Kad istorijska pamćenja potisnu dnevnopolitička istorijska kazivanja Crna Gora dobije svoje ime i prezime.
Nada u sve ono što sam ja, što smo mi i što je naše životno okruženje je jedina nada koja ima životno uporište u svemu što nas okružuje. Tamo đe smo, đe su nas ljudi postavili, uz božju saglasnost, mora da je naše mjesto koje treba da poštujemo a ponekad i podijelimo sa komšijom jer jedan drugome pripadamo po božjoj volji. Komšija je kao brat i ne može biti ništa drugo osim komšija a brat može biti sve drugo osim komšija. Tako je od boga i to je ono pravo što Crna Gora i Crnogorci, uz manje izuzetke, umiju i znaju da čine.
Istoriski dugo pamtimo ali svi nijesmo jednako učili i isti nauk prihvatili. Hoću da budem iskren, ponosan i činjenično potkrijepljen Crnogorac. I jesam. Davne 1961 ili neke godine u mom svjedočanstvu o završenom nekom razredu piše –“Maternji jezik odličan /5/ pet. Ko mi je uzeo taj jezik i kojim jezikom je tada govorila moja majka nikako da saznam ali znam da se pisala kao Crnogorka. Nema ko da mi kaže ili o tome nešto napiše. Znam ja istinu o tome ali moje mišljenje nije kvalifikovana istina i nijesam prihvaćen ni od jednih ni od drugih pa između njih kao vrana između dva koca mlatim krilima pa dok izdržim. Nijesam sam, Bog mi je pomoga da poznajem mnoge slične meni ali nijesmo vladino ili nevladino udruženje pa sve što kažemo može biti greška. Jedini spas i od tih i takvih grešaka vidimo u Crnoj Gori kao istoriskoj tvorevini plemenski, istoriski i državno priznatoj postojbini Crnogoraca i ostalih naroda koji ovdje žive komšijski a ponekad i bratski.
Ne uzimajte mi ime, istoriju, istorisko pamćenje i korijene jer to je jedino ono što imam. Dvadeset godina posljednjeg pamćenja ili prethodnih šezdeset nijesu istorija za nauk jer su je napisali i danas je pišu ljudi kod kojih možeš naručiti pobjedu ili poraz kao kod kovača mašice kojima možeš dohvatit užaren ugljen ili sirovo drvo da se ne opečeš ali nemožeš prodžarati pepeo ako u njega iskre nema. Bog je u nama ili sa nama onoliko koliko ga zaslužujemo a božji poslanici ovozemaljski trenutno na zemlji izgledalu kao njegovi izgnanici,- zašto? Da li mi to zaslužujemo ili ovakvi kakvi smo ne umijemo da prepoznamo ono što nam je Bog i sveti Petar Cetinjski ostavio.
Zaboravili smo progon Hrišćanstva sa ovih prostora od raznih vjera i osvajača i nikako da se sjetimo gdje je ta iskra progonjenog pravoslavlja našla utočište sačuvala hristovo ime. Hoćemo da pobježemo od sebe a mi smo u Crnoj Gori, na Cetinju u nahijama i brdima sa svojim imenom i svojom crkvom. Nijesmo mi svi partizani pa da se krstimo pred petokrakom i njihovom crkvom. Ima nas i onih koji su se krstili i koji se i danas krste pred svojom crkvom u svojim oltarima koje su nam đedovi i prađedovi ostavili. No vrijeme je đavolje rešeto pa ne donosi svakome ono što mu pripada ali ovo mora. Crna Gora je država gdje svi narodi ravnopravno propovijedaju svoju vjeru pa će i Crnogorci, daće Bog, jer savez boraca biološki mora odumrijeti uz dužno poštovanje i naklon njihovom liku a ovi prvoborci rodjeni pedesetih godina prošloga vijeka koji o ratu ni priču ne znaju ispričati moraju nestati. Ostaće crnogorsko biće i sve ono što joj pripada kroz vjekove a neka kratka sjećanja koja ni Istorija neće zabilježiti neće i ne mogu vrednovati crnogorsko ime.
Bitno je da shvatamo ili smo već shvatili da imamo svoje ime i prezime, svoj jezik i crkvu u svojoj državi da nikoga time ne ugrožavamo već, naprotiv razvijamo dobrosusjedske odnose i živimo svoji na svome graničeći se komšijski sa komšijama.
