Tekst preuzet iz dnevnog lista “Pobjeda”, 21. 10. 2006.
Sven Menesland, lingvista:
CRNOGORSKI JEZIK BIO BI NAJBOLJE RJEŠENJE
Kad kažemo crnogorski to bi trebalo da znači jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje.
Član Norveške akademije nauka i umjetnosti Sven Menesland profesor je na Odsjeku za literaturu i evropske jezike Univerziteta u Oslu. Uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Norveške, trenutno u našoj zemlji realizuje projekat “Jezička situacija u nezavisnoj Crnoj Gori – norme i standardi”. U Crnoj Gori prvi put je boravio 1969., kao student. Važi za jednog od najboljih poznavalaca Balkana u cijeloj Skandinaviji. Njegovo djelo “Jugoslavija prije i poslije” u kom se bavi poviješću južnoslovenskih naroda od predistorije do danas, doživjelo je pet izdanja. Posljednje sadrži poglavlje posvećeno crnogorskom referendumu i nezavisnosti. Autor je “Norveško – srpskohrvatskog rječnika” i “Gramatike hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika”. Priredio je zbornik “Jezik i demokratija” koji je rezime projekta na kom su, prvi put nakon rasturanja SFRJ, zajednički radili srpski, hrvatski i bosanski lingvisti. Za Kulturu i Društvo govori o mogućim rješenjima crnogorske debate o imenovanju jezika u službenoj upotrebi.
*Kakav je Vaš generalni stav prema fragmentaciji bivšeg srpsko-hrvatskog jezika koja ovih dana ima finale u zahtjevima da jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori bude nazvan crnogorski?
– Kao lingvista i slavista vrlo dobro znam da je riječ o jeziku sa jedinstvenom osnovom štokavskog govora. U smislu komunikacije jezik koji se koristi u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni bez svake sumnje je jedan jezik. Tu sam bez dilema. Isto tako, kao lingvista, znam da je književni jezik nešto drugo u odnosu na govorni jezik. Književni ili standardni jezik uvijek je, u svim zemljama, bez izuzetka, političko pitanje. Ovo što se trenutno dešava u Crnoj Gori nama je poznato. Mi u Norveškoj smo imali zajednički jezik sa Dancima. Kada je Norveška postala nezavisna država htjeli smo imati jezik i htjeli smo mu dati ime norveški. Razumijem da ljudi u Crnoj Gori žele imati jezik koji ima ime njihove države i nacije. Ali, slično kao u Norveškoj, jezik nema samo komunikacijski već i ima i važan simbolički značaj, pa njegovo imenovanje ima emotivnu podlogu. Male jezičke razlike u Norveškoj, koja, iako mala, ima dva standardna književna jezika, oba norveška, izazivale su oštre polemike, imale su veliki emocijalni značaj. Stotinu godina smo se svađali povodom jezika. Jezičke polemike zbog toga za mene nijesu nove. Treba poštovati pravo ljudi da imaju standardni jezik koji osjećaju kao njihov. Nema smisla nametati jezik. U Norveškoj su svojevremeno političari nastojeći da približe dva standardna norveška jezika nametnuti oblike i riječi koje su ljudi doživljavali kao tuđe. Od toga smo odustali. Razumljivo mi je da su ljudi u Hrvatskoj jezik kojim govore nazvali hrvatski, shvatam zbog čega Srbi svoj jezik zovu srpski a Bošnjaci svoj bosanski…Politička situacija je takva kakva jeste i ta promjena prati političku realnost. Međutim ne vrijedi pretjerivati. Lingvistički to je još uvijek jedan jezik.
*Da li Ustav Kraljevine Norveške sadrži odredbu koja eksplicitno imenuje jezik u službenoj upotrebi ?
– Ne. Ali, zato, imamo puno zakona kojima se reguliše upotreba jezika. Rekao sam da u Norveškoj postoje dva standardna književna jezika. Državna televizija ima striktnu obavezu da dvadeset odsto programa emituje na jeziku koji je u Norveškoj manjinski. Svaka škola mora organizovati paralelnu nastavu za učenike koji insistiraju da nastavu prate na standardnom jeziku koji je u manjinskoj upotrebi. Brojni su zakoni koji sadrže odredbe kojima se reguliše oblast upotrebe jezika, preciziran je njegov službeni naziv i tako dalje, ali u samom Ustavu to se ne precizira.
*Kako zvati jezik kojim govorimo u Crnoj Gori?
– Vidim da se po tom pitanju u Crnoj Gori vode oštre polemike. Političari su podijeljeni, emocije su vrlo jake. Na sceni su dva tabora. Jedni prihvataju samo oznaku crnogorski jezik. Drugi kao naziv prihvataju samo srpski jezik. U ovakvoj situaciji / za razliku od Crne Gore u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji političari i lingvisti su bili jedinstveni u stavu da standardni jezik treba zvati državnim imenom/ treba tragati za rješenjem koje bi svi mogli prihvatiti. Znam da to nije lako. S obzirom da je književni jezik kojim se trenutno služe oni koji se izjašnjavaju da su Crnogorci, fonetski, morfološki i sintaksički istovjetan jeziku koji koriste oni koji kažu da su Srbi, s obzirom da je ono što zovemo standardnim jezikom jezička supstanca kojom se ljudi služe ista bez obzira na osjećaj njihove nacionalne pripadnosti, jezik kojim svi govore trebao bi imati jedinstveno ime.
Mogao bi se zvati “standardni jezik”. Ta odredba Ustava Crne Gore oko koje se trenutno polemiše mogla bi da glasi: U Crnoj Gori je u upotrebi standardni književno jezički izraz. Tako bi bila izbjegnuta upotreba termina “srpski” i “crnogorski” za koje dvije strane izričito tvrde da su za njih neprihvatljive.
Drugo rješenje je da ta formulacija bude: U Crnoj Gori u zvaničnoj upotrebi je crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik. Prirodno standard bi bio jedan. Dakle jedan rječnik, jedan pravopis, jedna gramatika..
* A zašto ne, u Crnoj Gori je u zvaničnoj upotrebi crnogorski jezik?
– Trebalo bi izbjegavati krajnosti. Naziv crnogorski je stičem utisak posvojen i čini mi se, velikom broju ljudi ovdje bi teško bilo prihvatiti taj termin. Taj naziv u značenju jezika kojim govore ljudi u Crnoj Gori je pravi i najbliže određuje političku realnost, ali je plašim se, taj pojam u svijesti ljudi postao povezan sa jednom novokomponovanom varijantom koja je značajnom broju ljudi u Crnoj Gori tuđa i neprihvatljiva. Zato je teško izaći pred ljude i saopštiti im da bi jezik kojim govore trebali nazvati tim imenom. S druge strane naziv srpski mnogim ljudima jednako je tuđ i neprihvatljiv. Teško će biti naći rješenje prihvatljivo i jednima i drugima. Teško, ali ne i nemoguće.
* Većina zagovornika termina crnogorski jezik ne negira činjenicu da jezik kojim govori većina Južnih slovena ima jedinstvenu lingvističku osnovu i suštinski je jedan jezik. Terminom crnogorski jezik oni, ako pravilno razumijem njihovo nastojanje, nastoje označiti jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori i koji je lingvistički, izuzimajući reflekse jata i dio leksike, istovjetan sa standardnim bosanskim, srpskim, i hrvatskim jezikom. Ljudi jezik kojim govore nastoje zvati svojim nacionalnim imenom i na to imaju pravo koje im se ne bi trebalo uskraćivati?
– U nezavisnoj Crnoj Gori književni jezik treba standardizovati i to je posao lingvista. Njegovo imenovanje stvar je političke volje koje može konsultovati linvistiku. Naziv crnogorski trebao bi da bude oznaka jezičke supstance kojom se u međusobnoj komunikaciji služe ljudi na teritoriji države Crne Gore, bez nacionalnog sadržaja koga potencirate vašim pitanjem. Kad kažemo crnogorski jezik to bi trebalo da znači, jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje. Ipak, iz razloga koje sam već pominjao a tiču se identifikacije te oznake sa sadržajem izrazito negativnog predznaka, mogućnost da to ljudi mogu shvatiti na pravi način, propuštena je. Crnogorski kao državni jezik? Idealno ali nemoguće. Mnogi to neće prihvatiti zbog aktuelnih konfrontacija. Srpski, takođe.
* Naziv crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik koji pominjete neprihvatljiv je za nacionalne zajednice koje govore tim jezikom a nijesu ni Crnogorci ni Srbi…
– U pravu ste. Naziv crnogorski jezik u državnom smislu bio bi najbolje rješenje. Dakle crnogorski u smislu države Crne Gore a ne crnogorski kao jezik jedne nacionalne zajednice u Crnoj Gori koja svoje ime nameće jeziku kojim govore i druge nacionalne zajednice u Crnoj Gori. Međutim, poznajući crnogorsku društvenu realnost i emocije sa kojima se pristupa ovom pitanju trebali bi definisati neutralno rješenje, kao što je Standardni jezik u zvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori. Jezik u javnoj upotrebi u Crnoj Gori je standardni jezik i tačka. Racionalno bi bilo izbjegavati pojmove srpski ili crnogorski.
*Da li radeći na projektu „Jezička situacija u Crnoj Gori“ planirate kontakte sa lingvistima koji po pitanju standardizacije jezka u Crnoj Gori zastupaju drugačije stavove ?
– Pojam standardnog jezika u smislu kakvim ga smatra autor projekta “Jezička situacija u Crnoj Gori” i norveška lingvistika bitno je drugačiji od shvatanja kruga lingvista čija je personifikacija prof. Nikčević. Standardni jezik ne bi kao cilj trebao da ima da bude što više različit od drugog standarda, recimo srpskog jezika, već da jezička osnova tog standarda bude što bliža onoj koja u Crnoj Gori trenutno jeste. Ne treba mijenjati normu, treba je propisati. Nijesam siguran da Nikčevićev “novi” crnogorski jezik može postati standardni jezik u Crnoj Gori. Eventualno može postojati kao regionalni književni jezik, poput čakavskog u Hrvatskoj. Ne vjerujem da bi većina stanovništva prihvatila uvođenje novih slova. Političari bi, istina, taj jezik “silom” mogli nametnuti školstvu ali bi, uvjeren sam, mediji, književnici i ljudi iz administracije nastavili koristiti staru normu. Došli bi u neugodnu situaciju baš kao svojevremeno mi u Norveškoj. U vrijeme moje mladosti, u školi smo učili jezik koji društvo nije prihvatalo. Takvu strategiju norveški političari su napustili. Ne savjetujem da istim putem krenete ovdje u Crnoj Gori.
Standardni jezik
*Kakav je Vaš odnos prema ideji da se o imenu jezika građani neposredno izjašnjavaju na referendumu?
– To je, možda, čak i opasno rješenje. Na taj način se otvara prostor za politikantski pristup stvarima i potencira konflikt. Stvari treba rješavati na stručnoj osnovi. Termin standardni jezik na kom, kada je imenovanje jezika u Crnoj Gori u pitanju, inisistiram, jer vjerujem da je to za sve u Crnoj Gori prihvatljivo rješenje, čini mi se da ovdašnjim ljudima nije poznat ili ga ne poznaju na pravi način. Taj termin u svijetu je u širokoj upotrebi.
* Da li ljudi kojima je u Crnoj Gori lingvistika poziv, po Vašem saznanju, korektno razumiju taj pojam?
-Ne razumiju. Primjetna je oštra polarizacija. Uočljiv je ekstremizam. A baš ti bi ljudi trebali da razgovaraju i nađu neutralno rješenje koje bi neutralizalo polarizaciju.
Vlatko Simunović
