Piše: Meca Islamović
Ne, ne pričamo drugačije da bismo se razlikovali.
Pričamo kako nam duša diše.
Jer jezik nije samo riječ. To je krv, pogled, zavjet.
A identitet se ne bira. S njim se rađa.
I s njim se gordo živi.
„Tako pričaju Crnogorci“ — Jezik koji diše kroz mene.
Znam… Znam da su nas Crnogorce oduvijek gledali nekako ukoso. Ne bih rekla da je to bio prezir. Ne, ne baš, ali ni divljenje nije bilo. Kao da su nas držali sa strane, oprezno, kao da nas nikad nijesu mogli do kraja pročitati. Možda su se malo čudili toj našoj gordosti. Možda je bilo i zrnce zavisti, ko će ga znati. Sve u svemu, nikad do kraja jasno, nikad do kraja rečeno.
Sjećam se, bilo je državno prvenstvo u stonom tenisu, u Ljubljani. Ja u svlačionici, još dijete. Ulazi igračica iz Bosne, Mirna iz Foče. Pozdravimo se. Kažem joj: “Što činiš?” Gleda me čudno, kao da sam progovorila na nekom starom jeziku koji se zaboravio. Zbuni me taj pogled, jer ona je bila juniorka, a mi tek pionirke, ali su nas već gurnuli u viši rang. I taman da prešutim taj njen pogled, da se sklonim u tišinu, kad se iz jednog ugla javi Duška Grkinić iz Ogulina, pa s pola osmijeha, s pola ironije reče: “Tako pričaju Crnogorci.“
U tom trenu, kao da mi je neko zario ponos među plećke. Ne boli — gori. Ispravih se. Podigoh glavu, ne iz prkosa, nego iz onog svetog osjećaja koji se rodi kad znaš da si svoj. Srce mi zaigra. Ne od stida, već od ljubavi. Od ponosa što nosim nešto što ne može da se nauči, ni posudi. To samo može da se naslijedi.
Dugo sam poslije toga razmišljala o tome. Shvatila sam da je naš jezik bio prva granica koju drugi osjete, prva zastava koju podignemo kad progovorimo. Nama je bio dom. Naš ritam, naš miris, naš zavjet. I hvala Bogu — ostao je.
Danas mi često kažu: „Ti kažeš śutra i đe, a ne sjutra i gdje”. A ja se samo nasmijem. Pa kako bih drugačije? Tako mi misli kucaju. Tako mi duša diše. Tako su me učili voljeti. To je moj način da ostanem cijela. Zar bih sad, radi nekog tuđeg reda, trebala izbrisati ono što mi je zapisano u jeziku, u krvi, u načinu na koji pogledam, šutim, volim?
Ne, nikada.
Jer smisao identiteta nije u tome da se sviđamo svakome.
Smisao je u tome da znaš ko si. Da se ne otkineš od korijena. Da ne prodaš onaj kamen za asfalt. Da ne zamijeniš draču za ruže bez mirisa.
U ovim godinama, sve više osjećam i želim biti bliže tom kamenu, toj vodi, toj zemlji. Ne zbog nostalgije. Već zbog toga što samo ono što je izvorno, ostaje. Sve drugo prođe. Sve drugo ispari.
Identitet se ne bira. S njim se rađa. I s njim se umire. Možeš živjeti bilo gdje, s bilo kim, ali ono što ti u venama teče — to si ti. I to niko ne može oduzeti.
To se ne priča.
To se živi.
Gordo.
Ponosno.
Be the first to comment