Tamara Pantović – “Hvala ti, dragi moj Dimitrije!”

„HVALA TI, DRAGI MOJ DIMITRIJE!“

(na izložbi Aleksandra Aca Rafajlovića „Dvanaesti“)

Umorna od raznih oblika diletantizama, zgađena nad instagramskim selfijima, svoj život društvenog autiste provodim kao barka vezana na doku, sigurna tek toliko da zna, da je more neće odvući na pučinu. I ništa više od toga.

    Danas sam dopustila da se mog, ljubomorno čuvanog i zatvorenog svijeta, dotakne jedan veliki svijet potpisnika vrhunskog doprinositelja nacionalne kulture, jednog muža, oca troje đece, umjetnika iz Beograda i uličnog portretiste u Portugalu.

     Iz digitalnog svijeta u kojem živimo, kao iz velike, ponuđene nam bombonjere, pažljivo biram za sebe, one sadržaje koje želim konzumirati. I ne treba puno isprazne filosofije da bi se shvatilo, da postoje ljudi koji svijet doživljavaju dušom i da na taj način biraju, bliske im sadržaje.

     I nije važno, mogu li ja kao arheolog, razumjeti sve umjetničke izražaje, kojima nas obasipaju nadareni ljudi, ne interesuju mene ni tehnike ni vještine, niti kako je neko rangiran u VIP svijetu. Mene isključivo interesuje samo iskrenost izvedbe.

     I onda mogu uključiti visoku dozu posvećenosti onome, što po mom  mišljenju i ličnom odabiru, vrijedi da mu se bude posvećeno, a za to sam uvijek imala samo jedan reper, a to je – istinitost.

     Sve ovo sagledavši, mogu slobodno da kažem, da nikada ranije nijesam doživjela  ovako kompaktnu cjelinu, ovako koncizno datu sliku jednog života, uklopljenog u istoriju i vjekove, priča koja teče baš onako kako i treba, lagano i iskreno, od samog početka.

     A toliko veličanstveno, a toliko jako.

     Od jednostavnog dječijeg prsluka i porodične fotografije, preko prvog i drugog autoportreta, prve uljane slike i sve tako redom.

     Ostala sam zatečena iskrenošću njegovog davanja gledaocu, zatečena pred tolikom hrabrošću da ogoli sebe i da nam se da tek tako, gledajte ovamo, osmeh.

    I sama koncepcija izložbe mi nameće pitanje, ko sam i šta sam? S godinama mi nekako biva jasnije, da neki poseban smisao i ne treba tražiti, niti ga možemo naći. Život je valjda mnogo jednostavniji od onoga kako ga mi stručno i vješto znamo zakomplikovati. Život je susret duša i ljudi koji se mogu razumjeti, i to je dovoljno, zar ne?

     Imala sam privilegiju i čast da svoj život obogatim jednim velikim opusom velikog pregalnika, da kroz djelo, upoznam jedno ljudsko biće. Za Univerzum je možda malo, za mene je velika blagodat. Jer iz ruku griješnih, nastadoše velika djela, a iz čistih srca, postadoše veliki ljudi.

    Jer eto tu, ima jedan mali tepih sa likom Hrista, jedan stari umivaonik i staro ogledalo, jer šta nam drugo treba nego da od ovozemaljskih nečistoća, čistom vodom, operemo svoju dušu i tijelo i u svoja srca, kao u svoj dom, primimo Hrista i na kraju se, tako preporođeni, pogledamo u ogledalo.

     Poslije nas će ostati nešto, neki trag, potpis umjetnika hinšerg ekur (ruke grešnih), baš onako kako su nam ga ostavljali stari zografi, gledajući svijet iz svog ugla. U današnjem digitalnom svijetu, to je „Firma“- blještavi svjedok ovozemaljskog bitisanja.

     I u tome što umjetnik ponavlja svoje ime bezbroj puta, ne vidim apsolutno ni malo sujete ili prenaglašenog Ega već naprotiv, očajničku težnju da dokaže sebi da POSTOJI i da JESTE.

                                 „ Hvala ti, dragi moj Dimitrije što si došao u moj svijet,

                                    jer ne dolaziš svima, samo odabranima.“

P.S.: Kao mali lični doprinos ovom divnom čovjeku, dodala bih još jedan imaginarni eksponat. Poklanjam mu jedan veliki, prazni, bijeli list papira koji je meni vrlo važan i bitan, jer ja svijet vidim drugim očima, isuviše romantično i isuviše poetično. Taj papir će mu biti ujedno, i neizvjesnost i izazov, kao što je i svima nama dat na rođenju, da ga svojim usudom ispišemo. Hvala ti Aleksandre.