Trinaesti jul Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda

ONI KOJE NE ZABORAVLjAMO:
Uz Trinaesti jul – Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda


Trinaestom julu je odvajkada pripadalo počasno mjesto u burnoj istoriji Crne Gore. Jer, jul je uvijek bio biser njene borbe: 1878. godine Crna Gora je međunarodno priznata, 1941. je organizovala svenarodni ustanak i zadivila Evropu, 1944. je u Kolašinu održana Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja na kojoj je obnovljenja crnogorska državnost…

Jagoda sa Sutjeske

Kad je daleke 1941. Evropa zastenjala pod njemačkom čizmom, jedino se mala Crna Gora digla na opštenarodni ustanak i suprotstavila se neprijatelju. Jedino u Crnoj Gori su pod barjak slobode zajedno stupali i otac i sin i djed i unuk – i staro i mlado. Zato se uoči Trinaestog jula – Dana ustanka crnogorskog naroda i svakako jednog od najvećih i najljepših crnogorskih datuma, moramo sjetiti i toga slavnog dana i svih onih koji su prigrlili puške slobodarske. Treba se sjetiti i onih junačkih smrti iz julskih dana. Smrti za život i nezaborav. Smrti koje su nam donijele novu nadu.
„Pobjeda” će u narednih nekoliko brojeva u čast velikog datuma pisati o onima koje ne zaboravljamo – o Jagodi Bogićević, bolničarki sa Sutjeske i mnogih drugih bitaka, o časnim Barovićima iz Bandića, o neustrašivoj braći Vladu i Urošu Gojniću iz Crmnice, narodnom heroju Špiru Mugoši, o braći Jovanović iz Komana… Naravno, ovu priču o onima koje ne zaboravljamo mogli smo posvetiti i nekim drugim junacima. Jer, davno je rečeno – Trinaesti jul je dan slave crnogorskog naroda i kamen međaš njegove istorije.

Sa obala Zete – u legendu

Svaka priča o Jagodi Mirkovoj Bogićević, bolničarki sa Sutjeske, počinje pričom o živopisnim Bogićevićima na obali Zete. Ovdje je Jagoda stupila pod ustanički barjak. Bilo je to 13. jula 1941. Najprije je postala borac Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borac Pete crnogorske proleterske. Već prvih ustaničkih dana počinje ova legenda o sedamnaestogodišnjoj partizanki.
„Krajem 1942. godine koračala je u stroju Pete proleterske. Izdržala je strahote Vučeva, Igmana, Treskavice, Prozora, Jajca, Vakufa, Neretve i Sutjeske. Upravo u dolini Sutjeske ispisala je najljepši dio svoje biografije – krvlju i humanošću. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i spasavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač, piše o njoj Ruža Gligović – Zeković. Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade uz simpatičan nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Poginula je 18. aprila 1944. u selu Pale kod Bijelog Polja na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala. Do kraja je ostala neustrašiva i dosljedna idealu slobode, i kako to govore stihovi pjesnika Spasoja Blagojevića – bila je i sin i kćer ujedno.

Smrt u Vučjem potoku

Rođena je iznad tihe i zelene Zete, a poginula je na mjestu zvanom Vučji potok – u dvadesetoj godini. Na mjestu njene pogibije nepresušna voda tihim žuborom priča o jednoj Jagodi, nježnoj djevojci sa duhom neustrašivog borca, kako je naziva Ruža Zeković, a Vladislav Pavićević pjeva o njoj – cvjetaju jagode / miriše krv slobodarska…
A u rodnim Bogićevićima i danas živi priča o Jagodi. Iz te priče saznali smo i neke dosad nepoznate detalje. Recimo da je Jagoda zadobila 14 rana od kojih su najteže bile one na Sutjesci, da je poginula u borbi sa četnicima i da joj je Opštinski odbor SUBNOR-a Bijelo Polje na mjestu pogibije u selu Pale kod Slijepač mosta (Vraneška dolina) podigao spomen-česmu, da nastavlja priču o neustrašivoj bolničarki. Treba reći i to da je filmom „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović) zauvijek ovjekovječena Jagoda – simbol mladosti nekadašnje Jugoslavije. Neposredno pred snimanje filma, priča nam dr Čedo Bogićević njen bratanić, čitava ekipa „Sutjeske” je došla u kuću Jagodinog brata, a mog pokojnog oca Miladina Bogićevića, da traži saglasnost i sugestije od porodice. Bilo je to 1975. godine. Možda je i to doprinijelo da glumica Neda Arnerić, onako uspješno dočara bolničarku Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku. Interesantno je i to da u Bogićevićima danas živi i priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost). Ostao je samo zapis o tome koji se nalazi u arhivu Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, tvrdi dr Bogićević. Međutim, i bez ordena Jagoda Bogićević je za svoje ratne drugove bila i ostala – heroj, a za žive nastavila da – živi… Zbog plemenitosti, blagorodnosti, hrabrosti, požrtvovanja. Kćer Mirka Pavićevog, prekaljenog topdžije sa Skadra (poginuo u NOR-u 1942) i Raduše, rođene Pavićević, i nije mogla biti drugačija.

Slika o slici

Naš narod ima običaj da kaže – lijep kao slika. Takva je bila i Jagoda Mirkova. Interesantno je da je autor njenog portreta koji „Pobjeda” danas objavljuje Anton Lukateli, Jagodin ratni drug, inače akademski slikar. Ovaj portret objavljivan je u mnogim knjigama i publikacijama o kojima se pisalo o Jagodi i njenoj mladosti, junaštvu i humanosti. Inače, podaci o njoj se danas mogu naći u spomen knjizi – pali borci Narodnooslobodilačke borbe Danilovgradskog sreza, „Jagoda” Književna zajednica „Vladimir Mijušković” iz Nikšića, a o njoj su još pisali – Ruža Gligović – Zeković, Luka Vučinić, Ljubo Perović, Spasoje Blagojević, Vladislav Pavićević, i mnogi drugi.

Balada o Barovićima

Složna braća Barović. Zajedno pod ustanički barjak – 13. jula 1941. godine. Zajedno i na poprištima i u bitkama za život. Zajedno u Petoj proleterskoj. Sudbina je htjela da gotovo zajedno i odu iz života: Radomir Barović je umro 2001. godine, Mileva – Barović – Pavićević 2003, a Milan Barović 2005. godine…
Na nekih četrnaest kilometara vijugavog asfalta što od Podgorice grabi ka Bandićima, smjestilo se selo – Broćani. Đerdani crvenih krovova i nepregledno more zelenila sve do Sađavca i Vučjeg studenca u daljini, više liče na ogromnu ogrlicu izgubljenu u brdima…
Nas je juče u Broćane dovela epska priča o sinovima i kćerkama Đura Ramova Barovića, priča o braći Radomiru i Milanu, i sestri Milevi udatoj Pavićević. Priča o hrabrosti i poštenju – složne braće.
Za čast i obraz i život ako zatreba, bila je prva lekcija koju su oni učili i izučili na očevom ognjištu. A imali su i od koga: od oca Đura Ramovog, uglednog pametara i nadaleko čuvenog domaćina, i majke Borike, rođene Vuković, za koju se u Bandićima i dan-danas govori „kao Borika Đurova”. Imali su Đuro i Borika osmoro djece – tri ćerke i petoricu sinova.
Sve jedno drugim do ramena. Branko, Veljko i Mihailo su imali ispod deset godina kad je u julu 1941. zapucalo, Radomir 17, Milan 15, Mileva 18 (Zorka je umrla u četvrtoj godini života), a Darinka (21 godina) takođe učesnik NOR-a je bila udata za poznatog rodoljuba Veljka Vujovića iz Ćeklića. Danas su živi samo Veljko i Mihailo, koji se s ponosom sjećaju trinaestojulskih dana i svega što ih veže za braću i sestre.

Utočište rodoljuba

– Imao sam jedva šest godina, kad su se začule prve ustaničke puške preko Bandića, ali se svega sjećam (u ratu se brzo sazrijeva), priča Veljko Barović, danas direktor Robne kuće „Podgoričanka” u Podgorici. Naša kuća je čitavog rata bila stjecište ilegalaca, koji će kasnije postati značajna imena partijskog i javnog života Crne Gore. Okupljali bi se noću, dugo razgovarali i dogovarali se, a Đuro bi za to vrijeme čuvao stražu. Moja majka Borika i njena majka – baba Ivana (od Pejovića) bi im iznosile formetinovog hljeba i mlijeka. To su praktično bili prvi partijski zadaci moje majke i babe. Kasnije su one vješto prenosile hljeb i drugu hranu partizanima, koji su često boravili u našoj šumi u Štitaricama. Inače, Štitarice i Krivače su bile prave partizanske baze, priča Veljko. Čitavog rata. Moj otac je stalno koordinirao ove akcije i održavao veze sa partizanima, a ja sam zbog toga bio ponosan na svoje, sjeća se Veljko svog odrastanja u ratu i onih dana kad su Serpače bile utočište rodoljuba.
Međutim, ni neprijatelj nije mirovao. Kuća Đura Ramovog im je stalno bila trn u oku. Četnici su je dva puta palili, gađali su je bacačima sa Koravca, Đurovi sinovi, iako praktično djeca, sa majkom Borikom su morali da se kriju po Siljevici i u Ćeklićima. Na sve to Đuro je (umro je 1947. godine) odgovarao mudrim roditeljskim savjetima koji se i danas pamte – da ne treba da bude osvete. Zahvaljujući upravo njemu a i drugim viđenijim Bandićima, ovdje nikad nije bilo tog „međusobnog zla”, kaže Veljko.

Život za život

Za to vrijeme Radomir, Milan i Mileva su jurišali iz bitke u bitku. To se najbolje vidi iz njihovih ratnih biografija. Radomir je ustaničku pušku uzeo 13. jula i nagovijestio slobodu. Bio je učesnih bitke na Veljem brdu, bitke na Pljevljima. Od avgusta 1944. pa do kraja rata bio je u Petoj crnogorskoj, proleterskoj. Poslije rata je radio u Odjeljenju za unutrašnje poslove grada Titograda gdje je i penzionisan. Brojna odlikovanja među kojima se ističu – ordenje za hrabrost, za zasluge za narod, orden rada i bratstva i jedinstva najbolje govore o njegovom časnom životnom putu. I o njegovim zaslugama. Radomirovi ratni drugovi su mi govorili da ga je s pravom pripadala i „Spomenica 1941.”, kaže njegov brat Veljko, ali… Radomirovim stopama išao je i mlađi Milan. Nikad ne mogu zaboraviti kako se po Bandićima pričalo da je Milan, prilikom dogovaranja o dizanju ustanka na Livadama, iako je imao jedva 15 godina, odlučnim glasom pred svima rekao: „Ja sigurno idem u borbu, vi kako hoćete”, ponosan je Veljko na svog starijeg brata. I Milan je bio borac Pete proleterske i učesnik svih njenih bitaka. Gotovo da nije bilo bombaške akcije u kojoj nije učestvovao. Nije bilo zadatka koji je odbio. Dugo godina poslije rata je radio kao sekretar Crnogorskog narodnog pozorišta. I on je odlikovan ordenima za hrabrost, zasluga za narod, ordenom rada… Stopama svoje braće je išla i Mileva Barović – Pavićević. I ona je od početka ustanka pa do 1943. aktivno učestvovala u svim akcijama NOR-a u svom mjestu, da bi u avgustu 1943. postala borac Pete proleterske i u njoj ostala do kraja rata. Orden za hrabrost i orden bratstva i jedinstva takođe rječito gorove o njenom životnom putu.
Tako su Radomir, Milan i Mileva Barović 13. jula 1941. zajedno stupili u borbu za život. Za njih troje kao i za njihovu braću i sestre se govorilo – „složni kao Đurovići”. Sudbina je htjela da zajedno budu borci Pete proleterske, da zajedno grade porušenu zemlju, ali i da gotovo zajedno odu iz života: Radomir je umro 2001, Mileva 2003, a Milan 2005. godine.

Bandićka sloga

– Zbog velike bandićka sloge, Bandići su u Drugom svjetskom ratu ginuli isključivo na ratištima, s ponosom priča Veljko Barović. U Bandićima, veli on, nije bilo međusobnih ubijanja, osveta, zapaljenih domova i zgarišta… Na drugoj strnai, kad god je trebalo braniti slobodu Bandići su bili prvi.
Nije Sađavcem i Siljevicom mogao proći ni jedan oslobodilački rat a da u njemu ne učestvuju – Barovići. Imali smo šest crnogorskih barjaktara od kojih su četvorica poginuli pod barjacima – priča Veljko. U ratovima od 1912. do 1920. poginuli su – Petar, Krsto, Mašo i Spasoje Barović, a u ratovima od 1941. do 1945. – Nikola, Simo, Vukadin, Živko, Janko, Marica, Nikola i Vidak Barović, dok su nosioci „Spomenice 1941.” – Dušan, Vasilije, Jovan, Boško, Radovan, Božo, Ljubica, Rako, Desa, Vjera i Vojo Barović.

Neustrašiva braća Gojnić

Istorijski čas na ognjištu Jošovića. Kako su braća Vlado i Uroš Gojnić čitavog rata bili u prvim redovima – od ustanka u Virpazaru do oslobođenja Crmnice. Zajedno pod ustanički barjak, zajedno u oslobođenju Crmnice, zajedno u Četvrtoj crnogorskoj… Sjećanje na ratne drugove
Nije kamenitom Crnom Gorom prošao ni jedan rat a da pod ustanički barjak nijesu, među prvima, stupili i Gojnići iz Brčela u Crmnici…
To je prvi utisak koji će vam se nametnuti na kućnom pragu znamenitih Jošovića (uže bratstvo) u zaseoku Gojnići. Svaki dolazak na njihovo ognjište, sagrađeno prije četiri i po vijeka, je prisustvo svojevrsnom istorijskom času. Jer, ovdje sve priča o čojstvu i tradiciji, sve podsjeća na prošlost i istoriju. Njegoševa medalja za junaštvo koju je dobio Jošo Bogdanov, Georgijevski krst koji je krasio grudi Stevana Mićovog, prepis poslanice Svetog Petra Cetinjskog upućene povodom jednog sukoba Gojnića sa komšijskim bratstvom Kliše – Jovanovići (original se čuva u domu pokojnog prof. dr Sava Jovanovića u Beogradu). Tu su još „Spomenica 1941” Vuksana Labudovog, koji je svoj život završio u zloglasnom Dahau, samo četiri sata prije oslobođenja, sjećanje na predratnog komunistu Boža Ilijinog, koji je poginuo prilikom oslobađanja Trsta, zatim fotografije dobrovoljaca Mila i Mitra Gojnića, koji su na poziv kralja Nikole pohitali iz Amerike u odbranu Crne Gore i ostavili živote u Medovskom zalivu, te brojni ordeni, medalje, ukazi, oružje iz raznih ratova, crnogorski grbovi, ikone, stare i nove fotografije.

Na ognjištu Jošovića

Samo jedno ovakvo ognjište je moglo iznjedriti hrabru braću – kakvi su bili Vlado Dušanov i Uroš Dušanov Gojnići, pričaju Crmničani danas. Samo oni su mogli u nemogućim uslovima, kakvi su tada vladali u Crmnici, 13. jula 1941. kao jedan stupiti pod ustanički barjak, i za čitavo vrijeme oslobodilačkog rata biti u prvim redovima. Upravo onako kako su ih učili preci. Onako kako i priliči pravim Crnogorcima. Zato ovdje i danas živi priča o tome kako je njihova majka Jokana (drugo bratunče znamenitog Jovana Tomaševića), tri godine bila zatočena u barskom i brčelskom koncentracionom logoru, i kako joj je od logorskih žica teže bilo to što za sve te tri godine nije znala za sudbinu svojih sinova. Sve do decembra 1943. kada je Prvi i Drugi bataljon Četvrte crnogorske, vodeći ogorčenu borbu sa italijanskim fašistima i domaćim izdajnicima, oslobodio logor u Brčelima i 300 zatvorenika iz Crmnice, Paštrovića i Građana u njemu.
Listamo knjige – „Kadrovi revolucije” Milije Stanišića, „Plameno srce slobode” Radomira Burića, zbornike Četvrte proleterske, „Borci Četvrte proleterske”, bibliografske podatke o ratu i revoluciji u barskoj opštini Gojka Vukmanovića, sjećanja Veljka Lakićevića, Nikole Masoničića i drugih. I njihovu zajedničku poruku – braća Gojnić su bila oličenje hrabrosti i junaštva. Od Brčela, Bosne, Sutjeske i Neretve, preko Beograda do Sremskog fronta. „U proboju su bombaši. Vlado Gojnić je likvidirao grupu Njemaca i vratio se među nas u njemačkoj uniformi”, citiramo zbornik sjećanja boraca Četvrte crnogorske. Ovakve i slične citate nailazimo i u svim ostalim knjigama. Inače, Vlado Gojnić je nakon zarobljavanja, početkom maja 1943. zamijenjen iz barskog logora. Kao komesar čete sredinom 1944. godine ranjen je, i upućen na liječenje u Italiju.

Obraz i čast na prvom mjestu

Bio je komesar čete pri Bazi NOVJ u Bariju. Krajem 1944. i početkom 1945. postaje politički komesar Petot bataljona prve brigade, a kasnije oficir Ozne. I njegov mlađi brat Uroš je, kao i Vlado, uspješno savladao lekciju koja se može naučiti samo od predaka – obraz i čast na prvom mjestu. I njegov život je bio – prvi redovi. I u ratu i u poslijeratnoj izgradnji. I u partizanskom bataljonu „Jovan Tomašević” i slavom ovjenčanoj Četvrtoj crnogorskoj i u Osmoj crnogorskoj udarnoj… Imao je, recimo, samo 22 godine kada je u oktobru 1944. kao komandant bataljona, zajedno sa ruskim jedinicama, prvi ušao u oslobođeni Beograd. Ostalo je zauvijek zapamćeno da je njegov vojnik Petrović na palati „Albanija”, tom prilikom razvio trobojku – prvi trag slobode koja je dolazila. Bio je nosilac „Spomenice 1941”, pukovnik JNA. Umro je 13. jula 1998. godine, pola godine prije brata Vlada. Za njima je ostala priča o hrabroj braći, učesnicima dva velika crmnička događaja, dva crmnička kamena – međaša Trinaestojulskog ustanka i oslobađanja Crmnice. Međutim, kada god bi se u zaseoku Gojnići poslije rata povela priča o tome, oni nikad ne bi izostavljali svoje ratne drugove, među kojima su posebno isticali: Špira A. Orlandića, Marka S. Đurovića, Ćira Jamana iz Splita, Paška Jurasa iz Šibenika, Peka Dapčevića, Marka Čobeljića, Raša Minića, Boža Jokića, Sava Burića, Boža Jankovića, Danila Grbovića, Sava Drljevića, Iva Mijatovića, Bogdana Žižića… Jer, niko kao rat ne zbližava ljude, govorili su.

Georgijevski krst

Orden Svetog Đorđa (Georgijevski krst) četvrtog stepena br. 64-382, dodijeljen je Stevanu Mićovu Gojniću za izvanredno junaštvo i hrabrost pokazanu u borbama protiv Turaka za vrijeme „Veljeg rata” 1876-1878. godine. Inače, Orden Svetog Đorđa Georgijevski krst ustanovila je ruska carica Katarina Druga 26. novembra 1769. godine. Imao je četiri stepena, a od 1807. pridodat mu je i peti. Crnogorsko odlikovanje je postao u vrijeme crnogorsko-turskog rata, kada je ruski car Aleksandar Drugi u aprilu 1877. godine odlikovao knjaza Nikolu trećim stepenom Svetog Đorđa, a četvrtim stepenom vojvodu Boža Petrovića, Petra Vukotića, Iliju Plamenca i Marka Miljanova. Od ruskog cara je dobijeno još 38 vojničkih i tri oficirska krsta, da se podijele „najodlučnijim crnogorskim vojnicima u ratu sa Turcima”. Ovo odlikovanje su pretežno dobijali oni vojnici koji su već imali Obilića medalju za hrabrost, te je tako ispunjen uslov da „Svetog Đorđa” dobijaju najhrabriji među hrabrima.
U spomen-sobi nosioca ordena „Svetog Đorđa” u Muzeju u Kremlju čuvaju se i diplome sa imenima svih nosilaca ovog izuzetnog odlikovanja. Među njima su imena najodlučnijih Crnogoraca koji su u bitku za slobodu zadobili – besmrtnost.

Sjetimo se jedan drugoga

O Četvrtoj proleterskoj, crnogorskoj, u čijem stroju su bila i braća Gojnić, pisali su mnogi – istoričari, književnici, pjesnici… Među njima i sam Vlado Gojnić. Za ovu priliku izdvojili smo nekoliko fragmenata iz njegovog ratnog dnevnika i poznate ratne priče – „Sjetimo se jedan drugoga” posvećene Špiru Andrijinom Orlandiću.
„Upoznali su se u logoru Klos u Albaniji u avgustu 1941. Špiro je i u logoru nastavio sa revolucionarnim radom. Logorske vlasti i domaći izdajnici su svims ilama nastojali da slome njegov borbeni duh, ali nijesu uspjeli iako su ga vezivali, vješali, prebijali. Ubrzo su Vlado i Špiro zamijenjeni za zarobljene Italijane.Zajedno su stupili u Prvi bataljon Četvrte crnogorske. Zajedno su oslobađali Crmnicu i četnički logor u Brčelima. Zajedno bili i u dobru i u zlu. Nerazdvojni ratni drugovi.
Poslije dolaze bitke, kod mjesta Kremne u Srbiji, pa borba na Turjaku, borbe uMiloševićima, na Tjentištu, Milankladama, Ljubinom grobu, Slatini, Romaniji, bitka za oslobođenje Kladnja, piše Vlado Gojnić. „U svim tim bitkama Špiro Andrijin je pokazivao neviđenu hrabrost. Na čelu svoje desetine učestvovao je i u oslobođenju, a kasnije i u odbrani Kolašina. Borci su ga neizmjerno voljeli. Poslije borbe na Kolašinu Vlado je kao ranjenik trebao da ide u Italiju. Evo kako on opisuje rastanak sa svojim ratnim drugom. Špiro je došao među prvima da se pozdravimo. Njegove posljednje riječi su bile – srećan ti put Vlado, a ako koji od nas ostane živ, da se sjetimo jedan drugoga! Za pozdrav je opalio nekoliko metaka iz mašinke. Poslije dva dana čuo sam tužnu vijest – Špiro Orladnić je poginuo u prvim borbenim linijama nedaleko od Polica kod Berana”, završava Vlado Gojnić svoju ratnu priču.

Četa Miloša Jovanovića

Zavjet predaka. Kako su se Milutin, Gavrilo, Radoje i Novica – sinovi Miloša i Jokne Jovanović iz Komana, zauvijek preselili u legende i narodno pamćenje. Crnogorska – Stojanka majka. Zatvorena vrata. Zašto je kuća Jovanovića u Staroj Varoši – zapuštena? I legende i narodno pamćenje, o Milošu i Jokni Jovanović i njihovim sinovima – Milutinu, Gavrilu, Radoju i Novici, počinje pričom o korijenima ove porodice u Komanima. Pričom o gorovitom predjelu između istorijskog Busovnika i istorijskog Sađavca, iznad i pored Vučjeg Studenca, iz kojeg lagano ravničarski vijuga Matica. U toj priči posebno mjesto zauzimaju zidine kule starog ratnika i dobrovoljca Miloša Jovanovića. Kuća u kreču i crvenici, što je kako je devedesetih godina pisao, književnik Miloš Radusinović, vazda bio znak teškog sirotinjskog življenja, gdje se i pored najboljeg imanja teško opstaje, pa su Miloš i Jokna, svoju brojnu porodicu – pet sinova i dvije kćeri, preselili u Podgoricu, tražeći bolje uslove življenja. Djeca su bistra i vrijedna, zdrava, svako će naći svoju sreću, svoju koru hljeba. Kćerke će otići u svoje domove, sinovi se poženiti, doći će snahe i unučad…

Prvi ustanički glas

I rasli su Jovanovići. Rasli i učili. Najstarii Milutin je završio Srednju pomorsku, Radoje štamparski zanat, Gajo bravarski, Novica ide u Gimnaziju, Vlado u osnovnu školu, sestre Save i Kića su radnice u Duvanskoj stanici. Počinju i prve plate. U novoj kući u Stroj Varoši u Podgorici. Život, međutim, ide svojim tokovima. Zapucaše puške ustaničke i slobodarske po Crnoj Gori. Nastupa zlo zvano – rat. Za prekaljenog ratnika Miloša Pekovog nema dileme – ja i moji sinovi ćemo slijediti krv prađedovsku i zavjet predaka. Prvi, kako je i red, svoj ustanički glas diže najstariji – Milutin-Brko, tada već službenik Zetske finansijske direkcije u Podgorici i rezervni poručnik ondašnje jugoslovenske vojske. U Trinaestojulskom ustanku postaje savjetnik partizanskih jedinica i komandi. Borio se u sastavu Podgoričke ustaničke čete i Osme crnogorske brigade. Učestvovao je u borbama na Veljem Brdu, Bojnoj Njivi, Slijepač mostu, Lepencu, Razvršću… Poginuo je u Modrom Dolu kod Bijelog Polja u proljeće 1944. U Osmoj omladinskoj bio je i njegov mlađi brat Gavrilo-Gajo. I on je, kao i Milutin, poginuo smrću heroja 1944. kod Bijelog Polja. Radoje, treći Milošev sin, još i prije rata je bio zapaženi rodoljub i aktivista. Učesnik je poznatih Belvederskih događaja iz 1936. godine. Narodnooslobodilačku borbu je dočekao kao prekaljeni borac. Najomiljeniji i najvatreniji komunista, kako se govorilo za njega, najprije učestvuje u poznatoj Pljevaljskoj bici, gdje čini čuda od junaštva, pa onda postaje borac Crnogorsko-sandžačkog odreda. Bio je i neustrašivi bombaš. No, po zadatku partije tih dana mora da se vrati u ilegalu. Zajedno sa Milosavom Radulovićem, organizuje ilegalni rad na terenu – povezuje simpatizere i borce sa narodom svuda je gdje treba pomoći…

Do posljednjeg metka

A onda dolazi Siljevica. I januar 1943. Iako teško ranjen u neravnopravnoj borbi sa četnicima, Radoje nastavlja da puca. Do posljednjeg metka. Da im ne bi pao u ruke, posljednju bombu je ostavio za sebe. Za narodnog heroja proglašen je u julu 1943. Spomen plaketa sa njegovim imenom i likom (zajedno sa narodnim herojem Radulom Radulovićem) izložena je danas u holu „Pobjede” u Podgorici. Četvrti Milošev sin – Novica je u NOP stupio 1943. godine. Početkom 1945. dok je sloboda već obasjavala Crnu Goru i Jugoslaviju, upućen je na rad u našu Vojnu misiju u Rim. Bio je šifrant. Poginuo je te 1945. i to nesrećnim slučajem na radnom zadatku. Sa Novicom se zatvorila kuća Miloša Jovanovića, priča nam juče njegov rođak Milorad Jovanović. Miloš i Jokna nijesu dočekali da zagrle svoje sinove – svoje pobjednike. Ostao je samo peti sin Vlado, koji se nikad nije mogao pomiriti sa tim da ostane sam i napušten. Zato je 1992. digao ruku na sebe i otišao kod svoje braće. A njihova kuća u Staroj Varoši u Podgorici, na čijim zidovima su dugo visile fotografije četiri heroja, sa kojima je majka Jokna svakodnevno razgovarala – propada naočigled svih. Zašto?
(Sjutra: Najhrabriji među hrabrima)

Ipak su zaboravljeni

S pažnjom čitam „Pobjedinu” seriju „Oni koje ne zaboravljamo”, priča juče u našoj Redakciji – Milorad Jovanović, jedan od najbližih rođaka biraće Jovanović. Nažalost, kuća Miloša Jovanovića u Staroj Varoši u Podgorici i njegovi sinovi su, mogu slobodno reći, zaboravljeni od ratnih drugova, kaže on. Trošna i napuštena, a dvije kapije zamandaljene, opominju. A ni Miloš ni Jokna ni njihovi sinovi nijesu to zaslužili, veli Jovanović i podsjeća da je SUBNOR svojevremeno obnovio ovu kuću, ali ostavio je nažalost na milost i nemilost zubu vremena. Po riječima Milorada Jovanovića, od Miloša je ostala samo jedna unuka, koja osim iskrene želje, nema mogućnosti da od kuće Jovanovića napravi spomen-dom, što oni svakako zaslužuju. Kolo Jokne Miloševe O starom ratniku Milošu i njegovoj suprugi Jokni, crnogorskoj Stojanki majki knežopoljki i epskoj pogibiji četvorici njihovih sinova – narodnog heroja Radoja, komandanta Milutina, neustrašivog puškomitraljesca Gaja i jedva stasalog partizanskog obavještajca Novice, pisali su mnogi pjesnici, pisci, istorijske čitanke. Poslije oslobođenja gotovo da nije bilo novine u ovdašnjoj Jugoslaviji, koja nije objavljivala čitave feljtone o četvorici delija sa ognjišta Miloša Pekova. O četvorici pobjednika koji nijesu dočakali da zagrle svoje roditelje. U feljtonu „legende o junacima”, Miloša Radusinovića, koji je 1995. godine izlazio u „Pobjedi”, posebno mjesto posvećeno je Jokni Jovanović rođenoj Radulović – partizanskoj majci, majci heroja. „A onda kao u antičkoj drami, majka Jokna, više muško nego žensko, uhvatila se u crnogorsko kolo. Pjeva borbene pjesme. U kolu je i predsjednik Vlade Crne Gore Blažo Jovanović. Teška srca gleda staricu. – Ovamo Blažo! – rekla je hrabra Spartanka. Da poigramo. Što se čudiš? Sve su ovo moji sinovi. I poigrala je Jokna Miloševa.

Najhrabriji među hrabrima

Špiro Mugoša je prvi narodni heroj iz Crne Gore, tvrdi profesor Božidar M. Mugoša u svojoj knjizi. Od Podgorice, preko Tjentišta i drugih bitaka, do krvavog Kupresa. Posljednja bitka Špira Mugoše. Sjećanja Vidoja Žarkovića, na omiljenog komandanta
Svaka istorijska čitanka posvećena napadu na Kupres u avgustu 1942. počinje pričom o herojskoj smrti Špira Mugoše, prvog narodnog heroja iz Crne Gore.
„Kuriri u Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj, početkom rata su bili – Radosav – Puco Jovović, Dimitrije Mijač, Doro Raičević, Aco Krstajić, Tomaš Jauković, Gile Živković, Milika Šišović, koji su izvršavali kurirske zadatke ili na čelu svojih jedinica junački poginuli, piše i Vidoje Žarković u svojim „Stazama slobode”, o čemu „Pobjeda” ovih dana objavljuje opširan feljton. Većina kurira iz Četvrte crnogorske je poginula u ratu. Samo one stravične noći 14. avgusta 1942. godine, zajedno sa Špirom Mugošom, tada zamjenikom komandanta brigade, poginulo ih je četrnaest”, ističe Žarković.
O posljednjoj bici Špira Mugoša i grupe kurira na Kupresu u knjizi profesora Božidara M. Mugoše, „Narodni heroj Špiro Mugoša”, ( Titograd, 1974), objavljeno je svjedočenje Rose Manojlović, onda jedinog živog svjedoka te stravične noći. „Špiro se sa grupom smjestio u tek oslobođenu kuću Stipe Hercega. Pred samo svitanje kuću su opkolile ustaše. Punih šest sati Špiro i njegovi kuriri su pružali otpor. Crnogorac sa nekoliko kajiševa preko grudi i revolverom na opasaču, kako ga je opisivala Rose Manojlović, a koga su svi zvali komandante, stalno je govorio da se štedi svaki metak. Ustaše su napadale, Crnogorci uzvraćali bombama. Jedan od njih je pjevao, drugi je molio ranjenog druga da stegne zube. Ostali su sve rjeđe pucali – jer im je ponestajalo municije. Najzad su na kuću pale prve topovske granate. Crnogorac sa kaiševima u jednoj ruci je držao bombu, a u drugu revolver… Ja sam se morala povući”.

Posljednja bitka

„Ustaše su topovima srušile gornji sprat Hercegove kuće. Iz kuće su dopirali sve rjeđi pucnji. Najzad je izbio plamen na krovu. Iz nje se više nije čuo ni jedan pucanj. Gorjeli su živi ljudi”, slično opisuje ovu epsku smrt i Ljubo Anđelić.
Međutim, iako je zamukla Hercegova kuća, slava neustrašivih iz nje nije nikada. Njeni odjeci su se i kasnije čuli. Prvi put u Biltenu Vrhovnog štaba NOVJ u broju za jun, jul i avgust 1942. godine, gdje je objavljena odluka o proglašenju narodnih heroja. I ovaj tekst nalazimo u knjizi Božidara M. Mugoše. „Dodjeljuje se naziv narodnog heroja drugu Špiru Mugoši, koji je poginuo junačkom smrću na Kupresu. Drug Špiro Mugoša je bio poznat u redovima crnogorskih boraca i čitavog crnogorskog naroda kao neustrašivi borac i vjerni sin svoga naroda koji je od samog početka prednjačio svojim junaštvom”, citira Mugoša Bilten Vrhovnog štaba.
Zvanje narodnog heroja dodijeljeno je tada i Radu Končaru, Petru Lekoviću, Savi Veloviću, Danilu Soldatoviću, Anti Joniću, Mladenu Stojanoviću, Simi Šolaji, Đuru Petroviću i Zdravku Čelaru. Treba reći da su ovo prvi narodni heroji u zemlji, tvrdi profesor Božidar Mugoša, a da je Špiro Mugoša, koji je za narodnog heroja proglašen u avgustu 1942., prvi narodni heroj iz Crne Gore.

Predodređen za revolucionara

Inače, Špiro Mugoša (rođen 1904), čije ime danas nosi jedna ulica na obali Morače, kao i Aero-klub u Podgorici, je bio predodređen za revolucionara. Entuzijasta u umjetnosti, a heroj u revoluciji, kako ga je opisivao Andrija Lainović. Bio je glumac amater, fudbaler „Balšića”, režiser, novinar… Po završetku Porezničke škole u Beogradu službovao je u Podgorici, na Cetinju, u Peći, u Đakovici i u mnogim drugim gradovima. U junu 1930. postaje član Redakcije lista „Zeta” (poznata su njegova druženja sa novinarom Ljubom Samaryićem i njegovi tekstovi o čiča – Iliji Zlatičaninu). Špiro Mugoša je bio i reditelj – profesionalac u Narodnom pozorištu Zetske banovine. Krajem 1936. bio je uhapšen i sproveden u Dubrovnik. Tada je, kao što se zna, u Crnoj Gori za tri mjeseca uhapšeno preko 300 komunista. Špiro je zbog svog revolucionarnog rada prošao sva mučilišta dubrovačkog i sarajevskog zatvora.
Dolazi aprilski rat, pa Trinaestojulski ustanak. Veliki poziv na boj Špira je zatekao u Podgorici. Iz „crvenog grada” su odmah počele da izlaze organizovane grupe boraca i rodoljuba. Špiro je najprije otišao u Dahnu, pa u Donju Goricu. Poslije julskih događaja postaje član KPJ…
A onda slijede Špirove bitke – Bioči, Klopot, Mateševo, zatim odlazak u Sanyak, Pljevlja i Pljevaljska bitka, pa Tjentište, Četvrta crnogorska i krvavi Kupres.

Istoričari imaju riječ

Trinaesti jul je jedan od najvećih podviga crnogorskog naroda, smatra i prvoborac Dušan Davidović. Ipak, po njegovim riječima, period od kapitulacije bivše jugoslovenske vojske do 13. jula (oko tri mjeseca) i narodnog dizanja na ustanak nije dovoljno proučen u našoj istoriografiji. Riječ je, kaže Davidović, takođe o periodu istinskog patriotizma i rodoljublja. Treba znati, veli on, da nijedan pripadnik 38. pješadijskog puka bivše jugoslovenske vojske tih dana nije predao pušku. Uostalom, Italijani su sve pozivali na lojalnost osim aktivnih oficira, među kojima je bilo dosta komunista. Zato su se oni i sklanjali pred okupatorom. Doduše, Italijani su jedan broj njih uhvatili.
Imao sam svega 16 godina, kaže Davidović, ali dobro pamtim to vrijeme. Vrijeme u kojem se pričalo o komunistima iz 38. puka, o otporu koji se priprema. Posebno pamtim kako je Špiro Mugoša, sa jednom grupom omladinaca i ustanika iz Lješkopolja, vršio pripreme za ustanak. Bilo je to uoči samog njemačkog napada na Sovjetski Savez. Ustanici su davali direktive za prikupljanje oružja i sanitetskog materijala, dogovarali se sa Davidom Davidovićem u selu Staniseljići. Sjećam se da je na te dogovore dolazio veliki broj viđenijih ljudi, među kojima je bilo dosta bivših oficira i omladinaca. Riječju, svi su iskazivali želju da se uključe u pripreme za ustanak i borbe. Javno su održavani skupovi na kojima je bilo najviše omladine, bilo je obuke rukovanja oružjem… U tim akcijama su učestvovali David Davidović, Špiro Mugoša, Vako Đurović, Boško Đekić, Đorđije Milić, Mihailo Raičević i mnogi drugi, sjeća se Dušan Davidović. Sve u svemu, narod se nije mogao pomiriti sa okupacijom, pa je počelo njegovo spontano okupljanje za borbu, a na njeno čelo su stali komunisti.


J. Stamatović