Suđenje vojvodi Mašu Vrbici – M. Labović


Hoćeš li mi, gospodaru, uzeti grb?

Od samog dolaska austougarske vojske pod crnogorske litice stradao je jedan broj viđenih Crnogoraca zbog navodnog šurovanja sa neprijateljem. Zbog sumnje da je austrijski špijun stradao je i slavni crnogorski vojvoda i vojskovođa Mašo Vrbica. Bio je on i lijeva i desna ruka knjaza Nikole, junak s bojeva od Grahova i Nikšića do Deligrada i Aleksinca, ministar unutrašnjih djela i finansija, neimar i ekonomski preporoditelj Crne Gore… Nakon javnog suđenja pred Velikim sudom 16. decembra 1882. godine, kada su mu prestale sve funkcioje u knjaževini, sklonio su u Bosnu, u Rudofštal kod Banja Luke, gdje je i umro 10. maja 1898. godine u 65. godini.
Optuživan je Mašo Vrbica da je bio austrijski plaćenik, da vara knjaza, da sve što radi radi na štetu Crne Gore. Takve su se optužbe šapatom prenosile među obrazovanijom crnogorskom omladinom, objavljivane u srpskim novinama u Austrougarskoj. Upućivana su pisma knjazu u kojem su ga upozoravali da se pazi bruke i sramote.
U svom dnevniku za vrijeme boravka na Cetinju Simo Matavulj je, između ostalog, zapisao: „… Ja sam već onda bio uvjeren da Mašo radi što mu gospodar zapovijeda, a to će reći da radi za dobro i korist Crne Gore. Moja vjera u rodoljube i ispravnost njegovu bijaše neograničena…”
Vojvoda Mašo našao je u Simu Matavulju, inače prijatelju njegovih sinova, čovjeka kao poručena, koji će mu pomoći u vođenju tada idejno zamišljenog Ekonomskog društva, kojemu je bio smjer da podiže domaću privredu. Najprije je počeo sadnjom šljiva… Matavulja je postavio za sekretara. Štampana su pravila i uputstva. Novine su pohvalno pisale o ovoj ideji.
Matavulj dalje piše u svom dnevniku ­ kako ga je Mašo postavio za ličnog korespondenata u trgovačkim kućama u Trstu, a kojima je Vrbica trgovao, prodajući im ruj, buharicu, maslinovo ulje, suvu ribu… A, kupovao drugu robu iz Trsta.
Kasnije je Matavulj sa nostalgičnom iskrenošću zapisao da je Mašo imao bogatu trpezu, najgospodarskiju poslije knjaževe, dočekljivost mu je bila kao kod ruskih pomješčika. Poslije vojvode Petra Vukotića (knjaževog tasta) Mašo je bio najvještiji i najzanimljiviji usmeni pripovjedač. Kod njega je Simo srijetao diplomate. Vrbica se družio sa austrijskim izaslanikom Temelom, koji je na njega imao znatan uticaj i zbog koga je knjaz savjetovan od ruskog cara da otpusti Vrbicu, što se osjetilo nakon knjaževog povratka iz Rusije, jer se odmah počeo hladno odnositi prema vojvodi Mašu.
„Kad bjesmo sami…”, zapisao je Matavulj, „… vojvoda mi se zagleda u oči i poče: ­ Aman ti naše društvo u kojem je spas siromašne Crne Gore, kome zbog mene prijeti pogibija! Sjekira je već u rukama i oni će pravo u korijen”.
Ono što je vojvoda Mašo naslućivao, obistinilo se. „Bijah na jutarnjem školskom času u Gimnaziji ­ piše Matavulj ­ kad upade u učionicu neki perjanik, sav uzrujan, i reče mi: Zove te gospodar’ u Veliki sud, ma odma’!
„U prostranoj dvorani Velikog suda zatekoh neobičan zbor. Sjedi knjaz za predsjedničkim stolom i drži neku knjižicu. S obje strane su posijedali ministri, članovi Državnog savjeta, Velikog suda: vojvoda Božo Petrović, pop Ilija Plamenac, Đ. Matanović, S. Radonjić, Đ. Cerović i S. Popović. Samo vojvoda i ministar unutrašnjih djela ne sjedi nego stoji, zelen u licu, ukočenim pogledom bulji u sobni kut. S obije strane dva ađutanta (jedan bješe Petar Vrbica, stariji sin Mašov), perjanici, nekoliko oficira, viši i manji činovnici, trgovci, seljaci…
Ko ne gleda u knjaza gleda preda se. Na moje veliko čudo, knjaz pročita neki član iz Pravilnika „Ekonomskog društva”, pa onda stade tumačiti taj član, a to tumačenje sadržavalo je optužbu predsjednika „Ekonomskog društva”, vojvode Maša. Pošto knjaz zavšri tumačenje, obrati se zboru i zapita:
­ Je li ovako?
­ Tako je, gospodaru! ­ viknu cio zbor u jedan glas.
Vojvoda Mašo ni da mrdne, stoji kao kameni kip. Knjaz čita drugi čin, objašnjava ga, postavlja pitanja i sačekuje jednoglasan odgovor.
Počeh razumijevati o čemu se radi. To je bila javna optužba i javno suđenje Mašu Vrbici, ne kao ministru unutrašnjih djela, niti onih optužbi što novine pisahu, nego vojodi Vrbici kao predsjedniku „Ekonomskog društva” ­ zapisao je dalje Matavulj. Optužba je izlazila kap po kap, čudnim dijalektičkim tančinama, koje podsjećahu na rasprave srednjovjekovnih zapadnih kaluđera skolastičara… Na licima prisutnih nije se ogledao gnjev ni kakva druga strast, nego velika zabrinutost.
Najposlije knjaz spusti Pravilnik i kucnu po njemu, rekavši:
„Svršeno je! Eto, čuli ste zašto optužujem vojvodu Vrbicu”, pa onda dodade kao nešto uzgredno: „Dočuo sam ja još mnogo štošta o vojvodinom šurovanju s austrijskim ljudima i o drugim rabotama, koje neću i ne treba ovdje da napominjem! To spada u drugu stranu…”
Onda ustade i nakon kratkog stanka završi:
„Pošto je vojvoda Vrbica izgubio moje povjerenje, on od danas prestaje biti ministar Unutrašnjih djela, niti već može biti ikakav moj činovnik! Kao ministra zamijeniće ga vojvoda Božo…”
Matavulj je tada, za sebe, rekao ­ hvala Bogu kad se na ovome završi! Knjaz se uputi iz sudnice. Mašo se trže i pokloni i pružajući mu kapu upita:
­ Hoćeš li mi, Gospoaru, uzeti grb?
­ Ne, ne, to ti ostaje…!
Po običaju, svi odoše za knjazom do dvora. Vrbica je pošao sam kući. Matavulj je pošao odmah za njim i bilježi dalje: „Vidje li šta učinje od mene, što mu šćaše? Što ne naredi perjanicima da me raznesu, bez bruke! Znao sam da mi se sprema neko zlo, ali ko bi pomislio onako i za ono…?”
Zvanični „Glas Crnogorca” u broju 52 od 19. decembra 1882. donio je obavještenje: „Nj. V. knjaz blagovolio je u četvrtak šesnaestog ovog mjeseca otpustiti iz državne službe dojakošnjeg ministra unutrašnjih djela G. vojvodu Maša Vrbicu a postaviti na njegovog mjesteo G. vojvodu Boža Petrovića…”
Mašo se bolestan preselio u Rudofštal kod Banja Luke, gdje je i umro.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twelve + eighteen =