U Matici crnogorskoj održana tribina „Nasljeđe u pokretu: Mjesta identifikacije i sjećanja – jugoslovenska i postjugoslovenska iskustva“


U Matici crnogorskoj održana tribina „Nasljeđe u pokretu: Mjesta identifikacije i sjećanja – jugoslovenska i postjugoslovenska iskustva“

Svijetli primjer proslave 13. jula prijaviti za Unesko listu nematerijalne baštine

Tribina „Nasljeđe u pokretu: Mjesta identifikacije i sjećanja – jugoslovenska i postjugoslovenska iskustva“ održana je juče u Matici crnogorskoj. Ujedno to je bila prilika i za prvo predstavljenje knjige „Jugoslavija pamti – Mesto, telo i pokret za prostore izvođenog nasleđa“ koju je Marija Đorđević objavila prošle godine.

Na prostoru bivše Jugoslavije ima oko 60 hiljada obilježja koja podsjećaju na učešće zajednice u NOB-u i revoluciji. Oni se u velikom broju i danas nalaze na listama spomenika kulture ali je, kako ističe Đorđević, sa jedne strane to potencijalno nebitno, a sa druge strane djelimično zanemareno.

„Nikada ti spomenici nijesu skinuti sa liste, mi brinemo o njima i baštinimo ih, ali ih ne koristimo osim u izolovanim slučajevima u praksama koje se koriste za razne oblike nacionalne identifikacije koje bi bile poželjne, kao što su masovna stradanja i događaji koji suštinski nemaju veze sa antifašizmom i revolucionarnom borbom“, kazala je Đorđević.

Dodaje da bi i danas to nasljeđe moglo da pronađe svoju svrhu postojanja.

„Spomenici i bavljenje njima bi sigurno imali veći smisao ukoliko bi to dolazilo od lokalne zajednice i to je u nekakvom inicijalnom planu formiranja te zaista ogromne mreže spomenika bila ideja“, kazala je Đorđević.

Međutim, taj aspekt savremeno društvo intenzivno briše i smatra irelevantnim, smatra Đorđević, pa bi samim tim bilo zaista teško ponovo animirati mjesto koje je izgubilo značaj. U tom smislu Virpazar je svijetli primjer kako lokalna zajednica čuva svoju istoriju, istakla je gošća Matice crnogorske.

„Primjer proslavljanja 13. jula koji se proslavlja u kontinuitetu od 1945. do sada 2022. godine. Samo zbog te prakse Crna Gora bi mogla da zaštiti antifašizam kao nematerijalnu kulturnu baštinu i prijavi ga za Uneskovu listu. Zato bi trebalo uraditi taj elaborat“, kazala je Đorđević.

Ono što predstavlja najveću prepreku u razmatranju ukupnog spomeničkog nasljeđa Jugoslavije jeste činjenica da je dijeljeno (zajedničko) iskustvo u potpunosti nestalo.

„Devedesete godine dovode do toga da više ne dijelimo nikakvo iskustvo jedni sa drugima jer negdje je rat bio, negdje rata nije bilo, negdje je neko slao nekoga u rat i jednostavno naši životi više nijesu isti i ne postoji više nijedna nit koja može da ih poveže“, rekla je Đorđević.

Posebno zanimljiv je pristup koji je Đorđević obuhvatila svojom studijom „Jugoslavija pamti“ koji se odnosi na posmatranje spomenika u okviru pejzaža, u okviru šire slike, nikako samo kao pojedinačne tačke, čime se niko do sada nije bavio. Tjentište je odličan primjer jer je intervencija prostora bila drastična.

„Kad krene da se hoda prema spomeniku postoji niz prostornih trikova koji tijelu nameću određenu vrstu pokreta. Tijelo ne može da se kreće na drugačiji način. Recimo, postoje te dvije polukružne staze koje se kreću do kosturnice i onda se u u pozadini otvaraju krila samog spomenika, ali opretećenje na donju polovinu nogu koje se dešava u trenutku penjanja uz stepenice koje na samom vrhu praktično tjeraju čovjeka da klekne, jer vas bole listovi. Tako postavljena platforma da se izaziva osjećaj da čovjek mora da se pokloni tim posmrtnim ostacima je nešto što je namjerno napravljeno. Neko je vrlo pažljivo razmišljao o tome kako da mi kroz arhitekturu i pejzažnu arhitekturu proizvedemo određenu vrstu osjećaja koji je čovjeku posredstvom života u određenoj zajednici kulturnih modela i praksi već dobro poznat: pognuti pogled, savijen torzo i iskazivanje žaljenja i poštovanja“, rekla je Đorđević na tribini u Podgorici.

Moderator programa u Matici crnogorskoj bio je mr Janko Ljumović.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


12 − 11 =