Svjedočanstva o stradanju crnogorskih četnika i civila u Sloveniji 1945. godine – Tanja Pavićević i Čedomir Radusinović

Nedavno otkriće ostataka žrtava u jami u rudniku Barbara u Sloveniji, koje su u maju i junu 1945. godine pobile partizanske jedinice, nanovo otvara pitanje i o likvidaciji preko deset hiljada crnogorskih četnika i civila na Pohorju, okolini Kamnika i u rudniku Stari Hrastnik.

Zločini se ne mogu sakriti zauvijek

Kada je 2. marta ove godine slovenačka televizija prikazala šokantne i stravične prizore iz jame u napuštenom rudniku Barbara pored Laškog, grada na sjeveru Slovenije, sa ostacima nekoliko stotina kostura, ovjereno je svjedočanstvo i nanovo otvorena priča o decenijama skrivanom masovnom zločinu iz sredine 1945. godine nad hiljadama Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca, Rusa i drugih protivnika partizanskog pokreta u ondašnjoj Jugoslaviji. Skoro šest i po decenija se o tim zločinima ćutalo, šaputalo, ponešto govorilo i sve poricalo, zavisno od toga koliko su dešavanja iz Drugog svjetskog rata nekog boljela, ili koliko je ko imao razloga da sve to sakrije.

U Crnoj Gori se javno o stradanju civila u Sloveniji prvi put progovorilo u decembru 1991. godine, argumentovano i uz rijetke svjedoke koji su preživjeli masakr na Pohorju, Kamničkoj Bistrici ili nekom drugom stratištu s kraja maja ili početka juna 1945. Istina, svemu tome se prilazilo s rezervom, kako zbog stravične, zdravom razumu teško prihvatljive priče, tako i zbog tada još uvijek uticajnih političkih struktura koje su po svaku cijenu nastojale da prikriju svoj udio u tom nedjelu.

Vrijeme, ipak, ne može da sakrije zločine. Stravična tama iz tunela rudnika Barbara, ovih dana baca novo svjetlo na, do sada, preko šest stotina otkrivenih masovnih grobnica u Sloveniji s kraja Drugog svjetskog rata. Žrtve su pobijene na teritoriji ove nekadašnje jugoslovenske republike, danas samostalne države i članice Evropske unije. Dok slovenački zvanični organi ubrzano rade na rasvjetljavanju zločina, slovenačka, ali i javnost drugih bivših jugoslovenskih republika, sve više se interesuje za njihove počinioce. Ovih dana u centru pažnje slovenačkih, hrvatskih i srpskih medija i javnosti našao se Simo Dubajić, nekadašnji partizanski komandant i po sopstvenom priznanju jedan od direktnih izvršilaca ovog masovnog zločina, uz čije se ime pominju i neki drugi visoki oficiri tadašnje Narodnooslobodilačke vojske, sve do njenog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.

Kada je Crna Gora u pitanju, poznato je da je krajem 1944. godine iz okoline Podgorice na put ka Sloveniji pošlo oko 17.000 pripadnika četničkih snaga i civila, među kojima se nalazilo od dvije do tri hiljade žena i djece. Takođe je poznato da je na Lijevoš polju u borbi sa partizanima i ustašama poginulo oko 2.000 boraca, da je na putu kroz Bosnu od tifusa umrlo ili zbog iznemoglosti i izuzetno hladne zime odustalo oko 1.000 pripadnika ovog zbjega. Sa slovenačkih stratišta je uspjelo da pobjegne nešto više od 2.000 četnika, dok je od ubistva hladnim oružjem ili bacanja živih ljudi u jame i provalije, više nego li od metka, stradalo skoro 12.000 četnika, što se zaključuje na osnovu svjedočenja preživjelih lica i mještana okolnih sela.
Prema kazivanju dr Mitje Ferenca, vođe slovenačke komisije za istraživanje i sondiranje masovnih grobnica, ali i na osnovu svjedočanstava preživjelih, Crnogorci su pobijeni na Pohorju, okolini Kamnika ili u rudniku Stari Hrastnik. Dr Ferenc dodaje da ta rudnička jama neće biti istraživana “jer je to nemoguće pošto su tijela bacana u rupe duboke 20 do 30 metara, a sedamdesetih godina na tom dijelu trećina zemlje je poravnata”.

Njegovo kazivanje o stratištima u Sloveniji u kojima su ubijani crnogorski četnici, korespondira sa svjedočenjem naših sagovornika, čija kazivanja prenosimo. Mnogi svjedoci ovih zločina i danas su živi i spremni da javno progovore o preživljenim strahotama, dok su neki od rijetkih koji su izbjegli smrti o tome ostavili i svjedočanstva.

Jedan od učesnika bratoubilačkog rata i saputnik u odstupničkoj koloni od Farmaka kod Podgorice do Maribora te svjedok zločina u Sloveniji je i Blagota P. Vukčević, koji se kao najbliži rođak majora Vasa Vukčevića, nalazio u njegovoj pratnji, pa je tako bio upoznat sa svim što se dešavalo u odstupničkoj koloni i oko nje.
– Imao sam nepunih šesnaest godina 1944. Rođenjem vezan za krsnu slavu – svetu Đurđevicu, dan koji sam do 1944. godine pamtio po porodičnom svečanom prijemu krvnih i duhovnih prijatelja, započinje svoju pripovijest Blagota P. Vukčević.
– Taj 16. novembar 1944. godine pamtim po atmosferi. Nije bilo prijateljskih posjeta ni bogate trpeze, iako je bio lijep, sunčan, jesenji dan. Iz mog srca nije mogao otjerati tugu i bol koji su pritiskali dušu. Tog 16. novembra sa tri brata i ocem bio sam prinuđen da se uključim u kolonu na put bez povratka. U kolonu bez povratka svrstalo se još 67 mojih bratstvenika – Vukčevića. Sve ih znam po imenu, samo se 12 vratilo svojim kućama. Pretpostavljam da je na taj put pošlo njih još 15-20. Imena se ne sjećam a nijesam ih poznavao, s obzirom na moje ondašnje godine i brojnost bratstva. Poznato mi je da je na taj put pošlo 56 vojnika iz sela Progonovići, 23 iz sela Oraha, a ukupno mojih plemenika iz Lješanske nahije, od Sitnice do Stavora, 200 vojnika. U neizvjesnost tih dana spremalo se da krene, i pošlo 15-20 hiljada crnogorskih stanovnika.
Šta je pokrenulo tu masu ljudi da napušta svoje domove na pragu zime u dane kada se očekivala sloboda od okupatora, pita se Vukčević i nastavlja:
– U Crnoj Gori postojala je narodna izreka “Brat brata do jame, a u jamu neće”… Na nesreću našeg naroda, baš se to dogodilo. Ovakvi zločini, sve četiri godine rata, nijesu posustajali. Praćeni žestokom ideološkom propagandom, s obje strane, rušili su sve mostove prevazilaženja krvave bratoubilačke borbe, kaže Vukčević.

Zbjegovi krenuli iz okoline Podgorice

– Primjera radi: antikomunistička propaganda širila je vijest da su komunisti strijeljali 137 Cetinjana prilikom oslobođenja Cetinja, bez suda, kaže Blagota P. Vukčević i nastavlja.
– To je bilo djelimično tačno. Prema naknadnim saznanjima, koja su objavljena u ondašnjoj štampi, strijeljano je 40 građana Cetinja. Takođe, do nas je doprla vijest da su komunisti, bez saslušanja strijeljali 150 Grbljana, koji su se predali komunistima, dok je nedavno sadašnja štampa pisala da nije strijeljano 150, već 78 Grbljana, kaže Blagota P. Vukčević. Tih dana na području Lješanske nahije vođeni su pregovori između komunista i pripadnika nacionalnog pokreta u Lješanskoj nahiji o pomirenju zavađenih strana i masovnom prelasku lješanskih četnika u partizane. Lješanske četnike, u tim pregovorima, zastupao je učitelj Nikola Marković iz Buronja, a komuniste general Savo Čelebić iz Štitara. No, nažalost, ovi pregovori nijesu dali nikakve rezultate zbog krutog stava komunista. Iz ovih i sličnih razloga krajem novembra i početkom decembra 1944. godine, u ondašnoj Podgorici i njenoj okolini, našlo se oko 20 hiljada crnogorskih stanovnika. Bilo je tu i kompletnih porodica, dosta djece i žena koji su iz straha od komunističkog terora napuštali svoje domove. Zašto su se žene i djeca plašili komunista kada u antikomunističkim organizacijama nijesu učestvovali kao aktivisti, postavlja se pitanje. Dovoljno je bilo da žene ili djeca prepoznaju ubicu svojih roditelja, odnosno članova porodice, i protiv istih podnesu tužbu antikomunističkom sudu, pa da ih komunisti uzmu na odgovornost. U tim danima, kada je Podgorica primila blizu 20 hiljada izbjeglica, saveznici su izvršili jedno od najtežih noćnih bombardovanja, već ionako srušene Podgorice – navodi Vukčević.

Mileta Radusinović, jedan od učesnika u povlačenju četničkih snaga prema Bosni svjedoči o događajima koji su naveli četničkog komandanta Pavla Đirišića da krene ka sjeverozapadu:
– Od prvog trenutka sam slutio da je telegram koji je navodno u ime Draže poslao Đurišiću general Trifunović i u kom traži da krećemo za Bosnu, zapravo kobna zabluda. Nikakvog opravdanja za taj suludi pravac nije bilo. Ostupati za Grčku, gdje je put bio kraći, klima povoljnija, a ishod izvjesniji, bilo je bolje rješenje ne samo za vojnike, već i za stare, djecu i žene. No, Pavle Đurišić, izuzetno hrabar vođa crnogorskih nacionalista, nije imao svoje viđenje rješavanja krajnje nezavidne situacije. Zato se za sporni telegram generala Trifunovića uhvatio kao za slamku spasa. Sve do Brodareva sam se zalagao za skretanje prema Grčkoj. Pavle je zbog moje upornosti rekao: “Ako mi neko više spomene Grčku, lično ću ga ubiti!” Tada su mi major Vaso Vukčević i moj brat Krsto zaprijetili da će me oni likvidirati da kasnije ne bi morali da me svete. Nijesam odustajao, samo sam ”malo” izmijenio svoj plan. Počeo sam da nagovaram Lješnjane da napustimo kolonu i idemo za Grčku. Nakratko sam u ispravnost toga ubijedio čestitog i uglednog kapetana Iliju – Laba Markovića iz mojih Berana. Međutim, nakon nekoliko sati mi je rekao: ”Mileta moj, ne mogu da razbijam vojsku i na sebe preuzmem veliki rizik”. Tog časa mi je bilo jasno da od moje ideje nema ništa. Izdvojio sam iz kolone mlađeg brata Buda, kretao se brzo preko Bosne, Hrvatske i Slovenije i došao do Beča prije nego je počeo pogrom u Sloveniji u kojem je poginuo moj stariji brat Krsto i moji saborci, završava svoju priču Radusinović.

Ni pri samom polasku u Farmacima kod Podgorice nije se znao ni cilj ni pravac kretanja. Zabuna je povećana kako stanjem u samom zbjegu, tako i porukom koja je, očito bez znanja Draže Mihajlovića stigla iz njegovog štaba. Evo šta o tome svjedoči Blagota P. Vukčević.
– Kako je otpala mogućnost prelaska na teritoriju Srbije, zbog prisustva Crvene armije, to su crnogorske vođe antikomunističkog pokreta stupile u vezu i pregovore sa vođama albanskih nacionalista o mogućnosti prelaska preko Albanije za Grčku, gdje su se već Englezi bili iskrcali. Vođa albanskih nacionalista iz Skadra, imena se ne sjećam, došao je na razgovor sa vojvodom Pavlom Đurišićem u Podgoricu. Pregovori su počeli uspješno uz puno uvjeravanje Albanaca, da se preko Albanije može preći bez žrtava za nekoliko dana. No, to se ubrzo pokazalo neostvarivim kada je vojvoda Pavle Đurišić pošao da isprati svog gosta iz Skadra. Kod Tuzi sačekala ih je arnautska zasjeda i ranila vojvodu Đurišića. Đurišić je ovo protumačio kao klopku od strane albanskih nacionalista, pa je i taj pravac povlačenja otpao kao mogućnost. U to vrijeme vojvoda Đurišić dobio je od generala Draže Mihajlovića depešu da sa svojim jedinicama krene za Bosnu, gdje se on, navodno nalazio. Javljao je da je ponovo uspostavio vezu sa Englezima i da su mu obećali podršku. Kasnije će se ispostaviti da je ta depeša bila lažna i da je Draža Mihajlović nije uputio. Nakon svih ovih zbivanja preostala nam je najgora maršruta – put za Bosnu u najgore doba godine, zimu, koja je bila vrlo hladna. Kao što sam i ranije kazao, ukupan broj građana Crne Gore, koji se povlačio pred komunističkim terorom, kretao se od 15 do 20 hiljada ljudi. No, oni nijesu krenuli istog dana. Pokreti su bili organizovani na staroj crnogorskoj plemenskoj osnovi. Ni- jedne regularne jedinice nije bilo. To je više ličilo na civilni zbjeg, nego na oružane formacije. U jednoj takvoj formaciji našao sam se i ja 7. decembra 1944. godine napuštajući Zagoričko polje u pravcu Bioča i Peleva Brijega, gdje smo i zanoćili prvo veče, sjeća se Vukčević.

Raskol na vrhu oko toga što dalje činiti

– Ljudi su, pored oružja koje su imali, ponijeli sa sobom sve što su mogli od odjeće, obuće, hrane i drugih potrepština. Pojedinci su imali tovarne konje na kojima su tjerali veće zalihe hrane, dok su drugi vodili po neku ovcu, kozu ili vola, što im je takođe služilo kao rezerva hrane, nastavlja svoju pripovijest Blagota P. Vukčević.
– Nešto krupne stoke – volova bilo je oduzeto organizovano od seljaka radi obezbjeđivanja hrane, jer drugačijeg snabdijevanja hranom nijesmo imali. Valja pomenuti, jedino trebovanje koje je dobio taj narod bila je izvjesna količina kartica cigaret-papira koji su ljudi usput mijenjali za hranu. Već prvog dana putovanja, praćenog snježnom kišom i vijavicom ljudi su shvatili svu težinu puta, pa su se čuli mnogi komentari, kao, da mi je bilo doći do redovnog suda ne bih kretao na ovaj put. Redovni sud u to vrijeme bila je iluzija. Ubijanjem ljudi pojedinci su dokazivali svoju revolucionarnost, drugi su pak prali svoje grjehove kod komunista, treći su to radili iz zlobe ili zabave. I sve je bilo dozvoljeno, naglašava Vukčević.
– U dolini Bosne sreli smo se sa četnicima Draže Mihajlovića. Doživjeli smo veliko razočaranje. Draža Mihajlović je i dalje bio u izolaciji od saveznika, a depeša navodno poslata od njega bila je lažna. Šta i kuda dalje? Vodeće ličnosti četničkog pokreta, Draža Mihajlović i Pavle Đurišić, imali su različita viđenja postojeće situacije. Došlo je do raskola. Crnogorske jedinice su postepeno počele da prelaze rijeku Bosnu, a priključili su nam se i neke srbijanske jedinice. Prebacivanje preko Bosne bilo je jako otežano. Rijeka je bila jako nadošla, a mi smo imali samo obične čamce kojima je posebno bilo teško prebacivanje zaprežnih, konja i volova, kao i velikog broja ranjenika i tifusara. Komunisti su nas žestoko napadali iz dva pravca – od Posavine i od Bosne, a drugom prilikom prelaska rijeke Bosne. Posebno sam bio iznenađen kada su nas napali u blizini željezničke stanice Doboj, i to baš Osmu diviziju kojoj sam ja pripadao. Njemci su na isturenim položajima, i prije našeg dolaska i poslije odlaska, ostali neuznemiravani od komunista. Sa prvim jedinicama smo prebacili ranjenike sa dosta slabim obezbjeđenjem, a štitio ih je bataljon omladinaca. Komunisti su ih napali, uspjeli da potisnu omladinski bataljon, da dođu do jednog dijela naših ranjenika i zakolju 134-oro. U pomoć napadnutim ranjenicima priskočio je štapski bataljon. Protjerao je komunističku jedinicu, a ostale ranjenike spasao zvjerskog čina. Bolnica je nastavila pokret sa ostalim jedinicama, a preživjeli ranjenici prepoznali su među mještanima, koji su pored puta posmatrali kolonu, tri muškarca koji su prethodnog dana učestvovali u klanju ranjenika. Pripadnici štapskog bataljona su ih na licu mjesta strijeljali.

Prelaskom rijeke Bosne naša komanda stupila je u kontakt sa emisarima Sekule Drljevića. Nije mi poznato po čijoj inicijativi je došlo do kontakta, a sam imao priliku da čujem pripovijedanje jednog od Sekulinih emisara, Dušana Stojanovića iz sela Oraha iz Lješanske nahije. Po njegovim riječima, Sekulini emisari pratili su naše kretanje od Višegrada. Njegova me priča nije iznenadila, koliko njegova ustaška uniforma sa slovom “U” na kapi. Dušan Stojanović je otac golmana Stojanovića koji je branio u fudbalskom klubu “Lovćen” poslije rata, Jovana, a brat Dušana Stojanovića, finans iz doba bivše Jugoslavije, nalazio se u našim redovima. Dušan Stojanović je preživio rat, a njegova ustaška djelatnost nije mogla ostati nepoznata komunistima. Hiljade zarobljenih crnogorskih četnika je otišlo u smrt, jer za komuniste daleko je veći grijeh bio biti pripadnik četničke organizacije nego ustaša.

Našli smo se u bezizlaznoj situaciji, uz stalno Sekulino pozivanje, putem letaka, da pređemo pod njegovu komandu radi spasavanja izbjeglog crnogorskog naroda, kao i velikog broja ranjenika i bolesnika koji se već nalazio u hrvatskim bolnicama. Samoinicijativno kapetan Ivan Janičić sa svojom jedinicom priznao je Sekulu Drljevića za zapovjednika crnogorske vojske. Shvativši svu težinu situacije, Pavle Đurišić sa svojim štabom preporučio je svojim jedinicama da ga (Drljevića, prim.pr) priznaju za svog komandanta, kako bi se sačuvalo što više ljudskih života, s obzirom na to da se kraj rata nazirao. U takvoj situaciji, u kojoj smo se nalazili, morali smo prihvatiti ovako ponižavajuću ulogu, sem jednog manjeg broja koji se izdvojio na čelu sa Pavlom Đurišićem kojeg smo prethodno dobro snabdjeli lakim naoružanjem i većom količinom municije. Snabdjeveni oružjem i municijom, Pavle Đurišić je sa svojom pratnjom stigao do Banjaluke, kaže Vukčević nastavljajući priču detaljima o ubistvu četničkog vođe Pavla Đurišića i ulozi koju je u tome imao Pavlov drug iz Jugoslovenske vojske, pukovnik Metikoš.
– Kada su saznali da je Pavle stigao u blizinu Banjaluke, uputili su u njegov štab domobranskog pukovnika Metikoša, koji je, inače, Pavlov poznanik iz redova jugoslovenskih oficira. Prema pričanju preživjelih iz Pavlove pratnje, Metikoš se prvo pozvao na njihovo drugarstvo iz Jugoslovenske vojske, a zatim mu dao uvjeravanje da nema potrebe da radi to što radi, već da se slobodno može vratiti i preuzeti sve crnogorske jedinice. Prema pričanju ljudi iz njegove pratnje, Pavle se svemu tome dugo opirao, ali pod pritiskom svojih savjetnika, Dragiše Vasića i drugih, povjerovao je svom predratnom drugu, pukovniku Metikošu. Posljedice ove kobne greške su poznate. Po nalogu Sekule Drljevića i njegovog pomoćnika Boška Agrama ustaše su ubile 150 jugoslovenskih oficira, među prvima Pavla Đurišića, kaže Blagota P. Vukčević.

Englezi vraćali one koji su prešli granicu

– Manji broj jugoslovenskih oficira koji nijesu pripadali građanskim partijama, niti se posebno istakli za vrijeme rata, bio je pošteđen i razvlašćen od strane Sekule Drljevića, među kojima i major Vaso Vukčević. Za sve vrijeme Sekuline vlasti držan je u Zagrebu, bez ikakvog kontakta sa ostalom crnogorskom vojskom, da bi nam se priključio kada je Sekuli otkazana poslušnost. Pošto je Sekula obavio svoju krvavu rabotu, odredio nam je maršrutu tako da je svaka jedinica imala svoj pravac, po mogućnosti da što više budu udaljene jedna od druge, nastavlja Blagota P. Vukčević.
– Hranio nas je narod u prolazu. Sukobe sa komunistima smo izbjegavali i lagano smo se pomjerali prema granici Slovenije. Krajem aprila prošli smo kroz Dugo Selo, zatim periferijom Zagreba i bili smješteni u selu Velika Gorica, nedaleko od Zagreba. Sedmog maja izbila je pobuna u vojsci ili bolje rečeno u narodu. Odbili smo da izvršavamo naređenja Sekulinih oficira i samoinicijativno krenuli ka granici Slovenije. Već osmog maja čulo se da je Njemačka pred kapitulacijom, pa su sve izostale jedinice sada hitale prema granici Austrije. Naše jedinice nijesu bile skoncentrisane. Kretale su se iz više pravaca. One koje su bile u blizini Karlovca uspjele su da preko Ljubljane pređu u Italiju. Njih će engleske trupe, nakon nedjelju dana držanja u logoru, vratiti u zatvorenim vagonima u Ljubljanu. Jedan broj oficira, videći da ih predaju komunistima izvršio je samoubistvo, dok će ostale poubijati komunisti osim jednog malog broja mladića koji će biti uzeti u komunističku vojsku, svjedoči Vukčević.

Blagotu Vukčevića su, kao mladića od 19 godina, izdvojili iz logora u Mariboru i mobilisali ga u partizanske jedinice. Tri starija brata: Milutin, Mirko i Boško su ubijeni na Pohorju, a otac Pero, sa grupom starijih, jednim vozom vraćen je u Crnu Goru gdje je izveden pred sud, koji mu je kao krivicu našao sudjelovanje u ubistvu Uroša Novakova Vukčevića, vođe lješanskih komunista. Na suđenju Peru, Novak, Urošev otac je svjedočio:
“Ne kažem slavni sude da je ovaj ovdje (Pero na optuženičkoj klupi – prim. autora) ubio mog sina Uroša, ali to je pošlo iz njegove kuće!”
Presuda je u tom trenutku bila donijeta. Pero je osuđen na 14 godina “strogog zatvora i oduzimanja građanskih prava”. Tek kasnije će se saznati da su Uroša ubili “njegovi” Lješnjani partizani, a Pero će nakon sedam izdržanih godina biti pušten iz samice.
No, pratimo dalje priču Blagote P. Vukčevića o povratku u rodno Liješnje.
– O mojoj braći, i ostalim crnogorskim četnicima koji su ostali u Mariboru nijesam ništa znao. Većina tog ljudstva nije imalo nikakvog grijeha na svojoj duši osim što su pripadali drugom ideološkom taboru. Većina njih otjerana je zločinima druge strane. Došlo je naređenje da nas sprovedu u Novi Sad u Regrutni centar. Na naša radna mjesta doveli su zarobljene ustaše, prave bojovnike. Pomislio sam kad nijesu strijeljali ustaše, onda je još manje razloga da to urade sa četnicima. Za pripadnike četničkog pokreta nijesu imali milosti, od Maribora do Đevđelije.
Odlaskom iz Belog Manastira u Novi Sad u Regrutni centar, naš broj je bio opet smanjen. Da li su svi ostali u životu – nije mi poznato. U Regrutnom centru su nas letimično pregledali, i manji broj, 10-15 nesposobnih, poslat je kući. Mene to nije zahvatilo. Poslije ovog pregleda uputili su nas u Novi Vrbas na oporavak. Bilo nas je 350. Iz stroja od Maribora do Novog Sada, odnosno Vrbasa, otpalo je 100 mladića. U Novom Vrbasu su nas koristili za čišćenje napuštenih švabskih kuća i drugih zapuštenih objekata. Oporavak je trajao oko 20 dana. Potom smo se našli u Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu smo, napokon, dobili vojne rasporede po raznim vojnim jedinicama. Raspoređen sam u 14. Tomšićevu brigadu koja je bila locirana u Petrogradu, današnjem Zrenjaninu, a bivšem Bečkereku.

Prijem u slovenačku Tomšićevu brigadu nije nas oduševio. Nadali smo se da je kraj našim mukama došao i da su nas priznali za Titove vojnike komunističke armije. Čekalo nas je razočaranje. Strpali su nas u brigadni zatvor bez ikakvog objašnjenja, tjerajući nas na najteže i najprljavije poslove, a na kazan smo išli posljednji, pošto se podmiri redovna vojska. Odatle sam prvi put uspostavio kontakt sa Crnom Gorom i preživjelim ukućanima. Iz pisma, od svojih ukućana, saznao sam da ništa ne znaju o mojoj braći koja su ostala u mariborskom logoru. To je kod mene i svih mojih drugova izazvalo najcrnje slutnje. U brigadnom zatvoru ostali smo tri nedjelje dana, i ko zna koliko bi nas još držali u zatvoru da nijesmo u listu “Politika” pročitali da su amnestirani svi četnici koji se nalaze u logoru.
Zatražili smo da nas primi na raport komandant brigade, sa zahtjevom, ako nas tretiraju kao četnike, da nas na osnovu amnestije puste kućama, u suprotnom da nas priznaju za redovne vojnike. Tako smo postali vojnici Titove komunističke armije. Od momenta stupanja u redovne vojne jedinice rasturili su nas i rasporedili po različitim jedinicama. Februara mjeseca 1946. godine uhapsili su nas, oko 80 vojnika iz raznih jedinica, i doveli u zatvor u Zagreb. Dobili smo naređenja da se u svojoj jedinici razdužimo sa oružjem, nas četvorica Crnogoraca, i da se prijavimo u komandu mjesta. Bio sam siguran da je sve povezano sa našom prošlošću. Ubrzo smo se u to uvjerili. Pojavila su se dva vojnika sa šmajserima, prepriječivši nam put ka izlazu, kaže Vukčević.

Engleski ultimatum da se položi oružje

Za njima se pojavio komandant mjesta, mladi slovenački oficir, vrlo uglađen, nastavlja pripovijest Blagota P. Vukčević.
“Pretpostavljam da smo uhapšeni”.
“Da, uhapšeni ste”, odgovorio je mirnim tonom mladi slovenački oficir.
“Vi ste pripadali četnicima”.
“Da”, rekoh vrlo mirnim tonom.
“Jedna grupa vaših drugova pobjegla je za Rumuniju, a druga za Mađarsku. Oni su otuda vraćeni i u vas se nema povjerenja”.
“U Dražine četnike nemate povjerenja, a vi ste bili u njemačkoj vojsci, i u vas imaju povjerenja”.
To je bila istina. Mladi slovenački komandant reče: “Ja imam naređenje da vas uhapsim i sprovedem u Zagreb”.
– Nakon dva sata se nađosmo u zatvoru u Zagrebu sa 80 zatvorenika, svojih drugova, kaže Blagota P. Vukčević.
– U zatvoru sam dobro upamtio Veselina Popovića iz Doljana, po svom arogantnom i drskom ponašanju i psovkama koje nam je upućivao. A drugovi koji su vraćeni iz Mađarske i Rumunije, čuo sam, odmah po povratku su strijeljani. Iz Zagreba, sa 23 druga, nakon saslušanja, sproveden sam u zatvor u Titogradu, a ostali su raspoređeni u jedinice koje su udaljene od granice Jugoslavije. U zatvoru u Titogradu ostao sam 15 dana, a pošto me niko nije tužio vraćen sam ponovo u vojsku, sada 29. hercegovačku diviziju, 11. brigadu, gdje sam imao dosta poteškoća zbog moje prošlosti do konačne demobilizacije 24. maja 1947. godine, završava svoje svjedočenje Vukčević, jedan od rijetkih koji je izbjegao smrt u Sloveniji 1945. godine.

Dimitrije Pejović, jedan od preživjelih crnogorskih četnika na putu prema Sloveniji, pripovijeda o susretu nedaleko od grada Blajburga sa engleskim trupama od kojih su očekivali zaštitu i pomoć.
– Bila je to noć između 14. i 15. maja. Za vrijeme noći naša kolona rasla je sve više. Broj naših ljudi iz odreda vojvode Pavla Đurišića, prema opštoj procjeni prelazio je 11.000 ljudi. Ali s nama se tu našlo i pripadnika drugih odreda. Oko devet sati imali smo svoj zbor. Tada smo odredili svoje delegate za razgovore sa engleskim saveznicima. To su bili narodni poslanik i profesor Jojić, advokat dr Jergović i major Vaso Vukčević.

Kad su naši delegati već mogli biti u engleskoj komandi za Korušku, iznad nas se pojavilo dvanaest britanskih aviona. Letjeli su veoma nisko praveći triput krst iznad naših glava. Neki naši sveznajući oficiri koji su služili u avijaciji rekoše nam da je to pozdrav, klasični avijatički pozdrav svakoj prijateljskoj vojsci. Dan je polako prolazio u velikoj neizvjesnosti i čekanju naših delegata. Tek oko šest sati oni su se vratili u pratnji nekog nepoznatog lica u oficirskoj avijatičarskoj uniformi. Za koji minut svi se okupismo oko svojih emisara, koji su izgledali tužni i utučeni, jer su donosili crne a ne spasonosne vijesti. Poslanik Jojić govorio je u ime delegacije. Njegov glas bio je jasan i porazan. Glavni djelovi, ukoliko ih se još sjećam, bili su ovi: “Naši saveznici Englezi od nas traže da bez ikakvih uslova i daljih razgovora položimo oružje, ukoliko ga još nosimo. Ne budemo li poslušali, to znači objavu rata Velikoj Britaniji. A mi na to nismo nikada ni u snu mislili, jer od njih samo tražimo milost, milost, čovječansku milost i savezničku vjernost za vjernost. Rekoše nam da oni priznaju samo Tita i Titovu, a ne našu Jugoslaviju. Naglasiće i to da su oni saveznici i prijatelji s Titom, a ne s nama, koji Tita ne priznajemo. Mi smo tu da vas o svemu obavijestimo. Dali smo im časnu riječ da ćemo se kod njih vratiti čim vam ovu poruku saopštimo. Zadatu riječ moramo držati i opet se vratiti. Ponovo ćemo ih moliti i preklinjati da nas shvate, razumiju i zaštite. Mi smo njihovi vjerni saveznici iz oba svjetska rata. Uletjesmo i u rat i u pobunu protiv okupatora po njihovom apelu i našem ljudskom dostojanstvu i osjećanju. Neće valjda dozvoliti da i posljednji ostaci naše vjerne vojske pogube glave”.

Ovoga časa onaj nepoznati oficir, koga su Englezi poslali s našim delegatima, pope se na neka i poče da priča o velikim komunističkim pobjedama i prijateljstvu Britanije i svemoćne komunističke Rusije. Skakao je s predmeta na predmet, više od pola sata. Često bi viknuo: “Da živi drug Tito i njegova pobjedonosna i slavom ovjenčana Narodno-oslobodilačka armija!” Grmio je kako su vođe krive a narod nevin, kako se nemamo čega plašiti, jer mi smo vojska, a ne vodeći glavari, kako nam se nudi puna sloboda, a za nju i Englezi preuzimaju odgovornost.
Sjeo je u engleski džip, u kome je i došao, pozivajući i naše delegate da uđu u džip. Vratili su se u englesku komandu, a mi ostasmo u svom bivaku, zaprepašćeni i izgubljeni. Osvanuo je i 16. maj. Svuda okolo nas se nalazi engleska vojska u punoj ratnoj opremi. Došao je čas da se oružje položi ili s njim pogine. Razoružavanje sprovode oni radi kojih u rat uletjesmo i otadžbinu izgubismo. Najveći broj među nama oružje lomi i slomljeno baca na gomilu. Protesti odjekuju do neba, ali njih naši dosadašnji saveznici niti čuju niti razumiju. Englezi naređuju da se postrojimo na putu i to po četvorica u red. Na čelu kolone staje komunistički oficir sa dva svoja pratioca. Komunisti su i sa naše obje strane u dugom nizu. Svi su na konjima i sa zapetim puškama. Između njihovih konja nema ni čitav metar. Pričaju da uzimamo pravac Dravograd – Maribor, gdje ćemo sjesti u željezničke vagone i nastaviti ka Kotoru, svojim kućama. Na pola puta od austrijske granice do Dravograda, u nekom manjem mjestu, odvojiše djecu i žene, pripovijeda Dimitrije Pejović.

Goli i svezani žicom na putu ka stratištu

– Poslije nekoliko kilometara uđosmo u ogromnu komunističku vojsku, koja je čekala s obje strane puta, nastavlja svoje svjedočanstvo Dimitrije Pejović.
– Ispred Dravograda morali smo stati. Tada su pored nas prošla dva zatvorena automobila. U njima je bila naša delegacija sa svezanim rukama, a iza njih kamion komunista sa nekoliko teških britanskih mitraljeza. Kroz Dravograd smo prošli u samom početku noći. Dva ili tri kilometra izvan grada, između jedne rijeke i puta, ostali smo preko cijele noći. Dana 17. maja naredili su pokret. Čim smo se postrojili stigla je nova komunistička vojska koja je zamijenila staru. Bilo ih je sada mnogo više. Putovali smo između njih cijeli dan i to bez predaha. Odmora nam je dala samo noć, u čitavom moru prašine između puta i rijeke Drave. Rano u zoru izveli su nas opet na put, uvodeći nas između dva reda novih komunista na konjima. Ova treća smjena sprovodnika, sudeći po jeziku i ponašanju, bila je sastavljena od Hrvata iz Dalmacije. Prolazimo kroz neki gradić u kome vidimo deset do petnaest žena s flašama vode. Dodaju ih svakom dvadesetom da bi umilostivili nesnosnu žeđ. Ali kad je ruku pružio jedan starac da popije koji gutljaj vode, stiže komunista na konju i teškim korbačem ošinu ženu, koja se stropošta na drum. Ovaj nesrećni starac pohita dalje da bi udar izbjegao. Ali ga korbač stiže i raskrvari mu glavu. Ispred Maribora, nekih četrnaest kilometara, naredili su nam da trčimo, iako smo se svi jedva kretali. Njihovi konji i korbači probudili su u nama posljednje ostatke snage. Mnogi su tada pali i ostali, sjeća se Pejović.

– Dana 18. maja, oko tri sata poslije podne, bili smo već u Mariboru, dotičući samo jedan ugao grada. Uvedoše nas u neki logor od pet baraka, nedaleko od željezničke stanice. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom. Vodu smo mogli dobiti samo na jednoj česmi. Kod nje su stajali i red održavali čuvari iz naših redova koje su za to komunisti odredili i preko kojih su nam i sva naređenja dostavljali. Već sjutradan, 19. maja, komunisti nas obavještavaju da svako do 18 godina može ući u posebne brigade, koje će od njih biti formirane i uključene u Titovu vojsku. Dok jedni komunisti ulaze u naše redove radi pregleda stvari, drugi traže među nama kandidate za tu svoju novu brigadu. Jedan njihov oficir, kažu rodom iz Kuča, mnogima savjetuje da se javljaju i oni koji su stariji. Međutim, veoma mali broj se javio. Poslije podne, nedaleko od našeg logora, vidjeli smo žene i djecu koje su prije neki dan od nas razdvojili, ali koji nam nijesu više smjeli prići bez velike opasnosti po život. Tada smo vidjeli da su oko našeg logora poređani bunkeri i teški mitraljezi, na skoro svakih deset metara – opisuje Dimitrije Pejović dolazak prljave, gladne i iscrpljene vojske u Maribor, što je, prema njegovoj daljoj priči bila samo prethodnica prave golgote.
Ovaj svjedok dalje pripovijeda o boravku četničke vojske u logoru u Mariboru kao i o svemu onome što mu se dešavalo na putu od baraka ograđenih bodljikavom žicom, do kamiona koji su vodili u smrt.

– Dana 20. maja oko 9 sati izjutra naredili su da svi iz sreza Beranskog stanu blizu kapije. Tu su ih izvodili po opštinama i svima objašnjavali da idu na željezničku stanicu i dalje vozovima za Crnu Goru. Tek poslije podne došao je na red srez Andrijevički. A kad su i s njim bili gotovi, pala je noć. Preko noći pitamo i sebe i bližnje šta se to s nama zbiva i da li se komunistima uopšte smije vjerovati. Sljedećeg dana, 21. maja, oko devet sati izjutra prozivaju Podgorički srez i moju Lješansku opštinu. U ovoj opštini bilo nas je svega 54, posljednji dio bataljona od oko hiljadu ljudi. Nas pedeset i četvorica prolazimo između dva reda komunista, kojih je oko nas bilo najmanje stotinu na broju, svi sa spremljenim engleskim mašinkama. Izveli su nas iz logora ka sjeveru, a onda skrenuli ka zapadu za nekih pet blokova kuća, kada su nas ubacili u neku veliku ogradu između visokih dasaka zelene boje. Ispred sebe ugledasmo čitave gomile odijela i rublja skinutog s pripadnika dva jučerašnja sreza. Tada smo tek pomislili da će tragedija tu biti i dovršena. Kroz neku ogromnu prostoriju gazimo preko pobacanih stvari. Tu nam i narediše da skidamo sve sa sebe – kaže Dimitrije napominjući da su im nakon toga stražari vezali ruke telefonskom žicom dužine od jednog do dva metra.
– Za mnom su dolazili stari Milovan Radusinović i mladi Dane Vukčević. Tada nas trojicu zajedno svezaše, vezujući svezane ruke iza leđa, a svu trojicu kao nerazdvojnu trojku. Sada čekamo dalju naredbu i gledamo ostalu braću koja prolaze kroz istu proceduru. Među njima vidim Raka Vasova Radusinovića. S njim vezuju Vladu Radusinovića i njegovog rođaka Dušana. Ispred glavne kapije stajao je veliki kamion u koji su nas ubacili. Ulazimo uzanim vratima, i na kamionu velikom kao vagon, vidimo dva prozorčića. Nas trojica ušli smo prvi i stali iza kabine, leđima okrenutim šoferu. Za nama su ušli zajedno zavezani Nikola Vukčević iz sela Goljemada, narodni učitelj, zajedno sa Rajkom Vukčevićem i Đurom Kovačevićem. Desno od sebe vidim kapetana Krsta Radusinovića i Penja Lakovića svezane sa još jednim. Tu je i moj brat Branko, u čeličnim vezama sa još dvojicom. U kamion su ušli trojica komunista, jedan s engleskom mitraljetkom a druga dvojica s bajonetima na puškama. Kad su čuvari zauzeli svoja mjesta s cijevima prema našim prsima, vrata su zatvorili i čuli komandu: da najdalje do dva sata poslije podne moraju biti natrag s kamionom, svjedoči Dimitrije Pejović.

Bjekstvo iz kamiona i spas u Austriji

– Kamion je krenuo tresući se kao da se raspada, nastavlja svjedočenje Dimitrije Pejović.
– Mnogi od naših su popadali na pod, jer je nemoguće održati se na nogama. Kroz mali prozor vidim da prelazimo preko nekog mosta. Na podu vidim i svog strica Laza. Žica se urezala u kožu, te od stražara s mitraljetkom traži da žicu malo popusti. On ga mirno gleda. Neko ga pita odakle je rodom. Odgovara da je iz Valjeva i da ni prema svojim najbližima ne bi bio drugačiji. Neko pita: kuda nas vode? “Na Pohorje… gore u šumu”, odgovara. Počeh da pokrećem ruke i primijetih da je žica olabavila. Trgoh obje ruke i žica se još više rasteže. Sad se trebalo osloboditi i žice kojom sam svezan s ostalom dvojicom. Izvukoh desnu ruku koja je bila zavezana za ruku starog Milovana Radusinovića. Krstu Radusinoviću tiho šapćem da hoću da bježim. Kamion se ljulja. Ljudi padaju i dižu se. U toj zabuni odriješih Rajka, Krsta i Lakovića. Zatim sam malo odriješio i Đura Kovačevića. Između Đura i učitelja Vukčevića pružam sve dalje ruku da bih odriješio i svog brata Branka. Jedan dio žice skinuo sam i s njegove ruke, a u drugom dijelu pomogao mi je Krsto. Na jednoj okuci kamion se toliko zatrese da sam pomislio da je tu svemu kraj. Zatim kamion stade. Otvoriše se uzana vrata i čuvar – komesar poče da prijeti: “Ako iko pokuša da ruke driješi ubiću ga na mjestu”. Stražarima reče: “Primijetite li da je neko odriješen, onda sve pobijte, bez odlaganja”. Zatvori vrata i kamion krenu dalje. Rajku šapućem da nema više čekanja. Lavovskim skokom preskoči mnoge koji su popadali po patosu, a zatim udari nogom ona mala vrata koja odskočiše kao trula daska. Ja sam prosto poletio za njim. Naš stražar Valjevčanin uperi pušku na mene, ali je zgrabih lijevom rukom. Okrećući cijev od sebe, puška opali u pravcu jednog od dvojice stražara. Metak je malo okrznuo mog brata Branka, ali i ranio stražara. Drugi metak se zaglavio u cijevi. Moj brat, Rajko i još jedan treći iskočili su iz kamiona. Krsto se i dalje bori s oba stražara, od kojih je jedan ranjen. On s obje ruke, a ja jednom nogom izbacismo stražara na cestu. Za njim iskoči Krsto. Kamion poče da klizi natrag i stade. Drugi se još ne snalaze. Tada sam iskočio iz kamiona i jurnuo ka šumi niz neku strmen. U tim skokovima pratili su me rafali iz mašinske puške. Poslije nekih sto i pedeset metara neki glas romori: “Ovamo, ovamo”. To su bili Rajko i Krsto. Rajko je cijepao rukav od košulje da bi zaustavio krv iz stopala. Jurnusmo niz padine sve dalje. Tražim pogledom okolo svog brata, koji je iskočio iz kamiona, ali ga nema na vidiku – priča Dimitrije o svom putu prema Pohorju. Sva trojica krenula su preko planine. Na jednom proplanku naišli su na napuštenu kuću u kojoj su našli djelove pocijepanog odijela i dvije prazne vreće, od čega su napravili odjeću za sebe.
Nekoliko sljedećih dana Dimitrije, Rajko i Krsto kretali su se prema Konjicu, dvoumeći se da li da se vrate za Crnu Goru ili da idu prema Italiji. Dan je bio 27. maj. Mi odmičemo sve dalje ka zapadu. Pala je noć i drhtimo od zime. Neka svjestlost otkri nam skromnu planinsku kućicu. Daleko tamo električna svjetlost odaje neki grad, Kamnik ili Kranj. Kroz jedva odškrinuta vrata žena pomoli glavu i dade nam znak da uđemo. Tamo je bila i jedna djevojčica od najviše četiri godine koja se brzo negdje izgubila. Žena je iz peći izvukla hljeb, svakome dade po parče. A u tom času na vratima se pojaviše trojica sa crvenim zvjezdicama. Drže puške u nas uperene i naređuju: Ruke uvis! Krsto pokušava da se s njima lijepo objasni, dok oni hoće da nas smjesta vode u svoju komandu. Izvedoše nas u noć. Čim osjetismo njeno okrilje, dadosmo se u bjekstvo. Prate nas meci. Poslije nekoliko sekunda Krsto i ja zajedno smo bježali, spotičući se kroz ogromnu šumu. Zviždanjem smo tražili Rajka, ali ga nikada više nijesmo vidjeli.

Nekoliko dana lutamo kroz puste planine. Strašna glad nas opet uvede u neku osamljeničku kuću. Tu nam jedan stariji čovjek dade po parče hljeba sa sirovom slaninom. Nastavljamo lutanje. Dan je bio lijep. Ispred nas ogromna uvala. Daleko ispred sebe vidimo Kranj. S druge strane uvale i rijeke vide se kuće. Silazimo polako. Prilazimo željezničkoj pruzi, obazrivo je prelazimo, a zatim i most dolazeći do puta. Tada iza neke okuke naiđoše dvojica komunista na motociklu s mašinskim puškama o ramenu. Otvoriše vatru ka nama. Krsto je pobjegao uz brdo, a ja uz neki brzi potok. Poslije 200 metara uzbrdice pogledah prema putu. Jedan kamion zastao je pored motocikla. Zastao je i drugi. Poslije kraćeg vremena nastavili su ka Kranju.
Ostao sam sam bez svog posljednjeg druga – svjedoči Dimitrije Pejović.
On opisuje i svoj susret sa Englezima, nekadašnjim saveznicima, nakon što je izbjegao sigurnu smrt na Pohorju i prešao austrijsku granicu.
– U očajanju i mirenju sa sudbinom prišao sam engleskim vojnicima ispred kafane. Govorio sam vrlo loše italijanski, a jedan od njih isto tako. Objasnih mu da sam bio u jugoslovenskoj vojsci Draže Mihajlovića, da su komunisti pobili sve moje, a ja pobjegao sa stratišta. Dodao sam da tražim englesku zaštitu, ne pričajući im kako su i mene i sve moje hiljade drugova nedavno “zaštitili”. On mi kaže da je narednik, te da bi morali pitati nekog od oficira, koji su sada na jezeru, ali će za sat, dva, biti tu. Savjetuje me da pričekam, ali dodaje: “Bićeš kao i svi drugi deportovan za Jugoslaviju, jer ne može biti više emigranata”.

Svjedočio Englezima o zločinu na Pohorju

– Povukoh se u stranu s obećanjem da ću sačekati te njegove oficire. Nastavio sam lutanje istim putem, ne znajući kuda, ali uvijek misleći na Italiju i Amerikance, nastavlja svjedočanstvo Dimitrije Pejović.
– Poslije nekoliko kilometara uđem u neko manje mjesto. Ispred jednog hotela bilo je oko 20 vojnika s više tenkova. Svi piju i vesele se jer je za njih rat završen. Ne razumije me niko, te iz kuhinje dovedoše jednu ženu, čiji slovenački ni ja ne razumijem. Ona mi objasni da će oko pet sati poslije podne tu biti neko ko će me bolje razumjeti. Dok sam sjedio na stepenicama ispred hotela i čekao svoju presudu, dođoše dva oficira i dvije žene. Prolazeći pored mene jedna od ovih žena me upita koga tu čekam. Činilo mi se da me sunce podiže iz prašine. Govorila je srpski i bila pažljiva. Tako opet ponovih priču, ona me uze za ruku i uvede u hotel, dodajući da ćemo tamo opširnije razgovarati. Neobrijan, zapušten, jadan i očajan, uđoh unutra. Dovede me za sto s ona dva engleska oficira i njenom prijateljicom.
– Sjedoh i nastavih opise svog stradanja. Dobra žena prevodila je svaku moju riječ. Oni me u čudu gledaju i svaku riječ prate sa sažaljenjem. Poručiše večeru za njih četvoro i za mene. Čude se zašto neću da pijem pivo. Rekoh: “Kako mogu da pijem i da se veselim, kada ćete sjutra i mene za njima poslati kao što su vaše kolege to nedavno uradile”. “Vi sumnjate u nas”, pita me jedan od njih. “Mi ćemo ti pomoći… mi ćemo te zaštititi… vjeruj nam…” Žena koja je prevodila saopšti mi da ću tu pored njih ostati preko noći i sjutradan s njima poći u Velden, udaljen svega četiri kilometra. Kad je moja ispovijest dovršena, dođe jedan vojnik s dva ćebeta pokazujući mi slojeve sijena u jednoj štali gdje ću noć provesti. Čim sam ostao sam, došao sam na ideju da radi svakog slučaja ne ostanem tu, već se s oba svoja ćebeta preselim u drugu obližnju štalu. Kad sam sjutradan protrljao oči i ustao, pojurio sam prema hotelu, jer su mi rekli da tu dođem oko osam sati. Nije ih bilo, ali su mi ostavili jednu bilješku na srpskom sa svim upustvima gdje ću ih naći, a drugu na engleskom koja će mi služiti kao legitimacija do ponovnog susreta. Poletio sam prema gradu da bih ih što prije pronašao. Nađoh ženu koja je prevodila. Objasnio sam kako sam i zašto konak promijenio. Odvedoše me u komandu. Oko 11 časova je počelo moje saslušanje. Tumačila je ista dama. Oba oficira razgovarali su sa drugim oficirima, kojih je tu bilo trojica, a jedan stariji gospodin, po činu svakako njihov šef, sjedio je iza svog odvojenog stola. U toku saslušanja oba oficira su izašla a dvojica nastavljali s ispitivanjem. Sve je to završeno nekoliko minuta poslije dva sata. Kad se sa saslušanja vratismo nađosmo cijelo društvo sa sinoćnje večere. Predadoše mi sve papire za englesku policiju u Vilahu, a jedan od njih mi dade i pismo sa svojom najtoplijom preporukom, koje bih upotrijebio uvijek gdje bi me zaustavile engleske vlasti. Dobra žena koja je prevodila na rastanku izvadi 40 njemačkih maraka. Odbijam da ih primim, ali mi ona reče: “Morate se obrijati, izgledate strašno… pravi starac od 23 godine”. Zamolih je za ime. Na parčetu papira zapisa: Juca Novak iz Kranja, Slovenija. Oficir nešto saopšti saobraćajcu u engleskoj uniformi. A on zaustavi jedan kamion i smjesti me pored šofera s uputstvom da me iskrca pred zgradom engleske policije u Vilahu. Poslije čitanja mojih papira iz Veldena kao i pisma, koje mi oficir dade, jedan policajac me izvede iz zgrade i rukom pokaza kuću gdje treba da idem. Na ulazu zgrade kod željezničke stanice gdje su me poslali pisalo je Lin Sule. Ispred kancelarije nađoh jednog, koji je tog časa dobjegao iz Jugoslavije. Bio je to Petar Lauc iz Ljubiškog. Kad vidješe moje papire dadoše mi jedno ćebe i poslaše u neku ogromnu sobu s drvenim krevetima bez slamnjača i ostalih stvari. Oko dva susjedna kreveta nižu se najmanje deset kufera. Sjutradan stigoše još 15 njih. Tu se skupljaju čekajući transport za Jugoslaviju. Došlo je vrijeme da po logorima potražimo svoju braću, ako je iko ostao živ. Nedaleko je bio logor Pikolo. Jedan sudija pokaza mi sobu broj 14 u kojoj nađoh šest naših mladića iz Bosne. Među nijma su bili Savo Milošević, Drago Leptir i Gligor Božić. Do nas stiže Milutin Đuranović, koji me dovede u vezu sa Spasojem Lakićem. U tom logoru od mene su tražili opis pokolja na Pohorju, sa svim što se s nama desilo od 15. maja kad su nas Englezi predali do 21. maja kad me čudo spasilo. Izvještaji s mojim saslušanjem trebali su da idu Crvenom krstu u Ženevi, nekim organizacijama u Engleskoj i Americi, kao i Vatikanu u Rim. Sjutradan sve nas iz Vilaha, saslušane i za emigraciju određene, strpaše u kamione za logor Pegec u Lijencu, negdašnju Hitlerovu podoficirsku školu, s 34 ogromne barake. Tu su sa mnom bili i Lakić i Đuranović, a pridružio nam se i Batrić Rakočević. Poslije nekoliko dana dovedoše i Mihaila Minića, koji je poslije mene ispred smrti pobjegao s iste krvave poljane. Poslije nekoliko dana engleska policija dolazi po mene. Vodi me na saslušanje o svemu što se s nama desilo, i to ne samo od 15. maja već od početka samog rata do 9. juna 1945, kada sam se već dokopao slobode. Saslušanje je trajalo oko pet sati, pripovijeda Pejović.

Dubajić: Samo je Tito o tome mogao odlučiti

– Obećaše da će cijeli iskaz poslati nadležnim vlastima, nastavlja svoju pripovijest Dimitrije Pejović.
– Te noći jedan pripadnik Ljotićevih odreda, koji je došao iz Klagenfurta, reče mi da je u tamošnjem logoru vidio nekog Branka Pejovića, koji će uskoro doći kod nas, zajedno s Petrom Rajkovićem, negdanjim profesorom. I već sjutradan Rajković je došao sa svojim bratom Lukom. S njima je došao i moj rođeni brat Branko, koji je ispred mene iskočio iz kamiona smrti na Pohorju, okrećući ka gustoj šumi u protivnom pravcu. Mom veselju i beskrajnoj ljudskoj tuzi i tragediji nije bilo kraja – završava svoje svjedočenje Pejović.

***
U izdanju od 1. aprila 2009. beogradska “Politika” objavila je tekst Nenada Jovanovića pod naslovom “Hrvatska sprovodi istragu protiv Sime Dubajića”. U podnaslovu se kaže da ovaj “bivši partizan, koji danas ne ustaje iz kreveta i otežano komunicira, ne krije umešanost u streljanje 13.000 zarobljenika i civila 1945. godine”. Prenosimo dio teksta koji je važan za našu priču: ”Hrvatsko državno tužilaštvo podnelo je zahtev za istragu i raspisivanje međunarodne poternice protiv Sime Dubajića, koji se sumnjiči za likvidaciju 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu u Sloveniji od 26. maja do 5. juna 1945. godine, a o tome hoće li zahtev biti prihvaćen, znaće se za nekoliko dana. Predmet je uručen istražnom sudiji zagrebačkog županijskog suda Krešimiru Devčiću koji će odluku doneti nakon što prouči istražni zahtev po kome je Dubajić kao major Jugoslovenske armije komandovao jedinicom sastavljenom od boraca 11. dalmatinske brigade koja je likvidirala zarobljenike. Hrvatsko tužilaštvo predlaže da, osim istoričara koji su se bavili Narodnooslobodilačkom borbom, a čija imena još nisu predložena, bude ispitano i nekoliko svedoka, među kojima i 84-godišnji Ivan Gugić koji je bio borac 11. dalmatinske brigade. On je još 1953. godine u Rimu dao iskaz u kome je kao najodgovornijeg za likvidacije optužio Dubajića, pa je spreman da to u istrazi ponovi i video-vezom iz Australije gde sada živi. Kao jedan od dokaza tužilaštvo navodi njegovu autobiografiju ‘Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga’ iz 2006, kao i tekstove i TV emisije u kojima govori o zločinu i priznaje ga. Tužilaštvo podatak o 13.000 žrtava zasniva na dokumentima Petog britanskog korpusa o evakuaciji 10.000 hrvatskih zarobljenika i oko 3.000 civila koji su predani Jugoslovenskoj armiji u dogovoru s majorom Dubajićem. Dubajić taj dokumenat koristi u svojoj autobiografiji uz priznanje da je ranije uvećavao cifru likvidiranih na nekoliko desetina hiljada, dok za naređenje pokolja proziva Ivana Matiju Mačeka, Maksa Baću i Jova Kapičića. Za učešće u pokolju Dubajić proziva Milku Planinc, nekadašnju predsednicu Saveznog izvršnog veća u SFRJ, koja je više puta demantovala bilo kakvu povezanost s tim događajima.”

Nekoliko dana prije teksta u “Politici” u zagrebačkom “Večernjem listu” objavljena su (30. marta 2009.) dva teksta o likvidaciji domobrana i ustaša u Kočevskom Rogu u Sloveniji. U jednom od njih koji potpisuje Zvonimir Despot (inicijali Z.De.) naslovljenom “Optužio Tita i Milku Planinc” piše da je: “Simo Dubaić postao “poznat” 1990, kad je za beogradski “Svet” ispričao o pokolju u Kočevskom Rogu: “Zapovijedao sam u Kočevskom Rogu. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naredbi. To danas govorim jer sam shvatio da je savjest jača od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. došao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša. Prije toga sam, 13. svibnja, dobio od Tita poruku da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naredbu su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nije mogao donijeti nitko osim Tita! Taj masakr izvršila je XI dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc.”
Pored ovoga na sajtu http://www.index.hr pominje se i desetominutni intervju koji je Radio televizija Slovenije (RTV Slovenije) 21. januara 2005. objavila s Dubajićem a koji je vodio beogradski novinar Miomir Marić. U tom intervjuu Simo Dubajić prisjeća se kako su ga “jedne noći u slovenskom Šentvidu probudili njegov nadređeni oficiri Ivan Maček Matija, Maksimilijan Baće i Jovo Kapičić … Tada je imao 22 godine, a oni su mu naredili da se odazove na masovnu egzekuciju. Rekao je da mu tada nije bilo lako, jer je znao kako se to radi, ali svejedno nije očekivao ‘da će sve ići tako kako je išlo’. Nakon toga je stigao u Kočevje gdje je prihvaćao pristigle zarobljenike. Dubajić je rekao da su neposredni egzekutori bili Dinko Periša i Pero Božinović koji su bili oficiri dalmatinske 11. brigade. Dubajić je rekao da je u pokoljima sudjelovalo još ljudi, ali njihovih imena se više ne sjeća. Također je rekao da je u vrijeme dok su se masovni pokolji odvijali, najmanje desetak partizana koji su ubijali završilo u ludnici jer su trijezni sudjelovali u egzekucijama, a kao takvi pokolje nisu mogli psihički izdržati. On pak, kaže, bolje je prošao jer je svaku večer bio pijan. Priznao je da je ubio 13 ljudi te je zatražio da i ostali njegovi suborci i sudionici pokolja priznaju svoje zločine. Pri tom je spomenuo Đoka Jovanića i Rada Bulata pozivajući ih da priznaju ono što su 1941. i 1942. radili u Lici i Dalmaciji”.

Zločini na obalama Kamniške Bistrice

Vraćamo se svjedočenju Boška Milutinova Radojičića, jednog od očevidaca zločina nad crnogorskim četnicima u Sloveniji, koji je uspio da pobjegne sa samog gubilišta u blizini Kamnika na kojem je zauvijek ostalo 3.000 stradalnika. Radojičić se u svom iskazu osvrće i na okolnosti koje su pomenute u navedenim tekstovima iz “Politike” i “Večernjeg lista”.
– Kada se završio Drugi svjetski rat, u Sloveniji i Koruškoj se našlo oko dvije stotine pedeset hiljada “raseljenih lica”, a neki su govorili i o daleko većem broju. To su bili: hrvatske ustaše i domobrani i civili, slovenački domobrani i grupe civila, trinaest hiljada crnogorsko-hercegovačkih četnika i njihovih familija, oko tri hiljade vojnika iz Ljotićevog Dobrovoljačkog korpusa, brojne jednice Kozaka sa Dona, njemačke vojne jedinice sastavljene od Tatara i drugih muslimanskih naroda sa teritorije Sovjetskog Saveza, desetine hiljada ljudi iz njemačkih “radnih bataljona”, sastavljenih od ruskih ratnih zarobljenika, nekoliko hiljada Rusa izbjeglih u doba revolucije iz 1917. godine i dvije divizije vojske iz grupe generala Vlasova.
– Hrvatski istoričari i novinari nijesu se slagali sa opštim brojem “raseljenih lica” na teritoriji Slovenije i Koruške. Oni su pisali da je na dan pada Zagreba iz grada i okoline izbjeglo oko dvije stotine hiljada civila i vojnika i uputilo se u pravcu Slovenije i Austrije. Možda su u pravu. Šestog maja, 1945. godine, sa dvije hiljade crnogorskih četnika bio sam u brdima Žumberka, nedaleko od Samobora. Ova grupa četnika bili su ljudi koje su Njemci i ustaše zarobili kod Banjaluke i odmah predali crnogorskom političaru Sekuli Drljeviću. On je od ovih zarobljenika formirao “Crnogorsku narodnu vojsku” i odmah nas poslao da branimo Karlovac od partizana koji su nadirali iz Dalmacije. Odmah pošto nas je rasporedio na linijama odbrane Karlovca, on se vratio u Zagreb, a mi pobjegli u planine Žumberka sa planom odstupanja u pravcu Slovenije i Austrije. U jutarnjim satima, šestog maja, iz pravca Zagreba čula se kratka pucnjava artiljerije i automatskog oružja, a onda se sve utišalo. Nekoliko sati kasnije, od Zagreba prema Zidanom mostu pojavile su se brojne kolone vojske i civila, i broj o dvije stotine hiljada nije nečija imaginacija ili uveličavanje. Sa nama smo imali baterijski radioaparat, pa smo pokušali da uhvatimo “Radio Zagreb” koji se tada javljao kao “Krugoval Sekule Drljevića” na kojem je suludi Sekula Drljević svakoga dana govorio o njegovom planu za odbranu Hrvatske i njegovom planu za oslobođenje i uspostavljanje nezavisne Crne Gore, nastavlja Radojičić.
– Tog dana nije se javljao Sekula Drljević. Onaj Sekula, koji nas je hrabrio da branimo Karlovac, odmah se sklonio u Austriju, gdje ga je pronašao i ubio hercegovački četnik Vaso Janjić. Sve partizanske jedinice koje su se našle na teritoriji Slovenije ili Koruške, u maju 1945. godine, dobile su od Tita “usmenu” naredbu da po “hitnom postupku” poubijaju sve zarobljenike, bez suđenja ili saslušanja, i da ne smiju praviti spiskove imena ubijenih zarobljenika. Naredbu da se ne smiju praviti spiskovi ubijenih zarobljenika nije poštovao jedino Peko Dapčević. On je tražio da svi zarobljeni crnogorski četnici moraju biti predani crnogorskim partizanima i da oni prije ubijanja zapisuju njihova imena, i srez iz koga potiču, i da te spiskove dostave njemu. Ni danas mi nije jasno kako je jedan broj hrvatskih i slovenačkih brigada odbijao da ubija zarobljenike. Mene i oko dvije hiljade crnogorskih četnika, osam kilometara istočno od Dravograda, zarobila je jedna od ovih “neposlušnih” brigada. Odmah poslije zarobljavanja oni su nas predali jednoj hrvatskoj partizanskoj jedinici, a poslije nekoliko dana, hrvatski partizani vratili slovenačkim partizanima govoreći: “Nećemo Crnogorce ni da čuvamo ni da ubijamo. Pozovite crnogorske partizane, oni su negdje kod Trsta, pa neka ih oni čuvaju i poubijaju”.

Tada su nas slovenački partizani smjestili u jednom provizornom logoru, sjeverno od Kamnika, i poslije nekoliko dana tu je došla Deveta Crnogorska proleterska brigada, i sa njom generali Peko Dapčević i Savo Burić i politički komesari Raičević i Bogdan Perović. Pošto su nas dobro pretukli i zapisali naša imena, odmah su počeli da prozivaju prvu grupu za ubijanje, među kojima sam bio i ja. Svi prozvani, oko dvije stotine ljudi, pod jakom stražom odvedeni su do rijeke Kamniške Bistrice, gdje nas je čekalo nekoliko stotina “egzekutora”, svi naoružani automatskim oružjem. Kada su zapucali na nas, ja sam skočio u rijeku, i za mnom su skočila tri partizana. Oni su me mogli ubiti, jer rastojanje između nas jedva da je bilo pet metara. Oni su htjeli da me uhvate pa onda ubiju. Na drugoj obali, ja sam desetak sekundi izašao prije njih, skočio u gusto žbunje, a onda su oni zapucali iz automata i bacali ručne bombe. Dim od bombi bio je oko mene, ali sam nastavio sa bježanjem, i poslije desetak minuta, u gustoj šumi, pao sam u nesvijest. Sve se ovo događalo kasno po danu, onda je došao mrak i noć, pa me nijesu pronašli. U stanju nesvijesti ostao sam oko osam sati, a kada sam se probudio osjećao sam užasnu drhtavicu i veliku hladnoću. Držeći se drhtavim rukama za grane borove šume uspio sam da ustanem, pripovijeda Radojičić.

Što su sve opisali partizanski dezerteri

– Bio sam priseban i bez straha i u potpunosti znao kako sam došao tu. I ako je bila noć, mogao sam da zaključim na kojoj će se strani sunce pojaviti. Rekao sam sam sebi: Tamo je istok, a moj put i spas leže na zapadu, ako budem oprezan i putovao samo noću, nastavlja svoju pripovijest Boško Milutinov Radojičić, te dodaje da je za najveći od svih zločina čuo od partizanskih dezertera 1946. godine, kada je već bio u Britanskoj vojnoj službi.
– Da bi se ubrzao proces ubijanja zarobljenika, general Dapčević, davao je “usmene” naredbe partizanima iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije da zarobljenike hitno prebace u planinske predjele, od Dravograda do Maribora.

U tim planinskim predjelima mogu se pronaći dubodoline i jaruge u kojima se može ubiti i desetine hiljada zarobljenika a poslije lako zatrpati sa zemljom i kamenjem. Ovaj Dapčevićev plan u potpunosti je uspio, najviše zahvaljujući partizanima iz Crne Gore, koji su užurbano i revnosno ubijali zarobljenike, i po danu i po noći. Krajem mjeseca jula 1945. godine ubijene su i posljednje grupe zarobljenika. Šta se tamo kasnije događalo, ispričali su mi u Italiji dezerteri iz crnogorskih partizanskih jedinica, svjedoči dalje Radojičić.
– Kraj je jula 1945. godine, u Sloveniji je nekoliko dana padala jaka kiša, prava provala oblaka. U brdima gdje su poubijani zarobljenici, i mali šumski potočići postali su ogromne nabujale rijeke koje su nosile stabla borove šume, zemlju i kamenje i desetine hiljada leševa i to sve gomilali u podnožju planina, po selima, livadama i drumovima. General Penezić nije imao ni plan ni organizaciju da riješi ovaj “problem”, pa je odmah u akciju stupio Peko Dapčević i crnogorski partizani. Da vijest o ovoj “katastrofi” ne bi došla do evropske javnosti, Dapčević je blokirao ove predjele i obučio partizane kako da vežu konop ili telefonsku žicu za vrat ili noge leševa i da ih uzbrdice vuku, nekada i po deset kilometara, do jaruga gdje s bačeni i zakopani. Poslije nekoliko dana, fizički i mentalno iscrpljeni, od generala Dapčevića tražili su odmor i zamjenu. Umjesto zahtjeva, on je davao pohvale i držao političke govore: “Vi ste pobijedili i uništili domaće i međunarodne fašističke armije, i ovo je prva faza međunarodne proleterske revolucije, gdje crnogorski partizani imaju vodeću ulogu”. Za desetak dana teren je bio “očišćen” od leševa i onda je general Dapčević vojsku prebacio na Bled, gdje je bilo dosta hrane, alkoholnih pića, muzike i “veselih” djevojaka. Da bi odmor imao što više razonode i uživanja, na jednoj livadi pored zgrade gdje je vojska bila smještena postavljen je kino-projektor i filmsko platno, pripovijeda Radojičić.

– Saopšteno je da će se, kada padne prvi mrak, prikazati jedan ratni film. U određeno vrijeme došlo je na “zabavu” oko pet stotina partizana, neki sa oružjem a neki bez oružja. Kada su se na platnu pojavile slike Njemaca i četnika čulo se mnogo oštrih uzvika: “Naprijed drugovi, naprijed proleteri” i na sve strane počela je punjava iz automata i eksplozije ručnih bombi. Kada se “zabava” završila, na livadi su ležalo dvadesetak mrtvih partizana i komadi razbijenog kino-projektora. Odmah poslije ovog “incidenta”, ove brigade crnogorskih partizana prebačene su u Makedoniju, u granični pojas između Grčke i Jugoslavije. Sa tih položaja oni su davali obimne pomoći grčkim partizanima pod vođstvom generala Markosa. Ponekada, sa grčkim partzanima ulazili su i po pedeset kilometara na teritoriju Grčke, i napadali posade grčke nacionalne armije. Za vrijeme ovih napada jedan mali broj crnogorskih partizana predao se vojnicima grčke armije. Oni su odmah prebačeni u Italiju, gdje su u Napulju saslušavani od engleskih i američkih obavještajnih oficira. I engleska i američka vlada htjele su da doznaju koliko je Titova armija umiješana u grčki građanski rat. Meni, tada britanskom vojniku, bilo je dozvoljeno da razgovaram sa ovim “dezerterima”. Oni su mi dali informacije koje iznosim u ovom napisu i bez ustezanja su pričali o zločinima u kojima su učestvovali. Grozno je bilo slušati kako su na sadistički način poubijali oficire crnogorskih četnika, vrisak i jauk familija crnogorskih četnika kada su dovedeni na gubilište, sadističko ubijanje sveštenstva iz Crne Gore koje su oni nazivali “ubijanje i Boga u njima”, i naposljetku, da su crnogorski partizani u Sloveniji ubili najmanje sto hiljada zarobljenika. “To je od nas tražio Peko Dapčević, i mi smo udovoljili.”

Mnogo puta, možda hiljadu puta, zapitao sam sebe: Zašto sam ja danas živ, postigao u životu što bi svaki čovjek poželio, dok su hiljade mojih saputnika ubijeni u Sloveniji i njihove kosti i danas leže u nekoj jaruzi Slovenije. I sebi i drugima dao sam odgovor: Neka veća sila sačuvala je jednog svjedoka, da jednog dana sve kaže čovječanstvu, Evropi, srpskom narodu i srpskoj istoriji, istorijama i narodima naših susjeda, i ako bude potrebno, da se pojavim kao svjedok pred nekim pravednim sudom – kaže Radojičić.

– Udruženje “Otkrićemo istinu” obavještava čitaoce “Vijesti” da priprema obimnu publikaciju sa ličnim imenima pobijenih i nestalih građana i građanki Crne Gore, Boke, Sandžaka, i Hercegovine – pripadnicima velikog zbjega koji je 1944-1945. odstupao iz Crne Gore ka Sloveniji. Po mogućnosti lični podaci kojim raspolažete treba da sadrže: ime i prezime, mjesto boravka prije polaska, zanimanje, eventualno mjesto stradanja, i veoma je poželjna i fotografija postradalog ili nastradalog lica. Telefoni na koji se mogu dostaviti podaci su:
067-514-479 067-230-257 067-225-030
Ili putem pisma na adresu: Saborni hram Hristovog vaskrsenja, ul. Džordža Vašingtona 81 000 Podgorica (za Predraga Šćepanovića). Putem interneta: info@sabornihram.org kao i na adresu: sguberinic@yahoo.com

Plan za likvidaciju i hitno sprovođenje

Sjećanje i kazivanje Leposave Nikole Pejović, udate Stojanović sačuvala je njena porodica.
– Leposava je, novembra 1944. godine krenula iz sela Oraha da ocu i braći, koji su bili u Farmacima, ponese hranu i nešto preobuke, ne planirajuchi da im se pridruži. Povorka četnika i naroda koji im se priključio tih dana uputila se prema Podgorici, od kuće Rogošića preko Vezirovog mosta ka Pelevom Brijegu, Lijevoj Rijeci, Mateševu, Kolašinu i Bijelom Polju. Kod Prijepolja im se priključuju i četničke jedinice iz Srbije. Put ih vodio ka Višegradu i Rogatici, gdje dobijaju obavještenje da svi, vojska i zbjeg, treba da se sastanu u mjestu Rudo, i prema komandi vojvode Pavla Đurišića da se formiraju vojne jednice. Leposava sa ocem Nikolom Blagotinim Pejovićem i četrnaestogodišnjim bratom Petrom ostaje pri štabu, a braća Svetozar, Dimitrije i Branko su raspoređeni po borbenim jedinicama. Rudo i njegova šira okolina poprište su danonoćnih borbi sa partizanskim jedinicama…

Nadomak Tuzle nailaze na jak partizanski otpor. U tim borbama gine Leposavin nastariji brat Svetozar braneći odstupnicu zbjega. Sa braćom, ocem, prusutnim Lješnjanima, sahranjuju ga na imanju jedne muslimanske porodice. Napuštaju ovaj kraj. Narednih dana se, po naređenju komande, sprema pokret za Lijevač polje, gdje dolazi do oštrog okršaja između partizana i ustaša s jedne i hercegovačkih i crnogorskih četničkih jedinica s druge strane. Gine veliki broj četnika, ali i izbjeglog naroda. Kod Dugog Sela, da bi izbjegli borbu sa hercegovačkim ustašama, kreću se preko brda prema Zagrebu, a odatle prema Zidanom Mostu. Vojska se razdvaja od narodnog zbjega i svi nastavljaju prema Mariboru. Preživjela tri brata odlaze sa vojskom, a Leposava ostaje u zbjegu sa od tifusa oboljelim ocem. Zbjeg se jednim dijelom kreće uz željezničku prugu, a drugi dio šumovitim predjelima. Stiže vijest o kapitulaciji. Na nekom dijelu puta od Dravograda do Maribora, u velikoj pometnji prilikom ukrcavanja u željezničke vagone, gubi vezu sa ocem. Tada već i sama napadnuta tifusom, Leposavu smještaju u bolnicu. Po izlasku, dobija obavještenje da treba da ide za Podgoricu. Priključuje se šumadijskom zbjegu. Dobija par propusnica za mjesta u kojima mora da se javlja. Od te grupe se nakon dva-tri dana odvaja i sa starijom Cetinjankom kreće prema Crnoj Gori. U Podgorici saznaje da mora da se prijavi na Cetinje u zatvor – Bogdanov kraj. Odlazi pješke. U zatvoru je ispituju gdje je bila i kako se vratila, šta se dešavalo, da li zna gdje su joj otac i braća itd. Nakon izlaska iz zatvora, opet pješke, preko sela Đinovića i Štitara, dolazi u rodno selo Orasi.

Boško M. Radojičić govori i o podjeli “zone čišćenja Slovenije” među Titovim generalima, kao i o tome da je Peko Dapčević bio nezadovoljan i “tempom” likvidacija, te stvar uzeo u svoje ruke. Naglašava da mu je u tome pomogao i Đilas.
– Poslije dvomjesečnog “komitovanja” ispod Triglava i oko vodopada izvora Save, prešao sam u Italiju, gdje sam ubrzo postao vojnik Britanskog ratnog vazduhoplovstva – RAF. U Italiji, nekoliko puta saslušavao sam dezertere iz crnogorskih partizanskih brigada i od njih dobio informacije koje donosim. Govorili su o masovnim grobnicama pored Drave, sadističkom ubijanju crnogorskih četničkih oficira, torturi i mučenju crnogorskih sveštenika, kao i tome kako su Rusi i Ukrajinci na gubilištu pjevali crkvene pjesme i molitve. Kada je Tito bio obaviješten o ovoj partizanskoj “neposlušnosti”, on je 28. maja doputovao u Ljubljanu uz pratnju generala Jova Kapičića i generala Slobodana Penezića Krcuna. Ova dva generala trebalo je da podijele Sloveniju na dvije “zone čišćenja”, uspostave punu kontrolu nad partizanskim jedinicama i da naprave plan za brzu likvidaciju zarobljenika, prije nego bi u njihovu korist intervenisali Vatikan ili Međunarodni crveni krst. Zapadni dio Slovenije, prostori od Drave do Ljubljane i Kočevja pripali su “zoni čišćenja” pod nadzorom generala Kapičića. Na toj zoni bile su stacionirane partizanske brigade iz Dalmacije, Krajine, Hrvatske i Slovenije, kaže Radojičić.

Demanti generala Jova Kapičića

Istine radi, ne samo moje, već što je važnije istorijske, a povodom vašeg feljtona “Svjedočanstva o stradanju crnogorskih četnika i civila u Sloveniji 1945. godine”, u tekstu koji je izašao u nedeljnom broju 3. 5. 2009.g. pod naslovom “Dubajić: Samo je Tito o tome mogao odlučiti”, gde se u lažnom kontekstu, od nepouzdanog svedoka pominje moje ime, prinuđen sam da vam se obratim ovim putem i trazim da po zakonu o slobodi štampe objavite ovaj moj tekst.
Ja, Jovo Kapičić sam krajem 1944.g. sa položaja političkog komesara Treće Crnogorske divizije odlukom Vrhovnog štaba NOV. postavljen za političkog komesara Vojvođanskog partizanskog korpusa, koji je delovao na teritoriji Vojvodine kraće vreme a zatim je prešao na Mađarsku teritoriju i stavljen pod komandu maršala Tolbuhina, komandanta Trećeg Ukrajinskog fronta. Operacija je bila namenjena da brani levo krilo Ruske armije, čiji je zadatak bio prodiranje prema Budimpešti i Srednjoj Evropi.
Početkom 1945.g. korpus je svojim kretanjem došao do Virovitice, kada je stiglo naređenje Vrhovne komande da ja, Jovo Kapičić napustim položaj i dođem u Beograd koji je pre toga bio oslobođen. U Beogradu sam dobio novo mesto, člana Političke uprave JNA kojom je rukovodio Svetozar Vukmanović Tempo.
Par meseci kasnije pozvan sam u Ministarstvo inostranih poslova kod pomoćnika ministra, Vladimira Velebita, koji mi je saopštio da sam određen za savetnika ambasadora u Parizu. U Francuskoj sam ostao do kraja 1945.g. kada sam ponovo odlukom Ministarstva inostranih poslova vraćen u Jugoslaviju. Moje novo naimenovanje je bilo mesto načelnika Službe državne bezbednosti za grad Beograd, gde sam proveo 1946. godinu, posle čega sam imenovan za jednog od pomoćnika Aleksandra Rankovića.
Prema tome ni na koji način nisam mogao biti na dva mesta u isto vreme, niti na bilo koji način učestvovati u zločinima nad zarobljenim Hrvatima, Srbima i Crnogorcima, a ponajmanje buditi Simu iz sna…
Tužno je, da jedan takav list kao što je vaš, pokušava da preko nerelevantnih, nepouzdanih i suludih svedoka, veliku istorijsku nesreću ovih prostora, prepušta neistinitim svedočenjima, prekrajanjima i proizvoljnostima izvesnog Sime Dubajića, poznatog suludog Dalmatinca, “poznatog” i iz ovih zadnjih krvavih događanja na prostorima bivše Jugoslavije, osobi čiji je lik i slične likove odavno ovekovečio veliki komediograf Marin Držić.
Jovo Kapičić, Beograd, 5.5.2009

Opljačkani, pa potom odvedeni na gubilište

U članku objavljenom 28. septembra 2006. u beogradskim “Vestima” koji potpisuje novinar A. Đekić, Simo Dubajić priznaje da su i on i njegova Jedanaesta dalmatinska brigada bili u Kočevju potčinjeni generalu Kapičiću, bolje reći, bili su instrumenti ubijanja u rukama generala Kapičića. O masakru u okolini Kočevja pisali su novinari i istoričari iz Srbije, Hrvatske i Slovenije i svi su se složili da je broj ubijenih oko pedeset hiljada, dok Dubajić kaže da ubijane zarobljenike “nijesmo ni brojali ni popisivali”, već su nam Englezi, koji su nam zarobljenike dali na raspolaganje, rekli da je broj trinaest hiljada, i dodao: “Ne poričem da ih nije bilo i više”.
O ovim partizanskim zločinima, u jednoj njegovoj knjizi, opširno i iscrpno pisao je srpski književnik i istoričar Borivoje Karapandžić.
U svojim ispovijedima, gospodin Dubajić priznaje da je bio direktni saučesnik u ovim masovnim ubijanjima. Ali, kroz njegovu priču osjeća se pokušaj da ne uđe u istoriju kao dželat generala Kapičića već kao prekaljeni borac i branitelj Srba od hrvatskih ustaša, baš onako kako je nekada Karađorđe branio Srbe od turskih zločinaca. Predjeli istočno od Ljubljane do Zidanog Mosta, teritorija od Celja do Maribora i planinski predjeli pored Drave bili su “teritorija čišćenja” pod kontrolom generala Penezića. Na ovoj teritoriji bile su stacionirane partizanske brigade iz Srbije, Crne Gore, brigade iz armije generala Koste Nađa i hrvatske i slovenačke partizanske brigade. Slavoljubivi Peko Dapčević odmah je izjavio da on nikada neće priznati “potčinjenost” generalu Kapičiću ni generalu Peneziću i da njemu jedino Tito može davati naređenja i uputstva. On je govorio da je već napravio plan za brzu likvidaciju zarobljenih domaćih i stranih fašističkih grupa i da prisustvo Kapičića i Penezića mogu upropastiti i iskomplikovati njegov plan. I pored nesporazuma između tri partizanska generala, oni su u isto vrijeme počeli likvidaciju zarobljenika, nastavlja Boško M. Radojičić.
– Brigadama iz Srbije, naredio je Penezić, da kod Zidanog Mosta ubiju veliku grupu ustaša, domobrana i civila i da ubiju osoblje, bolesnike i ranjenike u “centralnoj bolnici” crnogorskih četnika. Generali Penezić i Dapčević zajedno su organizovali prvo ubijanje zarobljenika, a to su bili zarobljenici koje su engleske trupe iz Austrije predali Titovim partizanima. Među njima je bilo Hrvata, Slovenaca, crnogorskih četnika, Rusa, Ukrajinaca i pripadnika Ljotićevog Dobrovoljačkog korpusa. Broj ljudi koje su Englezi predali partizanima bio je sporan. Neki svjedoci govore da je broj trinaest hiljada dok drugi govore oko pedeset hiljada. Engleski istoričar ruskog porijekla, lord Tolstoj, prihvatio je broj od pedeset hiljada i izazvao političku krizu u Britaniji kada je u svojoj knjizi napisao: “Da je tadašnja britanska vlada i britanska vojna komanda u Austriji direktni saučesnik u ovom teškom zločinu. Zarobljenici koje su Englezi predali partizanima, odmah poslije prelaska Drave, podijeljeni su na dvije grupe. Jednu grupu su preuzeli partizani pod nadzorom generala Kapičića i odveli je u okolinu Kočevja gdje su svi poubijani, pripovijeda Radojičić i nastavlja:
– U svojim ispovijestima Dubajić govori: “Da su im Englezi stavili na raspolaganje trinaest hiljada zarobljenika, ali ne poričem da ih je bilo još više”. Drugu grupu, daleko veću od prve, prihvatio je general Peko Dapčević i crnogorski partizani. Zarobljenici su odvedeni u planinske predjele Pohorja gdje su svi poubijani, a sa njima i moj otac, učitelj Milutin Bogdanov Radojičić.

***

U tekstu pod naslovom “Simo Dubajić: Počinio sam 13 zločina”, objavljenom u “Večernjem listu” 31. marta 2009. koji potpisuje Zvonimir Despot, a povodom egzekucije hiljada ustaša i domobrana u Kočevskom Rogu, pored imena Dinka Periše i Pera Božinovića, obavještajnih oficira 11. dalmatinske brigade koji su bili “neposredni izvršitelji”, Simo Dubajić “kaže da je bilo i drugih, ali im se ne sjeća imena. Oni su ga izvješćivali o svakoj grupi koju su poubijali, u kojoj je bilo od 300 do 500 ljudi, a Dubajić im je rekao da u jame bace trotil kako se slučajno netko živ ne bi iz njih izvukao. U filmu napominje kako je znao da se događaju stvari koje nije želio vidjeti, pa zbog straha od onoga što bi mogao vidjeti nije želio ići na mjesta egzekucija iako su ga zvali. Kaže i da su zarobljenici molili da ih se ne skida prije ubijanja, ali on je naredio da ih se skine do gole kože”.

***

O krvavim događajima u Sloveniji svjedočanstvo je ostavio i Jovan Karadžić, jedan od rijetkih preživjelih crnogorskih četnika:
– Dolazimo do granice. Tužni smo i srećni. Tužni jer napuštamo otadžbinu, a srećni jer smo živi. Ulazimo u Austriju. Tu su nam mnogo pomogli slovenački četnici svojim znanjem njemačkog jezika. Pomoću njih dolazimo do Klagenfurta. Prikupljamo se na jednom brdu i šaljemo delegaciju saveznicima. Željeli smo da ih obavijestimo o našem dolasku. Delegacija odlazi, a mi ostajemo i čekamo njihov povratak. Umjesto njih dolazi nekoliko policajaca u dva blindirana automobila. Naređuju nam da položimo oružje i da sa njima krenemo u grad. Odvode nas u logor. Tamo zatičemo bjelogardejce. Oni su imali šatore, a mi smo se morali sami snalaziti. Napravili smo zemunice i tu se smjestili. Oko logora nije bilo ograde, pa je kretanje bilo slobodno. Naš broj se svakim danom povećavao. Stizali su sa svih strana. Bilo je tu oficira iz Srbije i Crne Gore. Saznavši za sve ono što se desilo u Mariboru i Dravogradu, oficiri su uputili protest Londonu i vladi Engleske. O ovom protestu nas je i upoznao kapetan Radoman Railić. On nam je takođe rekao da je Sekula u gradu i da je poslao Milutina Jelovca da ga ubije. Sjutra nam je rekao da je posao obavljen.

Uspio da dva puta izbjegne pogibiju

– U logoru smo ostali još 12 dana. Uslovi za život su bili solidni. Hranu su nam donosili Englezi, nastavlja svjedočenje Jovan Karadžić.
– Jednog dana su nas obavijestili da se spremimo jer treba da idemo za Italiju. Tamo su se nalazili četnici vojvode Đujića. Ukrcali smo se u kamione i došli do željezničke stanice. Bili smo iznenađeni velikim brojem vojnika koji su sa mitraljezima bili na stanici. Naredili su nam da ulazimo u vagone. Međutim, saznajemo da taj voz ide za Jugoslaviju, odnosno za Kranj. Pobunili smo se i počeli vikati da ne želimo u Jugoslaviju. Oni koji su se opirali, ubijeni su. Shvatili smo da je u pitanju prevara. Engleska vojska je počela da nas tuče, udarali su nas kundacima. Čuo se stravičan jauk. Bilo je puno povrijeđenih. Neki su pokušali da bježe, ali su bili spriječeni revolverskim mecima. Sve sam posmatrao iz jednog vagona. Tada sam vidio i dva partizanska oficira koji su stojali pored stanične zgrade i sve mirno posmatrali.

***

Među malobrojnima koji su 1945. godine izbjegli smrt u Sloveniji je i Drago Filipov Kešeljević iz Gradine kod Vilusa. O komunističkim zločinima u Grahovu, Banjanima i drugim stratištima u Crnoj Gori, ali i u Sloveniji, pisao je imenom i prezimenom u knjizi “Zločin i zločinci” objavljenoj 1998. godine. Danas živi u Oslu (Norveška) odakle nam stiže njegovo svjedočenje o masakru u Sloveniji.

– Nijesmo ni slutili da će Englezi trgovati našim glavama: šaputalo se da će nas izručiti komunistima, ali da će to dobro da naplate: za svaki vagon izručenih četnika puna kapa zlatnika, kaže Kešeljević i nastavlja:
– Toliko su plaćali komunisti. Bili su već bogati – naotimali su se zlata od srpskih domaćina, a Englezi su bili halapljivi na zlatnike… Nađoh se i ja u onom transportu – kažu nam Englezi da će nas prebaciti u Italiju, da nas tamo čekaju vojvode Momčilo Đujić i Dobroslav Jevđević. Mi – srećni: eto i za nas luke spasa, Bog se i na nas smilovao. Daleko smo od otadžbine, od grobova svojih najmilijih, ali smo se tješili pričom da naše izgnanstvo neće dugo trajati, da će komunizam brzo pasti i da ćemo se vratiti u svoju zemlju. Prebacuju nas, dakle, Englezi u Italiju, a kad je svanulo mi u – Jasenicama, u Sloveniji. Shvatili smo da smo prevareni, ali je za sve bilo kasno: naša sudbina je u Božjim rukama, pa neka bude po Njegovoj volji … Iz Jasenica željezničkim vagonima do Svete Ane – tu su nas opljačkali do gole kože, satovi, prstenje, lančići, krstići, dvogledi, novac, čizme … Pljačkaši, vidjeli smo, nijesu odustali od svog zanata iako su postali jedina vlast u državi. Bili su nezasiti: sve što su oteli bilo im je premalo … Meni uzeše ćebe, šinjel, ruksak, vojničke cokule. Dotjeraše nas u Kamnik – tu ponovo pretres, ako je neko bio nešto sakrio našli su. Ljutili su se na one koji su nas ranije pretresli: što i njima nešto ne ostaviše, pripovijeda Kešeljević.

– Iz Kamnika pješke prema Ljubljani – mnogi bosi, ranjavih nogu. Zatvoriše nas u neku školu ili kasarnu – mi kao aveti, posrćemo od gladi. Tu sam sreo svog komandanta Ivana Janičića. On kaže da nas Bog neće zaboraviti, da ćemo se spasti. U njega tvrda vjera, a nada još veća. Trećeg dana, 27. maja, negdje iza ponoći, prema dogovoru, pobjegli smo nas šestorica: Gavrilo Vujičić, Spasoje Komnenić, Rade Samardžić, Todor Samardžić, inače braća iz Krivošija, Miloš Samardžić i ja. Iskoristili smo neopreznost stražara, izvukli se iz kasarne, pa preko šuma u Austriju.
Samo što sam nekoliko trenutaka zaspao, učinilo mi se da čujem glas moje majke: Bježi, sine, bježi!…Taj san davao mi je snagu i ja sam, uprkos gladi i iznemoglosti, grabio naprijed kroz šumu. Usput nam se pridružio Radovan Blagojević, iz Krivošija, ali je on nestao pod čudnim okolnostima – tako da nikada više nisam čuo za njega. Da li se iz nekih razloga odvojio od nas, pa zalutao i pao komunistima u ruke – samo Bog zna. Komunisti se povukli iz Koruške, zaposjeli je Englezi i mi, nas nekolicina, padnemo Englezima u ruke. Za nas su oni, u to vrijeme, bili najveći neprijatelji. Ponovo nas izruče komunistima, ponovo su nas prodali, ali ja sam iste večeri uspio da pobjegnem. Po drugi put.
Početkom avgusta obreo sam se u Italiji, u Eboliju, tu je bio ogroman logor, bilo nas je, možda, dvadesetak hiljada. Moj brat Luka i ja sreli smo se u Munster-lageru, u Njemačkoj. To je bio civilni logor – Luka i ja radili smo u fabrici automobila: plate nikakve nije bilo, ali je hrana bila dobra. Pojaviše se u tom logoru neki nepoznati ljudi – vrbuju mlade, ali iskusne ratnike za Legiju stranaca. Javi se nekoliko naših, među njima i Luka. On jeste ratnik, tukao se sa Italijanima i komunistima, bio odvažan, a oni kažu da im baš takav treba. I ode moj Luka u tu legiju. Svršio i neku školu, stigao čak do Vijetnama. Tamo je bio ranjen u vilicu. Bogami, ostao Luka u Legiji stranaca čitavih pet godina. Kad se vratio u Francusku, stiglo mu pismo od strica iz Galvestona u Americi – pozvao ga da tamo živi i radi. Posao ga je čekao u nekom rudniku, gdje je bila velika zarada. Nije ga, nažalost, sreća pratila: ugušio se pod odronom zemlje. Bilo je to 1963. godine.

Jedna grupa bačena u jamu kod Ljubljane

– Komunistički agenti bili su nam stalno za petama, muvali se po logorima, nagovarali ljude da se vrate u Brozovu Jugoslaviju, punu, kako su govorili sreće i blagostanja, pripovijeda Kešeljević.
– U Eboliju je bio veliki rezervoar za vodu – pronio se glas da Brozovi agenti namjeravaju da bace otrov u taj rezervoar. Znajući za njihove zločine, naši su u to povjerovali, pa su dvojicu agenata ubili i bacili u neke klozetske jame… Bio sam i u logoru Podjorale, blizu Napulja. I tu su se pojavili Brozovi agenti sa opasnim namjerama: tražili su Đujića, koji je nestao i Jevđevića koji je, izgleda, bio u zatvoru. Da ne dužim priču: naši su, naočigled Engleza, ubili agente Vicka Glumčića iz Dubrovnika i Angela Jozefa iz Banata.

***

Jedan od svjedoka majskih događaja Marko Milunović Piper pripovijeda kako se kretala i račvala kolona četnika pokušavajući da izbjegne i zaobiđe partizanske straže na putu prema Austriji.
-Dana 6. maja sve četiri grupe krenule su u pravcu Slovenije. Istog dana prošle su kroz Zagreb a 7. maja su stigle na granicu Slovenije, kroz koju su nastavile put. Kad su 8. maja došli u Zidani Most, napali su ih komunisti sa svih strana. Izgubili su međusobno vezu i probijali se kako je ko mogao. Neki su se probijali uz rijeku Savu prema Ljubljani a većina dolinom rijeke Savinje prema Celju. Na tom probijanju mnogi si izginuli. Tri stotine teških ranjenika i bolesnika ostali su u Zidanom Mostu. Njih su komunisti sve pobili i bacili u rijeku Savu, kaže Milunović.

– Jedna grupa od oko 650 četnika i oko tri stotine izbjeglica (starih ljudi, žena i djece) zarobljena je 9. maja između Zidanog Mosta i Trbovlja. Njih su komunisti na mizernoj hrani držali u nekim zidinama bez krova u Dolima, gdje ih je mnogo pomrlo od tifusa. 17. maja izdvojlili su mladiće od 16 do 18 godina i nekud ih odveli. Potom su žene, djecu i mali broj staraca pustili da idu svojim kućama. Ostale su, pošto su im opljačkali sve stvari, strijeljali 18. maja u jednoj šumi. Pored ostalih, tu su strijeljani Miljan Popović, školski nadzornik u ziji iz Pešaca kod Berana, Tomo Kastratović, sudija iz Berana, Đorđije Bojičić, učitelj iz Buča kod Berana, Vaso Bojović, sudija iz Buča, Nikola Miković, sudija iz Lušca kod Berana, Đorđije Kastratović, učitelj iz Zagorja kod Berana, Milun Bojović, školski nadzornik iz Buča, Golub Cemović, zemljoradnik iz Buča, braća Panto i Vlajko Joksimović, učitelji iz Harema kod Berana, Petar Glogovac, žandarmerijski potporučnik iz Hercegovine, Vukić Jelić, potpredsjednik finansijske kontrole iz Donje Ržanice, jedna djevojka iz Lijeve Rijeke i jedna iz Podgorice, Vukašin Dažić, žandarmerijski narednik iz sela Rovaca kod Berana, kaže Milunović.

– Tu je strijeljano 12 ljudi koje je za strijeljanje izdvojio Mirko Šuković iz Bokovića kod Kolašina. Među njima su bili: Milovan Minić, učitelj iz Lipova, Zarija Drašković, zemljoradnik iz Lipova, Petar Rakočević, zemljoradnik iz Lipova, Rašo Medenica, poštar iz Babljaka, Rade Radović, učitelj iz Kolašina, Petar Vlahović, kapetan iz Kolašina, Ivan Mijatović iz Krnje Leke i Blažo Bazović, žandarm iz Lipova. Sa strelišta je pobjegao žandarm Mileta Tomović, da bude svjedok ove tragedije. Oni koji su se kretali u pravcu Ljubljane jednim dijelom su se prebacili u Italiju i tako spasili, a drugim dijelom pali u ruke komunistima, koji su ih pobili i bacili u jamu Toško Čelo kod Ljubljane. Od onih koji su se probijali prema Celju komunisti su zarobili jedan mali dio naroda. Ostali su 9. maja prošli kroz Celje, pa kako su stalno napadani od komunista, nijesu mogli da održavaju vezu ni da se probijaju organizovano, već su se razdvojili u tri grupe, od kojih je prva grupa od oko 2.500 lica zarobljena od komunista u blizini Celja, druga grupa od oko 3.000 osoba prošla je prema Kamniku, s namjerom da se prebaci u Klagenfurt, gdje se nalazila glavna komanda engleske vojske u Austriji, a treća grupa od oko 10.000 osoba, sa majorom Vasom Vukčevićem i kapetanom Mirašem Savićem na čelu, uputila se ka Dravogradu. U zarobljenoj grupi bili su, pored ostalih, Savo Vuletić sa većim dijelom Nacionalnog komiteta Crne Gore i mitropolit crnogorski Joanikije Lipovac sa oko 60 sveštenika. Oko 2.000 iz te grupe, među kojima i sveštenike, komunisti su pobili u Tehariju kod Celja. Mitropolita Joanikija i Sava Vuletića sproveli su u Beograd, gdje su ih saslušali, pa su ih nekud odvezli vozom preko Mladenovca, na kojoj su željezničkoj stanici posljednji put viđeni. Grupa koja se zaputila u pravcu Kamnika komunisti su napali u blizini tog mjesta i zarobili su oko 1.500 osoba. Među njima je bio i kapetan Dušan Milatović, komandant izbjeglog naroda. Sve koji su bili iznad 14 godina, bez razlike pola, komunisti su noću 10. maja, pošto su s njih skinuli odjeću i povezali ih u telefonsku žicu, izveli na gubilište u neposrednoj blizini Kamnika. S tog gubilišta uspjeli su da pobjegnu kapetan Milatović, Krsto Vlahović, Milutin Bulatović, Manojlo Šćepanović i Majo Radović.

Nagi i vezani pobijeni u šumi kod Radovljice

– Ostali su, oko 1.000 na broju, tu pobijeni, nastavlja svjedočenje Marko Milunović Piper.
– Među njima su bili: rezervni kapetan Blagota Tomković iz Jastreba, kapetan Blagota Đurišić iz Grliće, Božo Tomašević, Božidar Tomašević, Milutin Tomašević, Rako Tomašević, Boško Tomašević, Raco Tomašević iz Ćurilovca, Pero Begović, Baćo Đ. Kovačević iz Kosića, Simo Kalezić iz Kosovog Luga, Radovan Simonović, potporučnik Radoje M. Simonović i Milovan I. Simonović iz Kosića, opštinski djelovođa Zarija Vuković iz Jastreba, gimnazijalac Vlado Vuković iz Jastreba, Božo Ćipović iz Kosovog Luka, Stanko Radović, Vido Radović, Veljko Radović, Rade Đurović, Vlado Đurović, Sveto Đurović, Baćo Dragović, sveštenik Mijo Dragović, činovnik poreske uprave Bogdan Milić, svi iz Ćurilovca, sveštenik Krsto Pavićević iz Bjelopavlića, protojerej Petar Uskoković iz Novog Sela. Oni koji nijesu zarobljeni u Kamniku, oko 1.500 ljudi na broju, uspjeli su da se u grupama probiju preko Karavanki u Austriju, gdje su se prikupili u okolini naselja Marija Rajna. Među njima su bili major Kujović, major Kasalović, major Radoman Railić i kapetan Ljubo Minić, Leko Šoškić, Milutin Jelovac i Dušan Milatović, koji je 10. maja pobjegao sa strelišta u Kamniku i pridružio se ovoj grupi. Tu grupu Englezi su pri prelazu mosta na Dravi opkolili tenkovima i razoružali, pa su ih 24. maja kamionima sproveli na željezničku stanicu Podrožac, gdje su ih ukrcali u stočne vagone i predali komunistima. Odatle je pobjegao Gojko Kontić, a kapetan Dušan Milatović i još neki oduprli su se da uđu u stočne vagone, te su ih Englezi ranili, pa su ih smjestili u Titovu bolnicu u Klagenfurtu, odakle je živ izašao samo kapetan Milatović, koji je uspio da pobjegne. Od onih što su ukrcani u stočne vagone komunisti su 54, pošto su ih žestoko izbatinali i pošto su im opljačkali sve stvari, pobili kod Hruščice.

Ostale su, pošto su i njima sve stvari opljačkali, nage i vezane u telefonsku žicu pobili jednim dijelom u šumama kod Radovljice, drugim dijelom, poslije teškog batinanja, na mostu na Savi kod istog mjesta i njihove su leševe bacili u rijeku, a trećim dijelom kod Jasenice. Sa strelišta u šumama kod Radovljice pobjegli su Miljan Marsenić i Stevan Praščević, oba iz sreza andrijevičkog i Nedjeljko J. Tijanić, a sa strelišta na mostu Todor Miletić iz Pive, Stevan Bešević iz Andrijevice, Todor Stanjević iz Hercegovine i Milivoje Pješčić. Kod Radoljice su, pored ostalih, ubijeni: major Vidak Zečević, kapetan Milutin Jelovac, Stevo Nikolić, narednik Jovan Jovović, profesor Aćim Grgur, sudija Danilo Doder, poručnik Radovan Pješčić, Božidar Doder, Ratko Jovović, Radomir Bajić, tri brata Aprcovića (Uglješa, Rajko i Vilotije), Simo Miletić, Stevan Nikolić i Milosav Adžić.

Milunović govori i o tome kako se ogromna kolona ljudi pod napadima partizanske vojske račvala na sve manje grupacije, od kojih se jedna, od oko 10.000 osoba, sa majorom Vasom Vukčevićem i kapetanom Mirašem Savićem na čelu, uputila ka Dravogradu.
– Od one grupe koja je išla u pravcu Dravograda oko 1.000 ljudi najsposobnijih za kretanje izmakli su pred ostalima i 10. maja stigli na austrijsku granicu kod Dravograda, gdje su se susreli s engleskim tenkovima, koji su im zatvorili put. Engleski oficir im je preko tumača rekao: “Mi vas ne možemo primiti u Austriju. Rat je završen, slobodno se možete vratiti svojim kućama i ništa vam se neće desiti”. Oni su se tada vratili i uputili u pravcu Kamnika s namjerom da se probiju, kaže Milunović.

– Komunisti su ih opkolili 12. maja u klisuri Crnje, zarobili sve osim malog broja onih koji su išli pozadi, te još nijesu bili ušli u klanac. Zarobljeni su prvo sprovedeni u pravcu Ljubljane, pa su vraćeni kod Kranja, gdje su proveli četiri dana u jednoj šumi pod jakom komunističkom stražom. Komunisti su 16. maja izdvojili 72 četnika, koji su vezane u žicu odveli na obalu Kamničke Bistrice, gdje su 69 ubili tupim oruđem. Vasilije Zečević, učitelj iz okoline Nikšića, Majo Radović i Milosav Vulanović, sveštenik iz Ozrinića, uspjeli su da se oslobode veza i nagnu u bjekstvo. Popa Vulanovića su stigli komunistički kuršumi i ubili, a Zečević i Radović su uspjeli da umaknu. Ostali koji su bili dovedeni u šumu kod Kranja sprovedeni su u Kamnik, gdje su izdvojili mladiće ispod 20 godina starosti, njih oko tri stotine, i odveli su ih radi pripremanja za svoju vojsku. Ostale, oko 600 na broju, izveli su 22. i 23. maja u četiri grupe od po 150 i strijeljali ih na planini Grintovcu kod Kamnika. Među ostalima, tu su ubijeni: Đoko Tomašević iz Bjelopavlića i sveštenik Mihailo Dragović. Sa strelišta su pobjegli: Velimir Radojević iz Mojkovca, Rade Božović iz Ravne Rijeke, Jovo Mitrović iz Prošćenja, Jagoš Dragović, Vukašin Cerović, Dušan Kustudić iz Nikšića, Rade Kovač, Simo Mijušković, Vasilije Komnenić, Dimitrije Vojvodić i Dimitrije Jovanović.

U toku sprovođenja stradalo hiljadu ljudi

– Ostali dio grupe koja se kretala prema Dravogradu, oko 9.000 osoba, stigao je 10. maja u neposrednu blizinu Dravograda, gdje su ih 13. maja zajedno napali Englezi i komunisti jakom vojskom, koja je raspolagala tenkovima, artiljerijom i minobacačima, nastavlja svjedočenje Marko Milunović Piper.

– Stoga su morali da promijene pravac kretanja i uputili su se dolinom rijeke Meze u pravcu austrijske varošice Blajburga. Na tom putu komunisti su iz Dravograda pucali na njih iz topova i minobacača. Na austrijskoj granici blizu Blajburga susreli su se 15. maja u zoru s engleskom artiljerijom i tenkovima gotovim da na njih otvore vatru ako pođu naprijed, dok su engleski avioni kružili nisko iznad njih. Bilo ih je tada na broju 8.000, pošto su oko 1.000 izgubili kod Dravograda i na putu odatle do austrijske granice kod Blajburga. Pet stotina komunisti su zarobili, a pet stotina je ostalo mrtvih i ranjenih. Ranjene su komunisti odmah dotukli, a zarobljene su strijeljali 200 kod Dravograda a 300 kod Slovengrada. S ovog posljednjeg strijelišta pobjegao je Aco Grbović iz Andrijevice, navodi Milunović.

– Našavši se na austrijskoj granici pred Englezima gotovim da ih unište ako naprijed pođu, Crnogorci su pokušali da s njima pregovaraju, pa su njihovoj komandi u Blajburgu poslali svoje delegate advokata dr Jergovića, profesora Velimira Jojića, majora Vasa Vukčevića i kapetana Miraša Savića. Oko 5 sati poslije podne, vratili su se Jojić i kapetan Savić i saopštili odgovor engleske komande da Englezi neće nikome da daju utočište, nego da sve izbjeglice moraju da se vrate u zemlju iz koje su. Od četnika su tražili da bezuslovno polože oružje, a kad su ih razoružali, predali su ih Titovim komunistima koji su ih 16. maja sproveli pješke do Dravograda. Sprovodili su ih komunisti na konjima, naoružani mitraljetkama i puškomitraljezima, koji su jahali duž cijele kolone s obje strane u rastojanju od po pet metara jedan od drugog. Svuda oko puta stajale su komunističke posade s postavljenim mitraljezima. U Dravogradu su odvojili žene i djecu, oko 2.000 osoba na broju, i uputili ih vozom u Maribor, a ljudi su u istom pravcu nastavili marš pod navedenim okolnostima, kaže Milunović.

Marš je trajao dva dana. Za sve to vrijeme četnici nijesu dobijali ništa od hrane, niti im je dozvoljeno da piju vodu ukoliko je bilo oko puta. Komunisti su ih stalno maltretirali i tukli. Jedan dio puta morali su da pređu trčećim korakom. One koji nijesu mogli da izdrže, nego su padali, komunisti su ubijali. Od Blajburga do Maribora prešli su 120 kilometara. Komunisti sprovodnici su na tom putu dva puta smjenjivani. U Maribor su stigli 18. maja. Tu su uvedeni u jedan logor, u kome su našli svoje žene i djecu, koje su komunisti ranije vozom sproveli iz Dravograda u Maribor. Sad su ih pustili iz logora da idu kud hoće, a muškarce su zadržali u logoru. Pošto ih je hiljadu ubijeno u toku sprovođenja, sad ih je na broju oko 5.000. Između njih su izdvojili 250 mladića do 17 godina i sproveli ih u mjesto odakle su bili, te su ostali u životu. Ostale su 19. maja počeli da izvode na gubilište u grupama od po 100. Sve su ih, poslije teškog mučenja, postrijeljali u jednoj šumi na planini Pohorju kod Maribora, navodi Milunović.
– Prije strijeljanja svakome su oduzeli sve stvari, skinuli odjeću i vezali ga u žicu. Pored ostalih, tu su strijeljani: advokat dr Niko Jergović, major Vaso Vukčević, kapetan Miraš Savić, direktor gimanzije Velimir Jojić, poručnik Dragojević, kapetan Bojić, kaluđer Tomović i njegov brat, Uglješa Peković, opštinski djelovodja Šćepanović, sveštenik Stojan Krstić iz Nikšića, Luka Jovović, seljak iz okoline Nikšića, braća Mirko i Milutin Perunović, kapetan Pavle Vukićević, Mirko Tadić iz Gornjeg Polja, kapetan Dimitrije Joković, kapetan Radule Pavićević, dr Todor Đ. Pavićević, veterinar, poručnik Živko Vušović, sveštenik Dragomir Mijušković, Drago Perunović, željeznički činovnik, narednik Savo Đukić, Marko Kontić, zemljoradnik, učitelj Milutin Radojičić, učitelj Milinko Čenović, Joksim Uskoković, preglednik finansijske kontrole, pukovnik Blagota Pajović s Cetinja, Risto Pajović i njegov sin student prava, Pavle Kontić, predsjednik opštine Straševina i njegova dva sina i sinovac, Marko Milošević, učitelj Staniša Kostić, Novo Agram, Sekula Sekulović ekonom bolnice u Nikšiću, Bogdan Čučković berberin iz Risna, Lazar Pejović, Spasoje Đurov Vukčević, Milovan Radusinović, Dane Vukčević, Vlado Radusinović, Dušan Radusinović, učitelj Nikola Vukčević, Rajko Vukčević, kapetan Krsto Radusinović, Penjo Laković. Dr Vukotu Dedovića i sudiju Milorada Jojića komunisti su sproveli u Beograd i tamo ih ubili. Sa strelišta su pobjegli: sreski načelnik Mihailo Minić, Radojica Backović, braća Dimitrije i Branko Pejović, žandarm Đuro Kovačević i Luka Pejović, završava svoje svjedočenje Milunović.

Spaseni zahvaljujući Milunu Gagoviću

Svjedočanstvo o događajima u Sloveniji u maju 1945. godine dao nam je i vremešni Rade Vojvodić, zemljoradnik iz Pive, rođen 1922. godine. Jedan je od rijetkih preživjelih crnogorskih četnika, koji je kao osamnaestogodišnji mladić mobilisan u Jugoslovensku vojsku. Vojvodić, koji je bio kurir kod četničkog vojvode Nikole Bojovića, pripovijeda o hapšenju četnika i njihovom odvođenju u logor u Kamnišku Bistricu.
– Krenuli smo iz Pive, pješke prema austrijskoj granici. Sa ostatkom zbjega smo se našli kod Višegrada, gdje su nas zarobili partizani, i odveli u logor u Kamnik. Nas zarobljenika je bilo oko osam stotina. Pripadali smo Durmitorskoj brigadi, kojom je komandovao Nikola Bojović. On se nije predao, a ni danas ne znam šta se sa njim desilo. Sa nama u logoru je bio i Luka Vukmanović sa sinom Čedom.

U logoru u Kamniku, u kojem smo bili nekoliko dana, prije mobilizacije u vojsku, masovna likvidacija još nije bila počela. Logor je bio opasan žicom, nas su pretresali, uzimali sve što smo imali. Svašta se radilo… Partizani su, preko noći, izvodili po četrdesetak ljudi, starijih, mi bismo čuli pucnje, a ljudi se nijesu vraćali.
Nas, oko tri stotine mladića od 18 godina, spasio je partizanski vođa Milun Gagović. Taman su nas vezali da bi nas poveli negdje kada je stiglo naređenje Gagovića, koji je Pivljanin. Kazao je “Razrešuj ljude dok ja dođem“. Već sljedećeg dana Gagović je stigao. Odmah je pitao odakle je ko i koliko imamo godina. Sve mladiće do 18 godina je izveo napolje, poveo kod neke zgrade i naredio da nam daju večeru. Sljedećeg dana smo povedeni u Ljubljanu, odatle u Zagreb, pa u neko selo gdje su odlučivali o raspoređivanju u vojsku. Mene su poslali u Petu proletersku. Zarobljenici iz logora u Kamniku su, osim nas koji smo mobilisani, svi pobijeni. Tamo su mi ostala zauvijek dva brata. Poznavao sam i petoricu braće Nikolića, Danila i Neška Vojvodića, dva Cicmila, Gligora Bojata, Đoka Mušovića i druge. Niko se od njih nije vratio u rodnu Pivu. Stražare nijesam poznavao jer su logor u Kamniku čuvali Slovenci – priča Vojvodić.
– Kao vojnika Jugoslovenske vojske poveli su me preko Srbije u Makedoniju. Bio sam stacioniran u Bitolju odakle su Titovi vojnici pomagali grčke partizane. A mnogi od mobilisanih vojnika bježali su u Grčku. Dva Srbijanca su planirala da bježe. Jedno veče, oni kažu da hoće da idu, pitaju me da idem sa njima. Kažu „Rade mi hoćemo večeras da idemo za Grčku da bježimo“. Ja im odgovaram „Bogomi ja neću, ali vi bježite“. Bješe im krivo, ali oni odoše. Partizani su ih brzo uhvatili, ispitali. Pitaju „ko je znao za bjeg“, oni kažu Rade Vojvodić. Kad ujutro smjena, povedu me na ispitivanje. Kažu „Htio si da bježiš“. Saslušanje. I osudiše me na dvije i po godine dana zato što nijesam prijavio ove što su bježali. Svoju kaznu sam odslužio u Skoplju, nakon čega sam se vratio u Pivu

***

Radojica-Raka Ivanović, penzionisani major UDBE, nosilac više ratnih i mirnodopskih odlikovanja, posvjedočio je, maja 1985. godine u kancelariji sekretara Mjesne zajednice „Aerodrom“ (Kragujevac) o stradanju i ubistvu mitropolita Joanikaija Lipovca.
– Jednog dana sam dobio naređenje da odem u Aranđelovac i javim se drugu Zečeviću koji za mene ima specijalan zadatak. Kada sam stigao, rekao mi je: „Slušaj druže Rako, ti si naš poverljiv čovjek, iskusan i moraćeš da se pozabaviš sa jednim zatvorenikom koji se nalazi ovdje u Aranđelovcu u vili Maler. To je izdajnički sveštenik iz Crne Gore, zove se Joanikije Lipovac, mitropolit je. Naši su ga uhvatili u Sloveniji i po nalogu druga Đilasa doveden je ovdje. Ti ćeš ga saslušavati i pokušaj da od njega mnogo toga izvučeš jer on sve zna. Posebno obrati pažnju šta zna o Draži, o Crnogorskom nacionalnom komitetu, koliko je vodećih četničkih glavešina uspjelo da emigrira i gdje se kriju jer bi smo ih tako mogli otkriti i ako ih ne možemo izvesti pred naredni sud bar onda da ih likvidiramo. Čini mi se da je tvrd ali će ga batine omekšati“. Kada je drug Zečević otišao ja sam naredio da mi dovedu gospodina Joanikija. Pred mene su doveli izmučenog čovjeka, lice podnadulo od batina, na bradi usirena krv. Jedva je stajao. Naredio sam da donesu stolicu, da sjedne i zapitao ga da li mu šta treba. Tihim glasom je rekao: „Ako može, bar malo vode“. Naredio sam da donesu bokal i čašu i on je to popio naiskap. Pogledao me je izmučenim pogledom i tiho rekao: „Hvala gospodine, Bog će ti vratiti“. Zatražio sam njegov predmet i vidio u istom napisano rukom druga Đilasa sljedeće: „Radi se o jednom od najvećih i najokorelijih neprijatelja komunizma, saradniku talijanskih okupatora i najbližem saradniku zlikovaca Đurišića, Stanišića i Đukanovića. Organizovao je narod Crne Gore da se povlači u inostranstvu. Treba mu suditi narodni sud a ako bude trebalo i po kratkom postupku. On može da uzburka javnost i inostranstvo. Obazrivo sa njim“.
Kada sam to pročitao zapitao sam ga: „Da li ste Vi svešteniče baš ovo kako ovdje piše? Jeste li bunili narod protiv komunizma, pozivali na borbu protiv partizana, na bratoubilačku borbu? Pogledao me je i tiho mi rekao: „Kako ja to sve činio veliki Bog mi sudio“.
Naredio sam da mu donesu da jede i da se odmori, da ga niko ne smije tući i maltretirati dok ja sa njim radim. Nezadugo poslije toga upao je u kancelariju kod mene jedan čovjek i rekao mi: „Što ti ne ustaješ da me pozdraviš, ja sam jedan od čelnih ljudi OZNE za Srbiju, Vasilije-Čile Kovačević. Tako se ja ne dočekujem“, pripovijeda Ivanović.

Đilas lično isljeđivao Joanikija Lipovca

– Odgovorio sam mu da mu nigdje ne piše ko je, da nosi kožni mantil i da mu činove ne vidim i da na čelu ne piše ko je ko, kao i da se nije najavio, nastavlja Ivanović.
– Oštro me je pogledao, dograbio telefon i pozvao Krcuna. Nešto mu je Krcun rekao našta se on smirio i rekao: „Pa dobro, neka ti bude tako, ja sam malo bio preoštar“. Zapitao me je šta je sa izdajničkim popom Joanikijem našta sam mu ja odgovorio da sam taj slučaj dobio tek juče i da ga proučavam još. On mi je odgovorio: „Slušaj ti Šumadinac, sad ćeš da vidiš kako se to radi“. Kada su doveli mučenog vladiku, ovaj Čile se ustremio na njega, počeo da ga šutira, pesniči, bacio ga je na pod i otpočeo da ga gazi. Vladika nije jauka pustio već je samo govorio: „Bože veliki, daj mi snage da sve ovo izdržim i priđem tvom carstvu bez grijeha! Kako se vladika onesvijestio, ja sam rekao Kovačeviću da nema svrhe da ga više tuče. Ušao je Ješa (jedan od čuvara) i još jedan od njih, uhvatili su vladiku za ruke i noge i odnijeli ga u ćeliju. Kovačević je popio rakiju i rekao: „Ovo je samo početak šta ga čeka i upamtiće se kako mi Crnogorci kažnjavamo izdajnike. Neće se on nanositi glave“. I otišao je.

U međuvremenu onaj moj čuvar Ješa je nastavio da tuče i maltretira i dalje vladiku Joanikija pa sam ga ja poslao u premještaj u Kragujevac ne znajući da ću se ponovo i tamo sresti sa njim. Gledao sam koliko sam mogao da zaštitim Joanikija od mučenja, ali mi nije to uvijek polazilo za rukom. Jednom je došla i drugarica Spasenija-Cana Babović da obiđe tog izdajničkog popa i počela da ga vuče za kosu i bradu u čemu sam je ja prekinuo i rekao da je to što radi sramota. Ona me je samo pogledala i otišla bez pozdrava.
Mislim da je to bilo 10. ili 11. juna. Stigao je ponovo Kovačević i drug Đilas. Zatražili su da im dovedem Joanikija i u razgovoru sa njim su ostali oko dva sata. Ja sam bio u drugoj kancelariji. Tukli su ga, psovali Boga, majku i ko zna još šta sve. Kada su izašli iz kancelarije, Joanikije je ležao na podu, licem okrenut nadolje. Podigao sam ga, pozvao čuvare i poprskao ga vodom. Kada je došao sebi, umio se i ja sam naredio da ga odvedu da legne i da ga niko ne dira. Dva naredna dana niko ga nije dirao.

13. juna 1945. godine stigao je drug Ćeća sa drugom Krcunom. Dočekao sam ih i ispričao im sve šta se dešavalo sa vladikom. Krcun mi je rekao: „Ma znaš Rako, onaj Čile je svirep, on je kako se priča i oca ubio a kako da ne radi ovako sa sveštenikom. Čuvaj ga se jer je nezgodan. Već se na tebe žalio kako štitiš izdajnike, ali to mu nije kod mene prošlo. Budi obazriv i nemoj mu se nalaziti na putu“.

15. juna, pošto se malo oporavio Joanikije Lipovac mi je rekao da je bio branilac srpskog naroda, da je štitio ljude od zla i da su za njega božje zapovjesti zakon. Još mi je rekao: „Znam ja, moj kapetane, da živ odavde neću izaći i vidjeti moje najbliže i Crnu Goru, Srpsku Spartu, zrno slobode. Tako je valjda zapisano i tako Bog zahtijeva“.

18. juna ujutru, mislim da je bilo oko 9 sati, pozvao me je stražar i rekao: “Druže kapetane, traži Vas onaj sveštenik. Prije toga iz Beograda su stigli Kovačević Vasilije i Pavle Baljević. Nisu mi se javili već su otišli do kafane. O njihovom dolasku su me obavijestili moji ljudi. Kada je Vladika Joanikije doveden kod mene obratio mi se sljedećim riječima: „Vidim da je došao onaj Kovačević iz Beograda, mislim da znam da me čeka smrt pa hoću nešto da te zamolim. Vidim da si dobar čovjek, iako si komunista, pa hoću nešto da te zamolim. Molim te da ovaj mali zavežljaj kada budeš mogao pošalješ mojima u Crnu Goru jer će mene danas ubiti. Znaj da mirno predajem svoju dušu u ruke Bogu i sinu božjem Isusu Hristu. Nikoga nisam izdao, ruke okaljao a Bog mi je svjedok koliko sam ljudi spasio…“ I predade mi komadić krpice u kojoj je zamotan jedan prsten sa tri kamička koja su najvjerovatnije ispala prilikom mučenja vladike. Nezadugo poslije toga stigao je Kovačević i rekao mi: „Sad ćeš, načelniče, da me povedeš malo po okolini i do tvog Oplenca pa da kasnije završim ono što sam došao da uradim“. Sjeli smo u džip ja, on i još tri njegova čovjeka i obišli Oplenac. Sve ga je interesovalo a posebno gdje je to Karađorđevo oružje i kakav je junak bio. Predveče smo se vratili u Aranđelovac. Njegovi pratioci su ušli i izveli Vladiku Joanikija. Na moje pitanje kuda će Čile mi je osorno rekao: „Tu u Bukovik, podno Bukulja gdje će mu biti dobro. Ti gledaj svoja posla jer se ovo tebe ne tiče!“ Poslije jedno sat vremena džip je projurio. Otišli su ka Beogradu. Ja sam odmah ujutru otišao put Bukovika i raspitao se kod mještana šta se te noći zbilo. Rekli su mi, jedan stariji čovjek mislim da su ga zvali Miša ili nekako tako, da je tu od strane jedne grupe ljude doveden čovjek sa bradom, da je bilo još, tri ili četiri čovjeka, da su pobijeni i da je u onog sa bradom pucano više puta i tu na brzinu zatrpani uz potok. Dok nisu zatrpani, bilo je nekoliko stražara. Kažu da se onaj sa bradom krstio i gledao u nebo, završava svoje svjedočenje Radojica-Raka Ivanović.

***

– Udruženje “Otkrićemo istinu” obavještava čitaoce “Vijesti” da priprema obimnu publikaciju sa ličnim imenima pobijenih i nestalih građana i građanki Crne Gore, Boke, Sandžaka, i Hercegovine – pripadnicima velikog zbjega koji je 1944-1945. odstupao iz Crne Gore ka Sloveniji. Po mogućnosti, lični podaci kojim raspolažete treba da sadrže: ime i prezime, mjesto boravka prije polaska, zanimanje, eventualno mjesto stradanja, i veoma je poželjna i fotografija postradalog ili nastradalog lica. Telefoni na koji se mogu dostaviti podaci su:
067-514-479
067-230-257
067-225-030
Ili putem pisma na adresu: Saborni hram Hristovog vaskrsenja, ul. Džordža Vašingtona 81 000 Podgorica (za Predraga Šćepanovića). Putem interneta: info@sabornihram.org kao i na adresu: sguberinic@yahoo.com

Tekst preuzet iz dnevnog lista “Vijesti”