Starobarske anegdote – Milenko Ratković

Zahvaljujemo se gospodinu Milenku Ratkoviću što je omogućio da se “Starobarske anegdote” nađu na Montenegrini.

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BARSKI HUMOR

Milenko Ratković
STAROBARSKE ANEGDOTE 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića

ŠTO TE RUŽE, LAFE STARI…

Silnik i zulumćar Selim-beg, posljednji turski gospodar Bara, učvrstio je vlast, pa je i nepokretne Šestane natjerao da plaćaju harač. U Šestanima je porez ubirao njegov prijatelj Nik-Prelja. Jednom je taj poreznik donio svome gospodaru, kao lični poklon, pun mijeh skorupa. Dok su razgovarali, Nik-Prelja je pedantno gulio kore smokava, a domaćin ih je jeo s korom. Kad su ispraznili tanjir, beg je pred gostom opazio gomilu kora i povikao:
– Što je to? Zar ti bacaš kore?
Nik-Prelja mu je objasnio da zbog prašine smokve treba guliti. Beg se odjednom razgoropadio:
– Znači, ti veći gospodin od mene! E, to ne može! Hajde, pojedi sve te kore!
– Aman, efendija…
– Pojedi, kad kažem! – zapovijedao je beg, sav crven u lice. Postiđeni poreznik pojeo je sve kore, pa uvrijeđen otišao.
Na koji je način Selim-beg punio svoju kasu pokazuju i ovi primjeri. Požalio mu se neki siromah da nema čime ni Bajram proslaviti, na što mu je beg rekao: “Kad bih je tako dijelio pare, postao bih i ja siromah. No, ti pođi tu, na Velji most, sačekaj nekoga koji ima dosta novca, izazovi ga da te udari ili podere košulju, i eto vajde i za tebe i za mene!”.


Koliko bi dao da ne pogineš od Crnogorca

Da bi se bolje osigurao od neprijatelja, Selim-beg je oko svog dvora u Držaku podigao visoki zid. Kad mu je ponestalo novca da dovrši zid, pozvao je Šušanjane, katolike, i naredio im da mu donesu crnogorsku glavu ili pet hiljada groša. Seoski starješina Stijepo Kalica vratio se u Šušanj i upitao ponaosob svakog seljaka:
– Koliko bi dao da ne pogineš od Crnogorca?
Svako je radije dao novac nego ratovao sa Crnogorcima.Tako su prikupili pet hiljada groša, a beg ih je pohvalio kako su pametno učinili.
Pošto su Crnogorci oslobodili Bar od Turaka, Selim-beg je i dalje ostao na svom velikom imanju. Teško se navikavao na život bez vlasti. Knjaz Nikola ga je pozivao na Cetinje, naročito u vrijeme većih praznika i svečanosti. Na jednom prijemu u Dvoru knjaz je obilazio goste i sa svakim pomalo razgovarao. Kod Selim- bega se zadržao nešto duže. Pitao ga je o zdravlju, o prilikama u Baru, o odnosu vlasti prema njemu.
– Kakav je barski kapetan Pejović?
– Dobar i predobar, a to mu je najveća mana – rekao je Selim-beg.
Prisutne su začudile ove riječi, a on im je objasnio:
– Vlast mora biti stroga. A Pejović je mek i popustljiv. Kad u Baru uhvate lopova, kapetan ga pita: “Jesi li ukrao?” Lopov, naravno, neće da prizna. Drže ga u zatvoru dva-tri dana, pa ga puste. A kad bi ga pritegli, do krvi išibali, priznao bi da je ukrao i ono što nije.
Knjaz se nasmijao begovom oprobanom načinu istjerivanja priznanja, pa nastavio da obilazi druge goste.


Žalba knjazu

Jedan katunski glavar upitao je Selima kako se osjeća sada, bez one nekadašnje sile i vlasti. Beg se uvrijedio i požalio knjazu. U želji da begu pruži satisfakciju, knjaz je istog dana napisao pjesmu “Turčinu” i pročitao je na večernjem sijelu u Dvoru, na kome je i beg prisustvovao. Pjesma veliča hrabrost turskog vojnika, a počinje stihovima:

Što te ruže, lafe stari,
istočnoga care sv’jeta,
orle, koji sred zapada
u pohode nam doleta?

Kad je pročitao pjesmu, knjaz je upitao onog katunskog glavara koji je bega uvrijedio:
– Kako se tebi sviđa pjesma?
– Divna je, gospodaru! – oduševljeno je rekao Katunjanin.
– Je li istina što je rečeno?
– Jest, boga mi, sve je tako.
Knjaz se onda obratio Selimu:
– Eto, beže, čuo si iz njegovih usta, što će ti milo biti.
– Milo, gospodaru, te kako! Hvala ti po stotinu puta! – poklonio mu se beg, držeći ruke na prsima.
– A je li ti sada krivo na nj?
– Ne, nego i njemu hvala, jer da me on onako grdno ne zađede, ne šđaše ni ti tako lijepo spjevati o Turcima!
Pjesma “Turčinu” toliko je oduševila turskog sultana Hamida Drugog da je osjetio potrebu da knjazu-pjesniku pismeno i toplo zahvali. Otada počinje veliko knjaževo prijateljstvo sa sultanom, koji će mu kasnije pokloniti kuću u Carigradu i dvije jahte.


PLEMENSKI KAPETAN

Kad je knjaz Nikola prvi put posjetio Mrkojeviće, u Pečuricama su se okupili svi Mrkojevići, osim žena, mada se one nijesu krile kao ostale muslimanke. Knjaz je prisutne pozdravio i u kratkom govoru podsjetio na njihovo slovensko porijeklo i pozvao ih da u novoj državi složno žive sa crnogorskom braćom.
Trebalo je izabrati plemenskog kapetana. Svi su očekivali da će to biti Božo Nikočević, ugledan starac i jedan od rijetkih pravoslavaca u Mrkojevićima. Knjaz mu se obratio pitanjem:
– Božo, za koliko si rad što smo oslobodili ovaj vaš kraj?
Božo nije umio da se rodoljubljem busa u prsa, pa je na neočekivano pitanje zbunjeno i brzopleto odgovorio:
– Pa… rad sam… za par dobrih volova.
Za siromašnu raju, koja je jedva izdržala dugotrajno ropstvo, par volova predstavljalo je veliko bogatstvo. No, knjaz je očekivao mnogo više. Potom je pitao jednog od najuglednijih Mrkojevića, Alila Kaplanovića:
– A tebi, Alile, ja li milo što smo došli?
– Gospodaru, – spremno mu je ovaj odgovorio – pravo da kažem, nijesam volio da ovamo dolazite. Ali kad ste već došli, ja i moji sinovi služićemo vam odano, kao što smo sultanu služili.
Knjaz ga je zadovoljno potapšao po ramenu i prikačio mu na prsi značku plemenskog kapetana.

HRABRI TOBDžIJA

Kapetan Ilija Stanišić iz Spiča bio je neko vrijeme domar u vili “Topolica” Rado je činio usluge knjazu Nikoli i njegovoj porodici kad su boravili u Baru. On se naročito istakao u borbama za oslobođenje Bara 1877. godine. Sa Volujice je topovima gađao turske ratne brodove koji su više puta prilazili barskoj obali. Jednom je nanišanio u oklopnjaču “Orkanija”, ali ovlaženi fitilji na topu nije mogao upaliti. U očajanju, šakama je zgrabio pregršt žara i bacio ga na fitilj. Top je grunuo, a granata je pogodila dimnjak oklopnjače. Sagorijelim prstima nije više mogao rukovoditi topovima. Previjajući se od bolova, nastavio je da komanduje svojoj posadi. Oko njih su eksplodirale granate turskih topova. Kada je pred noć prestao artiljerijski dvoboj, u tvrđavi na Volujici ostala su dva mrtva crnogorska vojnika i četrnaest ranjenih. Knjaz Nikola došao je da pohvali i nagradi junake, a tobdžijskom komandiru Iliji Stanišiću uručio je visoko odlikovanje – Krst sv. Đorđa i unaprijedio ga u čin kapetana.

Ko od vas smije da mu gađam cigaru u ustima

Pa i poslije rata Ilija je nastojao da dokaže svoju hrabrost. Kao domar u vili “Topolica” najčešće se družio sa knjaževim sinom Mirkom, išao je s njim u lov i ribolov. Jednom, želeći da istakne svoje streljačke sposobnosti, vojvoda Mirko se obratio grupi crnogorskih oficira:
– Ko od vas smije da mu gađam cigaru u ustima?
Oficiri su ćutali. Niko nije htio da se nepotrebno izlaže opasnosti.
– Zar među vama nema hrabrih? – začikavao ih je Mirko.
Tobdžija sa Volujice nije mogao dozvoliti da se posumnja u njegovu hrabrost.
– Ja ću! – smjelo se odazvao.
Stavio je cigaru u usta i stao mirno. Mirko se izmakao dvadesetak metara, izvadio revolver i nanišanio. Oficiri su sa strpljenjem očekivali pucanj. Svi su streknuli kad je revolver opalio. Zrno je prepolovilo cigaru. Zadivljeni oficiri pohvalili su dobrog strijelca. Ali, kad je knjaz za to saznao, izgrdio je i sina i kapetana Iliju.
Dok ga je knjaz korio, kapetan Ilija je posramljeno gledao preda se i premještao se s noge na nogu kao đačić kojeg učitelj grdi zbog nestašluka. Kad je knjaz ućutao, kapetan se najzad osmjelio da kaže:
– Gospodaru, imam želju da dođeš u moju kuću. Smokva je sazrela, a biće i drugog voća.
– Smokva, veliš? – priupita knjaz.
– Jeste. Dobra sorta, moj djed je donio sadnicu iz Carigrada.
Knjaz je prihvatio poziv i time Iliji pričinio veliku radost. Izuzetna je čast dojučerašnjem pečalbaru da u svojoj kući dočeka gospodara Crne Gore. To će mu podići ugled među komšijama. Neka mu se Spičani dive i zadive!
Na stolu pred knjazom našlo se raznog voća, jela i pića, a on je najviše volio da sam bere smokve.
– Baš su ukusne – govorio je jedući jednu za drugom.
Pun zadovoljstva, Ilija se još jednom sa zahvalnošću sjetio svoga djeda. Otada nikome nije dodozvoljavao da se sa tog stabla ubere ni zrno, pa su prezreli plodovi sami padali. Nadao se da će gospodar još koji put poželjeti da se sladi njegovim smokvama.

KRST MUFTIJE KARAĐUZOVIĆA

Čuveni muftija crnogorskih muslimana, Murteza efendija Karađuzović, nadaleko je bio poznat po svojoj bistrini, originalnosti i duhovitosti. Još se pamte i prepričavaju anegdote iz njegovog života.
Kada je u decembru 1905. godine u Crnogorskoj skupštini izglasan prvi Ustav Crne Gore, prisustvovalo je pet poslanika muslimana, među kojima i hodža Karađuzović iz Bara. Kao poslanik u Senatu, on je uporno branio interese svoje vjerske pastve. To nije uvijek bilo po volji njegovom inače dobrom prijatelju knjazu Nikoli, koji mu je jednom ljutito podviknuo:
– Odža, ja ću tebi krš o grlo, pa u more!
– Slažem se, gospodaru: krst o grlo pa u more! – dosjetljivo mu je uzvratio Karađuzović.
Misleći da ga nije dobro čuo, knjaz je ponovio:
– Kažem: krš o grlo!
– Gospodaru, jedva čekam krst koji si mi davno obećao.
Knjaz se nasmiješio i nešto kasnije dao mu visoko odlikovanje – Krst Svetog Save II stepena.


TETKINA PRĆIJA

Moj pradjed Mitro Vasiljev bio je kovač, vidar i prorok. Narod je vjerovao da je vidovit, mnogi su ga molili da im prorekne budućnost ili da im svojom vidovitošću pomogne u nevolji. Neke ljudske sudbine tekle su tačno onako kako ih je on prorekao. Liječio je ljekovitim travama sa Rumije, a melem za rak spravljao je od takozvane “trave iz Mitra”.
U tursko vrijeme niko mu nije branio da liječi, a problemi su za njega nastali tek pošto su Crnogorci oslobodili Bar. Knjaz Nikola je zabranio rad svim narodnim ljekarima u Crnoj Gori. U Bar je poslao školovanog ljekara Filipovića, ali niko nije išao kod njega, već su i dalje svi tražili ljekarsku pomoć od Mitra Vasiljeva. Jednog dana opštinski pandur je donio Mitru poziv da se javi na odgovornost knjazu Nikoli. Prilazeći knjazu sa strepnjom, Mitro se predstavio i kazao zbog čega je došao.
– Ah, ti si taj! Što ti zapravo radiš? – pitao ga je mrgodni knjaz.
– Ja sam kovač i narodni ljekar.
– Da, da, liječiš ljude, iako sam ja to zabranio.
– Gospodaru, ja sam tri godine pomogao jednom talijanskom ljekaru i uz njega dosta naučio. Dobro poznajem ljekovito bilje i spravljam ljekove koji su mnogima pomogli da ozdrave.
– Prošlo je vrijeme takvog liječenja! – podviknu knjaz. – Ja sam u Bar poslao školovanog doktora Filipovića, a on mi se žali da nema posla jer svi bolesnici odlaze k tebe. I još se priča da si vidovit! Obmanjuješ sujevjeran i neuk narod!
– Gospodaru, riječ je ponekad najbolji lijek – rekao je Mitro i dodao: – Moram hraniti ženu i šestoro djece, a kovačkim čekićem malo se može zaraditi.
Knjaz se sjetio svoga kovača i kolara Stojana Đurđevića, mladog i stasitog Srbina iz Like, za kojeg nije htjela da se uda nijedna Cetinjanka, jer se bavio “ciganskim” zanatom.
– Imaš li koju kći za udaju? – upitao je knjaz.
– Imam jednu, tek je navršila šesnaestu godinu.


Svadba za pamćenje

– Taman da je daš za moga kolara Stojana. Dobar je to i pošten mladić.
– Daću je na tvoju riječ, gospodaru.
Tako su uglavili Vasinu vjeridbu. Na prstenovanje vjerenice Stojan je došao u Bar sa još dva prijatelja. Budući mladoženja dao je vjerenici zlatan prsten, a od tašte dobio košulju. Vjerenik se Vasi veoma dopao. Bližio se dan udaje, a o njenoj prćiji niko nije vodio računa. Obratila se bratu Damjanu da joj nabavi škrinju, obavezni nevjestinski prtljag.
– Nabaviću ti škrinju, a ti nađi pare – rekao je Damjan.
– Otkud meni pare?
– A ti prodaj prsten.
Vasa ga je zaprepašćeno pogledala. Zar da otuđi vjenčani prsten? No, druge mogućnosti nije bilo. Teška srca dala je bratu zlatni prsten, a on joj nabavi škrinju. Trebalo je škrinju napuniti nevjestinskom opremom. Ali, umjesto opreme napunili su je – dunjama.
Svadba je bila da se pamti. Iz Cetinja je stiglo više od stotinu svatova. Nije bilo lako za sve njih spremiti ručak i svakome dati svadbeni poklon. Kad su svadbari podigli nevjestinsku škrinju, u njoj su zakotrljale dunje: dum! dum! dum!
– Činilo mi se kao da svaka dunja udara u moju glavu – pričala nam je tetka Vase.

Simpatični likovi

U galeriji simpatičnih likova iz moga djetinjstva je djedova sestra Vase. Sitna, uvijek nasmijana, brzim koracima prilazila je našoj kući i još s ulaza započinjala neku priču. O svojoj majci govorila je plačnim glasom /mada joj nikad nijesmo vidjeli suze/, a onda bi odjednom prsnula u grohotan smijeh, prelazeći naglo na sasvim drugu priču. Ako to i nije bilo šaljivo, njen smijeh je zarazno djelovao na sve nas.
Poslije Drugog svjetskog rata svakog ljeta je iz Beograda dolazio djedov brat Đuro. Vijest o njegovom dolasku na neki način je stizala na Cetinje, do njegove sestre Vase, koja bi sjutradan stigla u Bar. Čim bi se izljubila s bratom, počela bi više puta ponavljati razgovor o mirazu.
– Brate Đuro, meni pripada dio majčinog imanja u Bartuli.
U početku Đuro joj je strpljivo objašnjavao da više ne važe stari crnogorski zakoni, a ona je uporno zahtijevala:
– Meni treba da daš dio majčinog miraza u Bartuli!
Kad bi izgubio strpljenje, Đuro bi joj podviknuo:
– Daću ti, sestro, cijelu Bartulu, samo me ostavi na miru!
Poslije smo i mi, djeca, šaleći se, često govorili:
– Daću ti, sestro, cijelu Bartulu, samo me ostavi na miru!
Vase je sve do svoje smrti tražila dio majčinog miraza u Bartulu, koji nikada nije dobila. Živjela je u siromaštvu, a imala je veliko blago – desetoro djece.

LOŠE PROŠAO BRANEĆI PRAVDU

Svi su se u porodici obradovali kada se moj djed Jovo zaposlio kao žandar. Svi osim njega. Više je volio da i dalje besposlen provodi bezbrižne dane s drugovima koji su, kao i on, još živjeli na grbači svojih očeva. Stupivši u državnu službu, morao je mijenjati neke svoje navike. Svakog jutra ustajao je rano, na brzinu doručkovao i odlazio u žandarmerijsku stanicu. U početku je vjerovao da će kao predstavnik vlasti biti zaštitnik pravde. No, ubrzo se razočarao u žandarsku pravdu. Njegove svakodnevne obaveze bile su da stražari pred zatvorom, patrolira po gradu, hapsi prekršioce zakona i izbacuje pijanice iz kafane. Zbog njegove nepokretnosti i prijeke naravi, šef žandarmerijske stanice ga je kažnjavao, određujući mu teške i neprijatene zadatke.

Dobio po glavi

Jednog jutra probudio se prilično kasno, pa nije imao vremena ni da doručkuje. Žureći Ulicom od Rapa, sreo je Nika Bidža.
– Kuda si krenuo, Niko? – pitao ga je.
– Znaš da se danas ženi naš drug Aljo Arap. Valjda ćeš i ti doći na svadbu – rekao je Niko.
– Ne mogu. Služba je služba – produžio je Jovo putem.
Bilo mu je žao što se neće proveseliti na svadbi svog dobrog prijatelja. Toga dana doživio je još neke neprijatnosti zbog kojih je još više omrznuo žandarski poziv.
Idući putem prema gradu, sa obližnje livade začuo je zapomaganje neke žene. Preskočio je ogradu i ugledao nekog čovjeka koji je nemilosrdno tukao mladu i mršavu ženu. Da bi je zaštitio, Jovo je pritrčao i sa nekoliko snažnih udaraca pesnicom oborio čovjeka na zemlju. Očekivao je zahvalnost isprebijane žene, ali ona je dohvatila kolac i mlatnula ga po glavi. Ošamućen, Jovo je pao na zemlju. Mlada žena mu je objasnila:
– To je moj muž. On me bije zato što me voli.
Istog dana Jovo je još jednom loše prošao braneći pravdu. Sreo je uplakanog dječaka koji se požalio da mu je neki lopov ukrao jagnje. Uz pomoć tog čobančeta, ušao je u trag lopovu i uhvatio ga u nekoj napuštenoj baraci. Lopov je već bio zaklao jagnje i počeo da mu dere kožu. Jovo je rekao dječaku da jagnje odnese svojoj kući, a lopovu naredio da pođe s njim u žandarmerijsku stanicu. Uz put lopov je pokušao da ga podmiti, ali je on to odbio.
Šef žandarmerijske stanice kazao je Jovu da pričeka u hodniku a lopova uveo u svoju kancelariju. Tamo je dugo s njim razgovarao, pa napokon otvorio vrata i upitao Jova:
– Imaš li nekog svjedoka da je ovaj čovjek ukrao jagnje?
– Imam, posvjedočiće onaj mali čobanin – odgovorioje Jovo.
– On je nepunoljetan i njegovo svjedočenje nije punovažno – rekao je šef i strogo ga upozorio: – Nijesi smio hapsiti čovjeka ako nemaš pouzdanog svjedoka!
– Pa evo dokaz: na njegovim pantalonama vide se mrlje krvi – pokazao je Jovo.
A lopov se brzo snašao:
– Jutros mi je curila krv iz nosa.
– Laže! Uhvatio sam ga na djelu! – Jovo nije mogao da obuzda svoju ljutnju.


Lopov bez kazne

Šef je pustio lopova da ode nekažnjen, a Jova je izgrdio:
– Nemoj drugi put da budeš tako brzoplet! Ti ne obavljaš svoju dužnost kako treba. Eto, jutros si zakasnio na posao. Hajde odmah na stočnu pijacu, gdje Krajinjani prodaju duvan. Dovedi mi nekog od njih i zaplijeni sav duvan koji tamo nađeš.
Iznervirani Jovo se usprotivio:
– Zašto da im plijenim njihov duvan? Nijesu ga nikome ukrali.
– Valjda znaš da ga moraju prodati državnoj otkupnoj stanici – napomenuo je šef.
– Država im malo plaća.
– Gle, molim te! – planuo je šef. – Tjeraš neku svoju pravdu, je li? Hajde odmah na izvršenje zadatka!
– Neću! Dajem ostavku na službu! – odlučno je rekao Jovo i otišao svojoj kući.
Zauvijek je skinuo žandarsku uniformu i požurio na svadbu Alja Arapa.

E, MITRO, NEK TI JE SREĆNO IMANJE!

Pred Osovom kafanom u Baru sjedjelo je desetak ljudi, među kojima Ahmet Skejović i Mitro Vasiljev. Njihovu pažnju privuče telal, koji uz prethodno udaranje u nakarade, objavi da se prodaje Išmakovo imanje kod Veljeg mosta, početna cijena dvije hiljade fijorina.
– Čuješ li, Mitro? – priupita ga Ahmet. – To se imanje graniči sa tvojim, treba da ga kupiš.
A čime? Nemam ni solda. Mojim kovačkim čekićem jedva mogu prehraniti onu nejač kod kuće.
– Dvije hiljade fiorina! Ko daje više? – uzviknu telal.
– Dvije hiljade i jedan! – doviknu Ahmet.
Telalov glas izgubi se u Pjacu. Malo potom telal se opet primače, zadobova i saopšti da se cijena imanja popela na 2005 fijorina.
– Dvije hiljade i šest! – nastavi Ahmet da licitira.
Telal još jednom prođe do vrha Pjace, pa kad se vrati priđe stolu, ostavi doboš na zemlju i obrati se Ahjmetu:
– Ahmet – aga, teslim! Tvoja je cijena posljednja. Iškamu ćeš platiti 2006 fijorina.
– E, Mitro, – Ahmet mu pruži ruku – nek ti je srećno imanje!
– Što reče? – iznenadi se Mitro.
– Ja sam se pogađao za tebe. Ne bi valjalo da neko drugi kupi imanje na koje ti imaš preče pravo.
– Rekoh ti da nemam ni prebijene pare.
– Ne brini. Nešto će ti sinovi poslati iz Carigrada, nešto ću ti ja pozajmiti, a najsigurnija uzdanica su tvoje vrijedne ruke. Platićeš kad mogneš.
Još neko vrijeme Mitro nije mogao da od čuda dođe sebi. Dirnuo ga je Ahmetov prijteljski gest.
Tako je kupljeno imanje na kojem sada živi pisac ovih redova.

GRADNJA PUTA BAR- ULCINJ

Dugo se i s nestrpljenjem iščekivala gradnja puta Bar – Ulcinj. Nova trasa, naravno, nije mogla proći postojećom kaldrmom koja je još od rimskog doba povezivala ta dva grada, pa su mnogi strepili da im put ne prođe preko imanja.

Mitro Vasiljev se neprijatno iznenadio kad je jednog jutra na svojoj njivi ugledao geometre sa istrumentima. Ljut, potražio je glavnog poslovođu. Ovaj mu je rekao da je put tuda projektovan. Vraćajući se kući, sreo je imućnog komšiju Toma Marovića, čiju su njivu geometri takođe premjeravali. Posavjetovali su se što da rade. Tomo je predložio da podmite glavnog poslovođu kako bi ovaj zaobišao njihove parcele. Mitru se to u prvi mah učinilo pametno, ali pošto nije imao para, odmahnuo je rukom.
– Uzalud bismo bacali novac, jer put mora proći onuda kuda je trasiran.

Tomo je sam ostvario svoju namjeru: pozvao je poslovođu u svoju kuću i s njim se, uz rakiju, nagodio. I zaista, čim je dobio novac, poslovođa je naredio geometrima da prekinu posao. Sjutradan su se geometri pojavili na susjednom imanju, kuda je i prosječen put. No, kasnije su objelodanjene špekulacije glavnog poslovođe. Put je projektovao dr Slade i od utvrđene trase nije se smjelo odustati, ali je poslovođa sa geometrima mjerio preko parcela kuda nije bila projektovana gradnja puta. Na taj je način izvlačio novac od zemljoradnika.

Šejtan na vrh mosta

Gradnja puta Bar – Ulcinj počela je 1903, a završena za tri godine. Na svečanom otvaranju prisustvovalo je brojno stanovništvo barske i ulcinjske opštine. Iz Rapa su pošla na svečanost gotovo sva odrasla čeljad, osim Toma Marovića, koji je, ogorčen zbog prevare, govorio:
– Pametni Mitro Vasiljev!

Po novom putu najčešće su išla kola sa konjskom zapregom. A kad se pojavio prvi automobil, bila je to prava atrakcija za mnoge mještane koji do tada nijesu imali prilike da vide “makinu koja ide sama”. Ponegdje je to čudo tehnike izazvalo zaprepašćenje i paniku. Ostao je za priču događaj kod Veljeg mosta.

U predvečerje Džepovica je prala veš u rijeci Rikavac. Žurila je da završi posao prije nego što sasvim padne mrak. Odjednom je na mostu ugledala čudno biće sa ogromnim svijetlećim očima. Preplašena, bacila je maljugu i pobjegla kući. Uznemirila je sve ukućane vikom:
– Šejtan! Eno šejtana na vrh mosta! Iz očiju mu izbija vatra! Strahota!
Jedva su joj objasnili da to nije đavo, već automobil sa upaljenim farovima. Ipak nije smjela poći za veš ostavljen kraj rijeke. Morao ga je Džepo donijeti.

POLJUBILA U MRAKU LJUBAVNIKOVOG BRATA

Đuro Mitov je bio rođeni gospodin. Odijevao je uvijek ispeglano odijelo, koje i nije imao prilike da isprlja jer nikad nije obavljao ratarske radove. A veliko imanje trebalo je obrađivati. Zbog toga često ga je grdio stari i već iznemogli otac. Uzalud su nastojali da mu nađu neki odgovarajućo posao. Pretendovao je da bude državni činovnik, a imao je samo četiri razreda osnovne škole. Na molbu upućenu Upravi pošta Kraljevine Crne Gore dobio je negativan odgovor. U to vrijeme počeo je da piše pjesme, pa je sljedeću molbu Upravi pošta napisao u stihovima. Izgleda da je zahvaljujući tome dobio službu u novootvorenoj pošti u Katrkoli, blizu Bojane. Zapošljenje je značilo veliku prekretnicu u načinu njegovog življenja. Morao se odreći lagodnog života u roditeljskom domu. Teško mu je bilo što se udaljava od drugova, a još teže od svojih prijateljica.

Boravak u Katrkoli, gdje se govorilo samo albanski, bio mu je užasno dosadan. Telegraf je po čitav dan mirovao, a i poštanske pošiljke su rijetko stizale. Sjedeći usamljen, imao je puno vremena za pisanje pjesama i dokona razmišljanja. Tako je došao na ideju da promijeni ime mjestu u kome je službovao. Poslao je pismeni predlog Upravi pošta u Cetinju da se albanski naziv Katrkola zamijeni imenom Vladimir – po legendarnom zetskom knezu čija je prijestonica bila u Krajini. Njegov predlog je prihvaćen.
Čim bi se završilo radno vrijeme, Đuro bi uzjahao svoga konja i odlazio u svoje selo Rap, kod Starog Bara. Spavao je napolju, na drvenom krevetu ispod razgranate smokve. Ponekad bi ga kiša iznenadila, pa je navrat-nanos unosio u kuću mokru posteljinu. Otac ga je zbog toga korio, govorći da u kući ima prazan krevet, ali je Đuro i dalje svake noći spavao pod smokvom.

Iskoristio odsustvo

Jednom Đuro nije došao iz Vladimira. Majka se zabrinula – da se nije razbolio? Bilo je ljeto, a u kući zagušljivo. Najmlađi Đurov brat, Nikola, iskoristio je njegovo odustvo i legao pod smokvom. Na tvrdom ležaju dugo se prevrtao i mučio dok nije zaspao. Oko pola noći iz sna su ga prenuli poljubci neke mlade žene, koju u mraku nije mogao poznati. Iznenađen i bunovan, promucao je:
– Ko si ti?
Mlada žena tek tada je shvatila da u krevetu nije Đuro i za tren pobjegla.
– Hej, stani! – pozvao je Nikola, ali se ona nije vratila.
Time je objašnjeno zašto Đuro svakog dana prevaljuje toliki put da bi prespavao na svom krevetu pod smokvom. Taj krevet postao je nepotreban od dana kada se Đuro oženio. Našao je mladu i lijepu ženu. Bila je za glavu viša od mladoženje, što je zadalo nevolje fotografu kad ih je prvi put zajedno snimio. Da bi ih izjednačio po visini, fotograf je morao donijeti nekoliko kamena na koje se Đuro popeo.

Nije zbog rakije

Svoju lijepu ženu Đuro je s ponosom vodio kod komšija i rođaka. Među prvima koje je mladi bračni par posjetio bili su Mato i Marina, koji su živjeli u svom mlinu kod Veljeg mosta, gdje su mnogi svraćali da samelju žito i popiju čašu rakije ili kafu.

Pred Đura i njegovu nevjestu domaćica je stavila tanjir sira i bocu murvove rakije. Nevjesta, kao što je red, čitavo vrijeme je ćutala, a Đuro je pričao i dolivao čaše. U početku je brojao svaku popijenu čašu, ali se na kraju zabrojao. Te noći zabolio ga je stomak, pa je više puta morao ići u klozet.

Sljedećeg jutra, prolazeći pored Matovog mlina, požalio se Marini da ga je od sinoćne rakije zabolio stomak i dobio proliv. Na to mu je ona odgovorila:
– O, moj Đuro, da se od ove rakije dobija proliv, sva bi ova ulica bila polivena!

ŠERI, VIDI LI SE ODAVDE NAŠA KUĆA?

Marko Pukić je prvi Baranin koji se oženio Francuskinjom i doveo je u ovaj zabit kraj. Irena je završila Konzervatorijum u Parizu, udala se za advokata Rolana s kojim se nastanila u Carigradu. Živjeli su u raskošnoj vili. Irena je rodila tri sina, koje su podizale dadilje. Kućne poslove obavljala je osmočlana posluga, među kojima i vratar Marko. Pričao joj je o rodnom kraju, gdje on navodno ima ogromno imanje, a u svijet nije pošao radi zarade, već da nauči jezike i stekne životno iskustvo. Bio je dobroćudan, zdepast i bucmast, nije bio ljepotan, a ipak je osvojio srce mlade gazdarice. Ona ga je naučila da pleše. Igrali su sami iza zastrtih prozora. Kad je advokat Rolan otkrio tu ljubavnu vezu, nastala je prva bračna svađa. Irena je uzela svoj nakit i novac, pa zajedno sa Markom otputovala u Bar. Dok je brod prilazio barskom pristaništvu, Francuskinja je upitala:
– Šeri, vidi li se odavde naša kuća?

Marko je pokazao rukom prema prostranom Barskom polju.
– Sve što vidiš tamo do onih planina moje je i tvoje!
Na pristaništu nije bilo nikakvog prevoznog sredstva, pa su stvari natovarili na magare i pješke pošli u Zaljevo. Zaustavili su se pred niskom kućom, pokrivenom slamom.
– Zar ćemo živjeti u ovoj straćari? – razočarala se Irena.

Zaljubljena do ušiju

Sad joj je jasno da je Marko puki siromah. A on se nije stidio što je obmanuo voljenu ženu, pravdajući se da ju je jedino na taj način mogao nagovoriti da dođe s njim u zaostalu Crnu Goru.

Zaljubljena do ušiju, ona je bila voljna živjeti s njim bilo gdje.

Po starom barskom običaju žena se nazivala po mužu, pa je dobila ime Mar-Pukinica. Njoj je to zvučalo prostački. Zahtijevala je da je svi oslovljavaju sa madam. U prvi mah bila je zaprepašćena zaostalošću toga kraja, ali se postepeno prilagođavala, zbližavala sa priprostim mještanima i svojim načinom života donosila dah daleke evropske kulture. Kupila je kuću, moderan namještaj i klavir. Često je priređivala žurke, na kojima su prisutvovali samo otmjeni gosti. Otmeno odjeveni, Mar-Puka i Mar-Pukinica posjećivali su samo najuglednije Barane. Posjetili su i hiromata Mitra Vasiljeva, čija su se mnoga proročanstva obistinila. Razgovor je vođen na turskom jeziku, koji je Mitro naučio kao pečalbar u Carigradu. Mar-Puka je kazao ženinu želju da joj Mitro gleda u dlan. Mitro je pokušao da to izbjegne, pravdajući se da on nije pravi hiromant. Na gošćino navaljivanje morao je pristati. Uzeo je njenu lijevu ruku i počeo tumačiti linije na dlanu:

– Madam, živjećeš veoma dugo i sav svoj vijek proživjećeš ovom našem lijepom Baru.

Francuskinja je ljutito otrgnula ruku i naredila mužu da odmah krenu. Nešto je žustro govorila na francuskom jeziku, što Mark- Puka nije prevodio. Samo se izvinjavao, klanjao i zbunjeno pozdravljao.

Proročanstvo se obistinilo

Tokom narednih decenija Mar-Pukinica se često prisjećala tog proročanstva. Živjela je i dalje raskošno, pa ni poslije muževljeve smrti nije promijenila mondenski način življenja i zabave. I dalje je već dio svojih prihoda trošila na puder, ruž, pomadu i parfem. Oko nje se širio opojni miris svi tih kozmetičkih preparata, koje nije prestala da upotrebljava ni u dubokoj starosti.

Kad je zašla u desetu deceniju života, nije više izlazila na ulicu. Jedino je mogla da pođe do prvog komšije Kosta Zagrčanina, gdje je obično slušala radio. Tražila je francuske radio-stanice i pažljivo slušala glas spikera. Kad je jednom začula ekorde kadrila, njene nekad omiljene igre, uspravila se i na klecavim nogama u zanosu zaigrala. I dok se domaćin grohotno smijao, ona je i dalje plesala igru svoje mladosti. Umrla je u 102. godini života. Proročanstvo Mitra Vasiljeva se u potpunosti obistinilo.

Niko nije primijetio da je mrtvac na kratko oživio

Za pečenje rakije Mitro Vasiljev je pozajmio krblo od komšije Mata Ćetkovića. Rakija je bila već ispečena i on je naredio sinovima da vrate krblo. Pošto oni to nijesu uradili, Mitro se naljutio i natovario krblo na svoja leđa. Kad je prešao Velji most, osjetio je da mu srce popušta. Spustio je teret na među pokraj puta i klonuo. Mato i njegova žena Marina unijeli su ga u svoju kuću, ali mu nijesu mogli pomoći.

Glas o smrti Mitra Vasiljeva brzo se pronio po čitavom barskom kraju. Telegrafi su upućeni u Ameriku, Carigrad i Cetinje, gdje su živjeli njegovi sinovi i kćeri. Mitrova kćerka Vase bila je pred porođajem, morala je ostati na Cetinju, a na sahranu je pošao njen muž Stojan Đurđević. On koji je svojim vještim rukama izgradio sve knjaževe luksuzne kočije, sad kad mu je bilo najpotrebnije nije imao čime da se preveze do Bara. U popodnevnim časovima pješke je krenu prema Rijeci Crnojevića. Noć ga je zatekla u Virpazaru. Svratio je u kafanu da se okrijepi rakijom. Dokoni kafanski gosti zapitkivali su ga odakle je i kuda ide. Čuvši da se uputio u Bar, neki brko ga je upozorio:

– Opasno je noći preko Sutormana. Onomad su vukovi zaklali magarca Pera Radova. A još su opasniji vampiri. Presrijeću putnike kod Jošova izvora. Savjetovao bi te da zaobiđeš taj izvor.

– Ima li kakav zaobilazni put? – upitao je uplašeni Stojan.

– Nema, nego moraš preskakati ograde i međe. A bolje je i to nego da izludiš od tih utvara.

Vukovi i vampiri

Čitavim putem Stojan je strepio od vukova i vampira. Drhtao je kao prut dok je prolazio pored Jošova izvora. Srećom, niti su ga napali vukovi, niti vampiri. Tek u zoru, umoran i neispavan, stigao je u Rap. U Mitrovoj kući bilo je puno ljudi, koji su oko mrtvaca presjeđeli čitavu noć. Stojan se uputio prema mrtvačkom sanduku, postavljenom na kuhinjskom stolu. U trenutku kad htjede da se pokloni mrtvom tastu, desi se neshvatljivo čudo: Mitro otvori oči, pridiže se i, sjedeći u mrtvačkom sanduku, obrati se zetu: “Stiše li, Stojane?”, pa se opet opruđi, zatvori oči i nastavi da nepomično leži. Stojan ga je gledao razrogačenih očiju, a svi okolo kao da nijesu ni primijetili da je mrtvac za kratko oživio.

– Viđe li, Damjane, što se desi? – jedva progovori Stojan.

– Što možemo, Stojane, svi smo se rodili da jednog dana umremo – odgovori Damjan, ne shvatajući njegovo pitanje.

– Ama, zar ne viđe da se Mitro podiže i reče: “Stiže li, Stojane?”

Damjan ga začuđeno pogleda i povuče prema sebi.

– Sigurno si umoran i sanjiv, Stojane. Ajde da se malo odmoriš.

Ošamućeni Stojan ode za njim u spavaću sobu, uvjeren da se Mitro samo njemu prikazao.

Još nikada do tada u barskom kraju nije viđena tako brojna pogrebna povorka. Na malom prostoru oko Crkve sv. Neđelje nije bilo mjesta za sve Mitrove poklonike koji su željeli da prisustvuju njegovoj sahrani.

A za to vrijeme Stojan je tvrdo spavao, nadoknađujući neprespavanu noć.

MUFTIJA I NADBISKUP

Baranin Nikola Dobrečić se školovao u Rimu, gdje je stekao dva doktorata, a zatim postavljen za barskog nadbiskupa. Došavši u svoj zavičaj, pozvao je na večeru najuglednije Barane. U želji da se našali sa muftijom crnogorskih muslimana Murtezom Karađuzovićem, ponudio mu je tanjir svinjskog mesa.

– Uzmite, efendija, ovo svinjsko meso je dobro pečeno.

Muftija, poznat po svojoj bistrini i duhovitosti, ovoga puta zbunjeno je promucao:

– Pa… mi, muslimani, ne jedemo svinjsko meso.

– Onda ne znate što je lijepo – nasmijao se Dobrečić svojoj duhovitosti.

Poslije večere, odlazeći kući, muftija je kazao nadbiskupu:

– Hvala na večeri. I pozdravite svoju gospođu.

– Ali … katolička sveštena lica se ne žene – napomenuo je domaćin.

– Onda ne znate što je lijepo! – rekao je muftija smijući se.

Odvažni Pero Čobov zapalio cigaretu vezanom Tuđemilcu

Uoči pohoda na Skadar, mobilizaciju crnogorske vojske u Baru oglasio je top sa Londže 1. oktobra 1912. Vojnici i dobrovoljci okupili su se u Klezni. Jedan musliman iz Tuđemila, gladan i žedan, čitav dan je stajao vezan za jedan stub. Nagađalo se šta je taj nesrećnik zgriješio: da je dezerter, turski špijun i tome slično.

– Ljudi, oće li mi ko dati cigaru? – vapio je vezani Tuđemilac. Jedan oficir nadmeno mu je dobacio:

– Nijesi zaslužio cigaru!

Tuđemilac se očajnički koprca i, nemoćan da se oslobodi konopca, gnjevno psovao crnogorsku vlast i kralja Nikolu. Kad se malo smirio, ponovo se obratio onom oficiru:

– Aman, čovječe, ako imaš duše, daj mi jednu cigaru!

Oficir ga je nekoliko trenutaka neodlučno gledao, pa izvadio jednu cigaru i stavio mu je u usta, cinično govoreći:

– Tražio si i dobio cigaru, a nijesi zatražio vatru.

Dugo je Tuđemilac držao cigaru u ustima i molio ljude da mu je pripale. Nadmeni oficir nije to nikome dozvoljavao, a niko nije smio da mu se usprotivi. Tu je bio i dobrovoljac Pero Čobov Pavlović iz Dobre Vode. On je, u trenutku kad je oficir bio okrenut na drugu stranu, zapalio cigaru vezanom čovjeku.

– Ko je to uradio?! – povikao je kršni oficir, spreman da zgromi onog ko mu prkosi.

– Ja! – isprsi se Pero Čobov i sjevnu očima. – I nemoj slučajno da je ugasiš!

Gorostasni oficir prijeteći se nadnio nad omalenim ali snažnim Perom. Videći da se namjerio na odvažnog megdandžiju, oficir se umirio i brzo povukao.

DEBELA GLAVA

Prvi svjetski rat, kao svaki rat, donio je velike nevolje porobljenom narodu. Od prvih dana okupacije Austirijanci su počeli rekvirirati ulje, žito i stoku. Narod je zapao u krajnju nemaštinu. U toku ljetnjih mjeseci nekako se prolazilo, kuvala se kopriva i trava, ali zimi ni toga nije bilo. Po selima su austrijski vojnici pravili spiskove domaćinstava i njihovih prihoda, na osnovu čega su određivali šta treba da daju okupatorskim vlastima. U Dobroj Vodi taj posao obavljala su tri vojnika, od kojih je jedan govorio na našem jeziku. On je očigledno sažaljavao seljake, pomažući im ponekad da prikriju stvarne prihode. Niko nije prijavio da ima više od deset litara ulja i dva-tri bagaša žita. A Ivo Nikočević nije umio da laže. Na pitanje koliko ima stoke, kazao je:

– Jednu kravu i jednog vola.

– Žita?

– Pedeset bagaša.

– Manje, manje – šaputao je ovaj vojnik.

– Ništa manje, pedeset bagaša – ponovio je Ivo.

– Debela glava! – promrsio je ovaj vojnik, zapisujući.

Druga dva vojnika odmah su mu rekvirirali jednog vola i četrdeset bagaša žita. Jedva se Ivo s brojnom porodicom prehranio u toku te duge gladne zime.

CARIGRADSKE VRAGOLIJE

U tursko vrijeme, pa i kasnije pošto su Crnogorci oslobodili Bar, živjelo se u tom kraju siromaški. Nije bilo većih radova, pa su mnogi Barani bili prinuđeni da idu u svijet za zaradom. Na garavim vaporima najčešće su odlazili u Carigrad. Obavljali su teške poslove na gradilištima i kamenolomima, ili su ih begovi, paše i drugi bogataši uzimali za svoje čuvare i sluge.

Opanci mu zinuli kao gladne ajkule

Četiri dobra prijatelja: Niko Bidžo, Mitar Iličković, Aljo Arap i Jovo Mitrov otišli su zajedno u Carigrad. Kao i drugi pečalbari iz Bara, stanovali su u podrumima i barakama, drhtali od hladnoće da bi što više ušteđeli. Pa i u tako teškim uslovima za život i nedaćama, Niko Bidžo se uvijek šalio, nekad na svoj a nekad na tuđ račun. Jednom je sreo nekog Baranina, koji je upravo došao iz zavičaja. Obradovao se mladi i neiskusni zemljak što je našao snalažljivog Nika, uzdajući se u njegovu pomoć da se negdje smjesti i nađe kakav posao. Niko se zagledao u njegove poderane opanke i rekao:

– Ti opanci su zinuli kao gladne ajkule.

– A kako da kupim nove? Jedva sam pozajmio pare da platim brodsku kartu – požalio se mladi Baranin.

Pošto su i Nikovi opanci bili dotrajali, on se dosjetio kako da pribave nove cipele.

– Znaš – rekao je – ovo ti je velegrad u kome ima dosta sirotinje, ali i dosta bogataša. Pojedini begovi i age imaju i po stotinu pari cipela. Pa, da im te cipele ne bi smetale kući, oni ih odnesu pred džamiju. Tu svaki siromah može uzeti cipele po svojoj mjeri. Ako hoćeš, hajdemo zajedno da se obujemo.

Krađa obuće

Povjerovao mladić u ovu lijepu priču i pošao s Nikom do najbliže džamije. Pred njom je zaista bilo bezbroj cipela, poređanih u dugom nizu.

– Izaberi koje ti se najviše sviđaju – rekao je Niko. Za sebe je odabrao lakovane cipele, a na njihovo mjesto stavio svoje stare opanke. Kad je i njegov zemljak našao lijepe cipele, Niko ga je poluglasno pozvao:

– A sad bježimo!

Začas su se udaljili od džamije. Baranin je posumnjao:

– Da nijesmo mi ukrali ove cipele?

– Pa i da jesmo, nije nikakav grijeh – odgovovio je Niko. – Neka i oni bogataši, makar od džamije do svoje kuće, oprobaju naše opanke. A u kući imaju oni još dosta cipela.

To objašnjenje nije bilo u skladu sa moralnim shvatanjima mladog Beranina. Njega su roditelji, prateći ga na put, savjetovali da ne krade, da ne zalazi u kafane i javne kuće, da se ne svađa sa Turcima i da se druži samo s poštenim ljudima. Pošto nije znao turski jezik, on je zamolio Nika da mu nađe kakav posao.

– U tome ne mogu pomoći ni tebi ni sebi – rekao je Niko.- Ti treba sam da ovome narodu staviš do znanja da tražiš posao.

– A kako?

– Evo kako: kupi fenjer, upali ga i njime maši ulicom.

– Zar usred bijela dana?

– To je uobičajni način trašenja posla, a ti kako hoćeš. Naivni Baranin čitav dan je mahao fenjerom po ulicama, a prolaznici su se sklanjali od njega, misleći da je lud. Pukla je sprdnja među ostalim Baranima u Carigradu, pa je nasamareni zemljak, kivan i bijesan, s revoleverom tražio Nika da ga ubije.

Pare u paketu

U vrtlogu Prvog svjetskog rata, bježeći ispred austrougarske okupacije, Niko Bidžo se sa grupom Barana našao na francuskom ratnom brodu. Njihova namjera bila je da se nakako prevezu do Carigrada, a brod se kretao u tom pravcu, Oskudno odjeveni i izgladnjeli, drhtali su od hladnoće na palubi. Visoki talasi, pod naletima snažne bure, udarali su u brod, rasprskavali se i kvasili ionako promrzle putnike. Osim Barana, na palubi se nalazilo još nekoliko mornara koji su spuštali jedra. Ostalo je još samo jedno na vrhu katarke, do koga se bilo veoma teško uspentrati zbog jakog vjetra i ljuljanja. Uzalud je oficir vikao na mornare da skinu i to jedro – oni nijesu izvršavali naređenja, pravdajući se da je to opasno po život. Oficir je sa strepnjom posmatrao zategnuto jedro, plašeći se da snažan vjetar ne prevrne brod. Ponovo je naređivao mornarima, a oni su odbijali poslušnost.

Niko Bidžo se dosjetio na koji će način on i njegovi zemljaci steći neke privilegije na brodu. Pitao je mladog saputnika Mihajla da li bi on mogao spustiti jedro sa katarke.

– Mogao bih – pristao je mladić.

– Slušaj – rekao mu je Niko, ja ću se Francuzima predstaviti kao crnogorski oficir, a ti se prema meni odnosi kao prema svom predpostavljenom.

Prišavši komandantu broda, Niko mu se obratio nekom mješavinom francuskog i srpskog jezika. Kazao je da će njegovi vojnici skinuti jedro. Komandant je potcjenjivački odmjerio njegovo pohabano odijelo, ali nemajući drugog izbora, saglasio se sa njegovom ponudom. Niko ga je pozdravio kao pravi oficir, pa je Mihalju odsječnim glasom naredio da skine jedro sa jarbola.

– Razumijem! – vojnički ga je pozdravio Mihajlo.

Začas se uspentrao uz katarku, spustio jedro i reportirao Niku da je izvršio naređenje. Komandant broda začuđeno ih je posmatrao, diveći se vještini i poslušnosti crnogorskih mornara. U znak zahvalnosti, dozvolio im je da s palube siđu u unutrašnjost broda, a brodskom kuvaru je naredio da im donese ručak.

Sa toga broda Barani su se iskrcali na Kipru, odakle su se nekim teretnim brodom prebacili do Carigrada. Kao već iskusni pečalbar, Niko Bidžo je pomogao svojim zemljacima da se snađu u tom velegradu. Teško su nalazili posao, a zarade su im bile male.

Paket iz Carigrada

Bogati starogradski trgovac Mitar Iličković veoma se iznenadio kad je dobio paket iz Carigrada od svog kuma Nika Bidža. Još više se zaprepastio kad je u paketu ugledao čitavu gomilu ruskih rubalja. U propratnom pismu Niko mu je pisao da se, eto, obogatio. Zamolio ga je da nešto od toga novca ponese njegovoj porodici, a ostalo uplati u banku, pa će zajedno podići neku fabriku. Mitar je pohitao da obraduje Nikovu ženu, ostavio joj nekoliko novčanica, a ostalo odnio u banku.

– Šta ćete s tim? – upitao ga je bankarski činovnik.

– Da uplatim – odgovorio je Mitar.

– Zar ne znate da je u Rusiji izbila revolucija? Ovaj novac više ne važi – objasnio mu je službenik.

Postiđeni Mitar bacio je paket s novčanikom u kantu za smeće, pa napustio banku. Dugo je bio ljut na kuma Nika što ga je na taj način izigrao.

Darodavac

Ubrzo poslije osnivanja Barske gimnazije 1921. godine, grupa đaka formirala je tamburaški orkestar. Bili su to većinom stariji, ratom ometeni učesnici, već prispjeli za ženidbu. Svi su pošli od kuće do kuće da traže pomoć za nabavku istumenata. Kod Nika Bidža došao je njegov komšija Vlado. Kad je čuo šta namjeravaju, Niko se oduševio.

– Bravo, momci! Život treba začiniti muzikom, pjesmom i veseljem. Iako nijesam parajlija, da ću za vaš orkestar deset dinara.

– Hvala ti, Niko! Evo, upisaću te u spisak darodavaca – izvadio je Vlado papir i upisao Nikovo ime.

Već sljedeće godine iz fabrike su stigli istrumenti. Mladići su zamolili direktora škole dr Jova Suđića da im nađe nekog muzičara koji bi ih naučio da sviraju. Pošto je i za nastavu bio potreban profesor muzike, raspisan je konkurs, na koji se javio ruski emigrant Vladimir Horizontov. Novi profesor svirao je flautu, koju je uvijek nosio sa sobom, u unutrašnjem džepu kaputa. On je prije podne držao redovnu nastavu, a poslije podne podučavao mlade tamburaše. Mladići su brzo naučili da sviraju i priredili prvi koncert u Baru.

Danju tresli murve, a noću pekli rakiju

Zahvalni tamburaši nijesu zaboravili darodavce, čijom pomoći su kupili instrumente. Obilazili su ih u njihovih domovima i svirali im. Stigli su i kod Nika Bidža. Domaćin ih je u dvorištu dočekao s bocom rakije. Pjesma i svirka privukla je puno komšija, za koje je jedva bilo mjesta u tijesnoj kući. Muzički program začinjen je šalama, u čemu je glavnu riječ vodio Niko.

Tamburaše su često pozivali na večernje sjedeljke, varoške svečanosti, svadbe i druga porodična slavlja. Tamo gdje su oni svirali bilo je veselo i zabavno.

Mladi tamburaši

Nikova žena je za Uskrs ofarbala trideset jaja i ispekla kolače. Prvi gosti bili su mladi tamburaši. Pjevajući i svirajući, pojeli su sva uskršnja jaja i kolače, ispraznili demižanu vina i dvije boce rakije. Njihov profesor Horizontov nije mogao stajati na nogama, pa su ga ostavili da spava u Nikovom krevetu.

Sljedeći put darodavac Niko pokazao je tamburašima praznu bocu, izvinjavajući se.
– Oprostite, momci, malo prije jedan gost mi je popio svu rakiju.

Tamburaši su nastavili da obilaze druge darodavce, koji su imali pune boce rakije i vina.

U predvečerje, kada se Niko uz čašicu odmarao na balkonu, začuo je svirku i pjesmu. Na putu je ugledao tamburaše, pred kojima se teturao profesor Horizontov. Pošto nije imao vremena da pobjegne iz kuće, uz merdevine se uspentrao u potkrovlje. Tamburaši su pjevajući i svirajući ušli u kuću, pozdravili se sa domaćicom, pa nastavili pjesmu.

U hladnom potkrovlju Niko je dobio kijavicu. Jedva se uzdržavao da ne kihne glasno. Upravo kada su mladići završavali pjesmu, ispod krova se začulo:
-Apćiha!

Tamburaši su se pogledali. Shvatili su da se Niko sakrio od njih u potkrovlje, pa su bez riječi otišli iz kuće. To je bila njihova posljednja posjeta darodavcu Niku Bidžu.

Domišljati Niko Bidžo

Najčešće je Niko Bidžo, sa torbom punom alata, odlazio u Mrkojeviće, gdje je kao bačvar imao puno posla. Tamo je stalno boravio u vrijeme sazrijevanja murava. Nekada su Mrkojevići koristili murve za ishranu svinja i pečenje rakije. Prelaskom u islam, morali su se odreći i svinja i rakije. Stoga su prezrele murve sa stoljetnih stabala samo padale i propadale. Videći da ih niko ne koristi, Niko Bidžo je tražio i dobio dozvolu da od njih peče rakiju. Sa svojim ortakom Matijom Pukićem iz Gretve odnio je u Mrkojeviće kazan, burad, čaršav i sve drugo što im je bilo potrebno za posao. Tamo su ostajali po čitav mjesec. Danju su tresli murve i sa udaljenih brda pribavljali drva, a noću pekli rakiju. Nijesu imali vremena za odmor i spavanje. Posjećivali su ih seljaci iz obližnjih kuća i donosili im ponešto hrane. Neki su i češće dolazili da bi slušali Nikove šaljive priče ili gatanje iz šolje za kafu.

Došao jednom neki Meto sa Gornjih Poda. Sjedeći pored kazana i pijuckajući rakiju, on je podsticao Nika da još priča.
Dobro – na to će Niko, – ja ću pričati a ti rgni vatru.
I tako, Meto je gurao drva pod kazan, a Niko je pripovijedao. Pri zalasku sunca Meto je krenuo kući, ali ga je Niko zaustavio novom pričom:
– Jesi li čuo kako je Aljo Ramov pronašao pun ćup zlatnika?
Meto je ponovo sjeo i naćulio uši. Dugo je Niko pričao, a kad je završio, Meto je sa zebnjom primijetio da je već pao mark.
– Noću ovuda zavijaju čopori vukova, a nedavno su zaklali jednog magarca – napomenuo je Niko i upitao. – Prolaziš li pored Markove glavice? Tamo se često pojavljuju vampiri. Od njih je jedan moj prijatelj poludio.

Meto je zastao. Nije smio sam ići po mraku, plašeći se vukova, a i put je vodio upravo pored Markove glavice. Niko Bidžo je još neko vrije pričao svoje doživljaje, a kad ga je savladao san, prislonio se na neki panj i zadrijemao. Njegov ortak je uveliko hrkao. A Meto je čitavu noć sjedio uz kazan i ložio vatru.
Zahvaljujući njemu, Niko i Matija su se dobro naspavali i odmorili. Tek kad je osvanulo jutro, bunovni Meto se uputio u svoje selo.

Gatanje iz šolje

U pribavljanju drva Niko i Matija su se dovijali na razne načine. Ponekad im je u tome pomagala i njihova dosjetljivost. Došla jednom kod njih stara Fema iz obližnje kuće i donijela tri šolje kafe. Pošto je popila kafu, Fema je upitala Nika:
– Umiješ li da gataš iz šolje?
– Kako da ne! – odgovori Niko.
Fema prevrnu svoju šolju na tanjirić. Poslije kratkog vremena Niko podiže njenu šolju i zagleda se u kafeni talog.
– Evo – počeo on da odgoneta značenje šara u šolji, – ova linija na dnu kaže da ćeš uskoro na put.
– To si pogodio, sjutra ću ići kod ćerke – potvrdi Fema.
– Imaš tri neprijatelja, a prave se da su ti prijatelji – nastavi Niko.
– Znam koji su!
Niko još jednom pogleda u šolju i reče:
– Pred kućom imaš neko ukleto drvo na koje je neko bacio mađije. Sve zlo u kući dolazi ti od tog drveta.
– To je onaj osušeni dub! – dosjeti se Fema. – Odavno sam govorila Muju da ga posiječe, a on – te danas će, te sjutra će…
Niko i Matija ponudiše da to drvo oni posijeku i odnesu što dalje od kuće. Tako su obezbijedili dovoljno drva za loženje pod kazanom. A kad više nije bilo murava za trešenje, umorni ortaci odnijeli su svojim kućama demižane pune rakije.

Pomućeno raspoloženje

Išao je Niko Bidžo prema svojoj kući pognute glave, smrknut i neraspoložen. Kada je naišao na Velji most, začuo je tamburicu i pjesmu. Tu, na livadi pokraj puta, razbaškario se čergaš Pašo, udara u raštimovanu tamburicu i pjeva. Oko njega okupila se njegova djeca, a žena podstiče vatru na kojoj se u bakrenoj pinjati kuva kokoška. Videći Nika, Pašo prekide pjesmu i pozva ga:
– Ej, Niko, svrati na rakiju!
Niko priđe čergi i reče.
– Ti si, Pašo, uvijek veseo.
– Zašto da ne budem veseo? Đeca su mi zdrava, moja stara i ja smo isto tako zdravi, kokoška se kuva i svi ćemo se najesti. Nema nikakvih briga, pa zato sviram i pjevam.
– Tako i treba! – reče Niko, sjede, pa i njega uz rakiju obuze raspoloženje.

Pašo se nikad nije dugo zadržavao na jednom mjestu. Po okolnim selima popravljao je kotlove, kazane, sačeve i razne alatke, a kad više nije imao šta da radi, natovario bi čergu i ostale stvari na sipljivog konja, pa put pod noge.

Jednog dana Niko Bidžo naiđe pored Veljeg mosta i zateče Paša zabrinutog i mrzovoljnog.
– Što je, Pašo? Danas ne pjevaš? – priđe mu Niko.
– Sjedi, Niko, da ti ispričam svoju nevolju! – Pašo mu raširi ćilim po kamenoj ploči i nastavi da priča: – Prije neki dan pozvali me u opštinu i kažu: “Pašo, dosta si ti bio beskućnik i skitnica. Dodijelili smo ti lijep plac, a ti napravi kuću. Daćemo ti i kredit. Neka tvoja djeca imaju udobniji život”. Otada ja nemam mira. Po čitav dan brinem što ću i kako ću. Navikao sam na čergu i skitnički život. Nije mi do pjesme. Samo se sjekiram i svađam sa ženom.
– Znači, bolje je nemati nego imati – zaključi Niko.
– Baš tako! Dok ništa nijesam imao, živio sam bezbrižno i veselo. A sad imam plac i nesanicu. Ne diram više tamburicu.

Dok su oni razgovarali, čergaševom konju prišao je Redžo, koji je živio u obližnjoj kući. Taj siromašak jedva je sastavljao kraj s krajem. Imao je ženu i četvoro djece, koje je teško izdržavao prenoseći na mršavom konju pijesak iz rijeke. Ali, malo je bilo kupaca za njegov šljunak, pa je najviše provodio besposlen, grijući se na ognjištu.

Jahao uz Hafiz-pašu, a postavili ga u začelje trpeze

Uz sve nevolje, još mi se i konj razbolio. Kašljao je bez prestanka i jedva se vukao. Redžo se bespomoćno vrzmao oko njega, utopljavao ga dekama i kuvao mu travu. Poslije nekoliko vremena konj se malo oporavio. Kad bi neko pitao Redža: “Kako si?” on je ogovarao: “Konj mi je dobro, hvala Bogu!”

Vidjeći da Redžo sa interesovanjem posmatra njegovog konja, Pašo mu ponudi:

– Hoćeš li da ti ga prodam?

– Imam i ja konja – reče Redžo. – Možemo da ih zamijenimo, ako hoćeš.

Pašo je pošao da ga vidi. Malo su se cjenkali i brzo se dogovorili da zamijene konje. Obojica su mislili da su prevarili onog drugog.

– Hajde, nek je sa srećom ova trampa! – nazdravio je Niko, pijući u čast toga čašu rakije.

Pašo je istog dana krenuo dalje. Ne zna se dokle je dogurao sa bolesnim Redžovim konjem, ali se zna da je Redžo sjutradan u konjušnici našao mrtvog konja.

Tamburaški orkestar

Dok je učio u Barskoj gimnaziji, Vlado je svirao u školskom tamburaškom orkestru. Često su oni i njegovi drugovi svirali na svadbama i drugim zabavama. Kad su završili gimnaziju, orkestar se rasturio, a Vlado je svoju tamburicu objesio o klin u sobi.

Iz dvorišta se čuo gromki muški glas.

– O, domaćine!

U kući su bili Vlado i njegova majka Ivana. Gost uđe u kuću i predstavi se: kum Janković iz Livara. Reče da njegov stric, Zef, udaje kćer i poziva kuma Vlada da s tamburicom dođe na svadbu.

Pošto gost ode, Vlado upita:

– Majko, koji su to naši kumovi iz Livara?

– Ne znam ih, niti sam čula za to kumstvo – odgovori Ivana.

– Hm! Još mi taj samozvani kum poručuje da ponesem tamburicu. E, neće zaigrati uz moju svirku! – odlučno reče Vlado.

Pola sata poslije odlaska gosta iz Livara, pred vratima se oglasi Niko Bidžo:

– Jeste li doma, komšije?

Čim je Niko sjeo za sto, domaćica mu je prinijela čašu rakije. On reče da u nedjelju odlazi u Livaru na svadbu, pa pošto je i Vlado tamo pozvan, došao je da se dogovore o zajedničkom odlasku.

– Ja neću tamo ići – reče Vlado. – Traže da ponesem i tamburicu. Znaš li onu narodnu priču o magarcu koga su pozvali na svadbu da im donosi vodu.

Niko ga stade uvjeravati da će biti veselo, a trpeza puna svega i svačega. Vlado ga podsjeti da tu gozbu treba platiti – nevjesti moraju ponijeti neki poklon.

– Stavićemo u koverat malo novca. Gospodski! – reče Niko.

– Dobro, neka bude gospodski! – nasmija se Vlado.

Tek što Niko Bidžo ode, iz dvorišta opet neko uzviknu:

– O, Vlado!

– Što je ovaj narod danas navalio na mene! – progunđa Vlado i ustade da dočeka gosta.

Kasno za odustajanje

Bio je to Bravo Čobić, nekada siromašni seljak koji je u Carigradu služio kod nekog paše, zaradio nešto novca i kupio u Čelugi imanje i konja. Uvijek je zorno jahao, oponašajući pašu kojeg je služio. Čuvši da je i Bravo pozvan na svadbu, Vlado se pokajao što je dao svoj pristnak Niku Bidžu. No, bilo je kasno za odustajanje. Rekao je Bravu da urani prije zore, kako bi na vrijeme stigli u Livare.

Ujutru, prije svanuća, kod Vlada su stigli Niko i Bravo, pa su svi trojica krenuli uz planinu. Poslije pet sati napronog pješačenja stigli su u Livare. Domaćin ih je ljubazno dočekao, ali se sneveselio kad je vidio Vlada bez tamburice. Gosti su dali nevjesti koverte s novcem, pa sjeli na kanabe. Odmah su ih počastili rakijom, uz uobičajne zdravice.

Oko podne domaćin je pozvao sve goste da pređu za sto sa postavljenim tanjirima i priborom za jelo. On je svakome odredio mjesto gdje treba da sjede. Na čelo trpeze postavio je nadbiskupa, do njega starješinu sela, zatim ostale ugledne goste. Na začelju stola dobili su svoja mjesta Vlado, Niko i Bravo. Gledajući u Bravovo plavo odijelo sa crvenom kragnom, kakvo su nosile sluge carigradskih paša i begova, Niko Bidžo se stade prisjećati:

– Gledao sam te, Bravo, kad si u tom odijelu jahao uz Harfiz-pašu. Ti bješe zorna delija, pa narod gledaše tebe, a ne pašu.

Bravu su godile ove pohvale, ali mu Vlado pokvari raspoloženje:

– Jest, u Carigradu je bio u društvu paše i vezira, a ovdje ga, vidiš, ne poštuju. Dali su mu mjesto na začelju trpeze.

– Sramota! – žestio se Niko Bidžo. – Hajde, neka su mene i Vlada ćušnuli ovamo na kraju stola, ali Bravu je mjesto među uglednim ljudima.

Bravo se crvenio u lice, uzdržavajući ljutnju. I on je smatrao da je potcijenjen, ali ništa nije govorio.

– Ako ne zbog Brava, trebalo ga je zbog ovog njegovog svečanog odijela staviti na čelo trpeze – podgrijavao je Vlado njegovu ljutnju.

Odjednom Bravo ustade i bez pozdrava ode iz kuće.

– Što bi Bravu? Zašto ode? – upita začuđeni domaćin.

Vlado i Niko su ćutali kao zaliveni.

Stiže supa, koju izgladnjeli gosti začas posrkaše. Na meso su dugo čekali. Vlado osjeti da mu uz nogu gmižu i peckaju ga – buve. Spusti se ispod stola i zaviri kroz poveću rupu na daščanom podu. U donjem dijelu kuće primijeti koze, ovce i pse. Videći da se i Niko Bidžo češe po nogama, Vlado mu šapnu da odmah odu, prije nego što im buve stignu do grla. Upitaše gdje je klozet, pa neopaženo izađoše iz kuće. A onda ubrzanim korakom uputiše se prema svom selu. Kad su malo odmakli od Livara, skidoše pantalone i gaće i dobro ih istresoše, da ne bi buve odnijeli kućama.

Skupo koštanje

– Ona supa nas je dosta skupo koštala – reče Vlado oblačeći pantalone.

– Ali bar smo im ukrali po nekoliko buva! – našali se Niko Bodžo, pa nastaviše putem niz planinu.

Amajlija

U Podgradu je živio čuveni hodža Karahasan. Prije podne obično se odmarao ili obavljao svoje obaveze u džamiji, a najviše je imao posla poslije podne. Nadaleko se znalo za njegovu iscjeliteljsku moć. Mnogi su putovali po dva- tri dana, da bi od njega dobili zapis ili amajliju – spas od svih uroka i bolesti. Pristizali su pojedinačno ili u grupama pred hodžinu kapiju i čekali da budu primljeni. A prijem je mogao da počne tek onda kada dođe hodžin pomoćnik Arif. Ovaj omaleni i mršavi trafikant predavao je cigarete do dva sata, potom je na brzinu ručao i odmah odlazio kod hodže. Prva dužnost bila mu je da pusti posjetioce u dvorište. Upozoravao ih je na red i tišinu, a zatim ih, jednog po jednog, privodio hodži.

Stari hodža Karahasan, u crnoj svečanoj odjeći i sa velikim ćulafom na glavi, dočekivao je posjetioce u polumračnoj sobici bez prozora, osvijetljenoj treperavom svjetlošću male uljane lampe. U tom tajanstvenom ambijentu pobožni klijenti drhtavim glasom su kazivali hodži koje su ih nevolje natjerale da traže njegovu pomoć. Pošto bi ih saslušao, hodža bi teatralno podigao ruke k nebu, mrmljao neke nerazumljive riječi. Potom bi napisao neka arapska slova na cedulju, huknuo u nju tri puta, presavio je četvorostruko i dao klijentu. Onda bi Arif izveo klijenta iz sobe, savjetujući ga da hodžin zapis ušije u platno i da ga stalno drži na prsima. Uz put bi napomenuo da hodža nema određenu tarifu, već svako plaća onoliko koliko može. Hadžin zapis bio je za sve jednak, bez obzira da li duševni bolesnik traži spas od more koja ga progoni, ili nerotkinja želi dijete, ili bogalj hoće da prohoda, ili ljubomorna žena želi da skine čini sa muža koji se zaljubio u drugu, ili bolesnik traži lijek od neizlječive bolesti… I, za divno čudo, mnogi su zaista ozdravili, ili postigli ono što su željeli. Odasvud su dolazili nevoljnici, bilo novi ili oni koji su ranije dolazili i uvjerili se u čudotvornu moć hodžinih zapisa.

Barski ljekari poslali su predsjedniku opštine protesno pismo u kome je, između ostalog, pisalo: “Ako hodža Karahasan liječi od svih bolesti, onda mi ne treba da radimo svoj posao”.

Hodži niko nije branio da i dalje piše zapise. Nevolja je bila u tome što je on ponekad volio da previše popije rakije, iako muhamedanski zakon to izričito zabranjuje. Jednom je bio trešten pijan, nije mogao ni da se drži na nogama, te se Arif našao u neprilici. Šta da radi? Da li da vrati posjetioce, koji su nestrpljivo čekali? Odlučio je da zamijeni hodžu. Obukao je hodžino svečano odijelo, natakao na glavu ogromni ćulaf i počeo da prima posjetioce. Pošto nije znao ni arapsko, ni tursko, ni persijsko pismo, na papir je našrvljao neke šare i – zapis je bio punovažan! I, što je najvažnije, niko nije primijetio da to nije pravi hodža. Tako je i Arif položio ispit za iscjelitelja. Sjutradan se hodža otrijeznijo i nastavio svoj posao.

Rijetko je koji događaj ožalostio Barane kao iznenadna smrt hodže Karahasana. Sugrađani su ga, kao već čuvenog iscjelitelja i čudotvorca, u velikom broju ispratili do groblja.

Nevoljnici iz dalekih krajeva i dalje su dolazili kod hodže. Čuvši da je umro, iskreno su ga žalili, očajni što neće moći da se izbave svojih nevolja. Arif ih je vraćao nekoliko dana, sve dok se nije dosjetio: on će im spravljati amajliju! I zaista, uspješno je nastavio iscjeliteljski posao. Odjeven u hodžine haljine, sa velikim turbanom na glavi, izgledao je kao pravi hodža Karahasan. Radio je to na zadovoljstvo brojnih nevoljnika koji su tu nalazili, ako ne lijek, a ono bar nađu u ozdravljenje.

Počasni gol

Andrija Perović je 1923. godine iz Italije donio u Bar prvu fudbalsku loptu. Još se igrači JSK “Crnojević” nijesu navikli na pravu loptu, kada im se neočekivano ukazala prilika da igraju prvu međunarodnu utakmicu. U barskoj luci usidrila se krstarica Britanske ratne mornarice, mornari, su pohrlili na obalu i ponudili Baranima da s njima odigraju fudbalsku utakmicu. Barski fudbaleri su se brzo našli na okupu, jedino je nedostajao golman Jovan Nikočević iz Tombe. Poslali su za njega taksi, ali on nije bio kod kuće, već je otišao negdje da prodaje kruške. Taksista se uputio na starobarsku pijacu, zatim u Sutomore, gdje ga je našao.

Poslije dugog čekanja, utakmica je počela. Prvi gol Barani su primili u prvom minutu, zatim drugi, treći… šesti! Mornari su se poigravali sa nespretnim barskim fudbalerima, a Jovan se požrtvovano bacio i branio mnoge šuteve. Engleski golman se dosađivao stojeći ispred gola, a u jednom trenutku prišao je svojoj torbi pored stative i izvadio čokoladu. Primijetio je to jedan barski fudbaler i sa sredine igrališta šutnuo loptu pravo u protivnički gol. Iznenađenom golmanu čokolada je zapala u grlo. Publika je zaurlala.

Istorija je zabilježila da je Jovan Nikočević primio šest golova, a nije zabilježila ime onog fudbalera koji je postigao jedini, počasni gol i spasio čast barskog fudbala.

Volšebna duvankesa

U Pjacu, glavnu i jedinu starobarsku ulicu, svakog jutra iz obližnjih naselja dolazili su zanatlije i trgovci, otvarali svoje radnje i započinjali radni dan. Po pravilu, posao nije mogao početi bez jutarnje kafe kod Mare Crne, Mare Bijele, Sadika, Oma i drugih kafedžija. Smijeh se najčešće čuo za stolovima gdje su sjedjeli Niko Martinović, Niko Bidžo Đinđinović, Stevo Živković, Rade Ivanović i još neke šaljivčine.

Noćni zabavni život u Starom Baru opet se jedinio odvijao u kafanama. Gosti su, uz čašicu, vodili duhovite razgovore, smišljali sitne podvale i svakojake vragolije.

Jedne večeri Niko Martinović i Stevo Živković dogovorili su se kako da se našale sa Petrom Martinovićem, koji je govorio brzo i po tome dobio nadimak Mitraljez. Čim je Petar Mitraljez sjeo za njihov sto, Niko je počeo pripremljeni razgovor:

– O, ljudi, sinoć sam se grdno prepao. Oko pola noći krenuo sam iz Novog Bara i kad sam prolazio pored Gvozden brijega, među grobovima primijetio sam neke svjetiljke. Pomislio sam da su to vampiri i pobjegao kao bez duše.

– Ja mislim da vampiri ne postoje – rekao je Stevo Živković.

– Ama, možda nećete vjerovati – nastavio je Niko, – davno smo ja i moji drugovi raskopali grob nekog ubice koji se povampirio. Kad smo otkrili kostur i posuli ga živim krečom, iz lobanje je izletio bijeli leptir.

– Vampire su izmislili plašljivi ljudi – umiješao se u razgovor Petar Mitraljez.

– Tako je – potvrdio je Stevo. – Evo, ja tvrdim da se Petar ne boji ponoći proći pored groblja.

– Ne bojim! – isprsio se Petar.

Riječ po riječ, opklade se da Petar odnese Stevovu duvankesu do Gvozden brijega i ostavi je na prvi grob, a kad se vrati društvo će mu platiti večeru. Petar je uzeo duvankesu i po mrkloj noći uputio se prema Gvozden brijegu, spustio duvankesu na prvi grob i vratio se. Istovremeno je neki hitronogi mladić zaobilaznim putem dotrčao do Gvozden brijega, uzeo duvankesu i donio je Stevu prije nego što se Petar vratio.

Zamalo u nesvijest

U kafanu je pobjedonosno ušao Petar Mitraljez i zatražio da mu donese večeru.

– Ne vjerujem da si po ovom mraku smio ući u groblje – posumnjao je Stevo.

– Jesam, majke mi! – Petar se zakleo na uobičajni način, mada mu je majka odavno umrla.

Uto su se – prema pripremljenom scenariju – neki mladići u kafani posvađali i potukli. Stevo je ustao da ih razdvoji, uz put se očešao o Petra i neprimijetno mu ubacio u džep duvankesu. Kad se smirila gužva u kafani, Stevo se vratio za svoj sto i rekao:

E, sad ćemo da provjerimo.

Zavukao je ruke u Petrov džep i izvadio duvankesu.

– A što je ovo?

Videći duvankesu koju je malo prije ostavio na groblju, Petar se toliko zaprepastio da zamalo nije pao u nesvijest.

Zamotandžije i njihov orluk

Starobarski šaljivdžije, odnosno zamotandžije kako ih narod zove, smišljali su međusobne podvale, katkad i dosta grube, ali cijena dobrog raspoloženja mora se platiti. U narodu su dobijali podršku zdravim smijehom i uživanjem i njihovom orluku, kako se zove specifičan način starobarske šale.

Upamćen je orluk na račun pandura Braja, poznatog po izuzetnoj snazi i čestitosti, ali nevičnog starobarskim zamotancija. Dokoni gosti Savetine kafane prepirali su se i kladili ko je jači. Da bi to provjerili, Grujo predloži da ljuljaju bor ispred opštinske zgrade i ko ga zaljulja, taj je najjači. Svi su na to pristali, među njima i pandur Brajo. Vojo je upućen da se uz poduže skale uspentra u krošnju visokog bora, pa da zaljulja grane kad slabašni Pjetro obuhvati bor i upre. Zahvatio je Brajo bor pokušavajući da ga zaljulja, ali ni makac! Potom Pjetro zapne ko bajagi iz sve snage. I gle, počeše se ljuljati borove grane, što prisutni popratiše gromoglasnim klicanjem i aplauzom. Brajo se čudio kako žgoljavi Pjero ima toliku snagu.

Društvo je pošlo da to proslavi u kafani. Za to vrijeme Vojo je u krošnji bora nestrpljivo čekao da mu donesu skale. Zabolio ga stomak i morao je hitno da vrši nuždu. Tek kad su činovnici opštine završili radno vrijeme i otišli svojim kućama, a s njima i pandur Brajo, Grujo je donio skale. Vojo se užurbano skinuo s bora i munjevito utrčao u opštinski klozet, praćen smijehom starobarskih šaljivdžija.

Imao je običaj i da slaže

Dvadesetih godina dvadesetog vijeka nastao je izraz “galje Mustafine”, što znači – laž.

Mustafa Ljuca je imao brijačnicu na ulazu u starobarsku Pjacu. Radio je tu još od vremena austrougarske okupacije i važio za dobrog majstora. Šišao je i brijao, puštao krv, vadio zube i šta još nije znao. Imao je običaj i da slaže.

Dok je šišao opančara Sulja nije prekidao svoju beskrajnu priču.

– Gledam kroz prozor prema Bualu i Majliki. Na vrh Majlike još stoji štap od ranke što su joj čobani stavljali na Spasovdan. Ostao taj običaj od davnina, pa evo sve do danas. To je znak da je stoka izdigla u planine. No, vjetrovi i kiše vremenom raznesu kovilje, pa ostane samo njena drška. Ali i to se dobro vidi.

– Aman, majstore, zar ti vidiš štap na vrh Majlike? E, blago tebi, a ja čojka ne mogu poznati na deset metara daljine – kaže Suljo.

– Ja šta ti je, bolan? Šta ono počeh pričati? Aha, sjedim ispred radnje i gledam u Rumiju. Kad eto ti Ilijine ovce pasu po njoj. Sve su u buljuku, a ona njegova crna ovca, odvojila se malo u stranu i pase. Lijepo sam se dušom odmorio gledajući tu ljepotu.

– Aman jarabi, Mustafa, mašala, koje oči imaš i đe baš viđe onu galju! A, pa, pa, koja galja ispade! – oduši Suljo.

Prosu se kasabom priča kako je Mustafa od svoje radnje vidio na vrh Rumije Ilijine ovce i posebno onu crnu galju. Proču se i galja Mustafina – sinonim za laž.

Mustafin jalak

Nadaleko se pročuo Mustafin jalak. To je otvor u zidu, kao prozor čiji je prag široka kamena ploča nagnuta malo prema spoljnoj strani zida da se napolju sliva voda. U jalaku se pere suđe, ruke i usta prije i poslije jela i služi kao sudoper i lavabo. Na slivniku jalaka i na zidu kuće ostaje dosta taloga, u kome katkad iznikne poneka biljka. I desilo se da je na spoljnjem dijelu tog jalaka nikao paradajz ili, kako ga je Mustafa zvao, domatija.

Jedan mušterija u brijačnici bješe došao radi trgovine te je, pored ostalog, kupovao domatije. Bješe ih kupio u Zaljevu, a Mustafa ih zagleda i reče:

– E, moj efenu dragi, da ti vidiš domatije što ih ja imam, ove im nisu ni primać. Na mom jalaku nikala je domatija i pokrila zid od kuće. Brao sam se nje cijelog ljeta koliko je trebalo za nas i davao svima po komšiluku. Nabrojat se nije moglo. Moja hanuma je napravila dvadeset tegli salce. Ono rešto je popadalo i istrulilo.

Mušterija Savo sjedio je na klupi i pričao kako je prije neki dan išao kod Ilja kaladžije, kad tamo imao je što vidjeti. Napravio Iljo toliko veliki kazan da u njemu može čovjek da stoji i da se ne vidi. Mustafa se začudi.

– Aman, Savo, a što će mu toliki kazan?

– Efendija, da kuva salcu od one tvoje domatije sa jalaka – odgovori Savo.

Kada je potom Savo u kafani pričao o domatiji iz jalaka, jedan kafanski gost uzviknu:

– Opa, galje Mustafine!

Jovo Varenika

Kad su neki barski kasapi trgovali stoku u sjevernim krajevima, najmili su Jova Čuturovića da im danima i noćima dotjeraju stoku u Bar. Ostao je tu nekoliko dana pomažući im da se stoka zakolje, a zatim je čuvao gazdama ovce. Tjerajući stado uz Brbot, iz sveg glasa je pjevao: “Oj đevojko, vareniko vruća! “Zbog toga su ga starobarski fastaci nazvali Jovo Varenika. On je uz svoje gazde naučio kasapski zanat. Bez straha je prilazio volu, hvatao ga za rog, pipnuo među rogove i napipao neko mjesto, pa bi tu hitro ubo malim nožem i vo se samo strese, ukoči i padne. Zatim bi ga zaklao velikim nožem. Dobro se izvještio i za dranje. Najviše posla imao je u jesen, kad se kolju svinje.

Jednom je Jovo ostao u kasapnici da prodaje meso, dok je gazda pio u kafani. Naišla je Đurđa, sluškinja u jednoj starobarskoj porodici. Izmjerio joj je parče mesa i naplatio. Dopala mu se, ali nije imao smjelosti da s njom porazgovara. Drugi put su se vidjeli i malo porazgovarali kod točka u Brbotu, kada je Jovo tjerao ovce na pašu. Jovo nije ni pomišljao na ženidbu, jer nije imao ništa.

Međusobne simpatije dvoje mladih nijesu ostale neprimijećene. Starobarski kasapi su se dogovorili da ožene Jova. Isprosili su za njega Đurđu i ona je pristala. Kupili su mu novo odijelo i dali mu pod kiriju jednu sobu, u kojoj nije bilo ničeg osim velikog drvenog kreveta sa slamaricom, stola i dvije stolice.

Dan veselja

Na dan svadbe poranile su neke žene iz komšiluka, pristavile kazane na vatru i u njih kuvali svo meso koje su dali kasapi. Toga dana dobro se najela sva barska sirotinja. Bilo je i pića do mile volje. Veselje je nastavljeno u kafanama. Neki veseljaci, sjedeći u kafani Mare Crne, zapjevali su:

Ej, čujte braćo, ima nešto novo,

ženio se Čuturović Jovo,

a svati su svi barski kasapi.

Kupi svate tri stotine druga,

među njima Arambašić Vuka,

starog svata Dreković Murata,

barjaktara Mijovića Sava.

Slušala ih za šankom Mara Crna, govoreći:

– Kad prije ispjevasše pjesmu! Ali neka pjevaju, danas je Jovov i Đurđin dan veselja!

TRKA SA VOZOM

Mali barski voz, koji je od 1908. do 1959. godine saobraćao od Pristana do Virpazara, kretao se sporo. Njegova brzina označena je u naslovu filma “Četiri kilometra na sat”, brzina koja simbolizuje učmalost provincije koji prikazuje taj film. Upravo zbog te sporosti voza sklopljena je jedna neobična opklada.

Ostalo je za priču kako je 1937. godine brzonogi Vojin Radovanović preteokao voz. Sjedeći u veselom društvu, on se opkladio da će prije voza stići na sutormansku stanicu. Dogovorili se se da se takmičenje održi dva dana kasnije, kako bi Vojin blagovremeno zatražio od svog šefa slobodan dan. Šef željezničke radionice mu je dozvolio da toga dana odsustvuje s posla, s tim da mu se ta dnevnica odbije od plate. Vojin se nadao da će dobiti opkladu i nadoknaditi tu štetu.

Ujutru se na željezničkoj stanici sreo sa svoja tri prijatelja. jedan od njih je ušao u voz da bi lično utvrdio ko će prvi stići na sutormansku stanicu – voz ili Vojin.

Tačno u sedam sati mašinovođa Stevo Budimić povukao je parnu pištaljku i lokomotiva je povukla četiri vagona. Istovremeno je pored željezničke pruge potrčao i Vojin. Po ravnici voz je bio brži, ali uz planinu počeo je da vijuga i postepeno savlađuje visinu. A Vojin je prečicom grabio prema vrhu. Ponestajalo mu je snage, ali se nije odmarao. Najzad, uz krajnje napore, utrčao je na sutormansku stanicu samo nekoliko sekundi prije voza.

Vojin je dobio opkladu, ali i – otkaz. Ostao je bez posla, jer je upravnik Barskog društva smatrao da je time okrnjen ugled barskog voza. U Baru su se pričale šale o sporom vozu, a o ovom događaju pisali su mnogi svjetski listovi. Poslije trke, Vojin je zbog zapaljenja mišića ležao kod kuće nekoliko dana i niko ga više nije mogao nagovoriti da se utrkuje s vozom.

Pjesma o Filipu Marđokiću

Najslavniji Baranin u predratnoj Jugoslaviji bio je taksista Filip Marđokić. Slavu je stekao zahvaljujući pjesmi o jednoj njegovoj ljubavnoj avanturi, koja se tada pjevala u Srbiji, Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori.

Filip je bio naš komšija i školski drug moga strica Vlada. Svojim starim “fijatom” prevozio je putnike po Baru i okolini. Jednom, vozeći preko Sutormana, upoznao je lijepu čobanicu Maru. Šta se sve desilo među njima ne zna se tačno, ali njegovi drugovi ispjevali su pjesmu koja počinje stihovima:

Kiša pada, vjetar duva,

Đurišića Mara čuva.

Čuvala na brdu tome

Sutormanu visokome.

Čobanica je zaustavila taksistu, “sivog tića, baš Filipa Marđokića”, i pitala:

“Oj, Filipe, tihi vjetar,

pošto voziš kilometar?”

“Kilometar dva dinara,

tebe, Maro, bez dinara!”

Šta se sve zbivalo u kolima kazuje stih Filip Mari gaće buca, pa je nama djeci bilo zabranjeno da pjevamo neke erotske stihove iz ove pjesme. Ali, upravo zbog tih stihova pjesma je bila vrlo popularna u cijeloj državi.

Glavom i bradom

Kada je Filip zaradio dovoljno novca za kupovinu novih kola, krenuo je sa Vladom u Beograd. Putujući vozom preko Srbije, u susjednom kupeu začuli su pjesmu o Filipu. Vlado je ustao i obratio se pjevačima:

– Znate li ko je taj Filip Marđokić?

Jedan od njih je odgovorio:

– To je pjesma. Ne postoji nikakav Filip Marđokić.

– Postoji – rekao je Vlado i pokazao svoga druga. – Eno, ono je glavom i bradom taj Filip iz pjesme.

Poslije prve nevjerice, putnici su se oduševili kao da su lično upoznali Marka Kraljevića. Vijest da tim vozom putuje proslavljeni junak narodne pjesme brzo se proširila i u drugim vagonima. Putnici su nagrnuli da ga lišno vide. Jedna mlada dama zamolila je nekog debeljka koji se isprečio pred njom:

– Čiko, molim vas, pomaknite se malo da i ja vidim tog čuvenog Filipa.

Nenaviknuti na toliku popularnost, Filip je stidljivo pognuo glavu i rekao Vladu:

– Što ti je trebalo da im kazuješ ko sam! Gledaju me kao kakvo čudovište!

U Beogradu Filip je kupio novi model “ševroleta”. I ja sam njime tri puta vozio do Skadra, gdje se nalazila porodica moje majke. Stariji Barani još pamte i ponekad zapjevaju nekada veoma popularnu pjesmu o ljubavnim avanturama Filipa Marđokića.

PUTNIK S GOLUBOM

Savo Novaković iz Barskog polja otišao je u Ameriku 1926. godine. Pošto nije mogao dobiti dozvolu za ulazak u Sjedinjene Američke Države, uputio se u Meksiko. Tamo je našao ljude koji su mu ponudili da ga, za velike pare, kroz prašumu prebace u susjednu bogatu zemlju. Pošto je Savo imao malo novca, smišljao je kako da prevari američke graničare. U tome su mu pomogli golubovi. Bilo ih je puno na trgu grada Meksika. Kljucali su pšenicu ili mrve hljeba iz ruku ljubitelja ptica. I Savo ih je tako hranio. Primijetio je jednog goluba slomljenog krila. Znajući da će taj nesrećnik nastradati od mačaka ili ptica-grabljivica, naumio je da ga njeguje. Nije mu bilo teško da ga uhvati dok mu je kljucao zrnevlje iz šake. Zatim je nabavio dva velika kofera i uputio se prema graničnom prelazu. Kofere je spustio na samu granicu, a goluba je i dalje držao u rukama. Američki graničari zatražili su od njega pasoš, na što im je on odgovorio da čeka svoju ženu. Dugo se zabavljao s golubom, a graničari su ga s interesovanjem posmatrali. U jednom trenutku golub mu je ispao iz ruku i pobjegao, skakućući po zemlji. Savo je pošao za golubom, koji mu je stalno izmicao. Čim je prešao graničnu liniju, graničari su se malo uznemirili, ali ga nijesu zaustavljali, videći da je ostavio kofere i vjerujući da čeka svoju ženu. Kad se udaljio od granice, Savo je još brže potrčao i nestao u obližnjoj šumi. Graničari su otvorili njegove kofere, koji su bili prazni. Tada im je bilo jasno da ih je putnik s golubom duhovito nadmudrio.

Savo je u Sjedinjenim Američkim Državama dugo boravio i prilično se obogatio. Za čitavo to vrijeme gajio je golubove. Krenuvši 1978. godine u zavičaj, bilo mu je žao da ostavi golubove, naročito jednog koji mu je često slijetao na rame. Odlučio je da ga ponese sa sobom na dalek put. Zajedno su putovali brodom, zatim vozom. Tako su naišli na jugoslovensku granicu. Iako je znao da se preko granice ne može prenijeti strani novac, Savo je u svoje odijelo ušio puno američkih dolara.
Jedna žena koja je u vozu sjedjela pored njega, veoma se uznemirila kada su im se približili carinici. Pokušala je da u svojoj bujnoj kosi što bolje sakrije nekoliko novčanica. Savo je polako ustao, pazeći da mu ne padne golub s ramena. U hodniku vagona prišao je jednom cariniku i šapuno mu da žena u njegovom kupeu krije novac u kosi. Zatim se vratio na svoje mjesto. Carinik je prišao uznemirenoj ženi i zaplijenio novac koji je krila u kosi. Pošto su carinici obavili svoj posao i voz krenuo, rasplakana žena se požalila Savu da su joj carinici odnijeli čitavu njenu višegodišnju ušteđevinu. Savo joj tada prizna:
– Gospođo, ja sam Vas prošpijao carinicima. Ali, ne očajavajte, ja ću Vam dati duplo više novca nego što su Vam uzeli. Tim trikom morao sam se poslužiti da bih pridobio njihovo povjerenje i prošvercovao mnogo više novca.
Žena je ubrisala suze i, radosno se smiješeći, primila novac od dovitljivog putnika s golubom na ramenu.

Danova zubobolja

U davna vremena, kada nije bilo školovanih ljekara i stamatologa, berberi su obično bili narodni ljekari i zubari. Tako je i naš komšija Bravo Krajina vješto liječio od nekih bolesti i vadio zube. Naravno, nije prethodno davao injekciju za anasteziju, pa su se do naše kuće čuli jauci pacijenata kojima je vadio zube.
Sa interesovanjem sam razgledao njegov zubarski alat i razne ljekovite prepreke, poređane na polici. U jednoj tegli punoj vode nalazile su se pijavice. U drugoj – desetak mrtvih škorpija. Moglo se tu naći raznih napitaka za stomačne bolesti, melemi za rane i drugi medikamenti.
Bravo je, sa ženom i djecom, obavezno dolazio na večernje sjednike u našoj kući. Zbijeni jedan do drugoga, brojni gosti ispunili bi našu prostranu kuhinju i primaću sobu. Pričali su šale, pjevali, igrali skrivanje prstena i druge šaljive igre. Čašćavali smo ih kafom, voćem, pićem i obavezno – halvom. Sjećam se da je jedna tepsija sa vrelom halvom, koju je majstorski napravio Bravo, stavljena na prozor da se ohladi. Iznenada je dunuo vjetar i tepsija je pala napolje. Moja majka je odmah počela da sprema drugu halvu, ali ni ona prosuta nije bačena – pokupili smo je sa zemlje i pojeli.

Samo da se ne slomi

Bravo je najveći dio dana radio u svojoj berbernici u Novom Baru. A predveče je obično sjedio pred kućom i polako pljuckao rakiju, u društvu sa Mustom Divanovićem, Nikom Bidžom i drugim prijateljima. Pio je malo, meraklijski, nabadajući viljuškom salatu od paradajza ili krastavvaca i druge mezetluke. Ali, to njegovo zadovoljstvo često su kvarili komšije, tražeći da im spasi kravu koja se najela mlade djeteline i nadula se kao bačva, da im da neki lijek ili izvadi zub.
Njegovog bratanića Dana Krajinu spopala je teška zubobolja. Dugo je Dano odlagao vađenje zuba, stalno je držao šaku na obrazu i ječao. Poslije nekoliko neprospavanih noći, zatražio je pomoć od svog strica Brava. Iskusni zubar ocijenio je da se zub mora odmah izvaditi. Pomiren sa sudbinom, Dano je sjeo u stolicu sa naslonima za ruke.
– Zini! – podviknuo mu je Bravo, držeći kliješta u rukama.
– Samo pazi da se na slomi… Aj! – prostenjao je Dano prije nego što je Bravo dodirnuo zub.

Dok je zubar pokušavao da kliještima što čvršće zahvati zub, Dano je sve glasnije jaukao. To je nerviralo Brava. Stegnuo je kliješta i – kvrc! – zub se slomio! Tada je uslijedio teži dio operacije. Trebalo je čeličnim šiljcima vaditi korijene. Dano nije više mogao podnositi bolove, pa je ustao i pobjegao. Bravo je pojurio za njim, uhvatio ga i vratio na stolicu. Zamolio je dvojicu prisutnih gostiju da čvrsto drže Dana za ruke, kako ne bi opet pobjegao. Najzad, pošto su se preznojili i zubar i njegov klijent, posao je završen.

Pred našu kuću došao je Dano, držeći šaku na obrazu.

– Nesta… – jedva je izgovorio. On je još od 1924. godine moju majku zvao Nevjesta, ali je vremenom ta riječ skraćena.

– Šta ti je, crni Dano? – pitala ga je moja majka.

– Izvadio sam zub. Nesta, nalij mi čašu rakije.

Sažaljevajući ga, moja majka mu je nasula čašu rakije, koju je neko vrijeme držao na rani od zuba, a onda se opet obratio:

– Nesta, hoćeš li usuti još jednu čašu?

Moja majka ga je začuđeno pogledala.

– A gdje je rakija koju si dosad držao u ustima?

– Progutao.

– Zar si popio rakiju pomiješanu sa sa krvlju?

– Šteta je da se baci – objasnio je Dano.

Moja majka nasula mu je još jednu čašu, koju je on kratko vrijeme držao na rani od zuba, pa popio. Jer, šteta je da se rakija baci!

Šuplji dub

Pop Venijamin najčešće je obavljao vjerske obrede u saobornoj crkvi, a povremeno je posjećivao i neke male crkve u okolini. Prastara crkva na Sutormanu odavno je bila neupotrebljiva. Pod teretom vjekova, krov joj se ulegnuo a zidovi ispucali. Iz samog njenog temelja izrastao je debeli dub, razgranao se i nadvisio zvonik. Poslije dugog odlaganja, pop Venijamin je riješio da popravi tu crkvu. Doveo je četiri radnika i rekao im da najprije posijeku dub. No, videći da je to drvo izraslo iz samog crkvenog zida, radnici nijesu htjeli da ga posijeku, govoreći da je to grijeh.

Za taj posao se obratio Marku Čarapiću, snažnom drvosječi koji je oborio mnoga šumska stabla. Sljedećeg jutra pop i Marko su krenuli ka crkvi na planini. Ispod crne mantije pop je nosio bocu rakije, a Marko preko ramena prebacio sjekiru. Poslije dugog pješačenja, stigli su do crkve. Umorni pop predloži da se najprije malo odmore i popiju po koji gutljaj rakije. A Marko odmah priđe dubu da ga izbliza razgleda. Na debelom stablu on ugleda poveću rupu iz koje izletje jedan stršljen.

– Tu žive stršljeni, a njih ja neću uznemiravati! – odbi Marko da siječe dub.

Uzalud ga je pop nagovarao – Marko ostade pri svome. Vratili su se neobavljena posla.

Neće ni za dvije nadnice

Pop se zatim obrati siromašnom Filipu Raičeviću, koji je obično za malu nadnicu kopao po čitav dan. Pop mu je obećao punu nadnicu samo da posiječe dub. Opet je pop, zajedno sa Filipom, pošao do udaljene crkve. Ali, kad je Filip vidio da je dub izrastao iz temelja crkve, odlučno je rekao:

– Grijeh je posjeći ovaj crkveni dub. Neću da griješim dušu! Pop mu je obećao dvije nadnice, ali ga ni time nije mogao nagovoriti da obavi taj posao.

Kad Filip ode kući, ljutiti pop skide mantiju i košulju, pa onako golišav poče sjekirom sjeći dub. Pun srdžbe na Marka i Filipa, zbog kojih je uzalud prevalito toliki put, mahao je sjekirom iz sve snage. Poslije drugog udarca iz rupe na drvetu izletje jedan stršljen i stade kružiti oko njegove glave.

Pop je nekoliko trenutaka nepomično pratio pogledom stršljena. Kad se ovaj vratio u istu rupu, pop je nastavio da udara sjekirom po dubu. Odjednom iz šupljine izletje čitav roj stršljena i ustremi se prema njemu. Videći da je đavo odnio šalu, on odbaci sjekiru, pokri glavu mantijom i stade bježati. Stršljeni su letjeli za njim, tražeći pogodno mjesto gdje bi ga uboli svojim opasnim žaokama. On najprije osjeti žestok bol na golim leđima, zatim u lijevoj ruci, a jedan stršljen se zavuče ispod mantije i ubode ga u vrat. Videći da će nastradati, pop skrenu prema potoku i bućnu se u duboki vir. Još neko vrijeme za njim su zazujali stršljeni ali pošto je bio u vodi nijesu ga mogli ubosti, pa su se vratili u svoju rupu.

Iznemogli pop jedva je izišao iz potoka i uputio se prema kolskom putu. Tamo ga je jedva živog neki vozač pridigao na svoj kamion i odvezao u bolnicu.

Petnaest dana se pop Venijamin liječio u bolnici. Kad su Marko i Filip čuli za njegovu nevolju, pošli su da ga posjete. Pozdravljajući se s njima, on je kazao:

– E, da me je ubo samo još jedan stršljen, ja bih otišao Bogu na ispovijest!

A Filip ga je podsjetio:

– Rekao sam ja, pope, da je grijeh dirati ono što je crkveno. Stigla te je božja kazna!

Parcela za bostan

Voljan da radi i štogod zaradi, Smako Perić se spustio iz svog planinskog sela u Tombu da potraži parcelu za bostan. Uzeo je u trogodišnji najam parče zemlje na lijevoj obali rijeke Rikavac i uzorao je ralom s volovima. Zatim je iskopao mangale, nađubrio ih i posijao sjeme. Prolaznici su zastajkivali, razgovarali s njim i pitali ga kako će navodnjavati bostan, a on je govorio:

– Biće vode! Biće vode!

Tek iznikle biljčice zalivao je vodom koju je u kantama donosio iz obližnje rijeke. A kad su krenule vriježe, morao se pobrinuti za jažu. Sve njive na desnoj obali Rikavica topljene su jažom koja je skretala vodu iz rijeke kod Veljeg mosta. No, kako da tu vodu prebaci na lijevu obalu? Naumio je da napravi žglab od dasaka. Za to je dobio saglasnost ostalih korisnika, ukoliko im pomogne u pregrađivanju rijeke i uređenu jaže. Na zajedničkoj radnoj akciji on je bio najvrijedniji i tako stekao pravo da vodu koristi jedanput nedjeljno.

Radoznali dječaci

Mi, dječaci, navraćali smo ponekad kod Smaka da bismo slušali njegove šaljive priče. Našu pažnju privukao je njegov rad oko žglaba. Na mazgi je donosio daske i dugačke kolčeve. Na široku dasku, položenu na zemlju, ekserima je zakivao dvije daske sa strane. Sastavio je desetak takvih žglabova i podigao ih na visoke nogare. U tom napornom poslu pomogao mu je njegov komšija Šućo, snažan i priglup momak.

Pomoću livera, Smako je nivelisao žglab i često dovikaivao Šuću:

– Podigni malo taj desni kolac!

Šućo nije razlikovao desnu od lijeve strane, što je ljutilo Smaka, a mi smo se tome slatko smijali.

Žglab je premostio rijeku, trebalo je još samo ilovačom zatvoriti šupljine, da ne bi curila voda.

Najzad, jedne subote, tačno u podne, voda je jurnula dugačkim koritom koje je premostilo rijeku. Svi smo sa strpljenjem i uzbuđenjem gledali most za vodu. Smako je primijetio da su nogari na sredini rijeke malo popustili, pa je pohitao da ih popravi. Dok je oko toga radio, žglab se nakrivio i iz njega je procurila voda.

– Pridrži, Šućo, onaj kolac! – povikao je.

Uzalud se nespretni Šućo upinjao. Nogari su se iskrivili i čitav žglab je s treskom pljusnuo u rijeku. Smako i Šućo su se jedva izmakli da ih ne tresne po glavi.

Svi smo bili prestravljeni, gledajući kako propada Smakova tvorevina. Očekivali smo da će i on zbog toga biti nesrećan i tužan. Ali, on se grohotom nasmijao.

– Ha, ha, ha! Kako je Šućo hitro pobjegao od žglaba! Ha, ha, ha! Sad je i nama to postalo smiješno, a Smako nije mogao zaustaviti bujicu smijeha.

– Ha, ha, ha! A žglab je pljusnuo po vodi i okupao ga od glave do pete! Ha, ha, ha!

I mi smo se smijali dok je Šućo skidao sa sebe mokru košulju. Mnogo puta kasnije prisjećao se tog Smakovog smijeha. To je bio divan primjer kako čovjek treba da podnosi nesreću.

Lov u vrbaku

Svakog jutra Brano je bez doručka odlazio od kuće i dolazio u Filipovo dvorište, gdje smo često igrali lopte. Najprije se peo na obližnju krušku. Niko mu nije branio da se na nju popne i najede krušaka. Nijesmo znali da mu je to često bila jedina hrana. Zatim bi nam se pridružio u igri. Iako smo svi bili po nekoliko godina mlađi od njega, to mu nije smetalo da se druži s nama.

Nosio je opanke, raspale i potpuno dotrajale. Kad bi mu prsti provirili napolje, opanke je krio žicom. Igrajući fudbal, ponekad bi tom žicom zakačio članak druge noge i jauknuo. Još jače bi jauknuo sjutradan, kad bi istom žicom povrijedio istu ranu. Ali, nije prekidao igru. Stisnuo bi zube i nastavio da juri za loptom, grdeći suigrače kad bi promašili gol, a niko se kao on nije bučno radovao pobjedi svog tima.

Nekako se naglo izmijenio i uozbiljio. Prestao je da se sa nama igra i svakog dana je, lijepo očešljan i umiven, odlazio prema Barskom polju. Prolazeći pored nas, glasno bi nas pozdravio, nasmiješen i zagonetno tajanstven. Uzalud smo pokušavali da saznamao šta ga je to odjednom toliko zaokupilo da više nije imao vremena za igru.

Jednom sam, u pratnji svog ptičara Leona, pošao u lov na prepelice. Ponekad sam ih nalazio pored rijeke Rikavac, ali ovoga puta nije bilo ni jedne. Odjednom iz grmena pored mene iskoči zec. Nijesam stigao ni da skinem pušku s ramena, a on je za tren pobjegao. Pošao sam za njim, nadajući se da ću ga opet naći. Oroz na pušci sam nategnuo, kako bih mogao odmah opaliti. Idući obalom rijeke, provlačio sam se kroz guste vrbake i grmlje. Motreći na sve strane, primijetio sam da se ljulja jedna vrbova grana. Zaključio sam da je tu zec i, poguren, počeh da mu se polako primičem. Grana se i dalje ljuljala, a ja sam se dvoumio: da li da pucam? Ako zec pobjegne, teško ga je nanišaniti. Ipak, odlučio sam da mu priđem što bliže. Korak po korak, stigao sam do same vrbe. Zavirio sam iza nje i, umjesto zeca, ugledao Brana! Iza njega je njegova djevojka krila svoje lice. Zabezeknut, stao sam i spustio pušku. A ljutiti Brano me je izgrdio, pa sam se ja, posramljen, žurno udaljio.

Tih dana Brano je otišao na školovanje. Vratio se mnogo kasnije, sijed i sa zvanjem doktora nauka. Sjetno se prisjećao svog djetinjstva i nije se stidio sirotinje iz koje je ponikao. Krušku Filipa Marđokića, na koju se mnogo puta peo i utolio glad, nazivao je svetom kruškom, upoređujući je s onom svetom maslinom u Grčkoj.

Stravičan događaj

Zahvaljujući babi Stanuši, svaka vijest se brzo širila po Starom Baru i okolini. Jedini njen posao bio je da ide od kuće do kuće i da, uz kafu, prepričava sve što je čula. Oduvijek je bila pomalo gluva, pa je valjda zato govorila glasno, kao da se s nekim svađa. Žene su je rado dočekivale, očekujući da od nje čuju šta se sve dogodilo.

Baba Stanuša je pričala smušeno i nepovezano, često dovodeći svoje slušaoce u nedoumicu. Tako je jednom stigla zadihana i uzbuđena i stala glasno jadikovati:

– Oh, da ste viđeli… strašan prizor! Pregaziše ga kola, a šofer odjuri dalje, kao da se ništa nije desilo.

– Koga su to pregazili, baba? – protrnu od strepnje Vidna.

– Ja taman naiđoh na drum – nastavlja smušeno baba Stanuša – kad naiđe kamion. To je onaj brko što prenosi pijesak iz rijeke. Uvijek juri kao da ga duhovi gone. Ni malo nije usporio, nego kamionom preko njega…

– Ama preko koga? – nestrpljivo pita zabrinuta Fata i osvrće se oko sebe. – Kukala ja, gdje su mi djeca?

Baba Stanuša i ne čuje pitanja.

– O, ljudi, da ste vidjeli kako mu se crijeva prosuše po putu! A Mitrova djeca zavriskaše, suza im suzu stiže…

– Da nije crni Mitar nastradao? Što će sad onolika siročad? – pitaju se uzbuđene žene.

– A on, jadnik, isplazi jezik i crče!

– Ama ko, baba, da bog da ti crkla?! – izgubi Vidna strpljenje i poviče iz sveg glasa.

– Kako? Zar vam nijesu rekli? – začudi se baba Stanuša. – Nastradao Mitrov pas.

Čudesna hipnoza

U naš gradić, s vremena na vrijeme, dolazili su pelivani, mađioničari, cirkusanti i drugi zabavljači. Jednoga dana na autobuskoj stanici zaustavio se neobičan kamion, koji je vukao kućicu na točkovima. Radoznala djeca začas su se okupila oko kamiona, sričući zagonetnu riječ HIPNOTIZER, ispisanu krupnim slovima preko čitave karaserije. Dva čovjeka i dvije žene rastovarili su stvari i za kratko vrijeme na obližnjoj poljani podigli veliki šator. Po ulicama su se pojavili plakati koji su pozvali “cijenjene građane da dođu na predstavu najslavnijeg svjetskog hipnotizera Rikija”.

Za mene, gimnazijalca, hipnoza je bila zagonetna pojava o kojoj sam želio da saznam nešto više. Ljudi kojima sam se obratio za objašnjenje nijesu umjeli da mi objasne na koji način hipnotizer svoje misli i zahtjeve prenosi na druge. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se lično u to uvjerim. Dobio sam od oca pet dinara i odmah odjurio da kupim ulaznicu. Zauzeo sam mjesto u redu, upinjući se da me ne izbace snažniji mladići. Moja školska drugarica Senja zamolila me je da i njoj kupim ulaznicu. Bila je to moja simpatija, pa sam se radovao što ću sjedjeti pored nje. Sa kupljenim kartama Senja i ja uđosmo u veliki šator i zauzesmo svoja mjesta u posljednjem redu.

Glavna tačka

Hipnotizer se pojavi na malom podijumu, klanjajući se i graciozno pozdravljajući publiku. Najprije je izveo neke žonglerske vještine, a zatim najavio glavnu tačku – hipnozu. Pozvao je na binu jednog postarijeg gledaoca iz prvog reda, ali je ovaj odbio da izađe. Pošto su se i drugi plašili hipnoze, ja sam odlučio da se istaknem pred Senjom. Pokajah se čim krenuh i neobično zastadoh.

– Hajde, hajde mladiću! – pozva me hipnotizer. – Kako se zoveš?

Penjući se na binu, sav obamro od uzbuđenja i strepnje, rekoh da se zovem Duško. On me stade fiksirati prodornim pogledom, govoreći:

– Ne, tvoje ime je Miro. Reci sad kako se zoveš!

-D… Duško – rekoh nesigurno.

– Ti se zoveš Miro! Razumiješ? Miro! Kako se zoveš? – ponovi hipnotizer.

– Ja se zovem… ja se zovem .. Miro – s naporom progovorih.

– No, reci još jednom kako ti je ime.

– Miro – jasno izgovorih.

Među gledaocima začu se žagor i smijeh. Hipnotizer me posla na svoje mjesto. Nekoliko trenutaka zbunjeno sam stajao na podijumu, kao da sam se toga trenutka produbio iz dubokog sna. Kada sam ošamućen sjeo na svoje mjesto, Senja navali sa pitanjima:

– Kako te je mogao ubijediti da se zoveš Miro? Šta si osjećao za vrijeme hipnoze?

– Ne znam.

– Tišina! – ućutka nas starac sa sjedišta ispred nas.

Riki napravi svoj program, najavljujući da će hipnotisati sve gledaoce odjednom. Tražio je da se opustimo i usresredimo pažnju na njegov štap. Poslušno sam piljio u štap, pogled mi se postepeno umarao, a pred očima su mi titrali svijetli krugovi. Hipnotizer je monotono ponavljao iste riječi kako bi nas uspavao, pa nam naredi da dignemo ruku. Ruka mi je bila teška i kao da se sama pokreće. Zatim nam zapovijedi da prste jedne ruke provučemo između prstiju druge ruke, pa reče:

– A sad pokušajte da ih razmaknete!

Uzalud smo se natezali da oslobodimo ruke. Prepleteni prsti bili su čvrsto povezani, kao da su srasli. Neki gledaoci stadoše zapomagati:

– Jao! Šta je ovo? Pomozite mi da otkačim ruke.

– Kad ja kažem, vaše će ruke biti slobodne … Sad! – poviče hipnotizer.

Nova tačka

U tom trenutku svi gledaoci sa olakšanjem odahnuše, s čuđenjem gledajući oslobođene ruke. Dok sam o tom uspjelom pokusu razgovarao sa Senjom, osjetih na nozi dodir. To je jedan mali pas čupao vezice na mojim cipelama. Potjerah psa, a on bez straha nastavi da vuče vezicu. Za to vrijeme hipnotizer je izveo sljedeću tačku.

– Pazite, narode! Nailazi velika voda! Bujica je stigla do vaših nogu! Svuda je poplava! Voda vam je do članaka… Njen nivo raste i sad vam je do koljena… Podignite pantalone i haljine da se ne okvase. Voda je još dublja…

Ja sam i dalje tjerao dosadnog psa, ne slušajući i ne gledajući hipnotizera. Začudih se kad vidjeh šta se dešava oko mene. Pošto nijesam bio hipnotisan, nijesam ni vidio nikakvu vodenu bujicu. Samo sam vidio da svi gledaoci stoje na nogama, pridržavajući visoko uzdignute pantalone i haljine. Senja se bješe popela na svoje sjedište i toliko podigla haljinu da su se vidjele njene gaćice. Postidio sam se i skrenuo pogled u stranu.

Jednim pokretom ruku Riki je sve gledaoce oslobodio djejstva hipnoze. A oni se začudiše svom izgledu i požuriše da spuste svoje haljine i pantalone. Jedino ja to nijesam činio zahvaljujući onom psu koji mi je odvratio pažnju od hipnotizera.

Evropu uzduž i poprijeko

Dok je bio mlađi, Stevan ja sa cirkusima prošao Evropu uzduž i poprijeko. Kao klovn zabavljao je publiku u pauzama između važnijih, atraktivnijih cirkusnih programa. Izvodio je smiješne gegove i vješto oponašao glasove raznih životinja. A kad je ostario i nije više mogao da skakuće po areni, skrasio se u svom rodnom selu na planini. Živio je sam u prizemnoj kućici, okruženoj malom baštom. Osim toga, imao je prastari model “opel-karavana”, a u kokošarniku pijetla i osam kokošaka. To je bilo čitavo njegovo bogatstvo. Po čitav dan obrađivao je baštu i hranio kokoške, a hranio se uglavnom jajima koje su mu one snosile.

Stiglo je ljeto i vječiti putnik zaželio se kupanja u moru. No, pitao se, da li bi njegov dotrajali automobil mogao izdržati daleki put do primorja? Čime da plati hranu i taksu za boravak na auto-kampu? I, najzad, kome da ostavi na čuvanje svoje kokoške? Poslije dužeg razgovora došao je na neobičnu ideju: otići će na letovanje zajedno sa kokoškama!

Kavez za kokoške sklepao je od dasaka i žičane mreže. Kad je završio taj posao, ubacio je kavez sa kokoškama u prostrani zadnji dio opel-karavana i krenuo prema moru. Na dugom putu motor se dva puta pokvario, ali su ga popravili neki šoferi. Uz put je redovno hranio i pojio kokoške.

Ugledavši sa Petrovačke gore beskrajno more, stari klovn se zaustavio pored puta da se nagleda lijepog pejzaža. A onda se spustio u primorje, tražeđi auto-kampove. Pitao je za cijenu i zapazio da se skuplje plaća u kampovima blizu mora. Tako je stigao u udaljeni Blažov kamp, u Starom Baru, gdje je tarifa bila najniža. Vlasnik mu je pokazao mjesto gdje će parkirati kola, gdje se nalazi priključak za struju i česma. Zavirivši u zadnji dio opel-karavana, Balažo se iznenadio:

– Šta je ovo? Nećeš, valjda, da ljetuješ zajedno sa kokoškama?

– Ne smetaju one nikome, a snose velika jaja. Vidjećete, pokloniću vam nekoliko – pokušao je stari klov da odobrovolji vlasnika auto-kampa. Ali, ovaj je odlučno naredio:

– Nosite kokoške na pijacu i sve ih prodate! Ovo je kamp za motorizovane turiste, a ne za kokošare!

Stari klovn je otvorio kavez i, mrveći komad hljeba, lanuo kao pravi pas.

– Zar si psa doveo?! – podviknuo je Blažo. – Odmah se kupi i traži neki drugi kamp!

Oponašao životinje

Klovn se dobroćudno nasmiješio i nastavio da oponaša druge životinje: mjaukao je kao mačke, čurlikao kao ćuran, cvrkutao kao kanarinac, groktao kao svinja, njakao kao magarac. Publika mu je razdragano aplaudirala, naročito đeca. Tu je bio i Blažov sin, desetogodišnji Zoran. On je smišljao kako da pomogne starom veseljaku, da negdje smjesti njegove kokoške. A njegova oca nijesu odobrovoljile klovnove vještine, već je ponovio svoj zahtjev:

– Sjutra da ovdje ne vidim nijednu kokošku!

– Dobro, prodaću ih na pijaci – rekao je klovn.

– Kupićemo ih mi – javio se neki debeli bradonja. – Koliko tražiš za pijetla?

Stari klovn nije mu ništa odgovorio, jer nije ni namjeravao da prodaje kokoške.

Te noći, prije nego što se razdanilo, pijetao je zakukurikao u klovnovom automobilu. To je bio povod da se onaj debeli bradonja požali vlasniku kampa:

– Gospodine Blažo, u zoru me je probudio pijetao onog klovna i otad nijesam ni oka sklopio!

– Ne brinite – rekao je Blažo. – Odmah ću najuriti i njega i njegove kokoške!

Čuvši ovu očevu prijetnju, Zoran se dosjetio gdje da smjesti kokoške: u obližnjem šumarku nalazila se napuštena baraka, kojoj je krov odavno propao, ali je mogla odlučno poslužiti kao kokošarnik. Potrčao je da to kaže starom klovnu i pomogao mu da zajedno ponesu kavez do barake.

Narednih dana stari klovn se kupao u moru i, uz put, vadio parčad hljeba iz kanti za smeće. A Zoran je kokoškama donosio kupusovo lišće i mladu travu. Jaja je bilo dosta i za klovna i za Zorana. A nekoliko su prodali debelom bradonji kome se nije ostvarila želja da omasti bradu pečenim pijetlom.

Pošto se zasitio mora i ljetovanja, stari klovn je, opet uz Zoranovu pomoć, ubacio kavez sa kokoškama u kola i krenuo u svoje planinsko selo.

To mi je đed!

U svojoj karijeri moj rođak Sreten je stigao do položaja sekretara željezničke stanice u Titogradu i na toj dužnosti penzionisan. Ali, on se ni tada nije povukao u miran život, već se počeo baviti liječenjem bradavica. Svuda je stizao sa svojom ambasador-tašnom, punom bočica s nekom crnom tečnošću. Hvalio se da je više od dvije hiljade ljudi izliječio od bradavica. Stigao je i u Crmnicu, u kuću Šaka Lekića, koji ga je upitao:

– Od kojih si Ratkovića? Da nijesi potomak Mitra Vasiljeva?

– To mi je đed! – ponosno je kazao Sreten.

Domaćin se obradovao i ispričao događaj iz svog najranijeg djetinjstva. Idući za Cetinje, Mitro Vasiljev je zanoćio u Crmnici kod svog kuma Vojvodića. Do kasno u noć sjedjeo je sa kumovim komšijama koji su željeli da upoznaju čuvenog narodnog ljekara. Napolju je padala jaka kiša i u jednom trenutku začula se zaglušavajuća grmljavina. Komšije se zabrinuše za svoje porodice i pođoše svojim kućama. Jedan od njih, Krsto Lekić, poslije desetak minuta, vrati se, noseći na rukama zgromljeno dvogodišnje dijete. Ne obazirući se na kišu koja je i dalje pljuštala, Mitro je začas iskopao u bašti malo udubljenje, skinuo sa beživotnog djeteta sve haljine i zatrpao ga zemljom do grla. Kad je dijete počelo da mrda, izvadio ga je iz zemlje i svojim ustima udahnuo mu vazduh u pluća. Dijete je otvorilo oči i zaplakalo. U kući je nastala velika radost i veselje. U znak zahvalnosti što mu je spasio sina, Krsto je dao Mitru demidžanu vina, ali je ovaj to odbio jer nije mogao nositi. Krsto je onda obećao da će mu vino donijeti kada bude išao u Bar. Ali zaboravio je to obećanje. Tek na samrti rekao je svom sinu Šaku da nađe spasioca Mitra Vasiljeva i odnese mu obećano vino.

Ispunio zavjet

Zadovoljan što će napokon ispuniti očev zavjet, Šako je dao Sretenu demidžanu punu crmničkog vina.

Sve ovo ispričao mi je sam Sreten, a ja sam ga prekorio:

– Ja sam praunuk Mitra Vasiljeva, a ti si popio vino koje je on zaslužio.

– Nijesam još sve popio – na to će Sreten, – ostalo je još litar-dva.

– E, taj litar pripada meni! – zahtijevao sam.

– Pa dobro, kad pođeš u Titograd, svrati kod mene za vino – pomirljivo je rekao Sreten.

Njegov pogled zaustavio se na mojoj ruci. Primijetio je bradavice i kazao da ih on uspješno liječi nekom tečnošću čiji sastav samo on zna. Obećao je da će i meni dati jednu bočicu toga lijeka.

– A što ti je to na nosu? – pitao me je.

– To je prirodni mladež – odgovorio sam mu.

– Namaži i njega lijekom koji ću ti dati – preporučio mi je.

Poslije nekoliko dana otišao sam u Titograd i posjetio Sretena. Dao mi je obećani lijek i bocu vina.

– Ovo vino je sa dna demidžane i već se uljutilo – napomenuo je.

– Valjaće makar kao sirće – rekao sam i dodao: – Uzeću ga, jer ga je zaradio moj pradjed Mitro.

Razjareni mladež

Čin sam stigao u svoj stan, namazao sam crnom tečnošću bradavice na ruci i mladež na nosu. Bradavice su zaista brzo nestale, a mladež na nosu pretvorio se u veliku ranu. Kao da se rastopio, izdužio se i jedan njegov krak je virio iz nozdrve. Bilo je to gadno gledati, a uz to uplašio sam se da je crna tečnost izazvala rak. Moj prijatelj, očni ljekar Budeč, pitao me je što mi to viri iz nosa. Ispričao sam mu kakvu sam glupost napravio.

– Iako to ne spada u domen moje specijalnosti, ja ću ti tu izraslinu operisati električnim skalpelom. Dođi kod mene u bolnicu sjutra u osam, – pozvao me je doktor Budeč.

On mi je bezbolno izvršio operaciju i sve se dobro završilo. Kasnije su se na mome tijelu ponovo pojavile bradavice, ali više nijesam od Sretena tražio njegov lijek.

Iskrena ispovijest malog lopova

Na putu sam sreo smrknutog i ljutitog našeg starog komšiju Osmana. Ispričao mi je kako je tog jutra ustao u devet zora, prenio do željezničke stanice dvije velike korpe pune povrća i otputovao u Titograd. Na pijaci je prodao povrće, a novčanik sa svim zarađenim novcem ukrali su mu neki mladići. Pitao sam ga da li se novčanik nalazio u unutrašnjem ili spoljnjem džepu, na što mi je odgovorio:

– U unutrašnjem. Još sam ga zbog lopova pričvrstio krivom iglom, ali oni su ga izvukli.

– I nijesi primijetio?

– Ništa nijesam primijetio. Bila je strhovita gužva.

Meni je to bilo smiješno i, smijući se, rekoh:

-Vjerovatno si malo zadrijemao čekajući polazak voza.

– Nijesam drijemao. Kažem ti, bila je strahovita gužva. I to nije nimalo smiješno, nego žalosno! – ljutito i bez pozdrava ode Osman.

Prošao kao komšija

Toga ljeta koristio sam godišnji odmor u svojoj rodnoj kući u Starom Baru. Pošao sam u Titograd da podignem platu i odmah krenuo natrag, u Bar. Na željezničkoj stanici bila su postavljena dva vagona kupačkog voza. Pred ulaz u prvi vagon vrzmalo se desetak mladića, a niko od njih nije ulazio u vagon. Tek kad sam zakoračio na prag vagona, odjednom se oko mene okupiše mladići. Dvojica se ispriječiše na ulazu, ne dajući nikome da uđe, a ostali stadoše da me guraju unutra. Pod jakim pritiskom uguraše me u prvi kupe. Stiskali su me i dalje silovito, teško sam disao. Jedva dospjeh do sjedišta i sjedoh. Sjetih se Osmanove priče, pa zavukoh ruku u unutrašnji džep kaputa, ali tamo više nije bilo novčanika.

Vratio sam se u Bar bez prebijene pare. Nijesam imao čime platiti taksi, pa sam pješke krenuo kući. Na putu sretoh komšiju Osmana. Pozdravismo se i pitasmo za zdravlje, pa produžih putem. Nijesam mu smio kazati da su lopovi i meni ukrali novčanik, da se sad ne bi on meni smijao.

Ukrali su mi novčanik!

U kupeu voza Beograd-Bar sjedjeli su stara učiteljica Desa, trinaestogodišnji Luka i još jedan putnik. U razgovoru sa učiteljicom Luka je kazao da je on iz jednog malog sremskog mjesta, da putuje u Sutomore kod tetke, a voznu kartu kupila mu je druga tetka iz Vojvodine. Ispričao je i zašto mu majka nije dala novac. Jednom je on ukrao majčinu ušteđevinu, ona se jako naljutila i odlučila da nikada sinu ne da novac. Uzalud se on zakleo da će biti pošten i da više neće da krade.

Staru učiteljicu je ganula iskrena ispovijest malog lopova. Na sjedištu je otvorila svoju tašnu, izvadila novčanicu i zamolila Luku da u željezničkom restoranu kupi sladoled za njih dvoje. Dječak je uzeo novčanicu, izašao iz vagona i ubrzo se vratio vidno uzbuđen.

– Ukrali su mi novčanik! Neko mi je ukrao šesnaest eura! – uzviknuo je plačnim glasom.

Učiteljica je pokušala da ga utješi i u tom primijetila neki novac na sjedištu, pored svoje tašne.

– Gle! Evo tvoj novac! – radosno je uzviknula i prebrojala novac. – Evo, tačno šesnaest eura – pružila mu je sav novac.

Na dječakovom licu ukazao se zadovoljni osmijeh.

Nastavili su da razgovaraju o tome što će dječak učiniti i što želi da postane.

– Hoću da postanem mašinovođa, kao Mitar iz priče Pisak lokomotive – rekao je Luka.

To je priča iz čitanke o slijepom dječaku koji sa prozora usamljene planinske kuće mahanjem pozdravlja voz, a stari mašinovođa Mitar piskom lokomotive otpozdravlja mališanu.

– A znaš li ko je napisao tu priču? – pitala je učiteljica.

– Znam, Milenko Ratković – odgovorio je dječak.

Učiteljica mu je kazala da je to njen suprug koji je čeka na željezničkoj stanici i da će ga upozunati s njim.

Na željezničkoj stanici u Baru učiteljica je sišla na peron, a za njom Luka noseći njen kofer. Pozdravila se sa svojim mužem, pa ga upoznala sa saputnikom Lukom. Kazala je i njegovu želju da bude mašinovođa kao Mitar iz njegove priče. Pisac je pokazao dječaku staru lokomotivu pored željezničke zgrade, koju je nekad vozio Mitar. Dječak je bio oduševljen. Pozdravili su se i razišli.

Tek što su stigli kući, učiteljica Desa je otvorila svoju tašnu i preturajući po njoj zaprepašćeno uzviknula:

– Gdje mi je novac? Imala sam šesnaest eura, ali ih nema!

Svađa oko sitnice

Posvađali se Jovo i Musto oko neke sitnice. Jedan drugom su skresali svakojake psovke i uvrede. Razišli su se ljuti, uvjereni da se više nikada neće pomiriti.

Razbolio se Jovo i dugo nije ustajao iz kreveta. Kad bi mu što zatrebalo, lupio bi štapom o pod i pozvao unuka Miška. Jednom mu reče:

– Imam veliku želju da pijem vodu sa Karakaša. To je najzdravija voda u našem kraju.

Unuku se nije išlo do tog dalekog izvora, pa reče da u njemu ima sitnih buba i da je obližnji Rap mnogo bolji. Ali đed ostade pri svom zahtjevu. Nezadovoljno gunđajući, Miško je uzeo kantu i krenuo. Poslije dugog pješačenja stigao je do Karakaša. Sjeo je na izglačanu ploču, a noge spustio u ledenu vodu. Iznenada ga trže dubok bas:

– Šta to radiš, mali?

– N… ništa… – zbunjeno promuca dječak. Poznade Musta, čija se kuća nalazila u blizini.

– Kako ništa?! Znojav si, a noge držiš u hladnoj vodi. Miči se odatle! – podviknu Musto, pa blažim tonom objasni: – Ako znojave noge naglo rashladiš, možeš ostati bogalj do kraja života.

Dječak napuni kantu i odmah pođe kući. Čim ga ugleda, đed živnu:

– Bravo! Brzo si stigao. Nalij mi čašu. Ala je hladna! – zadovoljno reče pošto otpi nekoliko gutljaja.

Poslije nekoliko dana Jovu se opet prohtjelo da pije vodu sa Karakaša. I ovoga puta Miško je morao ići do tog udaljenog izvora. Tek što je tamo stigao, napao ga ogoroman pas. Srećom, Musto se nađe u blizini te ga zaštiti. Tada je odlučio da više nikada ne donosi vode sa Karakaša. A kad mu je đed i po treći put dao isti zadatak, vode mu je donio sa mnogo bližeg Rapa. Da bi ga uvjerio da je to voda sa Karakaša, reče:

– Sreo sam Musta. Pozdravio te.

– Musto? – natušti đed obrve. – Šta li mu je palo na pamet?

A gdje si ga vidio?

– Kod izvora. Zaštitio me od velikog psa – pomenuo je događaj od prije nekoliko dana.

– Aha!… Pošten je to čovjek. Prošle godine smo se nešto sporečkali, a on, vidiš, nije zlopamtilo. Ako ga vidiš, reci da sam ga pozdravio.

Srećan ishod

Miško je shvatio da nije srećno izmislio pozdrav. Zanimalo ga je hoće li đed poznati odakle je donio vodu. A on je sa uživanjem uzviknuo:

– Oho! Nema bolje vode od Karakaša!

Mišku laknu. Već sjutra uručio je Mustu pozdrav.

– Hej, Musto, pozdravio te moj đed!

– Je l Jovo? – priupita iznenada Musto.

– Jeste.

– A… kako je?

– Slabo. Nikako ne ustaje iz kreveta.

– Moram ga posjetiti.

Toga dana Musto je dugo sjedio kod bolesnog Jova. Razgovarali su o svemu, samo ne o njihovoj svađi. Nijesu znali da ih je Miško slučajno pomirio zahvaljujući izmišljenom pozdravu.

Nije sujevjeran, ali utorkom ne radi

Došla Miruna u goste kod komšije Stojana tačno u podne, da ne bi prije nje ugrabili da ručaju. Imala je običaj da tako i kod drugih komšija nezvana dođe i pridruži im se u jelu. A nije joj bila nužda, sinovi su joj iz grada slali novac da se prehrani. No, mrzjela je da sama sebi kuva, milije joj je bilo da pojede tuđi ručak.

Domaćica Anđa joj donese kafu, a zatim i kolače.

– Neću da kolačima kvarim ručak! – odbi gošća.

Već je bilo vrijeme za ručak, a Miruna nikako da ode. Gladni ukućani su nestrpljivo čekali i nervirali se, pa su napokon morali sjesti za trpezu. Kao što je red, pozvali su Mirunu da im se pridruži u jelu, što je ona, naravno, prihvatila.

Ko čeka dočeka

Drugi put je opet došla u podne. Ručak je nešto duže čekala i dočekala. A treći put Stojan i Anđa su riješili da ne ručaju dok god ona ne ode, pa ma koliko dugo gladovali. Čulo se krčanje njihovih praznih crijeva, ali Miruna je bila uporna. U kući je zavladala neugodna atmosfera. Potrošili su sve teme za razgovor i zaćutali. Poslije četiri sata čekanja, videći da ručka neće biti, Miruna ustade i mrzovoljno krenu ka vratima. Anđa je isprati do kraja stepeništa i, dok su se pozdravljale, da bi oprala usta reče:

– Mogla si ručati.

A Miruna to jedva dočeka.

– Nije mi bilo teško da siđem niz ove stepenice, pa mi neće biti teško ni da se popnem uz njih – reče, okrenu se nalijevokrug i uspentra se uz stepenište.

Stojan nikada nije postavljao tanjire na trpezu, ali je ovog puta to uradio veoma brzo. Tada se otvoriše vrata i uđe namrgođena Miruna. Bez riječi sjede i zauze svoje mjesto za trpezom, pa stade čekati da joj napune tanjir.

Baksuz

Voćnjak pred kućom Đuro je proširio sa dvadeset novih sadnica. Pozvao je Sima da iskopa rupe, a ovaj zakasnio jedan dan.

– Zašto juče nijesi došao? – pitao ga je Đuro.

– Juče je bio utorak, baksuzan dan – pravdao se Simo.

– Zar si sujevjeran?

– Nijesam sujevjeran, ali nikada ne radim utorkom. Jednog utorka sam čekićem slomio prst.

– Baksuz! Ne, ne! – podsmijehnu se Đuro.

Odvede Sima na livadu da mu pokaže gdje da kopa rupe. Iznenada ispred njih protrča crna mačka.

– Stani! – poviče Simo. – Ja neću tim putem koji mi je prepriječila crna mačka!

– A kažeš da nijesi sujevjeran! ne, ne! – opet se podsmijehnu Đuro.

Zaobišli su mjesto gdje je protrčala mačka i stigli na livadu. Đuro je pokazao gdje treba zasaditi jabuke, gdje trešnje, a orah na kraju livade. Simo je ćutke mjerkao sadnicu oraha, smišljajući šta da uradi s njom. Sjetio se babine priče da će svako ko posadi orah umrijeti kada stablo odeblja. Prihvatio je kramp i počeo kopati rupe. Do kraja dana posadio je desetak sadnica. Kad je Đuro došao da vidi njegov učinak, opazio je slomljenu sadnicu oraha. Simo mu je objasnio:

– Zamahnuo sam krampom i slučajno zakačio sadnicu.

– Slučajno! Ne, ne! – kiselo se podsmijehnuo Đuro. – Tako mi i treba kad sam doveo sujevjernog čovjeka. No, šta je, tu je! Sjutra treba da dovršiš ovaj posao.

– Sjutra je trinaesti mart, ja ne radim trinaestog – reče Simo.

Đuro izgubi strpljenje.

– Do vraga! Trinaesti je kao i svaki drugi dan u mjesecu. Samo budale vjeruju da je to baksuzan dan. U hotelu niko neće da spava u sobi broj trinaest, pa hotelijeri preskaču taj broj. Nego, dođi sjutra da se sadnice ne osuše.

– Nikako! – odlučno odbi Simo. – Doći ću prekosjutra, a sadnice ćemo staviti u vodu.

– Prekosjutra sam ja zauzet, pozvao me je na krsnu slavu direktor našeg preduzeća. Pozvao je najuglednije građane, među kojima i predsjednika opštine.

– Pođi ti na slavu, a ja mogu raditi i bez tebe – reče Simo.

Tako je i bilo. Kad su u direktorovu kuću stigli svi pozvani gosti, domaćica je svakome odredila mjesto za stolom. Predsjedniku opštine i njegovoj supruzi pripadalo je mjesto na čelu trpeze, a Đuru na začelju. Tanjiri su već bili naliveni supom, kad domaćica stade brojati goste.

– Trinaest! O, to ne valja! Trinaest je baksuzan broj. Nekome od nas desila bi se nesreća. Jednog od vas poslužićemo u kuhinji. Koga? Vi ste, gospodine Đuro ovdje najmlađi. Molim vas da pređete u kuhinju.

Đuro naglo ustade i pognute glave izjuri napolje.

Pa nek neko kaže da trinaest nije baksuzan broj!

Bezvrijedne stvarčice

Na ulici Gavro je sreo dva Roma iz Rumunije, koji su mu povjerljivo ponudili na prodaju neke zlatne predmete u pola cijene. On se polakomio i kupio dva prstena, minđuše i narukvice. Pohitao je da poklonom obraduje svoju ženu, a ona je posumnjala da to nije zlato. Zlatar im je rekao da je to mesing, sličan zlatu, i da su Romi prodali dosta takvih bezvrijednih stvarčica.

Prisjetio se Gavro još nekih svojih gluposti. Prvog aprila dobio je telegram da otputuje u susjedni grad radi nekog važnog posla. Odmah je upalio kola i otputovao, pa tek kad je tamo stigao saznao je da je nasjeo na prvoaprilsku šalu.

A jednom se uortačio sa komšijom Špirom da zajedno uplate lutriji novac, koji su dobili od banaka na ime kredita. Špiro je tvrdio da zna sistem kako treba popunjavati tikete. Ali ništa nijesu dobili. Gavro se sjetio one mudre izreke da je lutrija porez na budale.

“Dosta je bilo gluposti!” odlučno je Gavro rekao u sebi. Riješio je da ubuduće dobro razmisli o svakom postupku, da opet ne bi glupo postupio. Pitaće svoju ženu, pa ako i ona smatra da je pametno – to će i uraditi.

Teških petnaest dana

Dok je studirao, sprijateljio se sa profesorom Simićem, koji mu je mnogo pomogao da položi diplomski ispit. Htio je da mu se oduži na taj način što će ga pozvati desetak dana u goste. Smjestiće ga u sobici mlađeg brata, beogradskog studenta, koji je tu boravio samo u toku ljeta. Žena se složila s tim i pismo s pozivom je upućeno profesoru. Ubrzo je stigao odgovor da profesor ne može doći dok traje školska godina, a na ljeto – ako bog da zdravlja! Profesor se oženio i tek što se završila školska godina javio da dolazi u goste sa svojom suprugom. Mlađi brat se vratio sa studija, pa je iskrsnuo problem gdje da smjeste goste. Morali su im ustupiti svoju sobu sa bračnim krevetima. Tih petnaest dana Gavro i njegova žena spavali su kod komšija.

Gavrova kuća bila je udaljena pet kilometara od mora, a profesor i njegova supruga željeli su da se kupaju. Stoga je Gavro morao da ih svkodnevno vozi do plaže i, čekajući ih, da se i on kupa, mada to nije volio. Za to vrijeme domaćica je spremala ručak. Tako su i domaćin i domaćica nastojali da goste što bolje ugoste.

Kad su gosti krenuli kući, Gavro ih je otpratio do željezničke stanice. Dok se voz sve brže udaljavao, gosti su sa prozora vagona mahali, a Gavro im je otpozdravljao i pitao se:

“Hoće li ovo biti posljednja glupost?”

Dok razgovara, šakom držao uvo da bolje čuje

Gazda Miraš je nagluv, pa dok razgovara šakom pridržava uvo da bolje čuje. Zovu ga Gluvać, mada taj nadimak niko ne smije da izgovara pred njim. Neki kažu da nije gluv i da ne čuje samo ono što mu nije po volji.

U njegovom dvorištu dođe komšija Stevo i glasno doviknu:

– O, domaćine!

Ponovio je to glasnije, pa još glasnije, pa se razdera tako glasno da ga je grlo zaboljelo. Najzad, na balkonu se pojavi Miraš.

– A, ti si, Stevo! Šta hoćeš? – dočeka ga ne baš gostoljubljivo.

– Hoćeš li mi dati traktor da uzorem onu malu njivu iza kuće? – zatraži komšija.

Miraš stavi šaku iza uva i upita:

– Šta kažeš?

– Velim, da mi pozajmiš traktor! – glasnije reče Stevo.

– Ne čujem!

– Treba mi traktor!

– Ama viči jače!

– Traktor! – razdra se Stevo.

– Ne znam što zboriš.

Stevo poluglasno, za sebe, reče:

– Derem se kao magarac, čuju me i čobani na planini, a Gluvać ne čuje.

– A, tako ti meni! Vrijeđaš me, je li?

– Ništa loše nijesam kazao – pokuša Stevo da se opravda.

– Kako ništa! Kažeš: magarac… čobani… Gluvać… E, neću ti dati traktor!

Stevo se okrenu i ode neobavljena posla.

Nezgodan nadimak

Ćuran – nezgodan nadimak! Kum mu je nađenuo lijepo ime – Đuran. Ali, još u osnovnoj školi neko ga je nazvao Ćuran. Đeca su prihvatila taj nadimak i svakodnevno ga zadirkivala: “Ćuran! Ćuran!” On ih je molio da ga tatko ne zovu, svađao se i tukao zbog toga s njima, ali uzalud. Kad se uvjerio da ih od toga ne može odvratiti, prestao je da se protivi. Vremenom se privikao na taj nezgodan nadimak, koji mu je ostao za čitav život. Jednom je čak i od suda dobio poziv na ime Ćuran Malović. Došavši u sudnicu, ćurliknuo je kao pravi ćuran. Zabezeknutom sudiji je objasnio: “Prozvali ste ćurana, pa se, evo, javljam!”

Na prostranoj livadi kraj rijeke dječaci iz Dubova svakodnevno su igrali lopte. Niko ih odatle nije tjerao, niti su kome pravili štetu. Jedino im je ponekad lopta upadala u obližnju Ćuranovu livadu. Taj džandrljavi starac se zbog toga često s njima svađao. Jednom im je zaprijetio.

– Ako još jednom ovamo doleti vaša lopta, rasjeći ću je sjekirom!

– Nećemo više, čika Ćurane – obećaše djeci.

Odobrovoljio starca

Neko vrijeme vodili su računa o ovom obećanju. Ali, jednom Filip snažno udari loptom, tako snažno da je odletjela čak u Čuranovo dvorište. Starac je zaplijeni i doviknu dječacima:

– Opet vi! E, znajte, ovu loptu više nikad nećete vidjeti svojim očima!

Neraspoloženi dječaci raziđoše se svojim kućama.

Toga dana Filipu je stalno na umu bio Ćuran. Sjetio se babine priče o tome kako je Ćuran dobio nadimak i o neprilikama zbog toga, pa se dosjeti kako da ga odobrovolji i dobije od njega loptu. Uputi se njegovoj kući i nađe ga u dvorište. Prilazeći mu, nazva ga već zaboravljenim imenom:

– Dobar dan, čika Đurane!

Izenanđeni starac ga začuđeno pogleda.

– Zdravo, Filipe! – zadovoljno se osmijehnu. – Šta ima novo?

– Čika Đurane, došao sam da vas zamolim da mi date loptu. Obećavam da je više nikada nećemo baciti u vaše imanje.

– Dobro, dobro – popusti starac i dade mu loptu.

Ciknula je kao guja ljuta

Gavro nije šahovski velemajstor, već običan pacer. Svako veče odlazi u šah klub i po nekoliko sati provodi u memljivim i zadimljenim prostorijama. Dok igra šah, toliko se zanese u igri da ne zapaža ništa oko sebe. To znaju i lopovi koji navraćaju u klub. Kad je jedne noći padala kiša – ukrali su mu kišobran. Kad je duvao vjetar – odnijeli su sa čiviluka njegov kačket. Zdipili su mu i bicikl zaključan ispred kluba.

Jednom je okačio šahovski časovnik niz čiviluk u neposrednoj blizini njegovog stola. Prilaz čiviluku zatvorio je stolicom na kojoj je sjedio tako da lopovi ne bi mogli uzeti njegov časovnik. Često je sa šahovske table podizao pogled prema čiviluku – časovnik je i dalje visio. Razvila se žestoka bitka na 64 polja, zapao je u cajtnot i u tom trenutku neki kosmati mladić mu je dodirnuo rame i zamolio:

– Dozvolite!

Gavro je povukao svoju stolicu prema stolu i nastavio da igra. Mladić je skinuo časovnik sa čiviluka i opet prošao iza Gavrovih leđa. Gavro je tada sjeo i nastavio da progoni protivničkog kralja po tabli. Efektno je matirao protivnika i, po običaju, pobjednički se razgalamio. Podigao je pogled prema čiviluku i primijetio da nema časopvnika. Pitao je ko ga je uzeo. Kibiceri su mu rekli da ga je upravo on dao nekom kosmatom mladiću, koga više nije bilo u klubu. Tada se sjetio da je izmakao stolicu i dozvolio mladiću da prođe i uzme časovnik.

Tako rade zaneseni paceri!

Dvoboj kišobranima

Kuvajući ručak, Mileva je spremala ispit na pravnom fakultetu. Požurila je sa udajom, rodila dvoje djece i potom počela da studira. U tom poslu zatekla ju je prijateljica Stanka.

– Zar ćeš da studiraš? – začudila se Stanka.

– Hoću da završim u najkraćem roku! – samouvjereno je rekla Mileva.

– A posao u kući?

– Stići ću da obavim i jedan i drugi posao.

Vijest da Mileva studira pravni fakultet Stanka je pronijela kroz selo. Njihova prijateljica Bosa, koja je svojevremeno počela da studira i odustala, to je prokomentarisala:

– Mileva je ambiciozna.

Kad je to Mileva čula, a misleći da je to uvredljivo, ciknula je kao guja ljuta:

– Ja ambiciozna! A ona je maliciozna!

Stanka je opet pošla kod Bose i prenijela šta za nju kaže Mileva.

– Ja maliciozna! Platiće ona za to! – zaprijetila je Bosa.

Vraćajući se iz grada, Mileva i njen muž sreli su se sa Bosom i njenim mužem. Umjesto pozdrava, Bosa je kišobranom mlatnula Milevu po glavi, govoreći:

– Evo ti, maliciozna!

– Evo i tebi, ambiciozna! – uzvratila joj je Mileva svojim kišobranom po glavi.

– Evo ti, tendeciozna!

– Evo ti, preteciozna!

Htjele su, uz obavezno udaranje kišobranom, da još kažu: kapriciozna, beskrupulozna, konfuzna, monstruozna, i druge grozne riječi, ali priskočiše muževi i zaustaviše dvoboj. Poslije objašnjenja, konstatovali su da riječ ambiciozna nije uvredljiva i da nije bilo razloga za dvoboj kišobranima.

Prvi randevu

Pred prvi Rankov randevu jednako su bili uzbuđeni i on i njegova majka. Jer, nije više dječak, već ljubavnik! Majka mu je opeglala odijelo, izglancala cipele i dala novac za sladoled.

Lijepo dotjeran, Ranko je stigao na korzo. Čekajući na dogovorenom mjestu, zagledao se u neku igračku u izlogu. Nije tu bila nikakva prodavnica, već samo jedan majmun od pliša koji je neprestano udarao u doboš. Posmatrao je igračku minut-dva, pa nastavio dalje. Uto naiđe njegova djevojka. Pozdravio se sa njom sa vidnom tremom, ne znajući kako da započne razgovor.

– Odvešću te u poslastičaru na sladoled – zagrlio je rukom preko ramena i krenuo ulicom.

Ona je ćutke spustila pogled i ugledala Rankove blatnjave cipele.

– Pogledaj kakve su ti cipele! – začudila se. I on je bio zapanjen, videći svoje cipele poprskane blatom. Majka ih je lijepo očistila i nije znao gdje ih je isprljao.

Šetali su još desetak koraka, kad ih zaustavi dječak čistač cipela.

– Čistim cipele! Hej, pogledaj kako su vam prljave cipele!

Čistim jeftino!

Neću s tobom!

Ranko stavi nogu na parče daske koju je mali čistač držao pred sobom. Njemu je dao onaj novac koji je dobio od majke. Nije više imao čime da plati sladoled, pa djevojci predloži da pođu u park. Ona se namrgodi i ljutito reče:

– Razočarala sam se u tebe! Cipele su ti prljave, obećao si sladoled, a sad hoćeš u park. Neću s tobom!

Djevojka se okrenu i ostavi ga samog na ulici. Dala mu je korpu! Teško je to podnio. A za to su krive prljave cipele. Kako ih je isprljao? Vraćajući film unazad, u mislima je stigao do izloga sa majmunom. Pošao je da ga još jednom pogleda. Ispod toga izloga bio je uski podrumski prozor, odakle su se čuli nekakvi šumovi. Primijetio je vješto smišljenu majstoriju: dok su prolaznici zastajkivali pred izlogom, iz podruma im je neko štrcaljkom prljao cipele. Mali čistač imao je pune ruke posla. A zaradu je svakako dijelio sa onima u podrumu. Ta duhovita dječja domišljatost pokvarila mu je prvi randevu.

Crtice sa pijace

Šegdeset

Direktor novoosnovane Barske gimnazije Vuk Pulević predavao je 1922. godine srpski jezik. Bio je strog profesor i kažnjavao đake kad izgovore neki lokalizam ili neknjiževnu riječ. Učenik Ivo Vukčević iz Gluhog Dola upotrebio je izraz šegdeset.

– Kako? Kako? – zapitao je profesor.

– Šegdeset – ponovio je Ivo.

Zaprepašćeni profesor otvorio je katalog i uzviknuo:

– Evo ti slaba ocjena za kraj školske godine! U toku ljeta nauči kako se kaže šezdeset, pa dođi na popravni ispit!

Otada Ivo ni u svom selu nije izgovorio riječ šegdeset.

Udavača

Neka djevojka iz Spiča lomila je tanjire i posuđe, po čemu se u stara vremena znalo da je prispjela za udaju. Došli prosci iz udaljenog planinskog sela. Roditelji kažu da je djevojaka još mlada, navikala na blagu primorsku klimu, a u tim njihovim planinama su hladne zime.

Djevojci se dopao mladić, ali to nije smjela saopštiti otvoreno, već je kazala:

– Kad je zima, i u Spič je zima.

Dugačka mačka

U ljeto 1907, Branislav Nušić je posjetio Bar na čelu delegacije Udruženja srpskih novinara, čiji je bio predsjednik. S njima je doputovala i Nušićeva supruga. Svi oni obišli su stari barski grad i Markonijevu Radio-telegrafsku stanicu na Volujici. Iz te stanice Nušić je poslao pozdravni telegram knjazu Nikoli, a njegova supruga knjaginji Mileni. Delegacija je zatim u zgradi Monopola prisustvovala velikom banketu u njihovu čast. U zdravici, Nušić je nadahnuto govorio o mogućnostima i značaju razvoja Bara. Dok je još trajala svečanost, poštar je donio telegrame za Branislava i njegovu suprugu u kojima im knjaz i knjaginja uzvraćaju pozdrave.

Bežični telegraf, to čudo tehnike, izazvalo je divljenje i čuđenje širom svijeta. U jednom društvu Branislav Nušić je dao ovakvo objašnjenje:

– Telegraf, to vam je kao jedna veoma dugačka mačka čija je glava u Beogradu, a rep u Čačku. Pa kad mačku štipnu za rep u Čačku, ona mijaukne u Beogradu.

– A bežični telegraf? – upitao je neko.

– To je isto, samo bez mačke – odgovorio je Nušić.

Taman

Pošao Vlado Lukšić u prodavnicu da kupi pantalone. Najprije je skinuo svoje, pa obukao pantalone koje mu je dao prodavac. Previše široke! Obukao je druge pantalone – a one uske! Treće – kratke! Četvrte – dugačke! Najzad Vlado radosno uzviknu:

– Ove su mi taman!

– Pa to su vaše pantalone – kazao je prodavac.

Ostanite u radnji i pripazite jedan na drugoga

U trgovačkoj radnji Omera Mustafića dva kupca su nešto kupila i platila. Trgovac nije imao sitnih para za kusur, pa je novac morao usitniti u susjednoj trgovini. No, kako da kupce ostavi same u radnji, a znao je da su loši ljudi, kadri ukrasti kad im se ukaže prilika. Ipak, krenuo je ka vratima, govoreći im:

– Ja ću začas do komšije da razbijem novac, a vi ostanite u radnji i pripazite jedan na drugoga.

Čast se ne odbija

Dva Starobaranina, Zef i Mujo, šetali po Pijaci ne ulazeći u kafanu, jer nijesu imali ni prebijene pare. Videći da im se približava nadbiskup Nikola Dobrečić, Zefa se dosjetio kako da popije kafu na tuđ račun. Prišao je nadbiskupu, poljubio ga u ruku i rekao:

– Monsinjore, moj drug Mujo i ja željeli bismo da Vas častimo kafom.

– Sa zadovoljstvom, dragi moji! – prihvatio je nadbiskup ponudu.

Sjeli su za kafanski sto i Zefa je poručio tri kafe. Kada su ih popili, nadbiskup je kazao:

– A sad ću ja vas da častim.

Poručio je još tri kafe, koje su začas popili. Odlazeći, nadbiskup je platio svih šest kafa. A Zef je zadovoljno trljao ruke.

Pojeo bujrum

U petak, starobarski pazarni dan, trgovac Mitar je zaključao svoju radnju i pošao na pijacu da kupi štogod za doručak. Kupio je grudu sira, porciju ćevapa, glavicu luka i simit. Na obližnjoj livadi prostro je ćilimče po travi i sjeo. Nožićem je ogulio glavicu luka i počeo doručkovati. Uto naiđe nosač Zulfo iz Kovačke mahale i prilazeći doviknu:

– Dobro jutro, gazda Mitre! Prijatno!

– Hvala, Zulfo – uzvrati Mitar i ponudi: – Bujrum!

Zulfo sjede na travu i začas pojede sve što se našlo pred njima.

Narednog petka Mitar opet kupi grudu sira, ćevape, luk i simit, pa pođe na livadu da doručkuje. Čim ga Zulfo opazi, pohita da ga pozdravi:

– Dobro jutro, gazda Mitre! Prijatno!

– Hvala – kratko odgovori Mitar.

– Nema bujrum? – priupita Mitar.

– Bujrum si pojeo prošlog petka – između zalogaja reče Mitar.

Niko ne pita

Uranio Šabo u zoru, nabrao punu korpu smokava, pa iz Mrkojevića pošao na starobarski pazar. Dugo je stajao iznad korpe čekajući kupce, ali niko i ne pita pošto smokve. Naiđe njegov prijatelj Iso i upita:

– Kako ide trgovina?

– Kad bi ko pitao, ka da bi kupio – odgovori Šabo.

Ptice

Labud Božović, željezničar iz Tombe, išao je na posao preko barskog Polja i čuo nekog grlatog galamdžiju koji je za njim vikao:

– Golube! Golube! Golube!

Pošto to nije bilo njegovo ime, nije se odazivao. Galamdžija je izgubio strpljenje i još glasnije povikao:

– O, Golube! Jesi li ogluvio?!

Labud se okrene i, videći da zove njega, reče:

– Ja nijesam Golub, nego Labud.

– Znam sam da si neka ptica – razjasnio je galamdžija nesporazum.

Pogled na more

Svakog jutra je stari Niko Bidžo odlazio iz Rapa u Stari Bar, zajedno sa komšijom Ilijom. Najteže im je bilo da se uspnu uz Biskupiju. A kad bi stigli na vrh Biskupije, Niko bi se dahćući od umora zaustavio i pogledao iza sebe, govoreći:

– Pogledaj, odavde je lijep pogled na more.

– Ma hajde! Kakav pogled, pohitaj! – požurivao ga je Ilija.

Niko je završio sva putovanja na ovom svijetu, a Ilija je nastavio da sam odlazi u Stari Bar. Došla je starost, ponestalo snage, pa se i on umoran zaustavlja na vrh Biskupije. Razumio je zašto se Niko Bidžo baš tu zaustavljao i uživao u lijepom pejzažu.