Tri zvijezde crnogorskog poetskog neba Leso Mlađo i Vito

Piše: Aida Orahovac Kuč

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili ,,stihovani đački akvareli” rađeni na odbljescima narodne pjesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom ,,Vencu” Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pjesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i u ,,Narodnoj knjizi” na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu ,,Srž”, u cetinjskom ,,Pregledu”, ,,Zapisima”, ,,Odjeku”, i ,,Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao. Pred sam Drugi svjetski rat se oženio.

Poslije 1945. godine povremeno sarađuje sa ,,Pobjedom”, ,,Susretima” i ,,Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska ,,Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pjesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski ,,Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije ,,Čapur u kršu”. Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u ,,Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine.

Najpoznatije pjesme su: ,,Kari Šabanovi”, ,,Pohodi na Crnu Goru”, ,,Ljudi sjenke”, ,,Slomljenom oknu”… Napisao je 53 pjesme.

Mladen Lompar je rođen 22. marta 1944. godine na Cetinju, a preminuo 15. avgusta 2017. u Kotoru. Završio je Filozofski fakultet (Odsijek za istoriju umjetnosti) u Beogradu.

Za crnogorsko pjesništvo zaslužan je jer je unio dotad nepoznatu rafiniranost i otmenost crpeći nadahnuća iz stare dukljanske baštine, Crnojevića štamparije, legendi o gospođama Jakvinti i Darinki i dr. U pjesništvu je u ranoj fazi bio istančano lirski, jezgrovitih jezičnih sklopova i ljubavne tematike. Od 1991. godine je prešao na druge načine iskazivanja, od „Prostora izgubljene svjetlosti“. Preveden je na nekoliko jezika: slovenski, makedonski, bugarski, francuski, engleski, albanski.

Pisao o crnogorskim slikarima. Autor brojnih izložbi crnogorske umjetnosti i muzejskih postavki. Vodio je izdavačku kuću koja je objavljivala naslove mladih i afirmiranih crnogorskih pisaca, te naslove iz istorije.

Bio je član i potpredsjednik Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti, Crnogorskog društva nezavisnih književnika (i jedan od osnivača) i predsjednik Crnogorskog PEN centra. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Ars. Bio je komesar II i III Cetinjskog bijenala. Bio je član Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika.

Vitomir Vito Nikolić (Mostar, 27. april 1934 — Podgorica, 10. septembar 1994) bio je jugoslovenski i crnogorski pjesnik, novinar i putopisac. Za života je objavio tri zbirke pjesama. Četvrtu zbirku pjesama objavio je njegov prijatelj Rajko Babović. Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa.

Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Drugi svjetski rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. njegova porodica bježi u Nikšić.

“Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu”, uvijek je isticao.

Vito Nikolić je bio svjedok ratnih nedaća i stradalnik u godinama u kojima se uče slova. Ranjen je prilikom eksplozije bombe od koje su poginuli njegov brat i drug. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Rat ga je opet vratio u Mostar, gdje je neko vrijeme živio kod tetke. Iz Mostara je po drugi put morao bježati u Nikšić. U bombardovanju Nikšića 7. aprila 1944. godine, Vito je za dlaku izbjegao smrt. Kad se rat završio živio je u domovima za ratnu siročad. Bolovao je od tuberkuloze. Često je u stihovima pisao o generaciji koja je morala da shvati svu okrutnost života u dobu kada se „teško šta shvata”.

Prve zbirke pjesama „Drumovanja” i „Sunce, hladno mi je!” Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je živio kafanskim životom.

Iz Nikšića se preselio u Podgoricu gdje je radio u redakciji Pobjede. U Pobjedi je objavljivao popularne reportaže „Crnom Gorom putem i bespućem”.

Ponekad je priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Neki od njegovih stihova bili su izvor inspiracije muzičarima. Vitova pjesma „Pijem”, koju je otpjevao pjevač Miki Jevremović i danas je rado slušana.

Izvor informacija:
Bibliografija Aleksandra Lesa Ivanovića izdanje fcjk-a.
Bibliografija Mladena Lompara izdanje fcjk-a
Bibliografija Vitomira Nikolića izdanje fcjk-a