Dvanaestog marta u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru održana je promocija knjige ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE poznatog crnogorskog pisca Miraša Martinovića. O knjizi su govorili akademik Radoslav Rotković, dr Gracijela Čulić, i publicta Vlado Duletić. U muzičkom dijelu programa učestvovala je flautiskinja Angela Mijušković.
Akademik Sreten Perović je za ovu prigodu poslao telegram slijedeće sadržine:
Podgorica, 12. marta 2013. godine
Uvažene Dame, Poštovana Gospodo,
Veoma žalim što nijesam u mogućnosti da sa vama neposredno podijelim zadovoljstvo korisnih razgovora o Knjizi poznatog crnogorskog pjesnika i romasijera Miraša Martinovića. Romani ovog darovitog zaljubljenika u legende o slavi i patnjama naših dalekih predaka – dragocjena su slika minulih vremerna i izvsnredan prilog riznici crnogorske književnosti.
Prisutnim građanima drevnog Grada Kotora, koji ovoj književnoj priredbi dodaju svoju blagorodnu duhovnost, kao i uvaženom Autoru i njegovim eminentnim promotorima – upućujem srdačne pozdrave i najbolje želje.
Izlaganje dr GRACIJELE ČULIĆ o stvaralaštvu Miraša Martinovića objavljujemo u cjelini
Mitski itinerer Miraša Martinovića nastavlja se nakon puteva Prevalisa, Teute, Neotkrivene zemlje i drugih, tragovima snova i sudbina koji ostavljaju svoje poruke životu koji traje.
I snovi su dio stvarnosti i njih prate sudbine, šutnje, izgubljeni prostori u kojima se prepoznaju gradovi i tragovi u zgusnutoj travi i korovu, u znakovima kamenih poruka vremena i ljudi.
Miraš Martinović snove pretvara u priče, a priče u sudbine. „Na mjestu svakog grada upisana je njegova sudbina. Sat koji otkucava njegovo trajanje“ – kaže pisac.
A nizovi trajanja su beskonačni, isprepliću se kao galaksije koje vezuju vrijeme i kamen gradova ili oppida civium Romanorum, Sclavorum ili Barbarum, prolaze kroz snove i snoviđenja. Ponekad su samo slutnje, ponekad poruke i pouke.
Zapisi na kamenu čuvaju sjećanja. Samo pogana duša zapis odvaja od kamena, gradove od pamćenja.
Gradovi Miraševog mitskog itinerera su stradalnički, njihovi prostori i kamen zapamtili su muku života i okrutnost vremena.
Legende o njima je zaustavila odavno zapisana sudbina, vrijeme patnji i zagonetna predviđanja nesreća i smrti.
Pisac je tragač u kamenom moru gdje je misterija prepoznavanja ravna misteriji susreta gradova i grobova, kad mrtvi mole žive da se prepuste memoriji kamena.
Gradovi su povijesti ljudi koje pišu kamen i snovi i vizije.
Tako je piše autor legenda o Svaču zagonetka o vremenu katedrala, Obolon sanja svoj san o slobodi, sjedinjuje sudbine čovjeka i grada. San je čudesni ključ za ulazak u grad, „san može da otvori grad“ – kaže Miraš Martinović.
Grad Meteon i danas leži obavijen maglama tuge koja je zauvjek iscrpila ilirskog vojskovođu Gencija i sukobu sa Rimljanima. Snagu i fatalnost poraza izmjerio je samo onaj koji je trpio.
Meteon se poslije rata nije spominjao, samo Gencijevo ime koje je utisnuto na ilirskim novcima.
Sličnu misao o sjećanju koje će nadživjeti čovjeka ali i njegov poraz, spominje i Gilgameš u rečenici: „Ako i padnem, ostaviću ime“… Život je uvijek s nama i bez nas.
Pričaju o njemu i epitafi Duklje, Doclee, Dioclie, istorija, kamenje, mitologija i legende. Sve je bio i jest život. Zato se u grad ulazi kroz epitafe znakove na kojima ponovo žive imena nestalih stanovnika.
Duklja živi dok je živo njeno kamenje diše prostorima zelenih trava i napuštenosti, u poljskom cvijeću što se svakog proljeća prisno umiljava njenom kamenu i suncu.
Obnavlja se svojim i tuđim snovima.
U Miraševom mitskom itinereru susreću se vojske kraljeva, legije konzula i dekuriona koje koračaju za predskazanjima zvijezda, za tokovima voda, osluškuju zvukove svitanja i noći.
Na obroncima i u dolinama vojske postaju trave bez pobjeda i poraza. Sjećanje je cvijet što se uvijek iznova rađa rascvjetava i miriše ka Teutin iris.
Zahvaljujući antičkim spolijama prepoznaju se tajne kamena, vještine i upornost graditelja, ali i rušitelja. Graditelji i rušitelji, ostavljaju svoje znakove i značenja, a vrijeme ih mjeri svojim kanonima.
Graditelje često iznenađuju metamorfoze kamena, estetika i simbolika detalja. Život se mistrijom mjeri i zaustavlja. Rušitelje muči odsustvo konačnosti, prkos materije koja čuva duh i raspiruje plamenove mašte.
I Duklja živi svoje raznolike živote, u Martinića gradini, u spolijama Lontodokle, i svuda gdje su prostori memorije ljudi i kamena ostavili tragove, zapise, pa i one dlijetom izbrisane.
Sva je zemlja označena stopama, sve je neko već dodirnuo, slomio, zasadio, oteo ili oplemenio svojim duhom i tragovima.
Tako su i stanovnici starog Daorsona izgubili svoju vodu, Ciceron knjige koje mu je oteo rob. Dionizije, Iliri svoju lijepu kraljicu teutu koja nikako da se vrati na Medaurove obale sa irisom u ruci. I danas je traže, već ranije je pisao Miraš Martinović
Traganje je simbolika vječnosti, obnavljanja; nalaženje je konačnost, zatvoreni krug.
U Miraševoj hrestomatiji snova o nestalim gradovima, o simbolici njihovih kamenih i epigrafskih tragova, traganje je kreativni impuls duha, trajna i uporna poruka života koji oživljava i u mrtvim prizorima i zaboravljenim predjelima.
Sve što se dogodilo i dalje traje, traje drukčije u drugim snovima, u drugim sudbinama. Treba prepoznati san i snoviđenje. Zato je ključ u mašti, u intuiciji, naslućivanju. Kamenorezac Apolodor je prepoznao kamenje Olciniuma iuklesao na njima svoje znakove, Medaur je napisao svoje stihove prognanika za grad Riznium, Teuta je sačuvala irise u snovima, Acruvium i dalje živi zahvaljujući svom imenu koji su mu ostavili njegovi ilirsko-rimski stanovnici.
Tragična sudbina posljednjeg kralja Gencija i fatalni poraz njegove vojske sa melodijom frula odjekuju u mrtvoj dolini.
Ilirski ratnici su tamo u svitanje posljednji put, uzalud, otsvirali himnu životu i miru u tragičnom ritmu smjenjivali su se zanosna melodija frula i jauci umirućih vojnika. Kontrapunkt života i harmonija smrti. Ipak, svi smo na gubitku vojnici su to znali, vođe ne.
Legenda i memorija naroda – zapamtila je frulaše. Ponekad noću čuje se melodija koju vjetrovi raznose.
Sve što se dogodilo i dalje traje – na drukčiji način, ali traje. Miraš Martinović je zbog toga i napisao ovu proročansku knjigu o ljudima, gradovima i njihovim sudbinama.
Strah od zaborava je logičan, duhovni pokretač i ljetopiscima i kamenorescima. Nedostojni i prezreni su oni o kojima kamen govori samo šutnjom i zaboravom.
Ova nas knjiga vodi ka spoznaji starih mudrosti i razumijevanju svijeta iz kojeg smo ponikli. Zapisi i znakovi na kamenu nestalih gradova priče su o životu i poslije života.
Miraš M. je u ovoj knjizi sakupio svoje nemirne vizije i snove i čvrsto ih drži ljepotom i snagom svojih riječi. Rascvjetava ih na svoj osoben način u priče, spoznaje, pitanja i zagonetke.
Najljepše je kad knjiga traje, a pitanja i odgovori prelamaju se kao svjetlost i nadahnjuju životnim nemirima uspavane, nestale gradove, snove i sudbine njihovog kamena koji govori jezikom vremena i upornog kamenoresca.
