Tragom tridesetogodišnjeg jubileja pruge Beograd – Bar: Priča o zaboravljenim herojima iz Lutova – Budo Simonović

Kako je šest samoukih neustrašivih minera iz Morače i Rovaca pripremilo najveću minu koja je ikada ispaljena na gradilištima na Balkanu

Litice pred njima drhtale

U ponedjeljak, pretposljednjeg majskog dana, navršilo se trideset godina otkada je plavi voz sa predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom i tada najvišim državnim i republičkim rukovodiocima prošao prugom od Beograda do Bara i svečano označio puštanje u saobraćaj ove atraktivne čelične magistrale. Bila je to jedna od najvećih radnih pobjeda ikada ostvarenih u ovom dijelu Evrope, jer je gradilište pruge od Beograda do mora, posebno dionica kroz Crnu Goru i naročito ona u kanjonu Morače, od svjetskih stručnjaka ocijenjeno kao jedno od najtežih, najneuslovnijih i najrizičnijih u koje se čovjek ikada upustio.
U Platijama, bezdanim gudurama kanjona Morače, odavno vlada mir. Remeti ga samo huk ćudljive rijeke, brujanje vozila koja snuju Jadranskom magistralom i tutanj vozova sa suprotne obale koji promiču negdje gore visoko ispod oblaka gdje su nekada bila samo gnijezda orlova i raj za divokoze. Odavno se ovdje ne prolamaju mine i ne razliježe pjesma graditelja od kojih mnogi već nijesu ni među živima.
Žive su, međutim, priče o njima, male legende o velikim junacima rada koji su uglavnom srcem i golim rukama, krampom i lopatom, macom i ćuskijom prolomili put kroz nedohod, tamo gdje ni divokoze nijesu kretale sem na vedrom ljetnjem danu. U tome posebna počast pripada onima koji su probili trasu pruge kroz lutovske grede i vrleti gdje je na samo osam i po kilometara kroz ljuti granit valjalo prokopati čak 32 tunela dužine oko pet i po kilometara i podići oko 1.700 metara mostova.
U tome priču za sebe svakako predstavljaju šestorica neustrašivih, samoukih minera iz Morače i Rovaca koji su se upustili u jedan nevjerovatni poduhvat i za rekordnih osamnaest dana prolomili jednu brešu u srcu lutovskih greda i otvorili prolaz do ostalih nepristupačnih gradilišta.
– Taj stjenoviti kuk nam je potpuno paralisao radove i izgledalo je da nema ništa od ostvarenja roka od godinu i po dana koji smo preuzeli da probijemo Lutovo – pričao nam je svojevremeno inžinjer Marko Leković, čovek koji je voleo rizike i izazove i prihvatio se da upravlja ovim gradilištem kad drugi nijesu smjeli.
– Jedna sarajevska firma nam je tražila 50 miliona dinara i ponudila da kroz to brdo, kako su rekli, za rekordnih šest mjeseci probije tunel. Odbio sam, мada u tom trenutku nijesam znao nikakvo drugo rješenje. I dok sam u očajanju razmišljao šta mogu da uradim, banu kod mene jedan crnpurasti momak i veli:
“Upravniče, dajte mi da ja izaberem ljude i ostalo što nam treba – mi ćemo srušiti to brdo za mjesec dana.”
Djelovao mi je nekako odvažno i samouvjereno i istog časa sam odlučio da se upustim u rizik.
Mijailo – Dele Bukilić iz gornjomoračkog sela Požnja odabrao je starijeg brata Čeda, komšije i prijatelje iz susjednih donjomoračkih sela Ljuta i Osreci, Draga Jovanovića, Milovana Stevanovića i Bora Maškovića i Rovčanina Bata Bulatovića. Odabrao je i grupu koja im je pomagala i držala ih na konopima (posebno ističe Nikolu Bjelića kao najpouzdanijeg). Spustili su se u liticu i viseći tako na konopima na više od pedeset metara iznad zemlje danima su bušili mali tunel:
– Bio je to tunel prečnika oko jedan metar – sjeća se sada penzioner Mijailo – Dele Bukilić.
– Malim minama smo produbljivali otvor i puzeći na laktovima i koljenima izvlačili materijal. Izbušili smo dvadesetak metara krivudavog tunela, onda unutra proširili desno i lijevo jednu veliku komoru u koju smo počeli da slažemo pakete eksploziva. To je bio najteži i najopasniji dio posla i tu se umalo nijesmo pogušili od gasova. Nasložili smo unutra 15 tona dinamita, a onda sve to zabetonirali sa nekoliko kubika betona. Za sve vrijeme su nas držali vezane na konopima i sve nam, i eksploziv i beton i sve što nam je trebalo dodavali na konope. Za to vrijeme grupa Gusinjaca, takođe gredama vičnih i vještih minera u podnožju brda, izbušila je jedan sličan tunel i u njega, koliko mi se čini, postavila oko četiri tone eksploziva.
– Sve je bilo gotovo sedamnaestog dana, a samo ja znam kako je to bila cijela vječnost, dok sam ih sa jednog vidikovca svakog dana gledao kako vise na konopima i rade i dok sam mislio u kakav sam se rizik upustio i na dušu uzeo šest mladih života – sjećao se kasnije Marko Leković.
Tačno 28. avgusta 1968. godine, na Gospođin dan, zaustavljen je saobraćaj na Jadranskoj magistrali kroz kanjon Morače. Mijailo – Dele Bukilić, tada tridesetogodišnji momak, zapalio je fitilj najveće mine koja je ikada ispaljena na gradilištima makar na Balkanu i ovom dijelu Evrope. Odbio je da ga sa gradilišta na bezbjedno mjesto voze кola već je niz lutovske slomovrate strčao do Morače, prešao na suprotnu obalu preko improvizovanog visećeg mosta na Dromiri i sklonio se u obližnjem tunelu gdje su bili Marko Leković i mnogobrojni tadašnji crnogorski funkcioneri, novinari i snimatelji.
Malo potom je grunulo, zadrhtale su lutovske litice, a zloćudni, prkosni stjenoviti greben je odletio u provaliju i pretvorio se u dim i prašinu. Stručnjaci su poslije izračunali da je oko devetnaest tona eksploziva u ponor odjednom odnijelo najmanje trideset hiljada kubika kamena, a na glatkoj padini koja se ukazala umjesto hridine poslije je brzo i lako probijen put do ostalih gradilišta i zadati rok od godinu i po dana za proboj Lutova je ispunjen.

“Potegni Dele…”

Ime Mijaila – Dela Bukilića i njegove neustrašive grupe pročulo se tih godina širom svijeta zahvaljujući poznatom filmskom režiseru Vlatku Giliću koji je o njima snimio dokumentarni film pod naslovom “Potegni Dele”, ostvarenje koje je pobralo nebrojene nagrade i priznanja na filmskim smotrama i festivalima širom svijeta.

Nagrade

Mijailo – Dele Bukilić i njegova grupa uštedjeli su tada preduzeću pedeset miliona dinara i najmanje pet i po mjeseci vremena za nastavak ostalih udarnički preuzetih radova i obaveza. Marko Leković je predložio da se šestorica lutovskih udarnika i junaka rada nagrade sa po milion dinara i po mjesec dana odmora i oporavka u nekoj banji. Uzaludna je, međutim, bila i njegova prijetnja da će podnijeti ostavku ako ne bude tako – samoupravna mašinerija u kolektivu je procijenila da je 300.000 hiljada i sedam dana odmora dovoljna nagrada za jedan takav poduhvat.

Pokojni

Od lutovskih heroja iz ove priče, nažalost, u životu su još samo Mijailo – Dele Bukilić i Drago Jovanović. Milovan Stevanović je dvije godine kasnije tragično izgubio život na gradilištu pruge Beograd – Bar kod Kolašina, a posljedice mukotrpnog rada na ovom i drugim sličnim gradilištima prerano su stigle i Bora Maškovića, Bata Bulatovića i Čeda Bukilića.
Među živima više nema ni bastadura, riziklije i velikog pregaoca Marka Lekovića – poginuo je u jednom bizarnom saobraćajnom udesu u libijskoj pustinji gdje je, nakon lutovske epopeje, na posnom i jalovom pijesku napravio oko dvije i po hiljade hektara žitnih polja.