Mato Glušac, prorok, živio je u devetnaestom vijeku. Prisutan je svuda u Crnoj Gori, po pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio stvarnosti toga vremena Crne Gore i prorok mnogih događaja koji su se obistinili za vrijeme i nakon njegove smrti. Po pričanju, došao je nakon pogibije Smail Age Čengića, jer je prorekao njegovu smrt i dolazak njegove glave na njegovom zelenku* na Cetinju. Nakon ovog događaja sklonio se od zuluma Aginih naslednika i obreo se na ovim prostorima. No nećemo govoriti o tom vremenu o kome je mnogo ispričano, već o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šuja Popovića u selo Zagreda nadomak Danilovgrada. Po pričanjima sinova Šujovih, naslednik jednog od njih, unuk Milovana Popovića, piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.
Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren, sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koje nikada nije obućom pokrivao. U svojim mislima i gledanjima u budućnost nikada ni sa kim nije pričao niti odgovarao na pitanja. Uvijek je pričao sam sa sobom ili za sebe, ali naglas, da ga svi okolo čuju. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje ničije pitanje ili razgovor, pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /čovjek koji ne čuje/ U vrijeme kada je duboko sam sa sobom ili nekim višim silama komunicirao, gugutao bi tiho, više za sebe, držeći se za palčeve nogu s obadvije ruke. U tom i takvom razmišljanju nastala su mnoga njegova proročanstva i desili se mnogi značajni događaji u Crnoj Gori koje je prorekao, govoreći više sebi nego drugima koji su ga mogli, ali nijesu morali čuti.
Svoje staračke dane provodio je kod svog kuma Šuja Popovića u Zagredu. Bio je kum na krštenju njegove najstarije kćerke Sinđe kojoj je dao ime. Na krštenju sjedio je na jednoj ponjavi * iza ognjišta sam sa svojim mislima, ne osvrćuci se na prisutne, izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao na sebi svojstven način: -“Sinđa, Sinđa….. Neće biti u ovu uru ali u potonju daće bog biće… biće”.
Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo koje se obistinilo. ”Neće biti…” značilo je neće biti više djece i bilo je tako. Sinđina majka, a Šujova žena, umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete, kćerku Sinđu. Njegove riječi“… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije obistinile su se i Šujo se ponovo oženio i imao veliki porod šest sinova i jednu kćerku.
Kako je Mato Glušac najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredi kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao, ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas zapamćenih.
Jednog dana sjedeći iza ognjišta, duboko utonuo u svoju istinu, skočio je i više za sebe glasno rekao- “Uh… uh… teško tebi danas Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao, ali je bolje ovako”. Na pitanje Zagređana – “Što je Mato” kratko je odgovorio: “Čuće se… čuće se”, završio je svoju priču. Sjutra dan je stigao glas da je Todor Kadić ubio knjaza Danila u Kotoru, to je bilo ono Matovo “Uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.
Kako se iz Zagrede ispred kuće Šuja Popovića vidi cijela bjelopavlićka ravnica od Pandurice do Veljega brda, Mato je sa pidžuna* koji i danas postoji, gledao bjelopavlićku ravnicu koja je tada bila naseljena. Nije bilo kuća osim nekolike plotnjače.* Mato je rekao: “Vidite li ovu ravnicu…? Doće vrijeme kad će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače, to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa* polako početi da naseljava ove prostore. Na pitanje: Kako to misliš Mato? Kratko je odgovorio: “Ja rekoh, ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora” Na pitanje: “… kad će to biti”? Rekao je: “biće … biće. No biće i još ponešto. Ovom ravnicom proteće se crna zmija s kraja na kraj i ista opasati Garač. Biće muke ali i dobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.
Proročanstvo se danas obistinilo. Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija gledano iz Zagrede, a i Garač je opasan asfaltnim putem, pa eto istine u njegovom proročanstvu.
Osim ovih, pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi, ali o njima će pisati neko drugi.
Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek ijo iz istog vagana istom ožicom i nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu, pio je iz istog putiera i svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.
Jedne večeri u dubokoj starosti ustao je i počeo da se sprema. Na pitanje: ”Đe ćeš noćas Mato…”, kratko je odgovorio: “Đe i drugi ljudi, pa oću da budem bliži”. Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je zadnji put rekao zbogom, i dodao: ”Kad umrem, moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.
Otišao je i više se nije vratio. Umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen pred crkvom Sveta Tekla /Ćekla/, a na njegovom grobu iznikla je košćela, koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku i vremenu u kojem je živio.
*zelenko: konj
*ponjava- tkana prostirka na koju se sjeđeli
*pidžun – isklesani kamen na kojemu se sjeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.
*plotnjača – koliba opletena od pruća i oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše i nevremena
*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je i kako on mogao znati o postojanju žute rase
*Prisuti – dodati još hrane
*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru
*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće i Zagredu
