Sreten ZEKOVIĆ (Cetinje)
Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje “Vojislav P. Nikčević”
SVETI PETAR CRNOGORSKI O “NAŠKOM” JEZIKU
Svoje stalno ukazivanje na narodnosno-nacionalnu različitost između Crnogoraca i Srba Petar I. Sveti ispoljava i u samom imen(t)ovanju jezika svojega naroda, kojega nigda i nigđe nije nazvao imenom jezika drugoga (tuđega) naroda. Ovđe je riječ o neimen(t)ovanju srpskoga jezika kao potvrdi etničke i jezičke sopstvenosti Crnogoraca kod Petra I Svetog.
Kao što svoj (crnogorski) narod nije nazivao srpskijem, tako ni njegov (crnogorski) jezik nije (ni u česovom smislu) nikada prekrstio u srpski jezik. Ni u jednome objavljenom dokumentu Petra I. nije upotrijebljen, čak ni spomenut, u bilo česovome saštivu, naziv srpski jezik iako je imao tušte povoda i prilika. Ta(j) izraz kao da nije uopšte postojao u svijesti i rječniku Petra I. Tek u dodatku (postskriptumu) pisma Simeonu Orloviću od 5. VII. 1818., u vezi s preostalijem dugom prenumeranata u Crnoj Gori, pominje Slovar serbskij: „Ja ne znam, ali ćete vi znati, koliko je fiorinah koji od našijeh glavarah priđe za slovar serbskij dao da i sad toliko ima dati“.1
Uporedo s „jedinoplemenošću, jedinovjerjem“ i sl. zbori i o „jedinojazičnosti“ u istom smislu i širini kao kad zbori o narodnosnoj bliskosti. „Jedinojazičje“ se odnosi na Ruse i na ostale južnoslovenske narode.2
Zboreći o svojemu jeziku, odnosno o jeziku crnogorskoga naroda, Petar I. Sveti počešće pominje samo: naški jezik; naški govoriti; u naš jezik preveden; napečatan u našem jeziku; svojijem narodnim jezikom govoriti; u našemu slavenskomu jeziku.
1. M. Zoriju 18. 7. 1794.: „piše u našemu slavjenskomu jeziku.“3
2. S. Orloviću 4. 5. 1818.: „da učini napravit jedno pismo u talijanski i naški jezik za ćesara koliko se ljevše može od strane moje i svega naroda.“ 4
3. J. Pajtoniju 11/23. 9. 1820.: „Potrebno je mene poradi zemlje Lozice da imam u naš jezik prevedene.“5
4. J. Gagiću 5. 3. 1826.: prijevod u naš jezik, „da je cerkovna pečat bolje bi bilo za one koji graždansku nijesu ni viđeli… budući da su svoj jezik tuđimi jazikami pokvarili i mnogo svojega izgubili.“6
5. D. Obradoviću 23. 10. 1805.: „i novo napečatane u našemu jeziku knjige.“7
6. Mustaj-paši 1828.: „da pošalje dva čojka koji znadu Naški govoriti.“ 8
U izjavi Petra I. povodom ulaska Francuske u Moskvu 1812. godišta izražava se zebnja od ruskoga plemstva koje se „stidi svojijem narodnijem jezikom zboriti, ono je odavno počelo Franciju vozvišat i svoje otečestvo prezirat.“9 Vladika Sveti Crnogorski je, najpače, zborio i pisao svojijem, „naškim“, crnogorskijem jezikom.10 Inače, u skladu s prijethodnom tradicijom,11 Vladika Sveti je pisao narodnijem jezikom, prije Vuka Karadžića.Jezik onodobnijeh Crnogoraca(h) je narodni. Njime su vadike i glavari crnogorski javno opštili među se, sa našijencima i izvanjcima. Tijem je uveliko, još i od ranijega doba, ostvarivano načelo narodnosti, narodni duh koji čini suštastvo jezičke reforme Vuka St. Karadžića.12
