Pripremio: Marinko Ćulafic, predśednik Zajednice Crnogoraca u Republici Albaniji
Tokom povratka kući sa putovanja iz Tirane prema Elbasanu, starim putem u prevoju Krabe, moja supruga mi predlozi da svratimo u selo Shijon da upalimo svijeće u Manastiru, o kome nijesam znao ništa, iako je bio nadomak mog rodnog grada Elbasana. (Naglašavam da je komunisticka Albanija od 20. februara 1967. godine, zakonom zabrinila ispovijedanje vjere, kao jedina država na svijetu. Isto tako nije bilo ni informacija o vjerskim objektima. Sredinom 90 godina pošao sam u emigraciju i 2011. godine vraćam se u rodnom gradu). Sa zadovoljstvom prihvaćam prijedlog moje supruge, i sa autom uputili smo se prema selu Shijon. U Manastiru upalili smo svijeće, i sretnemo po prvi put svešteno lice Manastira oca Irineja. Iako je bio veoma mlad prijatno me iznenadila njegova mirnoća i znanje kao i njegovi stavovi. Na moju molbu, da mi ispriča istoriju Manastira, otac Irinej je rado prihvatio i počeo da mi obnjašnjava istoriju. Rekao je da Manastir nosi ime Svetog Vladimira, koji je bio po njegovom mišlenju iz Crne Gore. Dugo smo razgovarali i otišao sam iz Manastira veoma emocioniran, jer sam otkrio to sveto mjesto, u blizini grada u kojem živim. Od tog dana duševno sam se povezao sa tim Manastirom, i kultom Svetog Vladimira, i tako je počeo moj put u istraživanje, da saznam što više o ovom svetom mjestu.

Prema istoričarima Knez Vladimir, naslijedio je prijesto, poslije smrti svoga oca Petra od Duklje. Centar njegove vladavine je bio na obroncima brda Rumije, koji je bio crnogorski duhovnni izvor i mjesto nastanka srednjovekovne izvorne crnogorske tradicije. Knez Vladimir je vladao sa Dukljom do 998 godine kada je napadnut i poražen od strane Cara Samuila. Tokom povratka u Prespu, Car Samuil je uzeo sa sobom i Dukljanskog Kneza Vladimira kao zarobljenika.
U Prespi Knez Vladimir i ćerka Cara Samuila, Kosara zaljubljuju se, i ona je tražila od svog oca da joj dozvoli da se uda za Kneza Vladimira, koji je bio veoma učtiv, zgodan, prijatan i plemenit, i bio pametan i vjerovao u Boga. Kada je Car Samuilo dao blagoslov svojoj kćerki Kosari da se uda za Kneza Vladimira, Duklja se ponovo vraća svom knezu. Sveti Dukljanski Knez Vladimir je bio istaknut u poniznosti prema Bogu, i istakao se u odbrani svoje teritorije i širenju hrišćanstva na teritoriju Balkana, i bio je istinski pregaoc za širenja istinskog vjerovanja.
Po predanju, jednog dana Sveti Vladimir, je bio u lovu zajedno sa svojim konjanicima u šumi u selo Shijon. Tokom večeri ugledao je svijetlost u blizini rijeke Kusha, pored Elbasana. Kada se priblizio vidio je orla koji je nosio na svojim krilima jedan svijetli krst. Orao se spustio na zemlji, ostavio krst i nestao je. Sveti Vladimir moleći se uzeo je krst, i kasnije na tom mjestu izgradio crkvu svetog Jovana (Joana). Od tada počinje hiljadu godišnja istorija koja nosi ime sveca, porijeklom iz Crne Gore, u selo Shijon, kraj Elbasana.

Godine 1383 Albanski Knez Karlo Topia, poslije jednog razornog zemljotresa, obnovio i restaurirao je od temelja i proširio je crkvu Svetog Jovana. I u tom obnovljenom Manastiru je položio Mošti Svetog Vladimira, koje je donio iz Drača. Od tog vremena taj Manastir nosi ime Svetog Joana (Jovana) Vladimira, odnosno spajanjem dva sveca. Karlo Topia je postavio svoj heraldicki znak na južnoj kapiji Manastira. Danas Emblema Karla Topije i nadvratnik sa natpisom na grčkom, latinskom i slovenskim jezikom, nalaze se u Nacionalnom Muzeju u Tirani.
Sada ću se posvetiti ukratko istorijatu Manastira tokom vijekova.
Godine 1865 godine izgradjen je bunar u okviru Manastira, u vremenu kada je Igumen bio Hadzi Grigor i kaluđerica Magdalena. Konaci Manastira izgradjeni su izmedju 1850-1865 godine od istog Igumana. Sredinom druge polovine 19 vijeka Manastir je razoren u snažnom zemljotresu, Manastir je obnovljen 1901 godine. Ove podatke potvrdjuje natpis koji se nalazi na zapadnim vratima Manastira, koja su ujedno i glavna ulazna vrata Manastira. Citiram natpis: Ovaj Hram Svetog Jovana (Joana) Vladimira obnovljen je tokom upravljanja Njegovog Visokog preosvestenstva, Svetog Mitropolita Draca Prokopa, posvećeno Mitropolitu Draca Visarionu, iz naselja Tvrdjava Elbasan, pod pažnjom i nadgledanjem Episkopa Spiridon Dzufka, Elbasan 1 Mart 1901.
Na vrhuncu svoje svetlosti ovaj Manastir je imao svoj pečat i bogatu biblioteku.
Godine 1910. Stas Noli počeo posao izgradnje konaka Manastira, koji su izgradjeni 6. jula 1913. godine, a konaci su otvoreni u avgustu 1914. godine. Godine 1935 Patrijarh Vrnava I poklonio je Manastiru zvono tezine 300 kg. Iste godine je izgradjena veličanstvena zvonjara sa pet spratova, koja je srušena 1967 godine od komunistickih vlasti. Isto tako je uništeno i veliko zvono. Tokom 1940-41 godine, početkom italijansko-grčkog rata, u Manastiru svetog Jovana Vladimira je bio smješten glavni štab italijanske vojske. Tokom 1941. godine dio Manastira je izgoreo u požaru od nepažnje italjanskih vojnika. 14. marta 1944. godine Njemačka vojska tokom povlačenja zapalila je Manastir u kom su izgoreli konaci i dio crkve.

Godine 1948. Institut Nauke Albanije objavio je listu spomenika kulture i izmedju ostalih bio je uvršten i Manastir Sveti Jovan Vladimir. Dokle 1963 godine Rektorat Državnog Univerziteta u Tirani je uvrstio ovaj Manastir u listu spomenika kulture zaštićenih od države. Zabranom vjeroispovesti 1967. godine i uništenjem vjerskih objekata, OVAJ Manastir je prenamenjen u objekte Vojske Albanije do 1997 godine. Poslednja osoba koja je služila u Manastiru je bila Olimbiala Andoni, ili Hadzija kako su je zvali vjernici. Godine 1967. kada su se zatvorile crkve, Monah Dionis i Hadziju su se premjestili u naselje tvrdjava Elbasan.
Manastir Sveti Joan Vladimir je imao velike posjede. Imao je mlin, pekaru i služili su oko 20 osoba. Godine 1893. vlasništvo Manastira je bilo: 732 korijena maslina, 157 hiljada kvadrata njiva, 88 ovaca, 64 koza, 25 volova i krava i dva konja. Prema statistici toga vremena Manastir je imao i 400 hiljada kvadrata zemlje za hljeb, 86 hiljada kvadrata voćnjaka, 8 hiljada kvadrata za bostan, 40 hiljada kvadrata za uzgajanja duvana itd.
Svake godine 3. i 4. juna, održava se veličanstvena izložba (panair) Svetog Vladimira (koja se nastavlja i dan danas). Ova tradicija obilježavanja Svetog Vladimira je održana do 1964. godine. Predśednik Izvrsnog komiteta sreza Elbasan je prekinuo ovu manifestaciju, a kao razlog je naveo ugrožavanje stanovništva od širenja neke bolesti. Isto tako i osoblju Manastira je bilo zabranjeno da održavaju molebane.

Posle zatvaranja Manastira mošti Svetog Vladimira su prebačene u Crkvu Presvete Marije u naselju “Tvrđava “ u Elbasanu. Mošti su bile na tom mjestu do 1991. godine. U vremenskom periodu izmedju 1967.-1991. godine je srušen krov Manastira, koje je prouzrokovalo oštećenje fresaka. Danas postoji samo jedna freska, koja je devastirana.
Manastir Sveti Joan Vladimir ponovo se otvorio 1991 godine odmah posle pada komunizma. Prve vjerske službe je uradio otac Spiro Veli, koji je bio u poznim godinama. Sama crkva manastira otvorena 1991. godine vraćena je pravoslanoj crkvi. Drugi dio Manastira je bio zauzet od strane vojske Albanije, koja je tu ostala do 1997. godine.
Od te godine Manastir zajedno sa drugim pomoćnim objektima, prešao je u vlasništvu Albanske autokefalne pravoslavne crkve, (Albanska pravoslavna crkva je formirana u septembru 1922. godine, a tomos je primila 17 aprila 1937. godine).
Otac Irinej, Manastirski pop, (kortistim priliku da mu zahvalim na datim informacijama) mi je ukazao na veoma teške dane te 1997. godine, kada država Albanija je bila pred slomom. Grupe naoružanih bandi i bivših oficira pokušali su silom uzurpirati objekte Manastira, ali stanovnici sela Shijon stali su u odbranu svetinje i uspjeli se u tome.
Odmah posle napuštanja ovih objekata od strane vojske, počela je rekonstrukcija objekata u okviru Manastira sa fondovima osiguranih od strane Glavnog episkopa Anastasa 1998.-99. godine. Godine 1999 Glavni episkop Atanasije je podupro i blagosiljao kamp za djevojke koje nastavlja i dan danas. Godine 2005. restaurirana je crkva Manastira, a 2017. godine ponovo je restauriran krov crkve sa fondovima osiguranih od glavnog episkopa Anastasija.
Mučenistvo Svetog Kneza Vladimira, upravitelja Duklje, koji je okončao život sa vjerom u boga i 1000 godišnje njegovanje njegovog kulta, potvrda je da je Sveti Dukljanski Knez Vladimir bio veoma omiljena i poštovana ličnost u rejonu Balkana, od Budimpešte i Beča na śeveru do Soluna i Svete Gore na jugu.
Svakako najveću istorijsku zaslugu za održavanje i očuvanje kulta Svetog Vladimira kroz vijekove ima albanski knez Karlo Topia, koji je sa stvaranjem Manastira osigurao mjesto đe kroz vijekove 3. i 4. juna pravoslavni vjernici, zajedno sa vjernicima muslimanske i katoličke vjeroispovesti, dolaze da njeguju kult Svetog Vladimira, ne samo iz okoline Elbasana nego i iz svih zemalja Balkana.
Manastir je odolio vijekovima otomanske imperije, zahvaljujuci brizi i požrtvovanju stanovništva Elbasana, uključujuci tu ne samo hrišćane, nego i zahvaljujući vlahima i muslimanima Elbasana.
Život i dijelo Svetog Dukljanskog Kneza Vladimira nastavlja
i dan danas kao primjer suživota i potvrda da mir iznedju naroda Balkana itekako
je moguć, ali da bi se to dostiglo potrebno je požrtvovanje kao Našeg Sveca, koji
se pretvorio u sina božijeg. Jedinstveno je na svijetu, da svake godine 3. i 4.
juna u Manastiru Svetog Joana (Jovana) Vladimira, njegove mošti se proslavljaju
ne samo od vjernika pravoslavne vjeroispovesti koji dolaze iz Albanije, Crne
Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije, Grčke, Bugarske itd, ali i od velikog broja
vjernika muslimanske i katoličke vjeroispovijesti iz grada Elbasana i okolnih
sela.
ELBASAN, 1.03.2020
Be the first to comment