Sreten Zeković
Razur crnogorskoga jezika i njegova revitalizacija
Samosvojni crnogorski jezik je sociolingvisticki i etnički sistemski posebit i zasebit jezik samobitnoga crnogorskog naroda i nacije, isto kao sto su to drugi srednjejuznoslovenski i slovenski bliski jezici, a ne dijalekatska drugacica sve(to)srpskoga iliti srpskohrvatskoga jezika koja se izgoni i razura kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i sl., jer se ne uklapa u apstraktnu normu “opcene pravilnosti” tzv. svesrpskoga jezika. Razureni crnogorski jezik se revitalizuje kroz primjenu crnogorske norme “opcene pravilnosti”, sto se ostvaruje kroz vaspostavu jedinstva standardnoga (interdijalekatskog) govornoga i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog jezika.
Jezik tradicionalnih Crnogoraca zv. predvukovski crnogorski jezik je uveliko ostvarivao nacelo narodnosti, narodni duh koji cini sustastvo Vukove jezicke reforme. U predvukovskom i prelaznom razdoblju, dosegao je jedinstvo standardnoga (interdijalektalnog) govornog i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog crnogorskoga jezika. Imentovali su ga kao slovenski jezik, ilirski jezik, jezik slaveno-serbski, naski jezik, a nikada srpski jezik. Izraz “srpski jezik” kao i da nije uopste postojao u njihovoj svijesti i rjecniku, navlastito Svetoga Petra Crnogorskoga, koji je smatrao da oni koji se “stide svojijem narodnim jezikom zboriti” (koji imaju kompleks jezicke inferiornosti), i koji tudjijem jezikom zbore, uzdizu tudju naciju, a “svoju otadzbinu preziru”.
Crnogorci su zborili i pisali svojim, maternjim, crnogorskijem jezikom u staroslovenskoj redakciji. U objavljenijem śedocanstvima i knjizevnijem djelima dosla je do izrazaja izvornost crnogorskoga jezika, cija se osobitost i posebitost ne ogleda samo u izvornoj leksici, morfologiji, no i u (njima odnositeljnoj) sintaksi i tacnopisu. Izgradio se i uoblicio u opsti, nad-dijalekatski tip jezika.
APSTRAKTNA IDENTIFIKACIJA I REDUKCIJA
Temeljna pretpostavka nistenja crnogorskoga jezika i prihvacanja jednoga, jedinstvenog tzv. srpskoga (srpsko-hrvatskoga) jezika jeste opstenita ondasnja etnogenezicka zabluda o nepostojanju crnogorskoga naroda, odnosno o jednom jedinstvenom narodu tzv. “Srbohrvatima” (“Hrvatosrbima”), istom narodu su dva (plemenska) imena, koji se sluzi jedinstvenijem jezikom. Vuk izvodi narodnost i nacionalnost iz takvoga novostvorenoga jezika, umjesto obrnuto (jezik iz narodnosti i nacionalnosti kao njihov sustastveni konstituens). To cini tako sto srednjejuznoslovenski jezicki savez neosnovanom apstraktnom identifikacijom reducira na “jedan jedinstveni” tzv. srpski (srpsko/ hrvatski) jezik.
Tu je otpocela prisutno jedno mistifikujuce sofisticko kruziste i zavrzlama: pretpostavka se potvrdjuje (njezinim) ishodistem, i obrnuto: rezultat se uslovljava i objasnjava (svojom) pretpostavkom. Ili odredjenije: zamjenjuju se uzrok i pośljedica. To je circulum vitiosus (vrcenje u krugu). Naime, toboznji jedinstveni “srbohrvatski narod“ podrazumijeva jedinstveni stokavski kombinatorijski, kompilatorski tzv. srpski (srpskohrvatski) jezik, i prevrnuto: jedinstveni stokavski jezicki sistem podrazumijeva jedinstveni (nepostojeci) mastarijski “Srbo-hrvatski narod” koji se u daljem toku unitaristicki namece kao (sve)srpski narod sa (sve)srpskijem jezikom. Po potrebi se taj jedinstveni narod sirio na “Srbe, Srbohrvate i Srboslovence” (tzv. ”troplemeni” i “troimentovani narod” cije su drugo(tno)sti ostali narodi). To je vakat tvorenja ideologije i idejnosti “oslobodilackoga” objediniteljstva, prisajediniteljstva i stvaranja sirijeh narodnosnih i drzavnijeh cjelina po nacelu: “Jedan narod, jedna drzava, jedno (nacionalno) trziste, jedan jezik, jedna knjizevnost, jedna crkva, jedna kultura ”.
Rašto bi se taj sporni jedinstveni jezik imentovao srpskijem?
Pri tome, cak i pod neodrzivom pretpostavkom da se radi o jednom jedinstvenom jeziku nema nicesovoga naucnog pososenja da se on imentuje srpskijem jezikom vise no crnogorskijem, bosanskim iliti hrvatskijem jezikom. Jedini razlog za takvo njegovo imentovanje je izricito ili precutno oliti skr(ov)ito, posve neodrzivo i danas sasvijem nesmisleno, predmnijenje o istrebiteljskom (genocidnom) poistovjecivanju i reduciranju (posrbicenju) svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih jezika na jedan jedinstveni mastarijski srpski (srpsko-hrvatski) narod po imperijalnom majorizatorskom, posrbiteljskom nacelu “manji potok u veci uvire”.
Srpski je jezik u Crnoj Gori (o)zvanicno veljesrpstvo
Posrbicavanje svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih posebitih i zasebitijeh sociolingivistickih i nacionalnih jezika u jedan jedinstveni tzv. sveobuhvatni sve(to)srpski narod vrijezi se tzv. jedinstvenim svesrpskijem jezikom, i obrnuto: posrbicavanje srednjejuznoslovenskijeh jezika korovi se tako sto se proglasavaju pomjesnijem drugacicama toboznjega jednog jedinstvenoga sve(to)srpskoga naroda koji zbori jednim srpskijem jezikom. Na osnovu toga trajnijega neodrijesenog cvorista sve do danas se mistifikovano legalizuje narodnosno i jezikoslovno sve(to)srpstvo, odnosno veljesrpstvo.
Tako je navodnim “naucnijem jezikoslovljem” crnogorski narod jezicki i kulturno vec bio zbrisan i ukljucen u svesrpski narod i njegovu kulturu. Od samoga pocetka, pa sve do danas, temeljna, bilo izricita ili precutna oli skr(ov)ita pretpostavka nijekanja crnogorskoga jezika je poricanje crnogorskoga naroda i nacije, odnosno opstenita zabluda da Crnogorci nijesu posebit i zasebit narod i nacija, da su etnicki Srbi, djelicak svesrpstva. To je ostao sustastveni biljeg Vukovoga i docnijeg tzv. svesrpskog jezika, iako savremeni prosrpski jezikoslovci u Carnoj Gori pokusavaju da utaje taj sve(to)srpski naci(onali)zam tako sto izgovorno isticu da njihovo ponistavanje crnogorskoga jezika i sprdnja s njim ne znaci i nistenje crnogorskoga naroda i nacije i njihovo posprdivanje.
Danas su i u nauci i u svakodnevnoj, empirijskoj svijesti razjasnjeni i razgraniceni pojmovi slavenoserbi, slavenoiliri, Iliri i Srbi. Posve su odbacene i zablude o Hrvatima i opstenito Juznijem Slovenima kao Ilirima (tijem nijesu postali Iliri), a jos vise izmastareni jedinstveni narod Hvata i Srba, Srbo-Hrvata i svesrba tri vjerozakona. Medjuti(je)m, njihova “naucna” jezikoslovna nadgradnja Vukovoga jedinstvenog srpskoga jezika odrzava se uporno i dalje, iako su joj temelji podavno razureni, oburdani i (b)estragani.
Vec je na Beckom knjizevnom dogovoru 1850. zakljuceno “da jedan narod treba jednu knjizevnost da ima”. Na osnovu toga je Vuk St. Karadzic istoga godista pripravio Glavna pravila za juzno narjecje na kojijema su podumijentirani svi buduci tacnopisi. Toga radi je bilo nuzdevito da se:
a) svaka sustastvena nacionalna razlicitost mora śeci da bi se “utopila” (poslicila) u “jedinstveni (srpski) narod” (tolerisu se samo pomjesne tzv. “specificne razlike”: obicaji, folklor, mentalitet i sl.) i
b) svaka bitna jezicka razlicitost se krese, da bi se poslicila jednom, zajednickom (srpskom) jeziku, a to znaci da se sama jezicka posebitost nacija nisti, ne priznaje, no se preprovodi i podvodi (suponira) kao “dijalektalna razlicitost”, a kada je ona naglasena, kao npr. kod Crnogoraca, onda se u cjelosti proglasava i ozloglasava kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i slicno.
U vukovskom razdoblju crnogorski stanoviti jezik strmoglavo se razura, otudjuje se i biva vjesto saśecen u svom prirodnom(u) samoizrastanju i samorazvoju. Utapa i rastvara se prvo u Vukov novokomponovani i kombinatoricki tzv. srpski jezik, a potom u vjestacki, nepostojeci “srpskohrvatski jezik”.
Pod vidom “juznoga izgovora”, crnogorski jezik je svojom osnovom uljegao u najuzi temelj Vukovoga tzv. srpskog/srpskohrvatskoga jezika. Potpisinici “Knjizevnog dogovora” iz 1850. su ga (pre)uzeli, (pre)oteli, prisvojstili za podlogu toga “Dogovora” i proklamovali za knjizevni, a Vuk ga je utvrdio za knjizevni u “Glavnim pravilima za juzno narecje”.
Sofisticirani “corsokaci” Vukovoga tzv. srpskoga jezika
Samo dijeljenje “narjecja” na tri grupe: juzni, istocni i zapadni zbori o njihovoj neadekvatnosti i uproscenosti. Tako su i crnogorski govor (narjecje) strpali zajedno su drugijema (dubrovackim), da bi se izgubio kao posebit. To jedanak znaci da su ga se trsili i prisvojstili drugomu, tudjemu jeziku tako sto ga nijesu nijekali, no “ukljucili u drugi jezik”, pod drugijem imenom, bez njegovih sustastvenijeh biljega, da bi bio u njegovoj sluzbi. Tijem su, pak, naski jezik u zilistu oskorusili i razurili, i pored toga sto su prihvatili kao jezicku stegu ijekavicu i zvano produzavanje (ijeh, ijem i sl.). Na taj nacin je stvorio apstraktni model “opcene pravilnost”, naturio ga nacionalnim jezicima kao toboznju opstost i na osovu nje śekao i kresao njihovu posebitost. To je docnije radikalizovao Aleksandar Belic, izbacajuci i iz toga Vukovoga tzv. srpskog jezika i samo “juzno narecje”, a ozvanicavajuci “istocni dijalekat” (ekavicu). Tako je od crnogorskoga jezika nacinjen (po)mjesni (provincijski) jezik, a Crnogorci pretvoreni u pomjesnu drugacicu sve(to)srpskoga naroda.
Sustastvo Vukove jezicke reforme je u izvornom narodnom jeziku (mada selektiranih naroda, odnosno dijalekata), cime se borio protiv dotadasnjega (od 18.v.) zvanicnog slavjenosrpskoga jezika. Poznije se tzv. srpski knjizevni jezik stalno od toga otudjuje, pa se crnogorski i ostali srednjejuznoslovenski genezicki i sistemski, odnono nacionalni jezici upravo i ceraju u dijalektizme, provincijalizme, lokalizme i arhaizme bas suprotstavljanjem izvornoga narodnog jezika (govora) sa (neizvornijem) knjizevnim srpskim jezikom nastao u Biogradu i Novom Sadu.
Tako se tvrdi da je Njegos pisao izvornijem narodnim govorom crnogorskijem, na njemu tvorio knjizevna djela velike umjetnicke (knjizevne) vrijednosti (A. Belic), ali nije po Vukovim, jos manje po Belicevim kanonima, pa zato i nije njegov jezik knjizevni, jer bi onda bio crnogorski knjizevni jezik, sto se, zanago, ne priznaje. Ta toboznja nesklada izmedju crnogorskoga cistoga narodnog govora, kojim se stvaraju klasicna crnogorska knjizevna djela, i necesovoga neizvornog, od naroda otudjenoga, apstraktnog modela “opcene pravilnosti” (knjizevnoga jezika) jeste posve sporno i do danas racionalno ne (od)rijeseno pitanje. U tome i jeste bitije pitanja postojanja crnogorskoga jezika uporedo sa tzv. srpskijem jezikom.
Razdvaja se knjizevni i narodni jezik, pa se Njegosev knjizevni jezik proglasava narodnijem, da bi mu se tako oteo status knjizevnog jezika i proglasio dijalektizmom. Nesporno i cesce je isticano da su Petra I i Petar II Petrovic Njegos (a to znaci i njihovi śljedbenici) pisali cistijem narodnim jezikom, sto znaci da su narodni jezik uzdigli na stupanj knjizevnoga jezika, a jedanak taj isti (knjizevni) jezik proglasavaju neknjizevnijem, bas, radi toga sto je narodni, odnosno sto ocito odudara od srpskoga jezika.
Ova sofisticirana antinomija (aporija) moze se odrijesiti samo na osnovu toga sto ce se uvidjeti i priznati da je, nasuprot crnogorskom knjizevnom jeziku, stvoren, odnosno iskombinovan necesov vjestacki, “koalicioni”, kombinatoricki, kompilatorski, plagijatorski knjizevni jezik i sto se sa stajalista njegove apstraktnosti proceruje u provincijalizme, lokalizme, arhaizme, dijalektizme sve sto strci od toga vjestackoga i naturenoga jezika. Ono sto je zajednicko (opstenito) svojstvo stokavskoga dijalekatskog sistema cetiri nacionalna jezika neosnovano je prisvojsteno i pripisano samo tzv. srpskom (hrvatskom) jeziku, koji se nadredjuje ostalijema jezicima svojom toboze “opcenom pravilnoscu”, obaveznom za njih, kao jedino knjizevnom.
Drugijem rijecima, izlaz iz ovoga corsokaka moguc je samo priznavanjem posebitoga crnogorskog naroda i nacije i njegovoga crnogorskog standardnoga knjizevnog jezika uporedo sa srpskijem narodom i nacijom i njezinim srpskijem jezikom. To znaci da je posve neosnovana temeljna Vukova pretpostavka da svi stokavci imaju jedan tzv. svesrpski jezik i da na osnovu njega svi oni cine jedan narod, a da “jedan narod treba jednu knjizevnost da ima”, kako je to obavezao jos “Becki knjizevni dogovor”, kojemu je osnovni i glavni cilj bio upravo ujed(i)njavanje, slaganje, stvaranje jedinstvene knjizevnosti na jedinstvnom jeziku za jedinstveni narod. Ovo i pored toga sto i sam sa zaloscu konstatuje “kako nam je knjizevnost raskomadana ne samo po bukvici, nego jos i po jeziku i po pravopisu”. Zato je i “raskomadanost knjizevnosti i po jeziku” trebalo ujed(i)niti, prisajediniti, tako sto ce neke jednostavno zaturiti, lisiti, apstrahovati. U “Beckom knjizevnom dogovoru” se naglasava: “Uklanjanje velikijeh smetnji knjizevnosti nasoj”(jedinstvenoj), “da se sto vise moze u knjizevnosti sloziti i ujediniti”, “da cemo se k pravome jedinstvu mnogo pribliziti” i “knjizevno jedinstvo” i sl.
Tako su potpisnici “Beckoga knjizevnog dogovora” i Vuk. Stefanovic Karadzic, surpotivno njihovom deklarativnom zahtjevu da se “ne mijesaju narodna narecja” i “ne gradi jezika kojega u narodu nema” (ali ne odredjujuci kojijema narodima), bas izgradili vjestacki, srbohrvatski jezik nepostojecega “srbohrvatskoga naroda”, jezik “kojega nema u narodima” koji njime zbore, no im se namece, i koji ti narodi uce kao strani jezik, navla stito narodu crnogorskom. Toga radi je nuzdevita nepremostivost pomedju crnogorskoga govornog, narodnoga i knjizevnog srpskoga jezika. Posve bi tragicno bilo da je nema, jer bi to znacilo p(otp)uno poslicavanje zvanicnom, sluzbenom, nadnacionalnom srpskom jeziku.
Vec i sama cinjenica da se u “Beckom knjizevnom dogovoru” javlja cesto kantar zapadnoga i istocnog vjerozakona zbori o apstraktnosti i nesvjetovnosti takvoga vjerskoga mjerila, koje se gotovo poistovjecuje sa narodnoscu, tj. sa srpskom i hrvatskom, bolje reci, sa Srbohvatima. Ta srbohrvatska, istocno-zapadna osovina ostace trajni stozer i odnosenje u konstelaciji svijeh oblika juznoslovenskoga zajednistva i jedinstvenoga naroda i jezika, a svoju śenku prostire cak i danas u zajednici drzava Crne Gore i Srbije. Recena osovina iliti koalicija i njezin ‘’koalicioni’’ tzv. srpsko-hrvatski jezik stvarani su sasma po strani i nezavisno ili ignorantski u odnosu na ostale srednjejuznoslovenske narode kojima je nametan taj njihov jedan i sveobuhvatni srpski (hrvatski) jezik.
Crnogorci se tada, pa i u “Beckom knjizevnom dogovoru”, pominju mimogred(no) kao “dio nasega naroda”. Toga radi Crnogorci se ne smatraju za posebit narod, te i ne mogu imati svoj jezik, niti svoju kulturu pisanu na njihovom standardnom (knjizevnom) jeziku, jer strci od jedinstvene (zajednicke) kulture pisane na jedinstvenom (zajednickom) jezikom. To se sustastveno odzrcalo i u “Novosadskom dogovoru” (1954) u kojem se u zakljucku 1. zbori da se knjizevni jezik toga jedinstvenoga srpsko-hrvatskoga jezika, kojim zbore Srbi, Hrvati i Crnogorci, “razvio oko dva glavna sredista: Beograda i Zagreba” i da je ”jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim”. Posve se, zanago, svjesno precutkuje Cetinje kao srediste oko kojega se stvarao crnogorski knjizevni jezik.
U Srpskom rjecniku Vuk je prisvojstio rijeci crnogorskoga jezika
Pojava “Srpskoga rjecnika” 1818. godista Vuka Karadzica imala je presudan uticaj na dalje s(z)irenje srpskoga imena, jer je pod tijem nazivom uvrzeno ne samo crnogorsko jezicko blago, no i ostalijeh naroda koji su, po Vukovom recenom predmnijenju, odnosno predmnjenju cinili taj tzv. jedinstveni (sve)srpski, srbohrvatski/ hrvatosrpski narod i njemu odgovarajuci (sve)srpski /srbohrvatski/hrvatosrpski/ jezik.
Isto tako, ima tuste osobljivih crnogorskijeh rijeci koje Vuk nije uvrstio u svoj “Srpski rjecnik”, sto se ne moze objasniti (samo)tijem sto ih je sceo prognati u dijalektizme, lokalizme i pomjesne rijeci, jer je ujedno u njega unio mnostvo bas takvijeh rijeci, koje nikada nijesu postale fond srpskoga knjizevnog jezika. Medjutijem odstranjenim rijecima ima tuste i Njegosevih knjizevnijeh izraza, na cem je ukazivao svojedobno i Milan Resetar u predgovoru svojega izdanja “Gorskoga vijenca”. Milan Resetar istice jezicko blago u “Gorskom vijencu” i u knjizevnom jeziku, ali je naveo rijeci koje se zbore samo u Crnoj Gori. U Resetarovom “Rjecniku Gorskog vijenca” ima preko 500 rijeci, medju kojima su i one kojijeh nema u Vukovom “Srpskom rjecniku”.
Iako je crnogorski jezik (pod nazivom tzv. “južnoga narečja”) uzeo za osnovu novokomponovanoga tzv. srpskoga jezika, Vuk Stefanoivić Karadžić je svjesno zaobišao, žrtvovao i apstrahovao od osobitosti jezika Crnogoraca radi njegovoga posličavanja i utapanja u apstraktnu normu “općene pravilnosti”.
Nesklada Vukovoga tzv. srpskoga jezika i crnogorske jezičke prakse
Netačna je tvrdnja u članu 3. Glavnih pravila da se “u Crnoj Gori govori grešnik, grešnica”, jer su onodobni Crnogorci i docnije Petar I i Petar II zborili i pisali: sagrješe nje, starješina, grješnik, grješnica, rješenje, riješenje, rječit, rječnik i sl. Na istom mjestu Vuk priznaje da je “u Tršiću u đetinjstvu slušao riječi rječit, grješnik, grješnica”, što je sasvikem śljedovateljno radi njegovoga crnogorskog podrijekla.
Govoru i štivu onovaktnijeh Crnogoraca(h) suprot(iv)an je čl. 4 Bečkoga književnog dogovora koji izbača, izgoni i proćeruje glas h iz imenica drugoga padeža množine, npr. carah, Crnogoracah, binjišah, ljudih, vitez(ov)ah i dr.
Iz tačke 2. Bečkoga književnog dogovora jasno se vidi da je stvaran, odnosno nametan svijema taj tzv. srpski jezik na osnovu kvanititade naroda i književnika koji tijem jezikom zbori, a ne samoniklosti naroda i njihovijeh jezika. Bitna bolandža je i “ispisana stara dubrovačka književnost”, a ne ispisani autentični govor crnogorskoga naroda i ostalijeh kojima je taj novi jezik nametntut. Nije, dakle, ta apstraktna “općena norma” izvedena, uopštena iz jezika naroda, kojima je taj tzv. kombinatorički jezik trebao da služi, niti je to moguće, osim u nečesovom vještačkom jeziku. Toga radi je to loša generalizacija i apstrakcija u negativnom smislu, jer je i nastala potpunijem zanema renjem, lišavanjem samijeh naroda i njihovih jezika koji treba da zbore tijem “novim” jezikom.
U Glavnijem pravilima za južno narečje, pod 2, Vuk St. Karadžić tačno utvrđuje da se “po mnogijem mjestima (kao n .p. u Hercegovini i u Crnoj Gori)” pretvara “d u đ, a t u ć, n. p. đed, đevojka, đeca, viđeti, ovđe, vrćeti, lećeti, itd”. I sam ih je Vuk upotrebljavao kao standardne likove u svojijem djelima sve do 1839. godišta, a od te godine ih zamjenjuje regresivnim fonemima dj (djed, djevojka, vidjeti) i tj (tjeskoba, tjerati, utješiti), u Crnoj Gori već tada gotovo u potpunosti prevaziđenijem i arhaičnim (na to ukazuje dr Vojislav P. Nikčević, “Piši kao što zboriš”, CDNK, Podgorica, 1993, 10). Vuk je to učinio iz političkih razloga: da bi za svoju reformu jezika i pravopisa pridobio ‘braću našu rimskoga zakona’ (Hrvate), što su u dubrovačkoj književnosti upotrebljavali takve regresivne oblike. I kada se danas zalažemo za ovo načelo, kao uzor za njegovu primjenu u osnovi mogu da posluže samo djela crnogorskijeh klasika Petra I i Petra II, Śćepana Mitrorva Ljuiše i Marka Miljanova Popovića. Kao i govor najstarijega naraštaja naših neobrazovanijeh sunarodnika sa sela koja se manje- više još uvijek nije otuđila od izvornoga crnogorskog jezika (isto). Uz to, u javnom (iako ne u zvaničnom) govoru ogromna većina Crnogoraca i ostalijeh u Crnjn Gori interdijalekatski zbori đ (đed), a ne dj (djed, ded), kao i ć (ćerati), a ne tj. (tjerati).
Međutijem, odmah zatijem Vuk navodi: “… po nekijem pak mjestima, osobito k zapadu (kao u Dubrovniku i u Bosni – osobito po varošima), ova se slova ne pretvaraju, nego se govori: djed, djevojka, djeca, vidjeti, ovdje, ondje; vrtjeti, letjeti, i t.d.; i za ovo moglo bi se reći, da je građanski ili gospodski govor južnoga narečja, koji mi velimo, da bi trebalo uzeti za književni jezik u svemu narodu našemu”.
U ovom 2. pravilu se vidi:
a) da Vuk uočava da je pretvaranje d u đ, i t u ć jedna od osobenosti već razvijenoiga crnogorskog govora i pisanoga jezika, ali ga, baš radi toga, śeče i kreše;
b) da se ova karakteristika crnogorskoga jezika uništava na osnovu toga što se Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori nameće pravilo drugoga naroda ( u Dubrovniku i Bosni);
c) ovo naturanje dubrovačkoga (hrvatskog) i bosanskoga (bošnjačkog) dj i tj umjesto đ i ć je vrtanje natrag (ahaizacija, denacionalizatorska provincijalizacija i asimilacija), jer je u crnogorskom standardnom jeziku to podavno prevaziđeno i upotrebljavno đ i ć;
d) ova osobitost crnogorskoga jezika se smatra seljačkom, jer se tako ne zbori po varošima, građanski i gospodski čime je započelo “poseljačenje” (arhaizacija, provincijalizacija) crnogorskoga jezika, suprotivno Vukovom suštastvenom duhu narodnoga jezika i njegovoj konstataciji da “seljaci zbore bolje od varošana, a sluge od gospodara i književnika” («Pisma Vuka Stefanovića Karadžića i Save Tekelije visokopreosveštenom gospodinu Platonu Atanackoviću…”, Beč 1845) Npr.u pismu br. 39, na str. 85. zbori: “Što sam do sada okolišio, ovdje ću izrijekom da kažem. Da se u svemu narodu našemu nigdje ne govori srpski tako ružno i pokvareno, kao u Srijemu, u Bačkoj i u Banatu. I što je god mjesto veće i ima u sebi više gospode i književnika, to se u njemu govori gore: tako seljaci govore bolje od varošana, a sluge od gospodara. Ja sam napomenuo na strani 18 kako je kvarenje jezika prešlo i u Srbiju: a ako mu se kakvijem mudrijem književnijem uredbama ne stane na put, otići će, kako kuga, po svemu narodu na sve strane”.
e) pretpostavka svega toga je jedan jedinstveni srpskohrvatski narod koji tobože zbori srpskijem (hrvatskim) jezikom na osnovu česa se i vrši rečena apstraktna identifikacija i redukcija i tvori “općena pravilnost”.
Njegoš koristi fonološko načelo: Piši kao što zboriš, kako se u živom govoru zbori. Njegoš bilježi riječi baš kako se izgovaraju.. O tome zbori Milan Rešetar, napominjući da u to Vuk Karadžić nije ulaziuo. P.A. Rovinski konstatuje da Crnrogorci posve razumiju Gorski vijenac, dok oni u Srbiji ne mogu bez otutašnijeh rječnika i komentara.
BELIĆEVA SUŠTASTVENA ODSTUPANJA OD VUKOVOGA SRPSKOG JEZIKA
Strogo gledajući, za Belićevo istiskivanje ‘južnoga narečja’ i ozvaničenje ‘istočnog narečja’ (ekavice), u zlovaktu diktature Aleksnadra Karađorđevića (1929), postojalo je utemeljenje u tačci 2, stav. 2. Bečkoga književnoga dogovora koji ostavlja po volji izbor narječja, “ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika, kojega u narodu nema”. Belić je izabrao istočno narečje (ekavicu kako se piše u Biogradu i Nnovom Sadu), ali ga u narodu crnogorskomu nema. To je za vukovski srpski jezik bilo nuždevito odstupanje od Dogovora, a jedanak i potvrda njegove provizornrosti i apstraktne kombinatoričke nadređenosti. Tijem je odstupljeno i od Bečkoga dogovora opštenito, jer se tijem viđelo da se pod tijem dogovorenim zajedničkijem jezikom podrazumijeva hegemonistička i initaristička ideja.
Posošen samovlašćem Aleksandra Karađorđevića, Aleksandar Belić śeče u crno gorskom jeziku sve što nije u skladu s takvijem srpskim jezikom, i to “biogradskoga stila”. Tom “režimskom jezikoslovnom śekirom” śeče i proglašava Njegošev jezik neknjiževnim, što će reći narodnijem jezikom.
ISTRAGA CRNOGORSKOGA JEZIKA
Na pokazani način je zločinački uništen, zatrijet, “arhaizovan” crnogorski jezik. To važi, naravno, i za jezik Petra I, Petra II, Śćepana Mitrova Ljubiše, Marka Miljanova Popovića i drugih kod kojijeh je jedinstvo usmenoga i pisanoga crnogorskoga jezika dobilo svoju najjakotniju potvrdu i ispoljavanje.
Da nije preśečen i u cjelosti proglašen provincijskim (narodnijem, narečjem) i arhai čnim, prirodni tok crnogorskoga jezika razvio bi se toliko da bi se on više razlikovao od srpskoga, no španski od portugalskoga. O tom škopljenju, štavljenju i sasijecanju crnogo rskoga jezika najbolje śedoči Ljubomir P. Nenadović u Pismima, O Cnogorcima (1857): “U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan od onog priznatog,. Lepog, jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo radi književnog jedinstva da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kome se do danas najviše pisalo i radilo, ostaće za svagda kao srpski knjievni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši, samo napominjem da bi za ljubav književnog jedinstva trebalo da manjina pristupi većini, I svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, počnu jednim jezikom pisati… No na Cetinju nimalo nisu skloni tome. Oni vele mnogo je ljepše i običnije kazati: lijepa, bijela, sijeda kosa u đeda; nego: lepa, bela, seda kosa u deda” .
Škopljenje, štavljenje i śečenje maternjega, crnogorskog jezika
Ovo Nenadovićevo štivo je po mnogo čemu upečatljivo i karakteristično za stanje crnogorskoga jezika sve do danas, za njegovo škopljenje, štavljenje, śečenje prirodnoga toka razvoja i kresanje svega speciofično crnogorskoga
a)U pismu se jezik Crnrogoraca, i to oni u crnogorskijem učilištima, izričito imentuje njegovim narodnosno-nacionim (mternjim) imenom crnogorski jezik.
b) On posve tačno utvrđuje da je crnogorski jezik u mnogome različit od srpskoga jezika kao priznatoga. Prirodni razvoj crnogorskoga jezika u učilištima crnogorskijem loguično i nuždevito će tu različitost još više povećati, no što je razlika pomeđeu španskoga i portugalskog jezika
c) Zalažući se za “jedinstvo književnoga jezika”, Nenadović daje prednost istočnom nad južnim izgovorom (između ostaloga i za ekavizaciju). Ište da se crnogorski jezik utopi, rastvori i poništi radi “književnoga jedinstva” imperijalnoga (osvajačkog) i posličivačkoga srskog jezika.
d) Ne taji zahtjev “prava većinskoga (jačeg) naroda” da “manji potok u veći uvire”, da “manjina pristupi većini” (majorizacija).U znavenom stilu romantičarske veljesrpske (nacionalističke) ideologije netačno proglašava za “jezik na kome se do sada najviše pisalo i radilo “srpskim književnim jztikom”, a sve koji ga pri(h)vate, odnosno kojima se nametne Srbima. Ova tvrdnja je bez osnove, jer je u tom zlovaktu Srbija bila “uglavnom nepismena i zaostala zemlja, bez vlastite pisane tradicije’’ (Srbin dr J. Jerković, “Jezik Ljubomira Nenadovića”, Matica srpska, Novi Sad, 1981, 5).
U navedenom stivu Ljubomir Nenadović konstatuje iskonski otpor Crnogoraca nakanama i (zlo)naumu odricanja Crnogoraca od svojega crnogorskog jezika i utapanju u srpski jezik zarad knjizevnoga jedinstva (“na Cetinju nikako nijesu skloni tome”). Nije rijec o tome koji je od ta dva jezika ljepsi, no o prirodnoj potrebitosti da se zbori i pise naskijem, maternjim, crnogorskijem jezikom. Sopstveni jezik ne smije se iz zilista razvrgavati i (p)otudjivati zarad necesovoga “knjizevnoga jedinstva”, niti je opravdano da se radi bilo cesovoga, pa ni brackoga “politickog jedinstva”, Crnogorci narodnosno, nacionalno, drzavno, crkovno, kulturno i jezikoslovno otudjuju i obezlica vaju.
“Jedan narod (srpski), jedna knjizevnost, jedan (srpski) jezik”
No, opsta ideolosko-politicka pretpostavka i lingvisticka zabluda, i Ljubomira Nenadovica, u stilu Dositeja Obradovica (svi Juzni Sloveni su Srbi), Vuka St. Karadzica (Srbi svi i svuda) i ostalijeh, je da su Crnogorci Srbi, kao i svi Juzni Sloveni, navlastito, srednjejuzenoslovenski narodi (od koje su se (o)t(a)r(a)sili svi, osim Crnogoraca). Toga radi Lj. Nenadovic i zbori da “i svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, pocnu jednim jezikom pisati”. To je posve u skladu sa recenom opstenitom zabludom da su svi srednjejuznoslovenski narodi toboze jedan, jedinstveni srpski ili srpskohrvatski narod koji zbori jedinstvenijem srpskim (hrvatskih), jezikom.
Zahtjev Lj. Nenadovica je u stvari samo ostvarivanje “Beckoga knjizevnog dogovora” u kojem se istice temeljno pravilo da “jedan narod treba jednu knjizevnost da ima” (srpski narod) i da zarad “knjizevnoga jedinstva” treba vaspostavitti (stvarati, kombinovati) jedinstveni jezik. Potpisnici “Beckoga knjizevnog dogovora” i navlastito Vuk St. Karadzic naprosto su “zatvorili oci”, u stvari se oglusili kao da i ne postoji cinjenica postojanja crnogorskoga jezika i znacajne razlike izmedju njega i srpskoga jezika , koju je konstatovao i Srbin Lj. Nenadovic. To je posve u surptoivnosti i sa ovdasnjim jezikoslovcima koji, bez osnova tvrde da se u Crnopj Gori jezik vavijek imentovao kao srpski jezik, da je to jedan, isti jezik, iako ga tradicionalni Crnogorci nikada nijesu tako nazivali, no samo naski, slovenski, staroslovenski, ilirski jezik. Tek pod uticajem izlozitlja nove srpske romaticarske nacionalisticke ideologije, po kojoj su “Srbi svi i svuda”, posebito svi sredndjejuznoslovenski narodi, navlastito pod uticajem izvanjaca (Srba), koji su bili (na)ucitelji u crnogorskijem ucilistima, nadziratelji, upravitelji i ministri prosvjete u Crnoj Gori, kao i pod dejstvom izvanjske udzbenicke i druge literature, pocinje se jetik Crnogoraca ‘’nazivati srpskijem jezikom” (Andrija Jovicevic, “Rijecka nahija u Crnoj Gori”, Beograd, 1910, 413).
U Srbiji “ne umiju zboriti po naski, cisto crnogorski”
Nalicno Lj. Nenadovicu, śedoci i Simo Matavulj u “Biljeskama jednog pisca” u kojima navodi rijeci Crnogorca Tomasa Vukotica u povodu trazenja necesove pozorisne grupe radi izvodjenja “Balkanske carice” kralja Nikole. Po Tomasu Vukoticu i pjesniku Jovanu (Popovicu) Lipovcu ni najbolji glumci iz Srbije “ne umiju zboriti po naski, cisto crnogorski”.
Sve to potvrdjuje tvrdnju da je Vukovom i Belicevom “reformom” saśecen, razuren prirodni tok crnogorskoga jezika, da se jezik Crnogoraca utopio, izgubio, raztocio i poslicio u srpskomu jeziku, i da je tek, kao takav, nalican srpskom jeziku.
Znaci, da nije preśecen i u cjelosti proglasen provincijskim (nardnijem, narecjem) i arhaicnim, prirodni tok crnogorskoga jezika razvio bi se toliko da bi se on vise razlikovao od srpskoga, no medjusobno dva posebita i samostalna strana jezika, koji se cesto razlikuju samo u izgovoru.
Crnogorce ukljuciti u srpstvo, a crnogorski u (sve)srpski jezik
Medjutijem, umjesto svojega prirodnoga razvoja, crnogorski jezik je (s)krenuo zlijem putem potpunoga gubljenja i utapanja u srpski jezik. Od brojnijeh osobina crnogorskoga narodnog i knjizevnog jezika, nazalost, danas u ozvanicenom knjizevnom (srpskom) jeziku nije ostalo gotovo nista. To je ucinjeno pod uticajem i u ramu srpskoga nacionalistickog nacrta i ideologigje u koju se sluganski bila upregla i srpska nauka opstenito, navlastito svesrpsko jezikoslovlje. Posrbicavanje crnogorskoga jezika vrseno je kako na osnovu ondasnjijeh opostenitih zabluda, tako i u ramu obuhvatnijega veljesrpskoga programa koji, zanago, nije mogao suminuti crnogorski jezik. To je ucinjeno i po znavenom nacelu da se oni kojeg treba unistiti ne proglasava neprijateljem, no ga u sebi ukljucivati, u svoju sluzbu (“Unistenje /posrbicenje/ Crnogoraca pomocu samijeh Crnogoraca”).
Sporna leksika koje nema u srpskom jeziku (izuzetak CKL)
Nacelno se da primijetiti da su u crnogorskom govornom i knjizevnom, odnosno zvanicnom jeziku uglavnom sprone one rijeci kojijeh nema u srpskom jeziku, odnosno koje se ne koriste u Srbiji i kod Srba opstenito, pa je vrseno sistematsko i neprekidno tacnopisno i drugo poslicavanje, podstrizavanje i kresanje. Sve od nametanja Crnogorcima i Crnoj Gori apstraktnoga Karadzic-Danicicevoga modela tzv. srpskoga jezika, Preko Belica, “opcena pravilost” i nasamareni tacnopis bili su uzdignuti na najvisi stupanj najstrozije primijenjivanih zakona, cak i iznad samoga Krivicnog zakona. To se zadrzalo sve do danas, sa izuzetkom “Crnogoskoga knjizevnog lista”.
Razlikovati prirodni razvoj, araicnost i (p)otudjenost jezika
Sa toga stajalista u drugom svjet(i)lu se sagledavaju cesci prigovori ozivljavanju, revitalizaciji i reafirmaciji izvornoga crnogorskog kjizevnoga jezika sto se kudi kao vrtanje na prijethodne stupnjeve i konzerviranje jezika koji je vazda ziva materija u razvoju. U vezi s tijem je potrebito uociti razliku pomedju nuzdevitoga razvoja (mijenja nja) i usavrsavanja jezika prirodnijem hodom, na jednom, od njegovoga poslicavanja (asimilacije), osvjanja i izvanjske preśecenosti toga prirodnoga toka, nametanjem tudjega jezika, na drugm boku. Takodjer, nuzdevito je razgovjetno istaci razliku pomedju arhaicnoga jezika i neprirodno poslicenoga (asimiliranog), (p)otudjenoga, (za)branjenog, odosno saśecenoga crnogorskog jezika, na jednoj, i nesrecno nakalemljenoga, toboze savremenog tzv. srpskog jezika. Jedno je postarinjenoist (minulost, arhaiclnost), a drugo (p)otudjenost jezika (utapanje u tudji jezik). Radi se o vrlo zilavom i zivom govornom jezi ku, o rijecima kje su interdijalekatske u svakodnevoj upotrebi, narodnom zborenju i standardnom knjizevnom crnogorskom jeziku.
Uzmimo za primjer samo ona vec recena karakteristicna crnogorska slova i glasove dj (djed, nedjelja) c (cerati, ceskoba). I kada se danas zalazemo za ovo nacelo, kao uzor za njegovu primjenu u osnovi mogu da posluze djela crnogorskijeh klasika. Uz to, u javnom (iako ne u zvanicnom) govoru ogromna vecina Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori interdijalekatski zbori dj, a ne dj, kao i c, a ne tj. To samo pokazuje i potvrdjuje iskonsku uzilistenost crnogorskoga jezika i pored tolikoga njegovoga poslicavanja, (p)otudjivanja i denacionalizacije.
Poslicavanje crnogorskoga (sve)srpskom jeziku
Blijed je i prigovor da je najvaznije da se Srbi i Crnogorci i ostali srednjejuzno slovenski narodi medju se razumiju. To je i razumljivo kada smo svi vec vijek ipo, od jaslica, vrtica i ucilista ucili taj “jedinstveni, zajednicki” tzv. svesrpski jezik. Da smo toliko godista zvanicno i nezvanicno ucili i zborili bilo kojijem izvanjskijem jezikom, isto bi se tako, cak, i bolje razumjeli.Onijema koji su ucili i praktikovali npr. francuski jezik ne treba prevodilac sa Francuzima. Sto bi se desilo sa bilo kojijem juznoslovenskim ili srednjejuznoslovenskijem jezikom, npr. sa slovenackijem, da je toliko vakta stanovito poslicavan srpskom jeziku, tj. da su iz njega izbcene sve njegove posebnosti u odnosenju na tzv. svesrpski jezik?! Tada bi se srpski i prosrpski lingvisti odnosili spram njega kao sto se danas odnose prema crnogorskom jeziku. Poradi toga vise zasluzuje paznju fenomen da su, i pored toga, Crnogorci i ostali u Crnoj Gori zadarzali svoj maternji-crnogoski jezik, da nije posve poslicen, posrbicen i da se ocito interdijalekatski razlikuje od sluzbenoga, administrativnog, drzavnoga, nadnacionalnog tzv. svesrpskoga jezika, koji je vec toliko zlovakta bio nas juznoslovenski esperanto.
“Udomazeceni oblici tudjijeh kulturnih jezika” i “udomljena kopilad”
To je ono sto je Scepan Mitrov Ljubisa nazivao “udomazeceni oblici tudjijeh kultu rnih jezika”, koji izgledaju “kao da odjenes (H)ercegovca u francuski frak”, sto bi za crnogorsko-srpski slucaj mogli da parafraziramo “kao da na crnogorsko odjelo nataknes sumadijski se(m)sir”. Za te “udomazecene rijeci i oblike” Ljubisa je s pravom rekao: “Lakse je tudjice istrijebiti nego udomljenu kopilad”. Te udomazhecene rijeci u naskom jeziku najcesce su iz srpskoga jezika, koje gotovo da vise ne ośecamo kao tudjice, no kao domazecice; koje ne samo da tijesne i trijebe nase domice, no se sve vise prifataju kao “maternje rijeci”. Toga radi smo se i obiknuli na takvu (p)otudjenu jezicku praksu, pa smo skoro i izgubili kriticko odnosenje spram ovoga oblika crnogorskoga potudjenjastva (otdjenja). Takva (p)otudjena jezicka praksa se i uzima kao mjerje prisutstva srpskoga jezika kod Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori i kodifikacije njegove jezicke norme, a jedanak i ne samo “arhaicnosti” no i nepostojanja crnogorskoga jezika, koji je zvnicno sveden na izlinjalu i dobro okorubanu ijekavicu.
Tvrdnju da se crnogorski i srpski jezik vise razlikuju no neki drugi jezici mozemo posositi su tuste mimogrednijeh primjera interdijalekatskog vazenja, koji pokazuju ne samo velju razlicitost u odnosu na odgovarajuce u srpskom jeziku (po izgovoru ekavica- ijekavica), no i suprotivnost kao da su iz sasvijem razlicitih, posebitih, stranijeh jezika. O tome i o zlocinu nad crnogorskijem jezikom i njegovom poslicavanju srpskom jeziku śedoci śljedeca crnogorsko-srpska leksika.
LEKSICKA RAZLICITOST DVA STRANA JEZIKA
Tvrd (tvrdoca, tvrdina, tvrdja, utvrditi) – cvrst (cvstina, cvrstoca, ucvrstiti); studen (stud m, studen f, ostudeniti) – hladan (hladnoca, ohladiti); kostanj – kesten; varevina – mlijeko; izvanjac – stranac; kam(en) – krs; tenac (potencenjak, potencen, /po/tenciti) – vampir (povampiren, povampiriti); kokot – pijevac (pijetao); djetic – d(j)ecak; djelicak – dio; gvozdje – zeljezo; stube-stepenice, stupanj (stupnjevati) – stepen (stepenovati), skala – stepenica; mokar – vlazan (kvasan); grdan (grdov, grdilo, grditi) – ruzan (ruzilo, ruziti); maknuti – pokrenuti; mrdati (micati), (po)senuti – pomjeriti; pot (potan, /o/potiti)– znoj (znojav, znojiti); glib(ov) (/iz/gliban, glibati) – blato (blatnjav, prljav, blatiti); toljaga (toljagan, toljagati) – batina (batinan, batinati); uziziti -?; uze – konopac; jakati (od jak, jakostan, jacina) – hrvati; karati – prekor(ij)evati?; kuditi- kritikovati; remik – kais (“po remiku ka da bjese trska”- Njegos); neradeci – nenamjerno; mimogred(no) – usput(no); cotati (cotav, coto)- hramati (hrom, ?); krivati – hramati; cor(av) – slep (cori mis –slijepi mis); ocoriti – oslijepiti; cklo (c/a/klen, ckliti) – staklo (staklen,?); zrcalo (zrcati) – ogledalo (ogledati); uglava (od glava, uglavljen, uglaviti) – ugovor (od govor, dogovoriti, ugovoriti); utihnuti – utisati; u(iz)tuliti – u(iz)gasiti; upaliti – ukljuciti; o(na)zebsti (ozeben, ozeba f.) – prehladiti (prehladjen, prehlada); (po)/h/itati (hitrost, hitnja, hitar)- pozuriti (zurba, zurno, brzo); upiriti (od pir-oganj) – upaliti (upaljen); uzditi (uzden, uzdiven) – upaliti (zapaljen); sazeci (sazezen) – spaliti (spaljen); zega – vrucina; oganj (ognejvit) – vatra (vatren); omraziti (omraza, omrazen, mrsak) – mrzjeti (mrznja, mrzan); biti (od bitka) – tuci; (na)iediti (ied, iedak) –(na)ljutiti (ljutnja, ljut); depesa (brzojav) – telegram; stimati (stima, stiman) – ugostiti (goscenje, ugoscen); stimadur – procjenjivac?; nozice (od noz) – makaze; lupez (lupestina, lupeski, lupezan, lupezati) – lopov, lopuza (lopovluk, lopovski, ukraden, krasti; poradi toga – zbog (jer); toga radi – zato; kopca (zakopcati, zakopcan) –spojnica (spojiti, spojen); puce (zapucen, zapuciti) – dugme (?); rasto – zasto, zato; zvizdalajka (zvizduk, zvizdati) – pistaljka (?, pistati); bojati (od boj, bojaznost, bojazljiv) –plasiti (strah, plasljiv); odocniti (dockan, odocnjenje) – zakasniti (/za/kasnjen, kasno); opozniti (pozni) – zakasniti; pricin – privid; zracan (zrak, zraciti) – osvijetlje (?, vazduh); promaja – propuh; pomet- hladnoca ?; saket – kesa; cukar (cukren, cukriti) – secer (seceriti); znaven (od znanje) – poznat (od poznanstva); osim – sem; izuzev – sem; spram – prema; zboriti (od zbor) – govoriti (od govor); zbornost – sabornost; zbor – skup; frnjok (frnjokati, frnjokan) – zvrcka (zvrckati?, zvrckan); nedsovoljstvo – nedostatak; manjkati (manjak) – nedostajati (nedostatak); oriz – pirinac (riza); fadzola – pasuilj; zaturiti (uturiti, poturiti, naturiti) – izgubiti (umetnuti, postaviti, podmetnuti, nametnuti); prosociti (sociti, sok) – dostaviti (dostavljac); trsiti – odstraniti; ceskoba – tjeskoba; katariste – jarbol; skatula – kutija; skaf – ladica; kaseta – sanduk; solijerna – slanik (slanjak=; vrerca – dzak; dekica – cebe; spag –dzep; necesov (cesov, nicesov) – nekoji (koji, nikoji); lasno – lako; (po)rinuti – gurnuti; (po)vrnuti – (po)vracati navlastito – narocito; svojstina – svojta; mrtac – mrtvac; striko –ciko; zanago (od nag, nago, ogoljelo) – uistinu; oburdati – razvaliti; razuriti (razur) – srusiti; prednji – prvi; mucati – cutati; cerati – tjerati; pasce (pascad) – ker (kerovi); lajati-kevcati, pucikati – napujda(va)ti; iskati-traziti; uljeci – uci, ugoniti (zagoniti, nagoniti, nagnati)-uvesti, i tuste drugijeh.
Ove i mnoge druge srpske i crnogorske naddijalekatske rijeci nama su znavene, jer redovito u ucilistima i svudjer u zvanicnom zivotu ucimo i zborimo srpski jezik, pa su ni, ipak, posve razlicite, a za nekoga ko ne zna srpski i crnogorski jezik posigurno bi ih precizirao kao rijeci dva sasma strana i nesrodna jezika. Neki jezici se razlikuju samo po dijalektu, izgovoru, pa se smatraju sasvijem posebitim i samostalnijem jezicima.
Crnogorske rijeci kojijeh nema i koje se ne mogu prevesti na srpski jezik
Da i ne pominjemo one rijeci crnogorske kojijeh ili uopste nema u srpskom jeziku iliti se ne mogu prevesti. Npr. paśaluk – a to nije pasaluk, no nesto sasvijem drugo, suprotivno, zatijem pogan, kalijez, kastig, fukara, manit(ac), manitulja i dr. U srpskom nema ni rijeci cojstvo (od cojak), nego covestvo. Nemaju ni rijec kosijer. Za Srbe su nerazumljive mnoge crnogorske sintagme, kao npr.: Paśa pogani, Paśi milet, Ubrani Boze, Potonja ura, Pas svakoji svoje breme nosi, A s cesa se tamo svadiste. Izbacena je iz upotrebe i lijepa rijec Sv. Petra Crnogorskoga zacediti (od cedo, dijete), a zamijenjena je vrlo nejasnom rijecju zatrudniti (od trud, tezak – lat. gravitas.- gravidna), a da i ne zborimo da je sasvijem istisnuta rijec bredj (bredja zena – trudna zena), izvanajc (stranci), nasijenci (nasi, naski ljudji), inozeremci (stranci). U srpskom rjecniku nema ni rijeci: uhodnik, smutnik, mutnik, mitnik, sapatnik (koji potajno intrigira), sopernik, umivaonik, uzdivenik, uzdivenica, pitatelj, śet, priśet, oncas, uzlicasnji, kam, kami, kami mu uzube, kami mu bog dao. i tuste drugijeh od kojijeh bi se mogao naciniti poseban crnogorski rjecnik za srpsku upotrebu.
Istraga (a ne arhaika) crnogorske leksike
Navescemo i mimogredne primjere istrage (a ne arhaike) crnogorske leksike pomocu domazetica i “udomljenijeh kopilad”: puce (dugme) koje se sacuvalo u zapuciti, kopca (spajalaica) u zakopcati, cojak (covek) u cojstvo, vrtanje (vracanje) u zavrtanj, przulin u prziti, prigati (prziti) u priganice, (po)zajmiti (posuditi) u zajam, godiste (godina), izvan (spolja) zadrzan u izvanjac. Gotovo su u potpunosti zamijenjene crnogorske rijeci srpskijem: skorup – kajmak, kacamak – pura (palenta), prsuta – sunka, iako ovo nijesu sinonimi, niti oznacavaju iste predmete, jer se razlikuju i po samoj tehnologiji dobijaja, a neki i po sastavu. Crnogorske rijec krap i kostanj gotovo su posve zamijenjene sa rijecju saran i kestenj. U potpunosti je procerana i leksika crnogorskoga kuzinarskog (kutnjega) inventara pomocu domazetica i “udoljmljenijeh kopiladi”: teca (serpa), tiganj (tava, prosulja) bronзin, pjat (tanjir), pjadela (zdjela), ozica (kasika-od kasa), pirun (viljuska), kutlaca – varijaca), pinjata, karlica, boca, botilja, bocun, bocunic, de(i)miz(dz)ana, pirija (lijevak), solja (casa-nema je u Vukoom Rjecniku), skudela, cikara, kvarat, putijer, kondijer, solijera (slanik, slanjak), curkijerna, przulin, stikadenta (cackalica) f(v)urmina (sibica), dublijer (svijecnjak su dvije svijece), umivaonik (lavabo), kopanja (korito za pranje sudja i drugoga), kain (lavor), konata, kanta¸ sic, kantula, miscélo, liksija (luzina), kazan. Tu su i rijeci: trpeza, tavulin tavaja, kredenac, kredenca, sporet (stednjak) f(v)aculet (maramica), traverz(s)a, karijega (stolica), skanj, stolovac, skaf, skamija (klupa) skancija. Procerane su u provincijalizme i arhaizme i izvorne crnogorske rijeci: spuz, tica, senica, cela, kam, kami, plam, pram, grun, poli, prekomjerje (pekomjernost), licemjerje (licemjernost), lukavstina (lukaavost), lupestina (lopovluk), lisencija (lisavanje).
Prigovor da je rijec i o tudjicama je izlisan, jer njima obiluje i tzv. srpski jezik (i rijec skola je grckoga, odnosno latinskog podrijekla, a nasa je uciliste).
Crnogorska osobitost tudjica i internacionalnih rijeci
Tradicionalni Crnogorci znali su (i) u pisanom govoru da oblikuju i novcate rijeci, da ih kuju prilagodjavanjem sopstvenoj morfologiji jezika pomocu prefiksa, da ih kombinuju radi neponovljivosti i iznijansiranoga znacenja, da drugotuju korijensku osnovu i drugijem nacinima. Sve to bogatstvo rijeci je u tzv. srpskom/hrvatskom jeziku stanovito trijebljeno (vidji: Sreten Zekovic, ‘Rjecnik starijeh Crnogoraca’, ‘Priśet na rjecnik Svetoga Petra Cetinjskoga’ i ‘Crnogorski jezik u 90 po/d/uka i vjezbi’ u kojijema je to podrobnije navedeno).
U crnogorskom jeziku su tudjice- strane i internacionalne rijeci dobijale ne samo posebito, posve izvorono cronogorsko znacenje, no su i fonetsko-morfoloski prilagodja vane, npr: kvalitada (kakvoca, kvalitet), kvantitada (kolicina, kvantitet), novitada (novost, novina, novela, novitet), komunitada, komunita (komuna), kontada (racunica, racunanje – od konat), paradoksada (paradoks), skandala f. (od skandal- sukob, bruka), kao i kovanica barunada za barune (barone nizega ranga u posprdnom znacenju). U tom smislu i stilu se mogu prilagodjavati i druge strane rijeci, npr.: subjektivitada (subjektivitet), individualitada (individualitet), kolektivitada (kolektivitet), objektivitada (objektivitet). Nacionalitada (nacionalitet). Prilagodjavaju se i naske rijeci: pristasa (pristalica), pamtisa, junosa.
Inozemne rijeci prilagodjavaju se naskom jeziku i na ovi nacin, npr.: speci(j)er (specijalista), stimadur-irca (oni koji vrsi prorcjenu, stimu), bastadur-bastadurica (oni kojemu basta), superbija (supermac/t/ija), medig(a) (medicinar, ljekar), kapitula (kapetanija), Austrijan (Austrirjanac), Amerikan (Amerikanac), ali nece reci Italijanac no Italijan. Glagol destruirati, destruisati ima karaktedristican, lijep i prikladan oblik: d(b)estregati, d(b)estregavati (bestregati – od bestraga).
Cerecenje zivoga crnogorskog jezika (govornoga i pisanog) i silovito vrsenje operacija na govornijem organima djeci u vrticima i osnovnijem ucilistima pocinje unistavanjem i progonstvom posebitih i karakteristicnih opstecrnogorskijeh glasova i slova: Ś, Ź, 3, Dj, C, Dj, iako se privatno i javno (ne i izvanicno) uporno zilavo odrzavaju i interdijalekatski upotrebljavaju.
STANDARDIZACIJA AMPUTIRANIH CRNOGORSKIJEH GLASOVA I OBLIKA
(ZA DOŚLJEDNU PRIMJENU FONETSKOGA NACELA)
Mijesanje, stapanje, zamjenjivanje i izbacanje slova: ST-S, V-F, S-Z, C+A+I–C,C-DS, TS, koje treba alternativno standardizovat kao tradicionalno crnogorske za one koji (h)oce da ih upotrebljavaju (pustiti, instrukcija, dos(ś)ljedno, lis(ś)ce, sceti, sce, kava, zglavarima, z Bogom, bacati, gracki, niksicki, sporcki, gospostvo, bogastvo, kazevati).
Treba alternativno ozivljeti i standardizovati istrijebljene crnogorske poluglasove, kao npr. izmedju a i e (ma/e/ska), koji se, bez icesovijeh kompleksa ljubomorno cuvaju u drugijem jezicima, npr. francuskom.
Crnogorci su stokavci, a ne stakavci
Crnogorci su tradicionalno uzilisteno stokavci, ali ih jezicko i opstenito posrbicavanje sve vise preinacava i preprovodi u stakavce. Izvorno nigda i ni(g)dje Crnogorci i ostali u Crnoj Gori ne premecu STO u STA.. Njegos ne zbori: Sta pogani od ljudi cinite? no
Sto pogani od ljudi cinite?
Sto junacki ljude ne smaknete!
Sto im takve muke udarate?
…
Sto se mrci kad kovati neces?
Sto zbor kupis, kad zborit ne smijes?
Zalis nesto, a ne znas sto zalis.
U “Gorskom vijencu” Njegos upotrebljava preko 70 puta ovu rijec sto. Izuzetno upotrebljava rijec sta samo dva puta, i to u jednom posebnom znacenju:
Oko sta se na sastanak poklasmo.
Oko sta se imalo poklatit!
Ovdje sta ima znacenje cesa, cega, upotrijebljeno radi stiha, nema nicesove veze sa prijethodnijem primjerima i upotrebom rijeci sto.
Danasnja cesca upotreba rijeci sta umjesto sto u Crnoj Gori nije nista drugo do rezultat posrbicavanja crnogorskoga jezika i pomodnosti da se on sto vise poslici srpskom jeziku i biogradskomu stilu izrazavanja, i u tome se ispoljava kompleks jezicke inferiornosti Crnogoraca, kao malo(brojnije)ga naroda.
Produzeni oblici ijeh, ijem su potvrda iskonske zilave ijekavice
Prije (p)otudjivanja crnogorskoga jezika u svesrpski jezik, Crnogorci su bili tvrdi i zilavi ijekavci, a produzeni oblici ijeh, ijem samo su potvrda te iskonske (prapostojbinske) ijekavice kojim su pisali klasici crnogorske pisane rijeci, a kodifikovao ih je i Vuk Stefanovic Karadzic u “Glavnim pravilima za juzno narecje”. Tako je bilo sve dok ih je u zlom vaktu sestojanuarske diktature 1929. godista Aleksandar Belic administrativno izbacio “Pravopisom srpskohrvatskoga knjizevnog jezika”…
Pored vec znavenijeh pravila ijekavice, usmeno i pismeno, redovito i stamenito, stari i ovdasnji Crnogorci izvorno koriste zvano produzavanje, odnosno upotrebu zv. duzijeh morfoloskih pridjevsko-zamjenickih nastavaka za genitiv, dativ, instrumental i lokativ oblika na ijeh, ijem tipa: nasijeh, dobrijeh, nasijem, dobrijem. Naprimjer: crnogorskijeh, povijesnijeh, prvijem, medjutijem i sl. Jos jedini takvi oblici, koji se Crnogorcima danas dozvoljava zvanicno, su nijesam (iako ga je gotovo potpuno progutao ekavski oblik nisam) i bistijerna (mada skoro pocerana rijec), prvijenac, Sinjajevina (iako ga u novinama sve vise preinacavaju i pisu kao Sinjavina).
Uz receno, ovo produzavanje je i stvar, kako s pravom istice dr Radoslav Rotkovic, jezicke ritmike i slikovitosti jezika crnogorskoga.
Moze se produzavati svaka recena vrsta rijeci (pridjeva i zamjenica), kao sto su to radili stari Crnogorci i kao sto je to cinjeno u Vukovim “Glavnim pravilima za juzno narecje” i u “Beckom knjizevnom dogovoru” (1850).
Medjutijem, radi razlicitosti, bogatstva, neponovljivosti i razbijanja monotonije potrebito je preskakati jedan (prvi ili drugi, po volji) i naizmjenicno ih produzavati. Npr: “Medju prvijema vasim nasijem junacima” iliti “Medju prvim nasijem i vasim junacima”
Odredjeni oblik pridjeva
Takodjer, Crnogorci su redovito upotrebljavali odredjeni oblik (pridjeva). Pravilo da se pridjevi slazu sa imenicom u rodu, broju i padezu odnosi se i na njihov odredjeni oblik. To znaci, da se pridjev uz imenicu dośljedno slaze s njom (u potonjemu samoglasniku). Preovladjujuce su koristili odredjeni oblik (pridjeva). Naprimjer: staromu vijeku, pocitovanomu gospodinu, crnogorskoga naroda, recenoga zloga cojka.
Iako je ovo bilo opstenito pravilo u crnogorskom u standardnom jeziku, danas se ne mora slagati u svakom pridjevu, pogotovo, ako ih je vise, no se moze, kao i u prijethodnom pravilu (produzavanja), neki ispustati, iz istijeh recenih razloga, i ovdje treba dozvoliti jezicku slobodu.
Standardizacija alternativa i veca sloboda
Potrebito je sacuvati i alternativnvo standardizovati tzv. hrvastinu.
Nuzdevito je alternativno sacuvati i nepravilne glagole kojijeh nema u srpskom i hrvatskom jziku: od htjeti- kce (h se pretvara u k kao u hrvatskom, a tj. u c), scah, scede; osceti, govoriti: velju, vidjeti: vidju; jesti: ijem, ijes; ici: hajte,
U izvornom crnogorskom jezickom standardu upotrebljavaju i prirodno se dopunjavaju enkliticki oblici zamjenica ve (Ve), vi (Vi), ne i ni pored vas (Vas), vam (Vam), nas, nam(a). Na isti nacin se upotrebljavaju zamjenicki oblici ovi-ovaj, oni – onaj ; mene-meni, tebe- tebi, sebe-sebi, vas-sav; njezin – njen.
Preovladavao je sestopadezni sistem pored sedmopadeznoga (uz poistovjecivanje cetvrtoga i sedmoga padeza), a posve je razlicita upotreba nominativa i genitiva jednine licnijeh imena, npr. Vaso-Vasa-Vasov; Slobo-Sloba–Slobov.
Ne dozvoljava ni prostor da istaknemo sve nacine i vidove śece, rastakanja i pretakanja osobitosti naskoga, maternjeg, crnogorskoga jezika u svesrpski jezik. Naveo sm ih u knjizi Crnogorski jezik u 90 po(d)uka I vjezbi u kojoj se zalazem za ozivljavanje, revitalizaciju i reafirmaciju dugo potiranoga, trijebljenog, bestreganoga standaradnog crnogorskoga knjizevnog jezika. Bez icesovoga zazora i ośecanja manje vrijednosti (kompleksa jezicke inferiornosti) nuzdevito je da se primijeni crnogorska norma opcene pravilnosti cija su tri glavna pravila crnogorskoga standardnog jezika sazimno formulisana:
1. Pisi kao sto zboris, citaj kako je napisano!
2. Drzi se upotrebne norme crnogorske opcene pravilnosti!
3. Tudje pisi kao svoje!
Za razliku od dosadasnjega pravopisa srpskoga jezika, koji se primjenjivao i dalje primjenjuje strozije no Krivicni zakonik i Zakonik o bezbjednosti drzave, crnogorski tacnopis mora da pruzi mnogo vecu slobodu i uvazi alternative koje su bile prisutne u standarnom crnogorskom knjizevnom jeziku u kojemu je sve sto ima umjetnicku ulogu i sto spontano izrazava bivstvo crnogorsko jedanak pravilno i lijepo. Rijec je o alternativi i slobodi, koja zavisi od sopstvenoga izbora i ne namece se onijema koji to ne hoce.
