tvrdnja da crnogorska nacija nije ni postojala do 1918. u stvari znači da tada nije priznavana, pa po ovijem shvatanjima nije ni postojala, što objektivno ne znači da se nije već (p)odvno samokonstituisala. O tome stvaranju uslova legalizacije ”tradicijske srpske svijesti kod Crnogoraca” kao etničke, narodnosno-nacionalne, a tijem i kao velikosrpske, zbori znaveni prisajedinitelj Jovan Đonović: ”Omladinci su osetili da je nastao momenat da se obračunaju sa prošlošću i otovreno izađu sa svojom velikosrpskom politikom” (Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910, Beograd 1939, 54, 74, 213, 214.) 

SUVIŠNO UDVAJANJE SRPSTVA 

– Ovi navod J. Đonovića objektivno ukazuje na: 
a) sazrelost političkog trenutka za neposredno izvršavanje svoje nače rtanijevske posrbičavane politike po biogradskom diktatu; 
b) na ”obračun s prošlošću”, što znači da takva tzv. ”srpska svijest i srpstvo” u Crnoj Gori nijesu bila tradicionalna, da je prošlost Crne Gore dolazila u sukob sa takvom apsolutntom i bezuslovnom programskom idejom; 
c) na otvoreni – prisajediniteljski, ali i posve doœljedni, bez sustezanja, odnosno s nacionalnim ponosom – prelaz (”skok”) sa bezuslovno legalizovanoga (”tradicijskog”) imperijalno-bezuslovnoga srpstva na veljesrpstvo, to jest na ”logično” poistovjećenje srpstva i velikosrpstva. Jer, ako su Crnogorci zaisto narodnosno-nacionalno (etnički) Srbi, nema nekijeh suštastvenih razloga da se razdvajaju (seciraju) ”identični sijamski blizanci”, da se dupliraju kao posebne individualnosti srpstva, da postoje ”dvije srpske države” (naličan proces se odvijao i nakon tzv. antibirokratske revolucije, sa punim ozvaničenjem srpstva kao veljesrblja) i najvažnije 
d) da je srpstvo po svojoj suštastvenosti (kako je načertanijevski i državno zamišljeno) zapravo imperijalno srpstvo, čije se državno jedinstvo može ostvariti samo veljesrpstvom koje zahtijeva bezuslovnost i prisajediniteljstvo. 

GENOCIDNOST SRPSTVA 

– Širi, dublji, (samo)uništavajući, (samo)genocidni smisao odluka tzv. Podgoričke skupštine i opštenito bezuslovnoga ujed(i)njenja i prisajedinjenja oslikao je potpre(d)œednik te Skupštine Savo Fatić, inače predstavnik socijalista-komunista, izjavom u zapisniku od 14/27. 11. 1918: ”Ja vas molim, gospodo, da ostavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njene političke istorije ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi”! (i sam Fatić pretpostavlja da su Crnogorci postali Srbi u njihovoj političkoj istoriji od 1918, znači, riječ je o političkim Srbima, o Srbima za potrebe ujed(i)njenja, odnosno prisajedinjenja tzv. srpstvu). 
Udomazećena srpska svijest i srpstvo morali su se stalno ”potvrđivati i dokazivati” u prvoj Jugoslaviji, pa čak i prilikom polaganja zakletve kralju. To se bitno nastavilo i u drugoj Jugoslaviji. Kada se gođ štitila komunističko-partijska doktrina ujedno se koristio svaki, pa i najmanji povod da se ”srbuje”, da se uporno ponavlja da su Crnogorci (etnički) Srbi, da se žigoše svako proučavanje samobitnosti Crnogoraca i njihove istorije kao ozloglašeni separataizam (od srpstva). 

SVI SU SRBI, PA I CRNOGORCI 

Ta opštenita zabluda, u stvari, programski i propagandno indoktrinirano mnjenje se odomaćila, odomazetila i temeljilo na propagandno raširenom ”načertu” (na čitavom južnoslovenskom prostoru) da postoji jedan jedinstveni srpski narod su tri imena: Slovenci, Hrvati i Srbi. Širila se uspješno propaganda, udžbenička i druga literatura, razne mape po kojima postoje: Srbo-Slovenci, Srbo-Hrvati, Srbo-Maćedonci, čak i Bijeli Srbi (u Rumuniji), da su Srbi i duboko u Bugarskoj. Ako se uspijevalo da sve tretiraju kao Srbe, onda nije ničesovo čudo što su se i Crnogorci smatrali Srbima i što su oni to dobrijem dijelom prihvatili, ali ipak kao pripadništvo nečesovom apstraktnom, nadnacionalnom, višenacionalnom srpstvu, prije svega, kao ideologiju obnavljanja Dušanovoga carstva i kao formu oslobađanja, povezivanja i prisajedinjenja Južnijeh Slovena. Na tome je izvršena i Vukova i opštenito jezička reforma čija je osnova da ”jedinstvenom (srpskom) narodu” odgovara i jedinstveni tzv. jezik srpstva. Svi su se docnije, na vrijeme, (o)trsili te zablude, osim Crnogorci, pa ni kada su i sami shvatili i priznali da Hrvati, Slovenci i Srbi nijesu jedan narod. 
Međutijem, iako su razureni temelji takvoga mnjenja, i dalje opstaje njegova nadgradnja u formi srpstva, proširenoga srpstva – jugoslovenstva, ujed(i)njenja, jedinstvene države, jedinstvene SPC (za više naroda), jedinstvenoga tzv. jezika srpstva. 

”UZJAHALI NA REP BJELAŠA” 

Vavijek kod njih ostaje nečesovo zaklinjanje u ”bracke odnošaje između Crnogoraca i Srba, Crne Gore i Srbije”, iako cjelokupna povijest Crne Gore ukazuje da su ta odnošenja pomeđu njih bila više zla i loša, no dobra; vazda oœetljivi, veoma obazrivi i prijemčivi za ograde i pravdanje od metodološko-veljesrpskoga metoda nametanja izmišljenoga tzv. antisrpstva, srbofobije i ukletoga separatizma. Stalno su komunisti, obje boje, zazirali da im se ne prigovori zelenaštvo, zelenaški separatizam, iako su svi redom od strane veljesrblja proglašavani separatistima čim su i malo zastupali interese Crne Gore protiv prisajediniteljstva. Svi su oni podlegli bjelaškoj propagandi koja je do zla boga ocrnjela i anatemisala zelenaše, kao najopasnije protivnike onakvoga ujed(i)njenja, odnosno sve koji su zagovarali bilo česovu samobitnost Crnogoraca i koji su iskali da se Crnogorci i Crna Gora samoodrede, samoopredijele. Svi su i isticanje crnogorske posebitosti i pravo na samoodređenje smatrali da je ”srozavanje na zelenaštvo”. To je još uvidio i dr Vukašin Marković, prvi komunista koji je uspostavljao saradnju i jedinstvo sa zelenašima i ukazivao da su u pravu, navlaštito, što su bili za nezavisnu državu Crnu Goru: ”Što ste vi, crnogorski komunisti, uzjahali na rep bjelaša i nikako da se skinete s njega, to je druga stvar” (Jagoš Jovanović, Orao na Janiku, Kosmos, biblioteka Istorijski roman, knj.12, Beograd, 1963.) 
Toga radi i onda kada se vrši najradikalniji proboj u srpstvo kao veljesrpstvo, kao što se to čini u suverenističkom pokretu i zvanično-opredijeljenom politikom ovdašnjijeh partija na vlasti, ipak, ostaje kao sudbinska načertanijevska œenka vazdašnje spremnosti za ograđivanje od tzv. antisrpstva, srbofobije, i za neki sve elastičniji oblik državnoga zajedništva (potonji prijedlog o uniji Srbije i Crne Gore dobro ukazuje užilištenost bezuslovnoga srpstva i srpsko-crnogorskoga zajedništva, ali i odbijanje i takvoga prijedloga od strane anatisuverenističkoga bloka prosočava da mu nije suštiski razlog zajedništvo, no anticrnogorstvo – nepriznavanje suvereniteta crnogorskoj državi). 
Temeljna pretpost 

KOMUNISTI NAJTVRĐE JEZGRO BJELAŠA 

Tačno je, npr. da su i socijalisti-komunisti imali rečenu opštu zabludu, dok nijesu izmijenili svoje prijethodno pogrješno stajalište, da su ”u početku bili dio najtvrđega bjelaškoga pokreta” (Š. Rastoder) da su svi načelno prihvatili odluku Podgoričke skupštine i da su se, u sklopu dobrovoljačkijeh odreda tzv. Omladine, odlučno borili protiv svakoga ”separatizma” (od srpstva). Toga radi nije čud(n)o što i neki komunisti, koji prihvataju komunističko-partijsku dotkrinu o crnogorskoj naciji, ističu da su se Crnogorci oœećali Srbima i do 1945, što će reći da je izraz mlada nacija samo eufemizam za izmišljenu naciju, ili na hitanje stvorenu u revoluciji; da to nije porekao ni AVNOJ. Tako samo komunističko polazište i njegova osnovna pretpostavka omogućavaju da se apokrifno i kameleonski provukuje srpstvo kao veljesrblje. Da i ne zborimo o aktuelnoj situaciji, u kojoj se takva svijest smatra i samom srpskom nacionalnom sviješću i bićem. To je samo jedan od antinomija i ćorsokaka same nedovoljstvene komunističko-partijske doktrine o Crnogorcima i crnogorskoj naciji. Radi toga su i nemoćne rečene kritike veljesrpstva crveno-zelenaške struje, unutar te doktrine. To je t(r)ajna bolijest komunističke doktrine čiji korijeni i razlozi nijesu jasno istraženi i objašnjeni. U suštini, to je bolijest samoga nekritički prihvaćenog i naturenoga srpstva kao veljesrpstva od kojega se komunistička doktrina obje frakcije i njihovi sljedbenici nijesu mogli otrsiti ni do danas.


6. 

IV – ”Velikosrpska je teza o upornom veličanju Podgoričke skupštine, uprkos jasnijem ocjenama toga istorijskoga čina koje je dao osnivački kongres KPCG” (ove i prijethodne tri ocjene objavljene su u Pobjedi od 17. 2. 1988) 
Ova potonja veljesrpska teza, kako je ocjenjuje sama crveno-zelena struja, samo je posljedica i dosta logična implikacija prijethodnijeh veljesrpskijeh teza, opštenitih pretpostavki i polazišta komunističko-partijske doktrine o Crnogorcima koja u sukobu sopstvenijeh frakcija ispoljava svoje nedovoljstvo, neodrživost, bitne antinomije i zaoštrenu ambivalentnost. 
Ti ćorsokaci se ne mogu odriješiti i prevazići dok se gođ ostaje u ramu te doktrine i njezinih polazišta: samoga legal(izovano)nog i legitim(izova)noga imperijalnog, bezuslovnoga (apsolutnog) srpstva kao veljesrpstva, i obrnuto, i neraspučivo š njim, samoga legal(izova)noga i legitim(izova)nog imperijalnoga bezuslovnog (apsolutnoga) ujedinjenja. 

BEZUSLOVNO SRPSTVO – OSNOV ZAJEDNIŠTVA 

Međutijem, ni jedno ni drugo, ni ujed(i)njenje ni srpstvo nema(ju) ni legalitet ni legitimitet iz prostoga razloga što su sve tri Jugoslavije (i njezin četvrti odlivak), zajedno sa jedinstvenijem imperijalnim srpstvom, utemeljene na sili, u klasičnom ratu u kojem se ratno nasilje pretvara(lo) u revolucionarno nasilništvo za razur jednoga (bezuslovna kapitulacija) i nametanje drugog režima (pobjednički diktat), kojim se stvara(lo) i održava(lo) imperijalno, bezuslovno (apsolutno) ujed(i)njenje, imperija po ratno-političkom programu (ideji stvaranja ”nove” Srpske imperije i imperijalnoga srpstva u njoj). Svi dosadašnji likovi ujed(i)njenja nesporno su se ostvarili u klasičnim ratovima, a sami njihovi nosioci, realizatori i protagonisti izričito ističu, priznaju i imentuju te ratne uslove i sam čin ujed(i)njenja revolucijom (bjelaši su je zvali revolucijom samo poradi toga što je njom ostvaren politički program jedinstvenoga srpstva u Jugoslaviji, jer se druge revolucionarne promjene nijesu događale). 
Komunistička Jugoslavija je i zvanično nazivana socijalističkom revolucijom u formi NOR-a. Treća Jugoslavija je stvarana zvanično i demagoški kroz tzv. antibirokratsku revoluciju koja je dovršena u ju-ratu, a četvrti njezin odlivak kroz ratnu kapitulaciju Srbije, nametnutu od članica NATO-pakta i po diktatu svjetskijeh sila, isto kao i prva, tzv. versajska Jugoslavija. 
Znači, rat i(li) revolucija, odnosno imperijalno nasilje su osovina i stožer svijeh likova zajedništva sa Srbijom. Nezavisno od toga da li to imentujemo ratom ili revolucijom, iliti pre(vr)t(var)anjem ratne sile u revolucionarno nasilje za usrećivanje drugijeh, iliti obrnuto, pretvaranjem revolucionarnoga nasilja u ratn(ičk)o nasilništvo, to samo po sebe oduzima i poriče legalitet i legitimitet i bezuslovnoga imperijalnog ujedinjenja i bezuslovnog (imperijalnoga) srpstva, koji se zasnivaju samo na osvajačkom nasilju, sili, teroru, pritiscima, ucjenama iznutra i izvan. Što više, to dovodi do kritike i neumitnosti ujed(i)njenja i njegovoga razloga postojanja, kojim se ono pravda(lo), i osnovanosti same revolucije. Nužda ujed(i)njenja i njegova revolucionarnost, kojim se često opravdava ujed(i)niteljsko prisajediniteljstvo (kao npr. Dimo Vujović), prosočava se kao nužda nasilništva, kao imperijalno nasilništvo, kao politika svršenoga čina, zavjere i prijevare kojima se i izvršava samo ujed(i)njenje. Tijem se imperijalno klupko odmotava do kritike i samoga takvog ujed(i)njenja i samoga takvog srpstva, do koje nije dolazilo ni bjelaštvo, ni komunistička doktrina opštenito, nijedna njezina struja, frakcija, pa ni Osnivački kongres KP CG, kako se ističe u gornjoj crveno-zelenoj tezi. 
Do toga je samo dosezalo zelenaštvo, koje je obostrano, odnosno od svijeh progonjeno, anatemisano, etiketirano najgrđijem i najopasnijim političkim ocjenama, vazda, kao izdajničko-nerpijateljsko djelovanje, a najviše i s vrhu svega, smrtonosnijem ”separatizmom”, prije svega, od srpstva i jedanak i ujedno od ujed(i)njenja, južnoslovenstva, toliko papagajski zaglušujućijem i odzvonjavanjem sa visokijeh bijelo-cr(k)venih svetosavskijeh zvonika, i to neprekid(a)no: od Ilije Garašanina, preko sve tri Jugoslavije, njezine četvrte (od /za/blještujućega bjelaštva) posve izblijeđene i umanjene kopije, do danas, do antisuverenističkoga pokreta za prvo(bi)tnu, krajnje rezervnu, drugačicu Male Velje Srbije, tobože, pod koprenom evropske zajednice Srbije i Crne Gore, onako kao što je i miloševićevska ratna politika istupala pod velom Moderne Federacije (čitaj: federalizovane Velje Srbije iliti federalizovanoga svesrpskog unitarizma – imperijalizma). 


BEZUSLOVNOST I PRISAJEDINITELJSTVO 

Toga radi i jesu vazda imperijalno-bezuslovne i prisajediniteljske, a nijesu niti su mogle biti uslovno, dobrovoljno, znači, samoodređujuće, slobodno državno zajedništvo. Pošto su svi dosadašnji likovi ujed(i)njenja bili bezuslovni, imperijalno apsolutni, to je samo po sebi, apriori, unaprijed isključivalo bilo česovu alternativu i tzv. uslovno ujedinjenje. 
Bezuslovno ujed(i)njenje (po svojemu pojmu) isključuje svaku dobrovoljnost; tu postoji samo vanjska pobjednička imperijalna (bezuslovna) volja i njezini domaći izvršitelji, što će reći, unutrašnji transmisioni, satelitski, prisajedinitelji, na jednoj, i njima suprotivljena domaća legalno i legitimno ustanička, otporbena, oslobodilačka volja, na drugoj bandi (to je njezina suština, a imentuje se raznijem izrazima, kao npr. odmetnički pokret, komiti, zelenaši, separatisti i td.). Drugijem riječima, postoje samo: okupacija, kapitulacija, aneksija, na jednom, i okupirani, kapitulirani, anektirani, na drugom boku. Suštastveno je riječ o nepomirljivom sukobu (a ne tzv. podjelama unutar srpstva): klasičnoga osvajanja i oslobađanja, o osvajačima i borcima za slobodu. Isključen je svaki legalitet i legitimitet bezuslovnoga ujed(i)njenja, izuzev imperijalno-nasilničkoga ”prava jačega i veljega”, koji legitimitet nalazi još samo u srpstvu, objedinjavanju (sve)srpstva koje legalizuje u veljesrpstvo, pa tijem, opet, gubi svoj legitimitet. 

”DEMON (SRPSKOGA) JUGOSLOVENSTVA” 

Radi toga je u bitiju (i) gotovo suvišna priča i nadmetanje oko toga: je li Podgorička skupština demokratska, po dobroj volji, izraz volje naroda; je li legitimna ili ne; je li većina (i kolika) ili nije bila protiv takvoga prisajedinjenja i ujed(i)njenja. Takva istraživanja i ocjene imaju smisla samo ako doprinose uviđanju suštastva samoga ujed(i)njenja kao bezuslovnoga i njegovog nuždevitoga sredstva i metode – prisajedinjenja. Unitarno ujed(i)njenje 1918. godišta samo je prvo(bi)tni, prototipni lik (”idealni tip”) ostalijeh njegovi drugačica (ujed/i/njenja), sve do danas. 
Ujed(i)njenje je i kao pojam i kao istorijska kategorija opštenito i po sebi bezuslovno prisjediniteljsko ujedinjenje, ili unitarizam. Ono je po svojoj prirodi ujednjenje, što će reći, u jedno metnuti, ujedniti, učiniti jednim, tj. unitarnim, a jedanak, kako mu prvi dio ove složenice (ujed) ukazuje, znači da je zmijski i zvijerski ujed imperijalne, kako obiknuto zbore, srpske hegemonitičke gladi zada t onijema koji se ujednjuju. Ujed(i)njenje, kao takvo, je sinonim za bezuslovno prisajediniteljstvo, a ne samoodređenje, ravnopravno udruživanje, koje podrazumijeva slobodne subjekte koji samostalno vrše izbor i odlučuju na osnovu sopstvenijeh interesa i razloga. Baš to neotuđivo pravo (istorijskoga i državotvornog) naroda-nacije na samoopredjeljenje uporno se kroz sve oblike državnoga zajedništva sa Srbijom anatemisalo kao separatizam, tako da je i u drugoj i trećoj Jugoslaviji to pravo bilo najobičnija izmišljotinja i demagogija, koju je svako dobro platio, ako nije htio da pristane na nju. Umjesto interesnoga povezivanja, udruživanja, prije svega, na ekonomsko-tržišnim osnovama i odnosima, kroz sve likove državnoga zajedništva sa Srbijom, a to znači jugoslovenstva, Jugoslavije i njezinih kopija, neprekidno i silovito forsira(la) ”prvo(bi)tna (nasilna) akumulacija političkoga jedinstva”, jugoslovenstva, ujed(i)njenja, ”bratstva i jedinstva”, ”zajedništva”, tj. autoritarno, dekretisano i silovito ujed(i)niteljstvo, koje može da postoji samo dok je dobro posošeno na vojnoj i drugoj sili. U prvoj Jugoslaviji je to bio neposredni vojno-policijsko-žanarmerijski zvani bijeli teror, koji je morao da uvodi i monarhističku diktaturu Aleksandra Karađorđevića da bi spasio Jugoslaviju od demokratije i nacionalnoga pluralizma. U drugoj Jugoslaviji je to bilo: harizmatični (doživotni) vođa (revolucije), ”demokratski centralizam” (zvani još ”diktatura proletarijata”), UDB-a, KOS i centralistička JNA. U trećoj Jugoslaviji je to bio također harizmatični vođa Slobodan Milošević, JNA, docnije VJ, UDB-a, KOS, policija, podzemlje, organizovani populizam. 
Iako je tokom trajanja Jugoslavije zvučala oporo, kao izraz nezad 

OSLOBOĐENJE KAO PRISAJEDINJENJE 

Južnoslovenstvo je pretvoreno u državno jugoslovenstvo, odnosno ujed(i)njenje koje je odocnjelo izvršeno, odnosno neprimjereno kopirano, po uzoru na neke evropske nacionalne revolucije u kojima se tvorila i objedinjavale (jedno)nacionalna država po znavenom ondašnjem građansko-nacionalnom načelu: ”Jedan narod, jedna država, jedan kralj, jedno nacionalno tržište, jedna kultura, jedan jezik, jedna crkva” (češće pominjana Italija i mnogo češće italijanski Pijemont i pijemontizam, te borba oko pijemontske uloge u ujedinjenju, što je kralja Nikolu, Crnogorce i Crnu Goru uništilo u nadmetanju ko ima preimućstvo u ujedinjenju tzv. srpstva i južnoslovenstva). Upravo se romantičarski zanos za zajedničko i jedinstveno južnoslovensko oslobođenje, kao velja šansa, u vaktu nacionalnih revolucija i narodnih (kulturnih) preporoda, i u njihovoj formi, počelo manifestovati (i) kao ideja zajedničkoga južnoslovenskog narodnosno-nacionalnoga pokreta. Kod Hrvata se, u doba hrvatskoga narodnog preporoda, javila u formi ilirskoga pokreta, ilirizma, shvatanja da su svi Južni Sloveni, pa i drugi, ilirskoga podrijekla i roda. Kao antiteza ilirizmu, kao obrnuti ilirizam na srpskom centrumu, osovini i pijemontizmu, javlja se srpstvo, po kojem su ”svi srpskoga podrijekla i roda”, a koje se, navlaštito od Načertanija (kroz njegov princip ”jedinstva naroda”, njegovoga objedinjavanja i pripojenja ”srpskom centrumu”) ideološko-politički širi i nadodaje u srpsko jugoslovenstvo. Srpsko jugoslovenstvo (ujed/i/njenje) je prošireno srpstvo, odnosno veljesrpstvo, kao što je Jugoslavija proširena Velja Srbija, ”optimalni državni ram za srpstvo” i priljubljenje drugijeh oko njega. Tu su korijeni tzv. srpskoga jugoslovenstva i srpske Jugoslavije. 

7. 

Pretvaranje južnoslovenstva u (državno) jugoslovenstvo i stvaranje jedne jedinstvene (unitarne) države Jugoslavije od različitijeh i posebitih naroda, nacija podrazumijevalo je i zapovijedalo da se političkim programom propagandno stvori (javno) opštenito mnjenje o postojanju tobože ”jednoga jedinstvenog, istog naroda” su tri različita imena, tri plemena Srbi, Hrvati i Slovenci, koji se ujedinjuju u jedinstvenu državu kao Srbi, Srbo-Slovenci, Srbo-Hrvati (Srbi svi i svuđe). 

UNITARISTIČKI NACIONALIZAM UJED(I)NJENJA 

Srpstvo je već ”legalizovalo” da su Srbi svi ostali Južni Sloveni u drugoj fazi formiranja osvajačkoga srpskoga nacionalizma – srpstva. Potom su svi pretvoreni u jedan jedinstveni narod, jednu naciju (srpsko-hrvatsko-slovenačku), zanago, sa srpskijem predznakom, sa srpskom dominacijom preko srpske dinastije Karađorđevića. U takvu bitno ideološko-političku propagandu stvaranja opštenitoga mnjenja, opštenite zablude upregla se i srpska režimska nauka. Suštastveno i nije riječ o zabludi, no o indoktriniranoj srpskoj osvajačkoj nacionalističkoj propagandi koja je formirala to opštenito mnjenje, pričin, ideološko-političku prijevaru, obmanu i opačinu na osnovu koje se stvarala i jedinstvena (unitarna) država, tobože, jedne jedinstvene nacije. To nije ništa drugo do unitaristički nacionalizam srpskoga jugoslovenstva, suštinskije rečeno, unitaristički nacionalizam samoga jugoslovenstva, ujed(i)niteljstva, ujed(i)njenja, Jugoslavije, koje se u drugačicama javljalo samo kao federalizovani unitarizam iliti unitarizovani federalizam, kao njegovo rastezanje do kritičkih tačaka, kao liječenje bol(ij)esnika ljekovima, iako mu može pomoći samo hirurška intervencija. 

UJED(I)NJENJE JE PRISAJEDINJENJE 

Često raspravljanje i dokazivanje da Podgorička skupština nije bila legitimna, da za ujed(i)njenje nije bila većina crnogorskoga naroda, da zelenaši nijesu bili protiv ujedinjenja no za uslovno (ravnopravno) ujedinjenje, da crnogorski ustanak nije bio podžižan spolja (iz Italije), no je izraz nezadovoljstva naroda onakvijem ujed(i)njenjem, zna da zaklanja rečeni glavni problem prirode samoga ujed(i)njenja kao takvog, kao samoga pojma i istorijske kategorije, kroz apstraktno i istrga(va)no odvajanje i razlikovanje samoga ujed(i)njenja (kao ”po sebi”) i načina (sredstva, metode, ”konkretne forme”) ujed(i)njenja, kao da, tobože, to ujed(i)njenje nije bilo bezuslovno ili da je moglo biti nebezuslovno, odnosno uslovno (kao što je bilo drugo) i kao da se ono moglo drugačije ostvariti (izvršiti), a ne prisajedinjenjem. 
Zna se, međutijem, da je ujed(i)njenje 1918. (kao i svako sljedeće) bilo, i jedino moglo biti, i jedino moguće (zavjerenički nasilna ”politika svršenoga čina”), i po svojoj ideji (projektu, programu), i po svojoj (ratnoj i ratničkoj) praksi, bezuslovno ujed(i)njenje (unitarizam na ”svesrpskom crntrumu”) i da se, shodno toj bezuslovnosti, jedino moglo izvršiti i izvršilo prisajedinjenjem. To se hoće sofistički i demagoški zaturiti baš tijem odvajanjem i razlikovanjem, međusobnijem suprotstavljanjem i usklađivnjem, više kao etička razlika između sredstva i cilja. Pri tom se cilj nastoji višestruko i višesmjerno opravdati, a sama (i samo) sredstva kritikovati kao (njemu) neprimjerena, iako se bezuslovno ujedinjenje, i po suštastvu svojega pojma i stvarno, bezuslovno, a to znači, nuždevito ostvaruje prisajedinjenjem, kao njegovom imanentnom (iznutra primjerenom) suštinom, sredstvom i načinom. Ovđe cilj (tobožnji južnoslovesnki san, pretvoren u srpsko-unitarni jugoslovenski ideološko-politički program) opravdava svako sredstvo, a ”sva raspoloživa sredstva, korišćena bez prezanja” opravdavaju sam cilj, jer su oboje (i sam cilj i sredstvo) imperijalni, zavjerenički, srpsko-nacionalistički, veljesrpski, veljedržavni, veljecrkovni, veljejezikoslovni. Ako neprimjer(e)na sredstva opravdavaju cilj, i obrnuto, ako cilj opravdava svako sredstvo, onda su zajedno i neraspučivo oboje neprimjer(e)ni, što upravo proishodi iz samoga cilja, koji sam po sebi, kao bezuslovan, mora biti kritikovan i odbačen kao apsolutistički, ratno-imperijalni, nasilničko-prisajediniteljski, bezuslovno izvršavani. 
Na tom fonu demagfoškoga razdvajanja i suprotstavljanja cilja (ujedinjenja) i sredstava (prisajedinjenja) hoće se sugerisati da je ujed(i)njenje bilo, kao, opravdano, nuždevito (a tijem) i napredno (legitimno), ali nije sam način njegovoga ostvarenja, izvršenja – prisajedinjenje. Suštastvo je u tome da je samo ujed(i)njenje bilo bezuslovno i da je kao takvo, samo po sebi, u startu i načelu neprihvatljivo, lažno, nasilničko, zavjereničko, riječju, vljesrpsko ili bitno i bezuslovno po mjeri tzv. srpstva (srpskoga osvajačkog nacionalizma), jer je ucjenjivačko, crnorukaško, prevarantsko, demagoško, imperijalno, osvajačko, uništavajuće, razdržavljajuće, denacionalizatorsko. Takvo bezuslovlje je imanentno nuždevito i prisajediniteljsko do genocidnosti. 
Zato je priča o dobroj, nuždevitoj, opravdanoj i najboljoj (optimalnoj) državnoj zajednici kao vjekovnoj ideji (težnji, ”snu”, projektu, programu) ujedinjenja Južnijeh Slovena, a o lošem načinu, sredstvu i metodu njegovoga izvršenja – prisajedinjenju, samo imperijalno režimska načelna demagogija, obmana, prijevara, laž(a), koja ne isključuje i mogućnost naivnoga, iskrenoga uvjerenja i vjerovanja u nju, s obzirom da je bilo takvo opšte lažno, obmanjujuće mnjenje, što je čini još mnogo opasnijom, fatalnijom i fanatičnijom. 

ISKLJUČENO SAMOODREĐENJE 

Čak i da se ni(t)ko u Crnoj Gori nije protivio takvom ujed(i)njenju ili, na drugoj bandi, da su svi prihvatili ujedinjenje, čak, i da je umjesto tzv. Podgoričke skupštine prisajedinjenje izrekao legalni crnogorski Parlament, to nipošto ne bi bilo dobrovoljno ujedinjenje, koje bi mu dalo legitimitet i legalitet, no tzv. ”bezuslovno dobrovoljno ujed(i)njenje”, u stvari, ništa drugo do (no) bezuslovna kapitulacija i prihvatanaje njenoga (jedinog) uslova – bezuslovno ujed(i)njenje, a to znači prisajedinjenje. Čak i da su svi u Crnoj Gori (p)obijeljeli, da su se svi nadmetali ko je veći, uvjereniji i vjerniji bjelaš (prisajedinitelj), a to znači Srbin, kao veljesrbin, to ne bi bio izraz njihove dobrovoljnosti (i srpskoga etničkog, nacionalnoga oœećanja) no tzv. paradoksalne, u sebi kontradiktorne, ”bezuslovne dobrovoljnosti”, ”nuždevito samo prihvatanje neminovnosti kao nasilja”; to bi bili samoprisajedinitelji bezuslovnoga ujed(i)njenja, bezuslovni ujed(i)niteljski samoprisajedinitelji. I da su svi u Crnoj Gori (doborovoljno) turili na nacionalnu crnogrosku kapu ona četiri ognjila, to bi bio samo utisnuti žig njihovoga opštenitog samoizvršiteljstva bezuslovnoga ujed(i)niteljstva, kapitulanstva, bijeloga konformizma, ”dobrovoljno” prihvaćene neslobode, samo vanjski biljeg (samo)posrbičenijeh Crnogoraca. 
Ne bi prvi put bilo u istoriji da totalitarizam, diktatura, samodrštvo, nasilništvo na takav način ostvaruje svoje osvajačke ciljeve; œetimo se samo da je Hitlerov ”referendum” za aneksiju Austrije Njemačkoj uspio gotovo 100%. Zar je mali broj primjera u istoriji da su osvajači ostvarivali svoje ciljeve pomoću udjela samoga osvojenog naroda, (kvislinga, petokolonaša, kolaboracionista, janičara), te da se ostvaruje kolonizatorsko načelo: Osvajanje (germanizovanje, italijaniziranje, mađarizacija, islamizacija, /tzv. ”poturčenje”/, posrbičenje i td) nekoga naroda pomoću samoga tog naroda. 
Karakterističan primjer toga samoprisajediniteljskoga bezuslovnog ujed(i)njenja je kada je jedan otac ”dobrovoljno” ucijenio glavu sina jedinca – zelenaša (komitu, ustanika) i u novinama raspisao novčanu nagradu za onoga ko ga uhvati, preda vlastima ili ubije. Nije to, zanago, učinio radi toga što je bio velji Srbin i što mu je bilo važnije srpstvo od jedinca sina, no samo radi toga da bi tijem činom spasio ostale članove famelje i famelju opštenito od stalnijeh pritisaka, prijetnji, ucjena, hapšenja, mučenja, izolacija, kinjenja, provokacija i sl. (Pantelija Jovović, Nekoliko crnih riječi o crnim prilikama u Crnoj Gori, Tribuna, Beograd, 17. 8. 1923, br. 182). 
Dobar je i već rečeni primjer potpre(d)œednika Podgoričke skupštine Sava Fatića koji je izjavio da “od juče više nijesmo Crnogorci, no (politički) Srbi”. 

ZELENAŠI SU I PROTIV UJED(I)NJENJA? 

I desnijem i lijevim bjelašima, zapravo, svijema je odgovaralo da se i zelenaši ne predstave kao protivnici, neprijatelji ujedinjenja, no samo bezuslovnog ujedinjenja i prisajedinjenja. Toga radi su, izuzetno na ovom pitanju, bili ”dobroćudni” spram zelenaša, ističući da nijesu bili protiv ujedinjenja, no za ujedinjenje, iako ih ni jedna od tijeh struja, sve do danas, nije oslobodila kobne etikete separatizma, kako od srpstva (prisa 

PRIČIN DOBROVOLJNOSTI 

Sva programski ostvarivana srpska, odnosno veljespska zavjera protiv Crne Gore, radi uništenja crnogorske državnosti i prisajedinjenja Srbiji imala je za cilj da preko tzv. Podgoričke skupštine stvori pričin navodno dobrovoljnoga prisajediniteljskog ujed(i)njenja (uz borbeni poklič: Ujedinjenje ili smrt) preko svojijeh, već uveliko, načertanijevski priugotovljenijeh pristaša, zanago, uz odobrena srpska državna novčana sredstva, vojnu i paravojnu srpsku i savezničku podršku. Sve je to trebalo da djeluje po onom kolonizatorskom načelu Uništenje (posrbičenje) Crnogoraca pomoću samijeh Crnogoraca, a da zvanična Srbija, pri tome, ostane, tobože, po strani, neutralna, po onom narodnom: ni jeo, ni luk mirisao, kao da je to unutrašnja stvar samijeh Crnogoraca, same (podvojene) Crne Gore (taktika se primjenjuje sve do danas). Kao da može biti srpskoga iredentizma u CG bez Matice. Može bit e bi se i taj pričin legalizovao i legitimizovao, da prisajedinje nje nije izvršeno uz prisustvo srpske i savezničke vojske u Crnoj Gori, da Crnu Goru nijesu te trupe okupirale i da nijesu vršili nad protivnicima ujed(i)njenja neviđeni teror i genocid. Pozivanje na Podgoričku skupštinu, koja prisajedinjenju treba da daje legalitet i legitimitet, uz propagandu o vječitom snu o ujedinjenju Južnjeh Slovena i njihovih najumnijih predstojatelja (sasvijem drugačije zamišljenoga) ima za cilj i (zlo)naum da posoši i prokrijumčari pričin dobrovoljnosti, koja je najozbiljnije dovedena pod sumnju već i ubojnom crnorukaškom ucjenom i smrtnom prijetnjom Ujedinjenje ili smrt. Ova zloslutna ratnička krilatica ne dovodi samo u pitanje dobrovoljnost prisajedinjenja, niti samo (samoga) bezuslovnoga ujed(i)njenja, no, bitno i s vrhu svega, samo ujed(i)njenje, a navlaštito tobožnji ”vječiti san našega (jednoga, jedinstvenog) naroda o ujedinjenju”. U tom kontekstu se i javila paradoksalna, kontradiktorna sintagma ”bezuslovno dobrovoljno ujed(i)njenje”. 

8. 

Ma koliko, sa stajališta modernoga racionaliteta, djelovao iracionalno zelenaški izbor u nemoćnom klinču i koštacu pomeđu bezuslovnoga i uslovnog ujedinjenja, a to, u stvari, znači za suverenu crnogorsku državu, on je suštastveno iracionalan, kao što je bio i u viševijekovnoj crnogorskoj borbi za slobodan samoopstanak, protiv neuporedivo nadmoćnije Turske Carevine. 

UJED(I)NJENJE ILI SMRT – SLOBODA ILI SMRT 

Na crnorukašku ucjenu Ujedinjenje ili smrt, zelenaši (kao opšteniti naziv za sve koji su se suprotivili bezuslovnom ujed(i)njenju, odnosno nestanku crnogorske države) odgovaraju i iz(a)biraju slobodarski kategorički imperativ otadžbinske, istorijske i državotvorne obaveze: Sloboda ili smrt (krilatica znavene Rovačke Republike ušla i u narodnu pojku). 
Nije slučajno data takva formulacija, jer je bezuslovnom ujed(i)njenju – okupaciji, kapitulaciji (jedina) alternativa sloboda, borba za slobodu do smrti, do potonjega. Krilatica Božićnjega ustanka bila je: ”Za pravo, čast i slobodu Crne Gore”. Traži se istorijsko samooslobodilačko pravo na sopstvenu državu; čast Crne Gore je u skidanju nepravde prema njoj, što se samopožrtvovana saveznica tretira kao ”pobijeđena nacija” nad kojom je izvršena okupacija; sloboda Crne Gore zahtijeva ukidanje ujedniteljske bezuslovnosti okupatora nad okupiranom Crnom Gorom, a to znači oslobođenje od vanjskoga osvajača, a preduslov toga je samostalna, nezavisna, slobodna crnogorska država. Znači, ova krilatica izražava suštastvo zelenaštva, a to je pitanje temelja slobode Crne Gore, čiji je nuždeviti uslov postojanje samostalne, nezavisne i slobodne crnogorske države. 

DRŽAVOTVORSTVO ČUVA ETNIČKU POSEBNOST 

Sve to zbori da je u njima bila duboko usađena svijest o hiljadugodišnjoj crnogorskoj držav(otvor)noj, otadžbinskoj (kao jedinstvu majčinstva i očinstva, nacije i države) i nacionalnoj ukorijenjenosti, samobitnosti, dostojanstvu i prvačnom slobodarskom čojskom junaštvu. U državi, odnosno povijesnom državotvorstvu Crnogorci su utemeljivali sopstvenu narodnost i nacionalnost i obrnuto, što je kod njih bilo neraspučivo. Toga radi je znaveno crnogorsko isticanje svoje slobodarske istorijske državotvornosti, države, su čijem su se vavijek ponosili, u stvari i suštastveno bio naglašeniji, iako ideološki neprimjereni, vid ispoljavanja sopstvenoga narodnosno-nacionalnoga (etničkog) bića – Crnogorstva. Navlaštito u okolnostima interpolizovanoga, indoktriniranog, propagiranoga, čak za Nikolinoga vakta, i obaveznoga (i) vanjsko-političkoga srpstva, koje su Crnogorci poimali maglovito, crkovno-vjerski i političko-carski. To su duboko uvrgnute, uvriježene, ljubomorno čuvane i svojatane vrijednosti, što ukazuje na nespremenost da se sve to žrtvuje u ime bilo česa drugoga, pa i za toliko odomaćivanog i udomazećenoga, sada već razočaravajućeg osvajačkoga srpstva kao veljesrpstva. 
Mada je zelenaški pokret bio prilično složen, slojevit su više prožimanijeh struja(nja) – od monarhista, preko tradicionalista, autohtonika, zelenaškoga pijemontizma, do republikanaca – moj je zaključak da je starijim, a navlaštito novijim zelenašima temeljni zadatak, naum i cilj bio restauraja i(li) vaspostava crnogroske državnosti kao garanta ukupne identitade i sigurnosti, kako je i bilo obećanje veljih sila (da se Crna Gora restaurira kao država, isto kao i Srbija i Belgija), kao temeljnoga uslova koji se postavljao bezuslovnijem ujed(i)niteljima i prisajediniteljima, a tek onda kao mogućstvo za uslovno ujedinjenje. I sam zelenaški zahtjev za uslovno ujedinjenje svodi se na restauraciju, vaskrsenje i konsolidaciju crnogorske države, a što je uslov crnogorske slobode, nasuprot bezuslovnosti srpstva (prisajedinjenju Srbiji) i bezuslovnosti srpskoga jugoslovenstva – ujed(i)njenju (priključenju unitaranoj državi). 
Za uslovnu (pogodbenu, ravnopravnu) združenost jedini ili najbitniji uslov, temeljna pretpostavka je vaspostavljena crnogorska država, kao jemac za postojanje ravnopravnoga subjekta koji se jedino i može ravnopravno udruživati, odnosno samoodrediti. 

”PRIGRLITI ZELENAŠE ZA SAMOSTALNU REPUBLIKU” 

Najudarnije i inicijalno jezgro zelenaša, iz stare državne strukture, bilo je za restauraciju crnogorske države. Suštastvo zelenaško-bjelaškijeh sukoba je ”borba oko crnogorske državne tradicije”. Osnovna ideja Božićnjega ustanka 1918. bila je vaspostava Crne Gore su svijem odlikama državnosti i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogroskom Ustavu i parlamentarnim načelima. Tako su to shvatale sve vođe Božićnjega ustanka, pa i njegov vojni predvodnik, Krsto T.(Z.) Popović. Tu istu ideju su pokušali ostvariti i njihovi nastavljači noviji zelenaši u uslovima Drugoga svjetskog rata. Upravo (po)radi toga su i bili ozloglašavani najvećijem zlotvorima srpstva kao veljesrpstva i srpske Jugoslavije. 
O zelenaškom stavu zbori i Jagoš Jovanović u romaniziranoj biografiji komuniste-komite dr Vukašina Markovića Orao na Janiku, koji je pisan na osnovu dobroga poznavanja istorijske građe i arhive: ”Separatisti u zelenaškim redovima, ukoliko nijesu za dinastiju, ne samo što ne predstavljaju nešto posebno i opasno, nego, naprotiv, treba da ih prigrlimo i da svi prihvatimo njihovo shvatanje da bi bilo i korisnije odvojiti Crnu Goru od ove države i proglasiti je kao demokratsku republiku” (isto, 159/160). Dr Vukašin Marković je tada bio jedini komunista koji se slagao sa zelenašima da treba da postoji samostalna, nezavisna država Crna Gora. Toga radi su ga komunisti zvali komunista – zelenaš, što je za njih, zanago, značilo nešto loše i nedopušteno. Uostalom, ako se crnogorski zelenaši nijesu protivili ujed(i)njenju opštenito, kao takvom, radi vaspostave svoje viševijekovne države, poradi česa su ih onda i bjelaši i komunisti imenovali kao separatiste i od srpstva i od Jugoslavije?! 

TAKTIKA «USLOVNOGA SEPARATIZMA» 

Zelenaško isticanje da su za uslovno ujedinjenje bilo je ne samo nemoguća forma (su)protivljenja bezuslovnom ujedinjenju, no im je ono bilo i iznuđeno, prinuđeno samom zahuktalošću veljesrpskog i savezničkoga silovitog bezuslovnoga ujed(i)njenja, koje je bilo stvoreno kao opštenito mnjenje toga (zlo)vakta. Bila je to taktika mudroga, ispravnog, ali, nažalost, neostvarljivoga, zvanog uslovnoga (pogodbenog) ujedinjenja i ”uslovnoga separatizma”, odnosno nezavisnosti čiji je uslov i bitni kriterijum ravnopravnost i sloboda, što je jedino moglo da odoli priugotovljenom jako zagrijanom zanosu ujed(i)njenja. Toga radi se upadno naglašava da su zelenaši za bracko ujedinje, i ”ruku pod ruku” ravnopravno, zajedno su ostalijem jugoslovenskim narodima. A ravnopravnost je baš bila i ostala ”Ahilova peta” imperijalnoga programa bezuslovnoga ujed(i)njenja i njegovoga prisajedinjenja. Na kraju, zelenaši su znali da svoju ljubomorno čuvanu i samopožrtvovano branjenu državnost ne mogu imati ni u ujed(i)njenju u Kraljevini SHS. 
Na drugoj bandi, uslovno ujedinjenje je bilo i politička taktika, kojom se pariralo manipulacijama prisajedinitelja sa ”crnogorskijem separatizmom od srpstva”, koji se miješao, odnosno poistovjećivao sa separatizmom od Jugoslavije. Zelenaštvo je bio sinonim za separatizam, koji se satirao ”svijem raspoloživim sredstvima, bez zazora”, zanago, i Zakonom o bezbjednosti države. Nakon krvavoga bijelog terora, uništenja žilavoga otpora ujed(i)njenju, satiranja zelenaš(tv)a, zelenaš(tv)o je bilo primorano na poštovanje legaliteta, pa je svoje uslovno ujedinjenje prilagodilo novom njegovom obliku – federalizmu, koji, također, podrazumijeva, makar i deklarativno (kao što je to bilo u drugoj Jugoslaviji), suverenitet crnogorske države. 

ZELENAŠKI «SEPARATIZAM» – MJERA SRODNOSTI 

Sama činjenica isticanja uslovnoga ujedinjenja nasuprot srpskoga projekta ujedinjenja srpstva i srpskoga jugoslovenstva, i naglašavanja da su za ujedinjenje su ostalijem južnoslovnskim narodima, a ne za prisajedinjenje Srbiji, zbori ne samo da su zelenaši i ostali bili odbojni na takvo ujedinjenje, no i na ujedinjenje i slivanje u srpstvo kao veljesrpstvo, u jedinstvenu srpsku državu, što je navlaštito naglašeno odbijanjem prisajedinjenja. Zagovaranje ”uslovnoga ujedinjenja” bio je taktički otklon od prisajedinjenja srpstvu kao veljesrpstvu. Dominantno mnjenje da su samo bili za (uslovno) ravnopravno ujedinjenje su ostalijem južnoslovenskim narodima, a protiv ujed(i)njenja sa Srbijom, protiv prisajedinjenja srpstvu u Veljoj Srbiji, zbori, zanago, i o zelenaškom kantaru ”rodnosti”, srodnosti, stvarne etničke i ine bliskosti, gravitacionom tendiranju i teži(štu), dapače, na toj osnovi i međusobne odbojnosti – privlačnosti, ravnoteže-preteže (protivteže) i o sopstvenoj crnogorskoj identitadi. Međutijem, to bi bilo normalno da su se baš etnički, narodnosno-nacionalno oœećali Srbima, da su srpstvo shvatali kao svoju etničku svijest, a Velju Srbiju kao svoju Maticu srpstva. Također, ako je kralj Nikola, na kojega se bijelo-cr(k)vena frakcija i bjelaši toliko pozivaju da je ”srbovao” i zborio o srpstvu, što je posve tačno, rašto se toliko opirao ujedinjenju u srpstvo, a preko njega u srpsko jugoslovenstvo, i toliko obručen za njegov ”usko dvorski i dinastički separatizam”. Ako je to srpstvo shvatao kao crnogorsku, pa i svoju, etničku sijest, a ne kao vanjsko-politički program ”crnogorskoga veljesrpstva”, onda bi bilo posve prirodno i logično da je prihvatio ne samo ujed(i)njenje, no i prisajedinjenje (srpstvu). No, iako je kralj Nikola ”srbovao”, prvačio u borbi za oslobođenje i za opštenite interese srpstva, opšteznaven je zelenaški nauk da je zvanična srpska, kao veljesrpska, politika Biograda najveća i trajna (tradicionalna) opasnost za Crnu Goru i njezin zakleti dušmanin i zlotvor, sve to u ime ideje srbizma, ujed(i)njenja srpstva, ”opštenite nacionalne stvari”, ”nacionalnoga idealizma” ili, kako zbori načertanijevska inštrukcija, ”sravnjivanja Srpskoga naroda i Crnogorskog” u svesrpstvu. Istorijska praksa je potvrdila da je ovi zelenaški nauk suštastveno istinit. Ovo tijem prije što je bliskost, navlaštito državni i crkovno-vjerski unitarizam, ova dva naroda povoljniji uslov za uspješnu asimilaciju (potpuno izjednačavanje, sravnjivanje), odnosno (načertanijevsko) posrbičenje, jer đavoljem drugom narodu to ne bi pošlo za rukom. Nijedan drugi osvajač, osim srpskoga, nije vršio denacionalizaciju Crnogoraca. Zbog ovakvoga zelenaškog nauka, temeljenoga na gorkom istorijskom iskustvu, manipulisalo se, sve do danas, sa tzv. crnogorskijem antisrpstvom, koje se nije pripisivalo samo klasičnom i docnijem zelenaštvu, no i svijema koji su postavljali pitanje ravnopravnosti, odnosno samoodređenja Crne Gore u zajedništvu sa Srbijom, pa i savremenom crnogorskom suverenističkom pokretu. Zelenaštvo se, zanago, iskazalo i samoodredilo kao tradicionalno crnogorsko slobodarstvo i državotvorstvo u kojima se uklupčavala i opštenita posebitost crnogorska, koje je nemilosrdno, ”svijem raspoloživim sredstvima, bez zazora” sažeženo u imperijalnom bezuslovnom prisajediniteljstvu srpstva kao veljesrpstva. 

 


Izlazilo kao feljton u dnevnom listu “Republika”