Sutomore – Tvrđava Tabija

Davno je bilo kad sam išao u osnovnu školu, pa nije za očekivati da se śećam detalja i nešto konkretnije pišem o tom periodu. Ostane ipak po nešto i neka informacija se zapamti, vjerovatno što se po nečemu razlikovala od uobičajenih sadržaja koje smo tada učili. Śećam se priča o raznim osvajačkim pohodima na ovim prostorima, koji su uvijek završavali tako što je naša siromašna i nerazvijena zemlja bila porušena i uništena do temelja. Naravno, rušenja je bilo, ali po tim pričama nekako se svelo na to da su ljudi sa ovih prostora gradili, a osvajači rušili. Materijalni ostaci od najranijih perioda na našim prostorima u vidu infrastrukturnih objekata, velelepnih mostova, akvadukta, palata, starih gradova, vojnih utvrđenja i sl. nekako se ne uklapaju u tu priču. Zadnjih godina, bio sam u prilici da pośetim jedan broj tih objekata, posebno utvrđenja. Po njihovom izgledu  i trenutnom stanju, prije bi se reklo da su oni gradili a mi rušili. Svaki put kad bih vidio neki od njih, divio sam se umjeću graditelja, uzimajući u obzir vrijeme nastanka objekta i tehnička sredstva koja su im tada stajala na raspolaganju. Svakako, divljenje se odnosilo i na one „umove“ koji su bez nužde uništavali i vršili devastaciju tih objekata.

Danas, stotinama godina nakon izgradnje tih objekata, pitamo se kako ih valorizovati. U nekim drugačijim uslovima to sigurno ne bi bilo teško, ali nakon naših sistematskih kontinuiranih „obrada“, za većinu njih neophodne su obimne sanacije i značajna ulaganja. Pozitivan primjer koji smo nedavno viđeli na TV, o tvrđavi Tabija iznad Sutomora, pokrenula nas je da je pośetimo. Bila je to prilika i da nakon dužeg vremena svratimo do Sutomora, registrujemo promjene od prethodne pośete, ali i evociramo uspomene na vrijeme kad je ovaj gradić bio pojam ljetovanja za veći dio stanovnika Podgorice i građana Crne Gore koji su živjeli duž pruge Podgorica – Nikšić, a koji su dolazili na obdan i uživali na sutomorskoj plaži.  

Nakon relativno kratke vožnje stigli smo do Sutomora. Zimski je period, nema gužvi u saobraćaju. Prilično visoke temperature za ovo doba godine i nebo bez oblaka, nekako su predodredili da našu pośetu započnemo od obližnjeg kafića na početku ulice, koja ide duž sutomorske plaže. Bila je to prilika da dobijemo i neophodne informacije kako da dođemo do tvrđave Tabija.

Ugledali smo tvrđavu na brdu koje se uzdizalo s kraja plaže. Pozicija tvrđave je ukazivala na lagan uspon i odličan pogled na Sutomore i okolinu. Primijetili smo da je početak sutomorske ulice duž plaže oslobođen nekadašnjih zarđalih tendi koje su u dobroj mjeri ružili ovo poznato šetalište. U našim opisima, osim onog osnovnog što želimo pośetiti, kao što je to u ovom slučaju tvrđava, zabilježimo i po nešto, kako se to kaže „usput“.  Nastojimo da u našim opisima budemo realni, pa makar to i donekle kvarilo kompletnu sliku, sve sa ciljem da će to možda uticati da se eventualno tamni djelovi slike osvijetle i postanu mnogo ljepši.

Prema dobijenim upustvima, krenuli smo ulicom Obala Novakovića. Na samom početku ugledali smo nove građevine koje su nam se nekako učinjele poznatim. Mislili smo da su zgrade tzv. „napolitanke“, specifičnost samo Budve. Kako dolazimo iz tog grada, očigledno da nam ovaj stil gradnje nije nepoznat. Konstatovali smo da Budva dobija ozbiljnu konkurenciju. Pomislili smo da bi i ovo moglo da se iskoristi, npr. da se organizuje stalna izložba fotografija „Naj CG napolitanka zgrada“ i tako se promoviše poseban stil CG arhitekture. Sigurni smo da bi se broj izloženih fotografija brzo uvećao, tako da bi za vrlo kratko vrijeme galerija raspolagala sa zavidnim fundusom fotografija.

Stigli smo do mostića, koji nam je bio glavni orijentir za uspon do tvrđave. Neposredno iza njega ugledali smo utabanu stazu. Bio je to dobar pokazatelj da je to ona prava, koja će nas odvesti do cilja. Staza se blago pela i vodila ka ivici brda odakle se pružao divan pogled na plažu i objekte duž nje. Ugledali smo i betonski bunker, koji vjerovatno datira iz ne tako davne prošlosti.

Staza skreće u desno i penje se ivicom brda. Početak ove dionice omogućava pogled na onaj dio Sutomora koji se nalazi iznad željezničke pruge. Taj dio grada je nedokučiv oku posmatrača sa plaže ili dijela grada ispod željezničke pruge. Zaista smo bili, ne malo, iznenađeni tim dijelom grada i velikim brojem kuća koje su natrpane uz planinu u zaleđu Sutomora. Razvoj turizma je privlačio ljude i što su se više iz unutrašnjosti spuštali na more, to su se kuće sve više pele uz planinu. Prosto da se čovjek zapita, ako se sa ovakvom nekontrolisanom gradnjom nastavi, da li će biti dovoljno planine ili će se vremenom kuće preliti i na drugu stranu. Mora se priznati da ovakva gradnja ima i prednosti. Ljudi koji su došli iz unutrašnjosti imaju podijeljen ośećaj, na moru su a istovremeno kao da su na katunu na planini. To im olakšava boravak, tako da lakše podnesu sezonu i dočekaju njen kraj.

Nastavljamo stazom blagog uspona za koju nije potrebna baš nikakva kondiciona pripremljenost. Lijevo od staze, teren se naglo spušta i završetak okomito ide do mora. Desna strana je nekad bila pod gustim rastinjem, sa višegodišnjim stablima koja su ukrašavala ovo područje. Očigledno nebrigom ljudi, šuma je uništena i na svakom koraku se vide nagorela stabla, čiji je život surovo prekinut. Saznali smo da se ovo područje zove Golo brdo. Svojim odnosom prema prirodi, ljudi su se potrudili da izgled ovog brda u potpunosti odgovara njegovom nazivu.

Nepunih pola sata je bilo dovoljno da dođemo do tvrđave, računajući u to i sva usputna zadržavanja predviđena za česta fotografisanja. Prvo što smo ugledali na tvrđavi išlo je u prilog one konstatacije sa početka ovog priloga. Objekat koji je spomenik jednog vremena na ovom prostoru, oskrnavljen je velikim grafitom, kome, ako iđe, ama ođe nije mjesto. Nažalost, ovo nije izdvojen primjer, pa već postajemo imuni na ovakve stvari. Bez ikakvih, a de ne govorim o adekvatnim sankcijama i eto to postaje uobičajeno, nešto normalno, nešto što se podrazumijeva.

Prošli smo sa donje strane tvrđave da potražimo ulaz. Ispred ulaznih vrata nalazila se ogromna količina zemlje i kamena. To je ukazivalo da su unutar tvrđave izvršeni veliki radovi na rašćišćavanju tvrđave i oslobađanju iste od decenijskih naslaga zemlje koja je praktično zatrpala pregradne zidove i sakrila ih od očiju javnosti.

Da se zaista radilo o obimnim radovima i velikoj količini izvađenog materijala, jasno se viđelo po boji kamena koji je do nedavno bio pod zemljom. Njegova boja se jasno razlikovala od onog koji je u dužem vremenskom periodu bio izložen dejstvu sunca, udaru juga i naletima bure sa obronaka planine sa śevera. Nedostajala mu je ona karakteristična patina koju dobije kamen nakon određenog vremena. Za svaku pohvalu je to što je urađeno, ali se da primijetiti, da u tvrđavi treba uložiti još dosta posla, kako bi se ona privela namjeni za potrebe kulture i sl.

Obilazili smo djelove tvrđave i u jednom uglu primijetili pribor i alat koji je korišćen za rašćišćavanje. Bio je to odličan znak da se na rašćišćavanju neće stati i da će se radovi vjerovatno ubrzo nastaviti. Alat nijesu mogli za nebo svezati, kako bi to lijepo narod rekao, pa su ga obezbijedili metalnim vratima i jačim lokotom. Na visočijem dijelu tvrđave koji je okrenut ka moru, primjetni su betonski objekti kružnog oblika. Po izgledu bi se dalo zaključiti da je tu bila postavljena neka vrsta artiljerije, vjerovatno iz perioda Austro-Ugarske monarhije.  Ovako dobar položaj iskoristili smo da objektiv našeg aparata usmjerimo na sve strane i iskoristimo prednosti koje ova lokacija pruža.

Podaci do kojih smo došli prilikom pripreme za obilazak nam govore, da je Tabija turska tvrđava iz 19. vijeka, napravljena 1862. godine na Golom brdu. Zajedno s tvrđavom Haj-Nehaj, koja se nalazi na vrhu brda na ulazu u Sutomore iz pravca Petrovca, služila je kao odbrambena turska pogranična linija. Poslije Berlinskog kongresa, tvrđava Tabija je pripala Austro-Ugarskoj, kao i tvrđava Haj-Nehaj. Riječ tabija potiče iz arapskoga jezika i opšte značenje je topovsko utvrđenje ili izvidnica. Našli smo i podatak da je nedavna istraživanja i raščišćavanja inicirala nevladina organizacija „Za novo i ljepše Sutomore“.

Nakon detaljnog razgledanja i isto takvog fotografisanja, vrijeme je bilo za povratak. Napuštamo tvrđavu sa željom da volonteri i veliki pregaoci koji rade na raščišćavanju tvrđave Tabija, uspiju u svojim namjerama  i da tvrđavu privedu namjeni za razna kulturna dešavanja. Ispod ulaznih vrata i sad već platoa formiranog od zemlje i kamena iz tvrđave, ugledali smo drugu stazu ili bolje reći nekadašnji široki put kojim se dolazilo do tvrđave. Višedecenijska nebriga i veliki uticaj vremenskih neprilika učinili su svoje, pa je od nekad očigledno širokog i kvalitetnog puta ostala kamena podloga i ivičnjaci od većih kamenih blokova. Put je dosta neravan i sasvim je razumljivo što su pośetioci tvrđave, napravili stazu sasvim drugom trasom.

Spuštamo se niz padinu Golog brda. Naš vidokrug obuhvata skoro cijelo Sutomore. Upravo u tom trenutku u željezničku stanicu je pristizao putnički voz. Podśetio nas je na vrijeme kad je voz bio glavno prevozno sredstvo i kad se sa njim ljeti dobar dio Podgorice svaki dan selio do Sutomora i nazad.

Ko se još ne śeća starih putničkih vagona sa drvenim klupama i šinobusa koji je podśećao na spojene autobuse koji su ofarbani sivom bojom za sulundare. Rijeke ljudi od ranih jutarnjih sati, slivale su se od željezničke stanice ka plaži, grabeći da nađu što bolje mjesto pod suncem. Plaža se popunjavala tako da je već oko deset sati bilo teško naći mjesto.  Većina je ručak nosila sa sobom, jer nije mogla sebi priuštiti obrok u nekom od malobrojnih ugostiteljskih objekata. Na ulazu u Sutomore dominirao je hotel Nikšić, sadašnji Sato, a na jedinoj ulici pored plaže skromni hotel Sozina. Umjesto osvježavajućih sokova na terasama hotela, najčešće se konzumirala izvorska voda sa sređenog izvorišta pored same ulice. Vladala je velika živost i na šetalištu i na plaži, svi raspoloženi, zadovoljni što su i oni među toliko ljudi, pa kupanje, sunčanje, zagledanje, dobacivanje, udvaranje uz pjesme Šobića koje su dopirale iz tranzistora bolje opremljenih lokala.
Kao da i sad slušam:

Bješe zima februarska
sitna kiša nestajaše
sve pritisnula oblačina
za suncem more uzdisaše

Iznajmljena soba mala
grijalica i stalaža
dva kreveta, sto i rešo
naša skromna ambalaža

Ona negdje s kraja Bosne
ja tamo iz nekog grada
ovdje čvrsto vezali nas
šlag i topla čokolada

Vezalo nas naše more
mali gradić Sutomore
prazne kuće, puste plaže
dva galeba što nas traže…

Kroz priču i priśećanja, nijesmo ośetili kad smo prije stigli u podnožje brda. Ponovo smo bili na malom mostu, odakle smo počeli sa usponom. Jutros smo bili zaokupljeni traženjem početka staze za uspon, pa nijesmo registrovali jedan vrlo ružan prizor koji je tu nadomak mostića. Sad smo se kretali u suprotnom smjeru i jasno smo uočili tu ružnu sliku koju nikako nijesmo mogli da ne vidimo. Bili su to ostaci nekadašnjeg đečijeg odmarališta u kojem su generacije mladih boravile i mnogi od njih po prvi put se odvajali od roditelja, prvi put došli na more, prvi put naučili određene igre, učestvovali na raznim vrstama takmičenja, doživljeli prvo zaljubljivanje… Ono što je ostalo od ovog objekta sa gomilom smeća unaokolo nije se moglo nikako drugačije doživljeti ni opisati nego kao ruglo ovog mjesta i zastiđe svih koji su za ovakvo stanje odgovorni.

Pitali smo se da li je baš ovako morala da bude, da pośetu ovom divnom mjestu, za koje nas vežu lijepe uspomene, kojemu smo se uvijek rado vraćali, završimo sa ovako ružnim slikama. Negativan uticaj viđenog, naćerao nas je da odustanemo od predviđene šetnje, ulicom duž sutomorske plaže. Možda je to bila i bojazan da ćemo viđeti još nešto što bi moglo dodatno da nam pokvari uspomene i udalji nas od ovog rado pośećenog mjesta.

Fotografije: Montenegrina.net
Fotografija šinobusa preuzeta sa: flickr.com/