Strani putopisci o Crnoj Gori, Crnogorcima, Lovćenu, Cetinju i Primorju (VII)

JOSIP MODRIĆ- LET MEĐU SOKOLOVIMA


Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

Prilog analizira putopisne napise o Crnoj Gori Zadranina Josipa (Joze) Modrića, (1855-1916) novinara i publicista, bečkog studenta, koji se potpisivao i kao Giuseppe Modrich i Modric, a pisao je i objavljivao svoje radove na talijanskom jeziku. Istraženi su povodi njegovih dviju posjeta Crnoj Gori 1892. i 1902. kao i njegova imagološka slika te zemlje i njenih stanovnika, Crnogoraca, koja se dijelom poklapa, a dijelom odstupa od uvriježene, stereotipne slike o njima u evropskim putopisnim zapisima s kraja 19. i početkom 20. vijeka. U svojim je putopisima Josip Modrić dao znatan doprinos formiranju, usvajanju i promjeni diskurzivne prakse o kraljevini Crnoj Gori toga vremena, u vremenu kad se, zbog specifičnih istorijskih okolnosti vezanih za dinastije Savoia i Petrović, bilježi znatan porast interesa talijanske javnosti za ovu prekojadransku zemlju. (Naš prilog baziran je na naučno-istraživačkom radu Dr Olivere Popović, univerzitetskog profesora ). U Crnoj Gori Modrić je boravio u dva navrata. Prvi put je to bilo u jesen 1891. godine u okviru njegova putovanja rodnom Dalmacijom koje je opisao u knjizi Rimska – mletačka – suvremena Dalmacija, objavljenoj godinu dana kasnije u Torinu (Modrich 1892). U jednom od ukupno četrdeset poglavlja ovog doista opsežnog putopisa koji broji preko pet stotina stranica, naslovljenom “Let među sokolovima”, Modrić opisuje i svoju posjetu Crnoj Gori (Modrich 1892: 320–334).

Pogled sa Treštenika na Dolove
Pogled sa Lovćenskog masiva na primorsku podgorinu

Na putovanje je Modrić krenuo parobrodom iz Pule i obišao cijelu Dalmaciju, njena ostrva i obalu. U Crnu Goru stigao je iz Kotora, a taj je njegov izlet organizirao Petar Ramadanović, tadašnji crnogorski konzularni zastupnik u gradu pod austrijskom upravom. Do crnogorske prijestolnice, Cetinja, Modrić je iz Kotora putovao kočijom, u društvu brata tadašnjeg crnogorskog ministra finansija Petra Matanovića. Idućeg je dana obišao grad i njegove znamenitosti, a potom se spustio u Rijeku Crnojevića, mjesto na Skadarskom jezeru, gdje se susreo s crnogorskim knjazom, Nikolom I. Petrovićem Njegošem (1840.–1921.), koji je ondje običavao provoditi zimske mjesece. S Rijeke Crnojevića vratio se istoga dana, pri čemu se na Cetinju zadržao još samo jednu noć prije povratka u Kotor. U poglavlju o Crnoj Gori Modrić opisuje njen karakteristični planinski pejzaž i prijestolnicu Cetinje i bilježi brojne detalje iz susreta sa crnogorskim knjazom i drugim Crnogorcima. Iako su i na ovog putopisca, kao i na neke njegove prethodnike koji su o toj planinskoj zemlji pisali na talijanskom jeziku neprohodni i krševiti predjeli i težak život ljudi nastanjenih u njima ostavili zastrašujući utisak, on zapaža i ističe razvoj koji je Crna Gora ostvarila u godinama nakon Berlinskog kongresa. Tako on hvali udobnost cetinjskog hotela u kome je odsjeo, kao i raznovrsnost i izvrstan ukus jela koja su mu bila poslužena. Navodi brojne javne institucije smještene na Cetinju: škole, pozorište, ministarstva, zatim bolnicu i, naposljetku, zatvor, što je sve dokaz državnog i civilizacijskog napretka. Posebno ističe ljepotu knjaževog dvora, zatim domova pojedinih senatora te zgradu pozorišta “Zetski dom.”

Jedna od Podlovćenskih izvorskih voda Brajićkog masiva
Autor serijala na planinarenju

Posebnu pažnju posjetioca privukla je Njegoševa vladarska rezidencija, zvana Biljarda u kojoj je bila smještena Državna štamparija. U njoj su se u to vrijeme, između ostalog, štampala dva crnogorska glasila: službeni list Glas Crnogorca i jedan književni časopis. U Biljardi je Modrić posjetio salu u kojoj su bili čuvani crnogorski ratni trofeji, među kojima je poseban utisak na posjetioce  ostavljala balsamovana glava skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije, čuvana kao uspomena na jednu od najznačajnijih pobjeda Crnogoraca nad Turcima iz 1796. godine. Svojim odabirom  od preko dvadeset prostorija u Biljardi čitaocima opiše upravo te dvije, Modrić je želio istaknuti da je vladarska rezidencija mjesto susreta staroga i novog u Crnoj Gori, mjesto na kojem se upravo oblikovala savremena kultura koja pamti i čuva sjećanje na ratničku prošlost svojih stanovnika. Od ostalih znamenitosti u crnogorskoj prijestolnici Modrić je posjetio i Cetinjski manastir te utvrđenje zvano Tablja koje se nalazi iznad njega, a koja je, kako navodi, nekad služila kao mjesto na kojem su bile izložene odrubljene glave neprijatelja. Taj običaj je čest motiv i u ranijim putopisnim prikazima Crne Gore što, imajući u vidu njegov snažan imagološki potencijal, nije bilo začudno (Ford 1959: 363; Jezernik 2010: 87–89; Caccamo 2011: 105). Međutim, za razliku od pređašnjih posjetioca, Modrić utvrđenje Tablja pominje u kontekstu spomeničkog nasljeđa i podsjećanja na prošla vremena. Među cetinjske znamenitosti i zanimljivosti putopisac je uvrstio i jedan stari brijest pod kojim su, prije osnivanja institucija sudstva u zemlji, crnogorski vladari, pa i sam tadašnji knjaz Nikola, na tradicionalan način rješavali sporove i pritužbe svojih podanika. Najzanimljiviji je dio poglavlja o Crnoj Gori posvećen Modrićevu susretu s crnogorskim vladarom, koji je bio unaprijed dogovoren telegrafskim putem. Čovjek izuzetnih svojstava i vješt vladar, Nikola I. primio je gosta u svojoj skromnoj, jednostavnoj i, kako Modrić navodi, patrijarhalnoj rezidenciji, u prostoriji u kojoj su se od namještaja nalazili jedan stol s novinama na ruskom, francuskom i talijanskom jeziku, klavir i kamin venecijanske izrade. Knjaz je opisan kao čovjek inteligentnog izraza lica, divovskog stasa i baritonskog glasa, koji svojom iskrenošću i prefinjenim postupcima ostavlja očaravajući utisak na svoje goste (Modrich 1892: 329). On posjeduje i široku kulturu i obrazovanje, izuzetno je rječit i superiorno inteligentan. Razgovor se vodio, kako piše Modrić, na talijanskom jeziku, a teme su se odnosile na Crnu Goru, zatim balkanske narode, slovenski svijet te na istočno pitanje i odnose Crne Gore s Rusijom i s Austrijom (Modrich 1892: 330). Posebno je istaknuo podršku koju Nikola I. uživa među svojim podanicima, kao i njegov paternalistički odnos prema njima.

(Tekst je nastao na osnovu rada “Putopisi Josipa Modrića o Crnoj Gori” Olivere Popović, koji je objavljen u časopisu Croatica et slavica iadertina 2019. godine. Dr Olivera Popović Zvanje profesora italijanskog jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2005. godine. Magistrirala je 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na temu Tršćanska italijanska periodika do ujedinjenja Italije o Crnoj Gori, pod mentorstvom prof. dr Vesne Kilibarde. Doktorirala je 2017. godine na Filološkom fakultetu u Nikšiću, odbranivši disertaciju pod naslovom Italijanski putopis XIX vijeka o Crnoj Gori, pod mentrostvom prof. dr Vesne Kilibarde. Radi kao saradnik u nastavi od 2005. godine, a od 2019. godine kao docent. U naučnom radu bavi se putopisnom književnošću i interjadranskim kulturnim vezama.)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


16 − ten =