Dolaskom na prostore stare Crne Gore, za tadašnje prilike, bogate i plemenski viđene porodice Petrović- Njeguš iz Hercegovine u 15 vijeku sa njima se naselio i jedan dio stare Grne Gore. Brastva i plemena koja nijesu prihvatala vazalni odnos pod Turcima, pošla su u potragu za svojim novim ognjištima. Petrovići su svom prezimenu dodali Njeguš kao vezu sa svojom postojbinom ispod planine Njegoš u Hercegovini koju nijesu htjeli napuštiti već su samo proširili svoj uticaj i svoju teritorijalnu pretenziju na prostore, koji su najvećim dijelom bili nastanjeni neorganizovanim zavađenim plemenima na koje je lako bilo proširiti uticaj i nametnuti želju za sticanjem plemićke titule i prostora za stvaranje svoje vladajuće imperije./Kroz istoriju su te veze pokidane samo su ostali vladari sa dodacima svom imenu i prezimenu NJegoš-Njeguš/
Tada, na prostoru današnjih Njeguša, pored Petrovića, dolaze i neka druga bratstva koja svojim dolaskom zaokružuju uslove i običaje življenja ovog naroda među kojima i bratstvo Popovići koji su sa sobom donijeli svješteničke odore, krst, kandilo i pravoslavnu vjeru i vjeru u Boga. Popovići koji su u isto vrijeme kad i Petrovići došli u Crnu Goru bili su nasledno popovska porodica preko koje su Petrovići htjeli i uspjeli da prošire svoj pravoslavni uticaj. Kako se u tom vremenu popovske kuće raseljavaju za svojim vjernicima tako jedni Popovići sa Njeguša sa svojom porodicom, uz Božju pomoć dolaze u Zetu i osnivaju svoju parohiju a Petrovići šire svoj uticaj i sklapaju mozaik Države koja u razjedinjenim plemenskim trvljenjima gubi svoj višedeceniski uticaj i postojanje na ovim prostorima Države čiji korijeni dosežu do 11 vijeka i postaju kolijevka vjere u jednog boga i svoje postojanje. Ostavljajući paganska vjerovanja i vjerovanja u više bogova prihvataju Hrišćanstvo.
Kako su zvanja, plemenske, popovske titule i zanimanja prenošeni na naslednike u porodici, najčešće je najstariji sin u popovskoj porodici nasljeđivao oca i rukopolagan je za naslednika oca još za života svoga oca i kao novi rukopoloženi Pop selio se za novom parohijom pa su tako preko Seoca u Crmnici, Popovići iz Zagrede, u 17 vijeku Došli u Katunsku nahiju, tačnije u Parohiju Prveti. Krajem 17 vijeka pominje se pop Simo rodonačelnik Plemena Popovića u Zagredi. Pop Simo je imao dva brata Garda/ nadimag od zvanja Gardista/,kasnije bratstvo Gardaševići i Mila, kasnije Milovici kao i dva sina Jova, starijeg, kasnije popa Jova i Baja mlađeg sina koji kasnije sa svojim stricom Radulom mlađim sinom popa Jova dolazi i ponovo oko 1760.godine naseljavaju neko svoju đedovinu a neko svoju očevinu /Podaci autentična priča Vidaka Šujova-Lazareva Popovića, narednika crnogorske vojske i ranjenika sa bitke na Mojkovcu/.
Kako je parohiju u Prvetima držao Pop Simo, za dva popa nije bilo mjesta u jednu parohiju pa je Pop Jovo otišao i nastanio se, sa svojom porodicom u Zagredu ispod Garča u zaseok Odselina u Popovo guvno. Odredište njegove parohije bila je stara spaljena crkva sa sačuvanim oltarom. Oko crkve je bilo mnogo gomila iz vremena kamenovanja iz vremena kada su ovi predjeli pripadali nekim drugim narodima i vjerama. To svjedoče i nazivi mnogih mjesta poput: Odselina, Vukova glavica, Vukova gomila, Pešin krš. Tu je sagradio svoj dom obnovio staru crkvu koju su zapalili Kućani koji su napuštili ovaj kraj i započeo nov život i Božju službu. Njegov brat Bajo ostao je u Prvetima sa svojim ocem, popom Simom da naslijedi očevo ognjište. Kako je pop Jovo svojim prisustvom u Zagredi, na samoj granici sa Spuškim i Bjelopavlićkim Turcima, smetao i remetio njihov mir oivičen Malim i velikim Garčem 1711.godine su, u crkvi u Oselini ubili popa Jova a crkvu ponovo zapalili. Njegova porodica se razbježala i napuštila Zagredu.
Mlađeg sina Radula zarobili su turci i poveli u tamnicu u Spuž odakle je on kasnije pobjegao i nastavio Jovovu lozu i sačuvao prezime Popović. Stariji sin, koji je nosio đedovo ime Simo i pravo nasledstva popovske kuće pobjegao je za Hercegovinu gdje je nastavio popovsku lozu. Radule se, nakon bjegstva iz Spuža, gdje se po nekim neprovjerenim podacima morao primiti islam za jedno kratko vrijeme kako bi dobio slobodu a sa slobodom i mogućnost da pobjegne od turskog zuluma. Nakon bjekstva iz Spuža vratio se u Katunsku nahiju tačnije u selo Prveti odakle je, nakon izvjesnog vremena sa svojom porodicom i porodicom svoga strica Baja, njegovim sinom Todorom, već brojnom porodicom došao na ognjište svoga oca, popa Jova. Sada mnogo brojniji i porodično jači sa svojim sinom i sinovcima mogao je nastaviti da živi i da proširuje svoja imanja na račun Brđana.
Kako je njegov stariji brat Simo preuzeo popovsko nasledstvo koje ga je sledovalo i pobjegao od turskog zuluma u Hercegovinu, Popovići u Zagredi su izgubili nasledstvo popovske kuće kao prenos s koljena na koljeno ali su sačuvali prezime Popović u Zagredi i širom Crne Gore, bivše Jugoslavije i crnogorske dijaspore. Svi slave Sv Arhanđela Mihaila.
Ostali su dosledni, do današnjih dana Crnoj Gori i najvećim dijelom vojnici Krsta Zrnova Popovića ne kao izdajnici i neprijatelji svoga naroda već kao zaštitnici svoje istorije i istoriskog trajanja. Jedan od njih je i autor ovog teksta i mnogo naslova objavljenih o Crnoj Gori, svojoj tradiciji i istoriji ovoga naroda. Srazlogom jer je praunuk Lazara-Šuja Popovića, nosioca zlatne medalje Obilica sa Grahovca, unuk Milovana Šujova Popovića vojnika sa Skadra koji je u bici na Tarabošu izgubio jedno oko, i sin Nikole Milovana Popovica, vojnika do prisilne mobilizacije Krsta Zrnova Popovića i otac tragično stradalog sina jedinca Vladimira Svetozarova Popovića uspješnog producenta, izdavača i novinara.
Doduše, nijesmo bili Narodni heroji iz drugog svjetskog rata ali su bili i ostali nosioci Obilića medalje za hrabrost, ordenja kralja Nikole, krsta Petrovića i svih crnogorskih odličja i odlikovanja. Ostali su Popovići u Zagredi, ostali su i korijeni mnogih Popovića iz bivše Jugoslavije i dijaspore ovdje ispod Garča. Ovom prilikom hoću da pomenem jedino popa Radojicu Popovića koji je prvi pokušao u dijaspori obnoviti crnogorsku crkvu nakon drugog svjetskog rata sa svojim prognanim istomišljenicima, zašto je proganjan i do smrti ostao nepoželjno svješteno lice u srpskoj pravoslavnoj crkvi. O njemu, njegovim korijenima, životnom djelu i životu u progonstvu u nekom drugom naslovu.
