PJESNIK NEPROLAZNIH VRIJEDNOSTI
U utorak, 26. juna 2018. godine, u sali Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, održana je promocija knjige Pjesme nepokorne, izbor iz poezije Radovana Zogovića.
Radi se o izboru iz poezije ovog velikog pjesnika koji je priredio Miraš Martinović, a objavila Crnogorska akdemija nauka i umjetnosti povodom 110 – te godišnjice od Zogovićevog rođenja.
O knjizi su govorili akademici: Jevrem Brković i Zuvdija Hodžić i Miraš Martinović u svojstvu priređvača. Govoreći o ovom izboru akdemik Brković je između ostalog rekao:
Miraš Martinović je s punom odgovornošću i estetskom bitnošću, intelektualnom preciznošću i emotivnom privrženošću odabrao ono što će za sva vremena biti dostojnim reprezentom Zogovićevog pjesničkog talenta, znanja, upornosti, preciznosti i osobenosti u jednoj literaturi kakva je crnogorska! Zapravo tu je ono što je najesencijalniji dio Zogovićevog pjesničkog bića. Tu je jedanaest ciklusa, s dvije izvanciklusne pjesme, na početku i na kraju, koje je Martinović pravio ciklusima po srodnosti temata, poetike, versifikacione raskošnosti, jezičke, tipično zogovićevske, originalnosti kada se riječima poigrava, kada ih utkiva tamo gdje nikada prije njega nijesu bile. To je ta njegova čuvena lingvistička osobenost, nadmoć i umješnost da jeziku da šifrovano značenje i semantičku tajanstvenost! Miraš Martinović je o svemu tome, o svim tim zogovićevskim bitnostima, vodio računa, čineći Zogovićev jezik esenncijalno crnogorskim!
Zuvdija Hodžić je u svom obraćanju rekao: Kao znalac poezije Radovana Zogovića pitao sam se da li je Miraš Martinović napravio dobar izbor? Jeste! Je li je mogao da bude drugačiji i takođe dobar? Jeste! Jer, riječ je o Zogoviću. Nije pitanje koje pjesme unijeti nego koje izostaviti. Čega god se Zogović dohfatio sve je postalo pjesma; što god da joj je bio povod – od slika zavičajnih pejzaža, pogleda kroz prozor sobice u kojoj je bio 16 godina konfiniran, od sjećanja na Radovana Vukovića do susreta sa Mirkinom vjevericom – Zogović je pokazivao da je veliki pjesnik. Naš najveći! Sva mu je poezija od dinamita i dinamičnih efekata, od ekspresivnih elementa i energije neslućene snage, od erupcije i tektonike, proključalih metafora. Od veoma zahtjevnih etičkih stavova ali i visokih estetskih uzleta. Odličnim izborom poezije takvog Zogovića predstavio nam je Miraš Martinović. Izvrstan znalac Zogovićeve poezije, poklonik i štovalac, kroz njegovo djelo zaputio se svojom stazom, vođen urođenim osjećajem za poeziju, kao da pjesme nije birao već ih uzimao, uvjeren da ne može da pogriješi. Time je ovaj izbor učinio zanimljivijim, podijelio ga je u jedanaest tematskih ciklusa, pjesme poređao po srodnosti i sadržini, povezao i sistematizovao, uveo u red, zaokružio prologom i epilogom, obogatio predgovorom, bilješkama i citatima o Zogovićevoj poeziji, omogućio čitaocima da kao i ja uživaju u iznovnom čitanju vrhunske poezije. Objavljivanjem ovog izbora CANU se odužuje velikanu koji je bio potrebniji njoj nego ona njemu. Ali je i on u njoj našao sebe i sredinu u kojoj nije bio usamljenik već velikan poštovan od svih, rekao je Hodžić.
Miraš Martinović je svoje izlaganje bazirao na pismima koja je ranih osamdesetih razmjenjivao sa Zogovićem i jednom itreviju koji je tada sa njim napravio i objavio, a koji je izazvao pravu buru, smatrajući da su Zogovićeva pisma svojevrsni dokumenti o vremenu i pjesniku koji je živio u njemu.
Radovan Zogović (1907-1986) pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejista i kritičar rođen je u selu Mašnica u Polimlju. Gimnaziju je učio u Beranama, a studirao je u Skoplju.
Njegova najpoznatija djela su: Plameni golubovi, Povremeno zauvijek, Došljaci;
Pripovjetke: Pejzaži i nešto se dešava, Noć i pola vijeka…
Uz Majakovskog, Zogović je kao poetski uzor redovno isticao Njegoša. O “Gorskom vijencu“ često je pisao, a posebno o likovima Vuka Mandušića i sestre Batrićeve. Zanimao se i za prozu Stefana Mitrova Ljubiše, o kojoj je objavio zapažene radove
Njegovo djelo, u svemu savremeno i autentično, prilog je poeziji i literaturi 20. vijeka na mnogo širim prostorima.
Miraš Martinović jedan je od najznačajnih crnogorskih pisaca. U literaturu je ušao knjigom „Mit o Trešnji“ (prvijenac nagrađen književnim priznanjem Lazar Vučković). Na regioinalnim i širim prostorima postao je prepoznatljiv po antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore koje je oživio u romanensknoj prozi: „Putevi Prevlise“, „Otvaranje Agruvijuma“, „Teuta, Snovi u Doklei“ i „Antički gradovi/snovi i sudbine“. Objavio je i romane: „Jeretik“, „Vavilonski mudraci“, „Poslednji Eshilov dan“, „Harfistkinja iz Ura“, roman o Njegošu „Drugoga sunca luče“ i knjigu priča „Povatak u Aleksandriju“. Bogatu stvaralačku riznicu Martinović upotpunjuje pjesničkim knjigama: „Nevidljivi ljetopis“, „Govor kraljeva“, „Govor zemlje“, „Sašpatavanje s memorijom“, „Luk i lira“, „Glasovi iz kamena“ i „Dan koji nije prošao“. Djela su mu prevođena na nekoliko jezika. Dobitnik je Regionalne književne nagrade Teuta i Oktobarske nagarde Herceg Novog grada u kome živi. Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.
