Poštovani pośetioci, objavljujemo rad Tatjane Novović i Biljane Maslovarić – “Počeci obrazovanja žena u Crnoj Gori. Djevojački institut na Cetinju”. Rad je objavljen u međunarodnom časopisu Annales-Anali za Istrske i Mediteranske Studije-Series Historia et Sociologia, Kopar 2018. godine.
U Crnoj Gori 19.og stoljeća, društveno-političke i ekonomske prilike bile su odraz specifičnih unutrašnjih uvjeta, kao i onovremenih makrosistemskih, hronotopskih gibanja i višeslojnih promjena. Društveni, kulturni, materijalni habitus crnogorskog naroda, uvjetovan povijesnim, geografskim i političkim položajem države, implicite je bio satkan i od jedinstvenih kulturoloških, tradicijskih, običajnih prilika. Kompleksni, multifaktorski splet interferentnih okolnosti, ishodio je posebnim položajem i strukturno- funkcionalnom konfiguracijom obitelji, društvenih relacija, specifičnim statusom i ulogama djece i žena. Budući da je u onovremenoj crnogorskoj sredini, dominirao patrijarhalni model obitelji, u kojoj je vladala petrificirana, tradicijski naslijeđena hijerarhijska organizacija uloga i odnosa, bilo je jasno da su i očekivani obrasci ponašanja, imanentni tim ulogama, bili gotovo kanonizirani. U takvoj matrici obiteljskih odnosa, uloga žene opisana je terminima prateće, servilne, „poslušne domodržiteljke i stopanice“. Njeno mjesto bilo je pored ognjišta, dok su neka „spoljna“, izvanobiteljska ženska prava bila prilično omeđena muškim običajno-prezervativnim statusom. O običajima, normama, vrijednostima u Crnoj Gori pisali su mnogi znameniti hroničari, putopisci, istoričari, književnici. Posebne zasluge pripadaju Pavlu A. Rovinskom, poznatom ruskom naučniku, slavisti, etnografu, geografu, publicisti, koji je napisao brojna djela posvećena crnogorskoj sredini, njenim ljudima, običajima i kulturi (Martinović, 1995, 7). No, takođe, izuzetno značajnu ulogu u ekstenzivnom, suštastvenom emancipovanju društvene svijesti, razuslovljavanju steroetipa i dugouvriježenih obrazaca očekivanog ponašajno-običajnog djelovanja u zatvorenoj patrijarhalnoj crnogorskoj kulturi, koja je duboko internalizovala podređenu poziciju žene, imala je još jedna poznata Ruskinja, koja je u Crnoj Gori provela dvije i po decenije života. Riječ je o Sofiji Petrovnoj Mertvago, koja će ostaviti jedinstveni, neizbrisivi trag I uticaj na dalji razvoj društveno-kulturnog i prosvjetno-obrazovnog života u Crnoj Gori, kao i modifikovanja I trajnog perpetuiranja statusa i uloge žena, kao osjetljivijeg subsistema u ondašnjoj tipskoj holističkoj obiteljskoj hijerarhiji. Razvoj i emancipacija društva i sredine zrcali se, prvenstveno kroz prosvjetno-kulturne prilike i referentne institucionalizirane događaje i sadržaje u zemlji. U svrhu kratkog ocrtavanja i skiciranja crnogorskog društveno-obrazovnog konteksta, u kojem je ruska prosvjetiteljka otpočela i kontinualno sprovodila obrazovanje učenica iz domicilne sredine i drugih južnoslavenskih areala, ukratko podsjećamo na nastanak i razvoj školstva u ovoj sredini, od početka 19.og stoljeća. U relativno recentnoj društveno-historijskoj dijahroniji nalazimo „nešto slično školi“, pri Cetinjskom manastiru, pod pokroviteljstvom vladike Petra I, u prvoj polovini XIX vijeka (Popović, 1934). Prvi predavač u ovom manastirskom školskom jezgru bio je čuveni pjesnik i historičar, Simo Milutinović Sarajlija, koji će obučavati vladiku Petra II. Kao izuzetno darovit čovjek, ljubitelj nauke i književnosti, crnogorski vladika Petar II je svjetliju perspektivu za svoj narod prepoznao u prosvjetno-kulturnoj renesansi naroda, pa 1833. Godine otvara prvu osnovnu školu na Cetinju (Popović, 1934). Vladika Petar II Petrović Njegoš piše: „Ispunjen ljubavlju prema svom narodu, ja ulažem sva moguća staranja, da mu otkrijem istine prosvjećivanja“ (Trstenjak, 1920, 19). U jednom izvještaju iz 1842. godine, u vrijeme stolovanja vladike Petra II, stoji da je u Crnoj Gori radilo šest škola, za koje se izdvajalo 3.600 guldena (Rovinski, 2000, 29). Cetinjsku školu su završili knjaz Danilo Petrović i Krsto Petrović, ondašnji vicepredsjednik crnogorskog Senata. Istovremeno, štampane su i prve školske i crkvene knjige u štampariji, otvorenoj 1834. godine (Popović, 1934). U doba knjaza Danila nije se proširio školski infrastrukturni kapacitet, mada se vodilo računa o uslovima u postojećim, ranije konstituiranim aktivnim školama. Snažan podsticaj daljem, dinamogenom napretku školstva u Crnoj Gori, obezbijedio je, svojom golemom posvećenošću knjaz Nikola I, pa već 1871/72. godine, u Crnoj Gori je bilo 36 škola, koje je pohađalo 2000 učenika, od kojih 108 učenica (Kostić, 1876, 73), što nedvojbeno govori, s jedne strane, o buđenju i osvješćivanju ondašnjih stanovnika male knjaževine o potrebi školovanja ženske djece, a s druge strane, o vrlo vidnom disparitetu glede rodne zastupljenosti polaznika ondašnjih obrazovnih ustanova.
Temelje primordijalnom uključivanju žena u organizirane obrazovne institucije u Crnoj Gori uspostavlja Knjaz Nikola, inicirajući otvaranje „Djevojačkog Instututa Njezinoga Imperatorskoga Veličanstva Marije Aleksandrovne“, a pod neposrednim starateljstvom Njezine Svjetlosti Knjagine Crnogorske Milene. Poseban doprinos uzrastanju i stanovitom napretku kulture ženskog školovanja i obrazovanja u Crnoj Gori, a posledično i trajnom mijenjanju socio-kulturološkog prosedea u ovoj sredini, dala je poslednja upraviteljica ovog Zavoda, „načalnica“ Sofija Petrovna Mertvago.
KOMPLETAN RAD MOŽETE OTVORITI AKO KLIKNETE NA FOTOGRAFIJU
Be the first to comment