Stanka Rađenović je rođena 1977. godine na Cetinju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i književnost.
Učesnik je brojnih festivala i pjesničkih susreta među kojima su: „Pjesnička riječ na izvoru Pive”, „Ratkovićeve večeri poezije”, „Trg pjesnika – Grad teatar Budva”, „Makarijevo slovo”, Međunarodni Beogradski festival poezije – „Trgni se! Poezija” itd. Takođe, dobitnik je priznanja i nagrada na festivalima poezije.
Objavila je dvije pjesničke zbirke: „Nijemo govori ljubav (INTER NOS)” 1998. god. i „Pjesme” 2003. za koju je dobila nagradu „Spasoje Pajo Blagojević”.
Neke pjesme su joj prevedene na slovenački i objavljene u mariborskoj reviji za kulturu i društvo „Dialogi”, zatim u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja „Ars” i drugim.
Živi i radi u Budvi.
PREDGOVOR:
Ljepota polomljenih sitnica
Stanka Rađenović se vratila prostoru imaginarnih vrtova, iz kojih su je nekad izmamili dodiri odbjeglog trgovca krivicama?
A život ponekad traje koliko i dodir. Ili počinje njime kao onim Mikelanđelovim božanskim iz Sikstine.
Desio se lom stvarnosti i našla se u odsustvu svakodnevne ustreptalosti.
Najljepše dostignuće te patnje u njenoj sagi je traganje za izgubljenom pjesmom – Daje se na znanje: Vlasnik je ovdje, / brižan i spreman /ponovo da joj se podredi.
Dakle, samo riječi spasavaju od jeze stvarnosti.
Jer, i prošlost je privid, ako se riječima ne sačuva.
2.
Stanka Rađenović vizuelizuje pustoš (Slutim – /prazninom / veze vežu nas) koja ima iste prevare i jače potrese. I spremna je da primi polomljene sitnice, novo prokletstvo slabih.
Plaši je nirvana, kao poslije boja kad iz nas izlaze zla i bolesne tajne. I tišina, koje se sjećamo uvijek poslije krika.
Svaki odlazak znači nešto drugo, nestanak jednog svijeta.
I poprište nadahnutih slabosti.
A ono što boli, uslov je trajanja, i uzrok da bude pjesma, kojoj se vratila. Jer bolje je biti ovdje, pobjeći spokoju nirvane koju pruža poraz.
Vratila se usavršavajući postupak rada na pjesmi, sažimanja i odbacivanja nepotrebnog „materijala”, i kristalisanja stiha, ostavljajući samo one neprikosnovene: Naslikaj mi hladno / duvanje vjetra. // U stihu neke sjetne pjesme / položi tugu. // I lagano mi spusti kapke /pred svakorn svjetlošću. // Da prestane, a da ostane.
3.
Na svakom raskrižju, i u svakoj buri -SVJETIONIK / Sinoć sam zaboravila / osmijeh / na tvom licu. / Neka tako bude / i ove noći.
Na kraju svog kratkog zapisa moram reći da ovako blistavi povratak Stanke Rađenović poeziji nama puno znači. A njoj kako bude.
Mladen Lompar
Cetinje, mart 2012.
IZBOR PJESAMA
OGLAS
Silueta nestalog
Bića
Vremena
Iza ugla
pogužvane ulice grada
Neko je kazao:
Hvala za osmijeh!
U oglasima svakoga dana
Neko se traži
Nekoga su pronašli
Jednom sam u sjećanju
izgubila pjesmu!
Moliću za komadić
novinskog prostora i pažnje:
Ako je neko pronađe
Nasluti
Prepozna
Neka joj opipa bilo
Daje se na znanje:
Vlasnik je ovdje,
brižan i spreman
ponovo da joj se podredi.
IZBAVLJENJE
Razgrtala sam noći
tražeći lik
u bunilu izveden
od oblika tame.
I ne slutih
da nikada neću
to lice
mrakom zjenica opipati.
Dva sunca su poigravala
na raspolućenom nebu svitanja.
Dva dana, u istom krugu,
dva sna, a samo je jedno
Buđenje.
Bojom zrenja mirisao je trenutak
između praskozorja i sna,
očekujući izbavljenje…
DEMAGOG
Odmarajmo uz veznike.
Vrijeme je navika!
Ljudi se žale na vrijeme
(Čitaj me drugačije!)
Vjekovi su utonuli u stereotip.
Zastave na pola koplja
i nakon svega –
godi sunce.
Obezoružati dan!
Ove se niti pletu
u opasan znak.
Noć lomi koplja i nas.
Metamorfoza čaše –
u vinu je zabluda.
Mi, nestvarni –
u nama posrću putevi.
Jaka doza veznika,
veze demagog tka.
Slutim –
prazninom
veze vežu nas…
NEDOSTAJANJE
Danas mi recite
jednu lijepu riječ.
Lako neka kapne
na dan;
od toga čovjek
može da živi!
Danas mi kažite
neku neobičnu riječ;
kao kišni san
u jesenjem mantilu!
Danas pronadite
neku toplu riječ
u koju će stati
sva sunčana jutra!
Danas, samo šapnite
jednu nježnu riječ –
čarobnu tvoriteljicu,
koja iz ničega stvara sve!
Ali, ne igrajte se
sa nježnim riječima;
katkad od toga
čovjek umire!
GLAD
Trebam zagrljaj
i nježnost rose
u samoći
od muka i stijena
kao zvijer bespomoćna,
ranjena,
gladna sam
nježnosti i dobrote.
Prizivam ćutanjem
dalekih mitova oblike
i ređaju se slike
kao bjelina oskrnavljena.
Bićem putuju nemiri,
a daleko su svemiri
gdje misli lutaju slobodne.
Trebam boju i zvuk
u samoći od stijena
kao zvijer ranjena,
gladna sam
nježnosti i dobrote…
SVJETIONIK
Sinoć sam zaboravila
osmijeh
na tvom licu.
Neka tako bude
i ove noći.
ŠTO PODSJEĆA NA TEBE
Naslikaj mi hladno
duvanje vjetra.
U stihu neke sjetne pjesme
položi tugu.
I lagano mi spusti kapke
pred svakom svjetlošću.
Da prestane, a da ostane.
O polomljenim sitnicama
koje stvaraju mozaik
Nova knjiga Stanke Rađenović „Tajna polomljenih sitnica” animiraće svog čitaoca iskrenošću i dubinom osećanja, ili preciznije onom dubinom i onom iskrenošću koja nije data „od prve”, kako se to danas daje i predstavlja kao „sama duša piščeva”, već treba zamisliti jedan mozaik koji sunce greje i sve boje pod svetlošću sunca prelivaju se jedna u drugu. Po takvom se mozaiku može putovati, broditi, hodati. Može se sagledati prošlost, sadašnjost i videti budućnost. Ponekad i noću mozaik ima neku tajnovitu modru notu u kojoj snevaju nova jutra. Jednog dana taj se mozaik razbio. Srušio se na zemlju, na kameni pod, na ulicu. Stanka Rađenović u tom trenutku počinje da piše. Mozaik koji se rasuo u nekoliko hiljada komada postao je gomila sitnica. Kako koji komad mozaika podigne ka suncu, Stanka Rađenović u njemu prepoznaje: ljubav, dan i noć, mrak, osvit, more, časovnike jutra, bol, nagoveštaj sreće. Radi posao koji nam je odveć poznat: seća se, pamti, dočarava, objašnjava, sabira utiske, deli papir na dva jednaka dela „za” i „protiv”, voli, ne voli… sve ono što radimo svi mi u nekoj svojoj „svesci utisaka”. Neko to čini duboko i poverljivo, čisto. Neko to radi površno, neko laže, neko se smeje. Koliko ljudi – toliko ćudi. Koliko komadića mozaika, toliko detalja u životu.
„U ogledalima odrazi naših predsoblja
kao dan u danu,
česticama svakodnevnog
ubijena je toplina krvotoka.
Iz drevnih bočica suze
otvaraju se miomirisima i
nepoznatim svjetovima
gdje stari krovovi drže nebo.”
Ovim stihovima praktično se otvara suština knjige koja se kasnije, razumljivo, produbljuje i ojačava čvrstim materijalima stiha i osećanja. Zato taj nastavak možda najbolje ilustruju stihovi:
„Dan bez budućnosti
ispran je i izblijedio.
Ja imam hrabrost pogledati dalje,
ali se plašim daljine…”
Pesnikinja tka svoju knjigu nadalje čitajući iz polomljenih sitnica ono što je ostalo. Pokušava i uspeva u tome da tražeći harmoniju u svetu i sopstvenom okruženju progovori o stvarima koje su se nametnule ili su nam nametnute da ih u sebi prepoznamo kao deo nas, iako su, sasvim je to jasno, implant 0 kome savremeni čovek ne razmišlja kao o „delu sebe” već to pravda „poludelim svetom” i „slabošću pred takvim ludostima”.
Stanka Rađenović ne želi da bude deo tog sveta, kao ni mnogi koji pod naletom vetra prihvataju maksimu „novoga sveta” o tome da treba ćutati i biti sretan što je vetar, a ne i oluja i cunami. Savremeno ropstvo koje se ogleda u tome da si sretan ako uopšte imaš posao, platu, mobilni telefon, televizor, računar i masu sajber prijatelja, polje je interesovanja Stanke Rađenović, ali ne u revolucionarnom smislu ili prevratničkom pokliču, već je usmereno ka pojedincu. Pesnikinja kao da kaže: prepoznaj se! Otuda i stihovi:
„Dva usamljena drveta
čudno mi mašu –
lozinku traže!
Na kojem jeziku
da izgovorim spas
za riječi probuđene, nerođene,
dok napolju čuvaju krik
gvozdene straže?
Osjećam –
na nekom bih jeziku drugom
sve ljepše mogla da kažem.”
Usamljenost, ta nekada potrebna stanica u našim životima, postala je vremenom više od toga. Usamljenost je nadrasla čovekovu potrebu za jednim malim delom dana ili nedelje u kome smo samo svoji, makar trenutak samo. Usamljenost postaje teret savremenog čoveka. Ovde bismo ponovili teze 0 čoveku kao društvenom biću, ali čovek Stanke Rađenović postao je toliko usamljen da časovnik koji otkucava ume i srce u grudima da zameni:
„Veliki orden
na prsima zida,
veliko oko zmaja
kome su podanici
svi kontinenti.
Veliki,
zanijeti sanjar
vječito vježba
isti korak…
I još samo
korak do dna.
Možda će biti
novi početak
kraj ovog ružnog sna.
Sami smo –
Ovo lupetalo u grudima i ja!
Zadatak poezije jeste da unosi nemire, oluje, preispituje, dokazuje, da opeva ono što je trenutak i ono što će večnost postati. Radomir Andrić zato i kaže u jednoj svojoj pesmi: „sve na ovom svetu pesnik opevati može”. Treba dometnuti da u moru raznih poetika ostaje ona koju čitalac prepoznaje kao svoju, kada prepozna sebe, kada upamti stih ili pesmu, kada veruje da je pesnik opevao neki detalj ili deo života, ljubav, patnju, novi početak ili davnu bol. Vreme za poeziju opet stasava. Probali smo bez nje, govorili kako je višak u našim životima i bavili se pomodnostima koje liče na poeziju. Ali kako svako pet minuta ima svojih pet minuta, to se vreme lepe i rado čitane poezije vraća. Knjiga Stanke Radenović čini umesto nas, olakšava nam presabiranje naših zabluda i naših uzleta i tvori mozaik značajne pesničke vrednosti i umetničkog senzibiliteta, poput jednog stiha, koji je nekad jak koliko pesma:
„Naslikaj mi hladno
duvanje vjetra.”
Goran Labudović Šarlo
