Stela Mišković: Prva faza rada na projektu ‘’Let iznad kukavičjeg gnijezda’’ se završila. Kakvi su tvoji utisci generalno o ovoj početnoj fazi, o probama, atmosferi…? Koje su se stvari otvorile, do kojih još treba da se dođe?
Diego de Brea: Mislim da smo svi nekako otvoreni, da je želja za velika. U vrijeme u kojem živimo, najveći problem je motivacija. Zašto uopšte ulaziti u neke stvari, kako ih doživjeti… Sad smo se uglavnom bavili odnosima koji postoje unutar sistema, što je tu konflikt, i radom na glumcu. Puno smo radili na romanu kao osnovi. Trebala se uraditi nova adaptacija, dramatizacija… Možda je najopasnija stvar tu da postoji ta filmska produkcija koja je bila veoma snažna, tako da se u ovom pozorišnom smislu treba pronaći drugačiji ključ, ustvari dublje ulaziti u te stvari, zato što pozorište ima sasvim drugačiju dimenziju, sasvim drugačiji pristup. Znači taj filmski scenario, u tom smislu, nije dobar. Do sad je sve veoma pozitivno i ovo ovdje je mjesto gdje čovjek nekako dobije utisak da još ima smisla, znači da imamo želju da prvo nešto mi doživimo, da to nije samo priča o pozorištu koje je naratvno, koje poručuje nešto, nego želimo prvo mi da doživimo stvari, da bi onda i publika mogla.
Stela Mišković: Ranije kad smo razgovarali o tekstu, odnosno romanu ‘’Let iznad kukavičjeg gnijezda’’, govorio si o sistemu koji implodira, koji se urušava sam u sebe, kao o nečemu čime ćeš se uglavnom baviti tokom ovog procesa.
Diego de Brea: Let iznad kukavičjeg gnijezda je vrlo tematska igra o sveopštem stanju svijesti, o ljudskoj nemoći u modernom svijetu apsurdnih mehanizama kontrole i upravljanja, kapitala i politike… O savremenom svijetu punom tjeskobe, stega, bezumnosti i bezizlaznosti. O bolnoj vezanosti čovjeka svojom ličnom nesrećom zbog koje se ne može odbraniti od duhovnog pada, o čovjeku koji, kao u izolacionoj komori neprobojnoj za pokušaje pobune i bijega, životari kao živ leš, zakopan u manipulacijama i spletkama sistema i vlasti. Ali tekst još uvijek traži i govori o tome da vrijedi pokušati i da je čovjek iako duboko ogrezao u društvenu i duhovnu krizu, još uvijek jedini koji sa kritičkim i borbenim duhom, sa strašću, strahom i hrabrošću, sa ljubavlju i mržnjom, da je čovjek još uvijek jedina nada, novog, drugačijeg, boljeg. Osim dobra i zla, još uvijek postoji i optimizam koji otvara zenit za budućnost, jer – ko sumnja u svoju moć, nije više moćan i ko sumnja u vjeru, nije više vjernik.
