„Htio sam samo da ljudima pošteno kažem: Pogledajte sebe kako rđavo i dosadno živite!“, rekao je Čehov. Pitaju se njegovi likovi, živeći takav život, kako li će biti kada njih ne bude više? Čovjek je baš potpuno isti i danas, postavlja sebi ista pitanja. Reditelj Branislav Mićunović želio je imati predstavu o tome da sve manje izbora imamo, da svijet postaje sve skučenije i bezličnije mjesto za nas, za ljude. Ipak, najteže su sopstvene misli, ono lično, razgovor sa samim sobom o tome da jednostavno nisi našao put. Poneki nalet optimizma učini se još i težim kada stigne saznanje da trud nije donio ništa, da je sve bio samo hod u prazno. A nekako, sve je to i kolektivna istina, koja se tako silovito, a opet nenametljivo i u svakom detalju opravdano i precizno, u djelu crnogorskog reditelja događa u jednoj- poslednjoj noći.
„Četiri Čehovljeva čina saželi smo u jedan. Dramaturška intervencija bila je ogromna, za mene je ovaj zadatak bio velika odgovornost. Sve se dešava u toj jednoj- poslednjoj noći, a sve se dešava u jednoj- ovoj tački našeg društva. Ovo što ste vidjeli večeras na sceni, to smo mi, već smo postali Čehovljevi junaci. Kada smo započeli proces, profesor Mićunović je rekao- „Hajde da vidimo da li je katarza još uvijek moguća u pozorištu“? Svjedoci smo večeras da jeste tako, da ona postoji“, rekla je dramaturškinja Stela Mišković.
Uloge u predstavi reditelj Mićunović povjerio je: Pavlu Preleviću, Nadi Vukčević, Juliji Milačić Petrović Njegoš, Ani Vučković, Jeleni Laban, Aleksandru Raduloviću, Srđanu Grahovcu, Omaru Bajramspahiću, Vulu Markoviću, Dejanu Ivaniću i Stevanu Vukoviću. Baš kakva je i sama režija, i ovaj izbor bio je krajnje opravdan i tačan. Oni sami, kroz ovaj proces dobili su više, igrajući sasvim iskreno intimne agonije svojih likova, pronalazili i uključili sebe. A Čehovljevi junaci su tamni, sami, ogoljeni, njima više ništa ne treba. Nije to lak glumački zadatak, ali aplauz je rekao da su uspjeli u tome što je reditelj postavio pred njih, baš kao Čehov, ne preskačući nijednu ljudsku nadu.
„Olgu je bilo jako teško naći, ona je prošla sve, ona nema izbora, ni izlaza. Sagledava svoj život. Mene je zaboljela ona, Olga, misao- „Nama ne treba ništa, sve ćemo im dati“. Predstava sadrži četiri dijela, od otuđenosti do ličnog stava, bilo je hrabro od nas upustiti se. Premda smo glumci, nije bilo lako lično se ogoliti.To je ono što nam je traženo, što smo na kraju dobili. Kasting je napravljen jako dobro, profesor je divno podijelio uloge, davši ih ljudima koji su u stanju istrajnije i intezivnije preći u sebe. Bilo nam je bitno da se sretnemo sa publikom, kao zadnji korak da do kraja ubijedimo sebe da je posao koji smo uradili zaista dobar. Ovo je bio težak rad, ali koristan svima nama, poslednja tri mjeseca bila su važna na profesionalnom i ljudskom nivou, neprocjenjiva. Ono što ga je bogatilo sve vrijeme jeste činjenica da smo bili toliko intimni sa projektom, što ste vidjeli po reakciji publike. Ona nas je ponijela, dala vjetar u leđa“, rekla je nakon premijere glumica Julija Milačić Petrović Njegoš.
„Jako je rijetko danas, u ovom trenutku u kojem živimo, da imamo priliku da lično doživimo ovako nešto. Nemamo kad, nemamo s kim. Kada pokušavaš na silu da radiš i dobre stvari, a kada to nema neki fidbek, onda je to uzaludan posao. Pozorište je, čini mi se i prvo i poslednje utočište savremenog čovjeka da pokuša sebi da dozvoli da doživi katarzu, da nije sramota ni smijati se, ni plakati. Ali neophodno je da pokušamo na neki način da se iščistimo, od svih otrova kojima se svakodnevno prskamo.
Ovaj proces je možda za nas i dragocjeniji od samog izvođenja. U trećem činu kao što ste vidjeli, imali smo priliku da budemo stvarno mi, da se na taj način otvorimo, da ne krijemo parče svog života i djetinstva, parče svojih misli. U prvom činu su misli kojima zapravo govorimo o sebi, a koje bi vi trebalo da doživite. Mi zapravo ne prekidamo taj koncert, mi smo na njemu i ćutimo, a dozvoljavamo i publici i sebi da te divne Čehovljeve misli govorimo kao samo misli koje se nikad ne izgovore“, kazao je glumac Aleksandar Radulović.
„Zadovoljstvo je bilo raditi sa profesorom Mićunovićem koji se poslije toliko godina vratio pozorištu. Bila je to kao jedna vrsta eksperimenta za sve nas, i rediteljskog, neka vrsta zahvata, istraživanja, kopanja po sebi, tako da je bilo nešto drugačije, nismo išli ustaljenim aršinima. Čak i stilski, igra se potpuno drugačije, ne igra se na partnera, nego je poenta u tome da su karakteri otuđeni jedni od drugih, da su konstantno u preispitivanjima, u agonijama, u potrebi za smislom, i zapravo o tome se ovdje i radi – o ljudskom stradanju, nesreći, te teme su vrlo zahtjevne i teške. Lično je, svi mi otprilike negdje i znamo ove ljude, oni su u našim širim familijama, ovi ljudi su svuda oko nas, bitno ih je prepoznati i vidjeti šta je to, što njih muči, šta ih tišti, čemu se oni nadaju. Ovo je ozbiljna, velika tema“, riječi su glumca Vula Markovića.
Branislav Mićunović pored režije potpisuje adaptaciju i dizajn predstave, a saradnici su: Stela Mišković (dramaturgija), Marko Petrović Njegoš (scena), Lina Leković (kostim), Dubravka Drakić (govor), Vjera Nikolić (muzika) i Mile Buturović (svijetlo). Predstava se realizuje u okviru interregionalnog projekta ADNICH (IPA CBC Italija-Albanija-Montenegro). U Kraljevskom pozorištu Zetski dom predstava „Tri sestre“ nakon prvog izvođenja, zbog velikog interesovanja i ograničenog broja mjesta, biće odigrana još tri puta, a to će biti ravnopravne premijere- 18, 20. i 21. decembra, sa početkom u 20h.
Be the first to comment