Po planu Adama Čartorijskog Crnoj Gori je trebalo obavezno priključiti Boku Kotorsku
Događaji koji su krajem XVIII i početkom XIX stoljeća potresli Evropu imali su sudbonosan uticaj na istorijski razvoj južnoslovenskih naroda. Tada na Balkanu počinje era nacionalnih revolucija a polet nacionalno – revolucionarnih pokreta zahvata u manjoj ili većoj mjeri sve narode na poluostrvu. U tom dinamičnom istorijskom razdoblju događaji u Crnoj Gori, Srbiji i Grčkoj pobuđuju interesovanje velikih (evropskih) država i pažnju probuđene progresivne javnosti uznemirene Evrope. Sve ove tri zemlje postaju važne tačke oslonca u politici na Istoku, a svaka od njih (i Crna Gora i Srbija, i Grčka) ubrzano upotpunjavaju vizije svog nacionalnog programa, s željom da se što prije i snažnije uključe u širi pokret evropskog nacionalnog preporoda. Još krajem posljednje decenije XVIII stoljeća u Crnoj Gori nastaju prvi organi zemaljske vlasti i usvajaju se prvi pisani zakoni. Tada se na čelu Crne Gore nalazi daroviti političar, državotvorac i politički vizionar, jedna od najistaknutijih figura balkanske istorije novog vijeka – Petar I Petrović Njegoš. On je smatrao da bi Crna Gora ostala bez izgleda za snažnije učvršćivanje institucija centralne zemaljske vlasti, ukoliko se ne bi čvrsto oslonila na široki oslobodilački pokret van njezinih granica. Zato su vladičini pogledi stalno bili upravljeni prema brdskim i hercegovačkim plemenima, otkuda su stalno dopirali pozivi za pomoć u borbi za slobodu. A od samog početka svoje političke vladavine, vladika je započeo da učvršćuje spone i s narodnim pokretom u Boki Kotorskoj, uvjeren da se samo tim načinom i takvim smjerom može osigurati crnogorskoj nastajućoj državnoj organizaciji izlazak na more. Polazeći od istorijskog fakta da je narodna solidarnost i etničko jedinstvo Crnogoraca i Bokelja imalo za sobom više od sto pedeset godina neraskidivih veza u zajedničkim oslobodilačkim naporima, vladika je učinio prvi pokušaj za izlazak Crne Gore na more neposredno poslije pada Mletačke republike, 1797. godine. Otuda je ova misao bila jedna od crnogorskih ideja vodilja. Nju je vladika Petar I unio i u neke znamenite peticije upućene ruskom imperatoru Pavlu I krajem XVIII stoljeća. Na samoj prekretnici dva stoljeća neki vladičini izaslanici vodili su o tome službene razgovore s ruskim državnicima u Petrogradu. Iako o tome tada nije postignut nikakav dogovor, carska vlada je i te kako počela da razmišlja o vladičinim političko – strateškim kombinacijama s Bokom Kotorskom. O tome je prvo iznio svoje stanovište, istaknuti rukovodilac ruske spoljne politike, član Tajnog komiteta velike Imperije – Adam Čartorijski. U čuvenom programu o razvoju prilika na Istoku, izložene su zanimljive koncepcije o načinu ustrojstva balkanskih država i državica, za slučaj da dođe do raspada otomanske vlasti u Evropskoj Turskoj. Po Planu Adama Čartorijskog, Crnoj Gori je trebalo obavezno da se priključi i Boka Kotorska, ukoliko se mislilo da se od crnogorske države stvori jedno političko, vojno, diplomatsko, i prije svega, strateško uporište, od bitnog značaja za punu afirmaciju ruske istočne politike. Krajem 1804. izgledalo je da će se preporuke Adama Čartorijskog uzeti u ozbiiljno razmatranje, pogotovo od onog trenutka kada je petrogradska vlada donijela odluku da u Crnoj Gori otvori konsulat (u Kotoru). Poslije državno – pravnih reformi 1805. koje je ruski zvanični izaslanik počeo da razrađuje zajedno s vladikom Petrom I, bilo je među posmatračima i takvih koji su vjerovali da nije daleko dan kad će doći do ujedinjenja Crne Gore i Boke Kotorske. Po zaključenju mira u Požunu izgledalo je da je iskrsla realna šansa da do tog ujedinjenja i dođe. Tada je na poziv bokeških žitelja vladika Petar I s crnogorskom vojskom po drugi put ušao u Boku Kotorsku da je uzme u zaštitu od francuskih trupa koje su se spremale da je zaposjednu. Svi Bokelji, oslonjeni i na trupe ruskog vice-admirala D.N. Senjavina i na vladičinu vojsku, latili su se oružja da se brane od novog osvajača.
Ugovor antinapoleonovske koalicije predviđao je “vraćanje Ilirskih provincija Austriji”
Iako su zbivanja na području Boke Kotorske, Crne Gore i Hercegovine 1806 – 1807. obogatila našu političku, vojnu, diplomatsku i kulturnu istoriju, nadanja Bokelja i Crnogoraca ostala su neostvarena. U narednom pamćenju ostale su neizbrisive uspomene o jednom velikom pokretu što je snažno učvrstio narodne spone i solidarnost. Događaji koji su uslijedili uoči trećeg ulaska Crnogoraca u Boku Kotorsku 1813. pokazali su koliko su se prilike bile izmijenile početkom druge decenije XIX stoljeća. Nov raspored snaga na evropskoj političkoj pozornici bio je takav da je vladičin plan o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske bilo mnogo teže ostvariti. Događaji 1813 – 1814, bili su dinamična zbivanja koja su duboko potresla i Crnu Goru i Boku Kotorsku, a narodu ukazala na viziju da do realizacje ove velike ideje, za koju se tada zalagala većina i Crnogoraca i Bokelja, treba da prođe još gotovo 130 godina. Poslije poraza Napoleonove armije u Rusiji 1812, svako je očekivao da francuskom imperatoru neće poći za rukom da se brzo oporavi od nanesenog udara. Iako je Napoleon, odmah po dolasku u Pariz, započeo s prikupljanjem novih vojnih snaga, evropski vladari su znali da vojna moć francuskog imperatora nije bila ni nalik na onu kojom je započeo osvajanje. Uvjerenje u njegovu oslabljenu snagu postalo je sveopšte. To je u neku ruku i olakšavalo formiranje nove antinapoleonske koalicije, šeste po redu. Ruski imperator Aleksandar I i petrogradska vlada predstavljali su snažan, a u nekim trenucima i najpresudniji činilac ove koalicije.
Šestoj koaliciji su se stalno otvarale mogućnosti za jačanje vojnih snaga, dok Napoleon tako nešto nije mogao očekivati. Petrogradski kabinet tada počinje intenzivnu diplomatsku djelatnost da oslabi Napoleonove pozicije u Evropi. Pošto je svestrano proučio sve okolnosti koje su omogućavale Napoleonu da postigne neke vojne uspjehe s početka 1813, ruski imperator i njegova vlada dolaze do uvjerenja da bi pristupanje Austrije Šestoj koaliciji predstavljalo prvorazredan vojno – strateški elemenat u rasporedu evropskih snaga. Stoga je Aleksandar I, u dogovoru s pruskom vladom, započeo diplomatske pregovore za pristupanje države Habzburgovaca savezničkoj koaliciji. Krajem juna (15/27. VI) 1813. sastali su se u Rajhenbahu predstavnici Rusije, Pruske i Austrije da utanače uslove po kojima je bečka vlada bila spremna da svoje oružane snage pridruži vojskama velike koalicije. Na pregovorima je Rusiju predstavljao grof Naseljrode, Prusku Gardenberg, a Austriju Stadin. U preambuli zaključene Konvencije istaknuta je želja austrijskog imperatora da u interesu Evrope i njenih savezničkih sila “podrži”, čak i da pribjegne oružju, velike ciljeve kojima su bili usredsređeni napori tri imperatorska dvora. Rješenje ovog značajnog međunarodnog dogovora imala su sudbonosan značaj za dalji istorijski razvoj Evrope, Balkana posebno. Članom drugim Konvencije naglašeno je da sile potpisnice prihvataju “vraćanje Ilirskih provincija Austriji”. Tom odlukom bitno je promijenjen red stvari na Balkanu; Austriji je zagarantovan suverenitet nad čitavom teritorijom Dalmacije i Boke Kotorske. Sam tekst je unekoliko podsjećao na sadržaj onih preporuka koje su bile izložene u instrukcijama austrijskog imperatora.
Početkom septembra iste godine došlo je do nove diplomatsko – političke inicijative, s ciljem da se još više ojača snaga koalicije. Tada je pripremljen novi dogovor među članovima koalicije o “prijateljstvu i odbrambenom savezu”. Ovaj novi dogovor zaključen je poslije avgustovskih neuspjeha na frontu, kad je vlada Habzburške monarhije počela da se koleba, pokazujući čak i spremnost da napusti koaliciju. Našavši se u čudu, petrogradski kabinet preduzema odlučne diplomatske radnje da spriječi krizu koalicije. Pred takvim pritiskom iz Petrograda, bečki kabinet je pristao na potpisivanje novog ugovora 28.VIII/IX 1813, u Teplicu.
Malo je kad Petrograd tako grubo zanemario interese svojih balkanskih štićenika kao 1813.
Novi saveznički ugovor (u Toplicu) imao je prije svega za cilj da učvrsti antinapoleonovsko raspoloženje u Evropi. Uz sve nedostatke, postigao je upravo ono što je petrogradska vlada i željela. Tako su (ipak) stvoreni politički uslovi da se osigura dovoljna snaga za odlučujuće udare Napoleonu; sakupljeno je više od 300.000 bajuneta, što je bilo presudno u “bici naroda” pod Lajpcigom. Ono što je u istoriji Balkana, a posebno za istoriju Crne Gore, bilo od naročite važnosti predstavljao je istorijski fakat da su odredbe Ugovora u Teplicu još jedanput zagarantovale državi Habzburgovaca suverenitet “nad svim provincijama i oblastima koje pripadaju kruni njegovog imperatorskog i kraljevskog apostolskog veličanstva”. To je, u stvari, značilo da se odredbe Konvencije u Rajhenbahu (o predaji Boke Austriji) potvrđuju novim ugovornim odredbama. Ovu prazninu u našoj istoriografiji dopunila je novija i najnovija ruska istorijska nauka, a posebno istraživači istorijskih izvora za rusku diplomatsku istoriju.
Malo je kad petrogradska vlada ovako grubo zanemarila interese svojih balkanskih štićenika kao što je to učinila odredbama Konvencije u Rajhenbahu i odredbama Ugovora u Teplicu. Već sljedećih godina u diplomatskim pregovorima i sporazumima, bilo je gotovo nemoguće bilo šta preduzeti da bi se zaštitili interesi Crne Gore. Zvanične ličnosti sa Cetinja počele su otvoreno da izjavljuju kako sveruski imperator nije preduzeo prave korake da bi zaštitio državne interese jedinovjernog i jedinoplemenog naroda. Pisma koja je uputio u Petrograd crnogorski vladar 1814. predstavljaju potresna svjedočanstva o tome kako je postupak ruske vlade doživljen u Crnoj Gori.
Nadaren čudesnom intuicijom da osjeti glavni smjer opštih istorijskih tokova u Evropi, vladika Petar I je bio ubijeđen da Napoleon nema snagu da se sa uspjehom nosi sa silama udruženih evropskih monarhija. U okolnostima kad se brzo mijenjala politička karta Evrope, kad su se rušile države, nestajale nekadašnje velike sile, nicale bune i nemiri, državniku se teško bilo snalaziti, ali je vladika, i pored toga, bez dvoumljenja prihvatio preporuku britanske vlade o pregovorima za zajedničko djelovanje protiv francuskih trupa u Boki Kotorskoj. Prvi razgovor o takvoj saradnji započeli su već krajem juna 1812. Njih je u ime Crne Gore vodio izaslanik vladike Petra I, serdar Savo Plamenac, dok je britansku stranu zastupao punomoćnik komandanta britanske pomorske eskadre u jadranskim vodama, viceadmirala Frimentla – pukovnik Danez. Pregovori su nastavljeni i početkom avgusta 1812. Crnogorski izaslanik se u razgovorima držao strogo uputstava datih od strane vladike Petra I, poznatih pod imenom “Trebovanija”.
Vladika je bio državnik koji ni jedan ozbiljniji poduhvat iz sfere politike narodnog života uopšte nije preduzimao bez sistematskih pripremanja. Tako je činio i ovoga puta. U sedmom “punktu” svojih “Trebovanija” jasno je naznačeno da “Narod crnogorski ne bi želio svoju krv prolivati kad bi istinito uvjeren bio da će Bokeška provincija i Konavli dubrovački, koji su prijed bili s Crnom Gorom, da bi ova dva mala naroda bili poznani za jednu malu republiku, pod njihovim i ruskim pokroviteljstvom”. Kao i svaki politički strateg, i vladika je računao s neuspjehom zamišljenog poduhvata, pa je, stoga u devetom “punktu” svojih “Trebovanija” tražio da se, za slučaj kad bi se “neprijatelj u ove strane osilio i ojačao, da se na ma koji način ne bi mogli ojačati, da bi i tada Velikobritanski dvor nas sve ostavio neprijatelju na žrtvu, nego da bi se na svoje brodove narod primio, da se preseli u njegovu državu, ili u Rusiju”. U takvom slučaju britanska vlada bila je dužna da žiteljima Crne Gore osigura “pravo da u mjestima prebivališta sagrade crkve, koliko im je kojim potrebno i držati svoje svještenike, i zakon, i slobodno vjeroispovijedanije vjere, i bez svakoga pritjesnjenija”. Crnogorski izaslanik Plamenac dostavio je britanskim pregovaračima i “Plan” “mitropolita crnogorskoga po kojemu on nahodi da bi bilo dobro postupiti protiv sveopšteg neprijatelja Francuzov u Bokešku provinciju”. Sastavljanje ovakvog dokumenta zahtijevao je svojedobno i britanski viceadmiral u četvrtoj tački svojih uputstava, poslatih britanskom pregovaraču Danezu.
Dok je Kotor još bio pod opsadom sreli su se u Dobroti predstavnici Crne Gore i Boke Kotorske
Francuske vojne i civilne vlasti u Boki Kotorskoj brzo su saznale za crnogorsko – britanske pregovore. Francuski komandant Boke Kotorske đeneral Gotje poručio je vladici, neposredno po prijemu sigurnih obavještenja o Plamenčevoj diplomatskoj misiji, da bi daleko bolje bilo da Crnogorci “stoje u miru” nego što se dogovaraju s Englezima. Vladika se nije mnogo obazirao na ovo upozorenje. Odlučnost Petra I da ponovo ukrsti mačeve sa Napoleonovim trupama podsticao je, van sumnje, i njegov sinovac, znameniti vojvoda Stanko Stijepov Petrović. On se početkom 1813. vratio iz ruskog Glavnog stana. Njega su tamo primili krajem 1812. Kutuzov i Čačagov, a kasnije u Vilnu i Aleksandar I. O njegovim razgovorima s ruskim državnicima i vojskovođama malo se zna. U vladičinoj arhivi o tome nije sačuvano sigurnih podataka. No, bilo kako bilo, na osnovu nekih izvora moglo bi se pretpostaviti da je povratak Stanka Stijepova iz Rusije podstakao vladiku Petra I da ubrza pripreme za treći ulazak Crnogoraca u Boku Kotorsku.
Odmah po prijemu obavještenja od britanskog viceadmirala Frimentla o tome da su Crnogorcima obezbijeđena najneophodnija ratna sredstva (u prvom redu municija), vladika je dobio poziv i od žitelja nekih bokeških opština da krene s vojskom u oslobođenje Boke od Francuza. Po vladičinoj ocjeni nije bilo razloga da se dalje čeka, već je 27. VII/8.IX donio odluku da se poslije nešto više od sedam godina ponovo ogleda na bojnom polju s Napoleonovim trupama. U tom smislu, poslao je proglas “serdarima, vojvodama, barjaktarima i drugim glavarima i starješinama i svemu hrabrome narodu crnogorskome” da se pripreme “s prirodnijem duhom hrabrosti na viteški ovi podvig da, prizvavši boga u pomoć što skorije stupimo u Bokešku provinciju, pod slavodobitnim barjakom velikoga Aleksandra, pokrovitelja našega”. Krajem septembra 1813. vladika je sa 7.000 Crnogoraca, podijeljenih u dva odreda (onih od 4.000 neposredno je komandovao, dok je drugi od 3.000 djelovao pod komandom guvernadura Vuka Radonjića i Sava Markova Petrovića) krenuo u istorijski pohod. Po prelasku granice, crnogorska vojska je brzo oslobodila Budvu. Vladika je poslije toga iz svog Glavnog stana uputio proglas “svim hvale dostojnim slovenskim narodima iz kotorske, dubrovačke i dalmatinske provincije”. Sadržina proglasa pokazivala je duboku uvjerenost crnogorskog vladara u to da je nastupio pravi trenutak za ostvarivanje jednog od najznačajnijih državno – pravnih ciljeva Crne Gore i Boke Kotorske. Početak ratnih operacija oba crngorska odreda pokazao je da je vladičina koncepcija o munjevitom prodoru crnogorskih snaga do Herceg Novog jedino i garantovala vojnički uspjeh čitave operacije. Uostalom, vladičina predviđanja su se u potpunosti i realizovala.
Kao iskusan ratnik, vladika je svojim planom predviđao i mogućnost da se francuski đeneral Gotje brani iz opsjednutog Kotora. To mu je, uostalom, omogućavao savršeni fortifikacioni sistem starog Kotora. No, i pored toga, vladika je pretpostavljao da takva odbrana ne može potrajati dugo, utoliko manje što je u vodama zaliva i na prilazima zalivu gospodarila britanska flota. S druge strane, braniocima su predstavljala ozbiljnu prijetnju i brojna artiljerijska oruđa koja su napadne snage već bile zaplijenile na drugim utvrđen-jima u zalivu. Crnogorske jedinice, inače, nijesu pažljivo motrile na ponašanje garnizona. Zbog toga je iz grada neopaženo izašao bataljon vojnika hrvatske nacionalnosti i predao se austrijskom agentu Brunaciju, a ne crnogorskim komandantima.
Francuski garnizon se na kraju predao britanskom komandantu Hostu, a ovaj je odmah teško naoružanje ustupio vladici i njegovim trupama. Ubrzo je i grad predao vladičinim trupama.
Dok je Kotor bio još u opsadi sastala se u novembru 1813. u Dobroti skupština predstavnika Crne Gore i Boke Kotorske. Na njoj je izglasano rješenje o izboru – Governo provvisorio delle provoncie unite di Montenegro e Bocche di Cattaro, sotto la protezione delle tre potenze Allleate Russia, Austria e Inglitera. (Privremena vladavina dviju ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske, pod zaštitom triju savezničkih sila Rusije, Austrije i Engleske).
Vladika nije znao da je sudbina Boke Kotorske bila riješena prije nego što je krenuo ka njoj
Kao što je u naučnoj literaturi već naglašeno, tada je osnovana i Commissione centrale del Governo provvisorio (Centralna komisija privremene Vlade, sastavljena od po devet članova obje zemlje, a pod predsjedništvom vladike Petra I. Zna se da je na skupštini donesena i odluka da se sva važnija rješenja moraju donositi na plenarnim zasjedanjima. Ne zna se kako je vladika prokomentarisao ovakvu odluku. U izvorima je zabilježeno da je pružao otpor prilikom izglasavanja preporuke o njegovom imenovanju za predsjednika Centralne komisije, navodeći tom prilikom i neke dosta neubjedljive razloge zbog kojih je iskazivao spremnost da odbije ponuđenu počast. Vladika je bio iznenađen rezervisanošću predstavnika nekih bokeških komunitadi, a pogotovo činjenicom što je jedan dio žitelja izražavao spremnost da prihvati ideje širene od kanonika Bruncija i kasnije od majstora Dabovića. Iz istorijskih izvora se ne bi moglo zaključiti da vladika, pripremajući se za treći ulazak u Boku Kotorsku, nije predviđao i znatne političke teškoće. Teško bi bilo, inače, shvatiti smisao istorijske činjenice da je on pred sami početak ekspedicije sačinio povjerljivi spisak ličnosti u Boki Kotorskoj, posebno iz svake komunitadi, na koje su se njegove snage mogle osloniti. To su bile ličnosti u koje se nije smjelo sumnjati, provjerene 1806 – 1807, kad se “barjak ruski” vijorio po bokeškim gradovima i naseljima, a bokeški ratnici nalazili u sastavu vladičinih trupa. Mada je u pitanju vremenski raspon od nepune dvije godine, mora se reći da su se u njemu odigrala krupna zbivanja, važna i za dublje izučavanje nekih diplomatskih radnji sila učesnica Šeste antinapoleonske koalicije. U tom pogledu su od posebnog značaja pisma koja je iz Dobrote i Kotora slao vladika ruskom imperatoru Aleksandru I, ruskom ministru inostranih poslova, carskom poslaniku u Beču Štakelbergu, kao i Baklaj de Toliju. Naročit značaj imaju pisma koja je sa sobom odnio vladičin izaslanik serdar Savo Plamenac.
Među publikovanim izvorima poseban značaj imaju dokumenti koji se odnose na zakonodavni rad Centralne komisije. Tu se nalaze svi materijali na temelju kojih će istraživač moći da izriče sigurne sudove o državno – pravnoj strukturi Centralne komisije, njenim kompetencijama, (njenoj) sudskoj, upravnoj, ekonomskoj, zdravstvenoj i vojnoj organizaciji. Odluku skupštine u Dobroti da se sva važnija rješenja imaju izglasati na plenarnim zasjedanjima svako je smatrao da se, prije svega, odnose na spoljnopolitičke radnje. I pored toga vladika se na takvu preporuku nije mnogo obazirao. Naviknut da tako radi u svojoj zemlji, smatrao je da vođenje spoljne politike pripada isključivo njemu. Možda je ponekad konsultovao ponekog i od ostalih članova Centralne komisije, ali je službenu prepisku sa spoljnim svijetom obavljao sam. Tako je, uostalom, postupio kad je izaslao serdara Sava Plamenca, a kasnije i Ivana Špadijera. Dok se ne prouče svi materijali iz Glavnog stana ruske vojske za razdoblje 1813. i 1814, neće se moći još uvijek pružiti sigurni odgovori na neka pitanja povezana s razlozima koji su podstakli rusku glavnu komandu i rusku vladu da sklope konvenciju u Rajhenbahu. Da li će se u toj arhivi naći materijali koji bi nam, barem donekle, objasnili zašto predstavnici Glavnog stana nijesu na vrijeme obavijestili vladiku da je sudbina Boke Kotorske bila riješena još krajem juna 1813? Nadamo se, takođe, da će materijali iz Glavnog štaba carske vojske pružiti istraživaču i mogućnost da razjasni inače nerazjašnjenu činjenicu o slanju ruskog majora Nikića iz Štaba admirala Čičagova u Glavni stan vladike Petra I.
Kako se umnožavala prepiska između austrijskih đenerala i vladike, sve se više osjećao miris baruta u vazduhu; vladika se pripremao da oružjem brani svaki kutak pod suverenitetom Centralne komisije, dok su se austrijske trupe i brodovlje pripravljali za odlučan udar iz pravca Herceg Novi – Kotor i za iskrcavanje na područje Budve i Svetog Stefana. Uzalud je komandant zajedničkih crnogorsko – bokeških snaga Nikić pokušavao da organizuje odbranu, otpor je bio iluzoran, prolivena krv je bila uzaludna.
Be the first to comment