ALHEMIJA ATELJEA
VOJO STANIĆ
Herceg Novi, februar, 2006
U dijelu potkrovlja porodične kuće uz more i hercegnovsko šetalište, neposredno na Škveru, nalazi se atelje poznatog crnogorskog slikara Voja Stanića (1924). Relativno mali, ali intiman radni prostor, veličine oko dvadesetak kvadrata, dobro je osvjetljen prirodnom svjetlošću preko prozorskog otvora, zapravo krovne viđenice uglavljene u krovnu kosinu i orjentisane prema jugu. Postoje još dva manja prozora na zabatu prema zapadu, ali sa stalno zatvorenim škurama, kako dnevna svjetlost ne bi upadala iz više pravaca. Neposredno uz viđenicu, klasični drveni štafelaj, na njemu slika u radnoj fazi, osvjetljena korektno sa lijeve strane, desno paletna ploča, slikarski pribor, uljane boje, četke rastvarači. Uz štafelaj, obično sjedište, umjetnik uglavnom radi sjedeći, iza stolice mini kalorifer, za povremeno grijanje ruku i krstiju. Na zidu lijevo od ulaza drvene police, knjige, monografije, dokumentacija, fenjer, barometar, termometar, dvogled, brodska truba i zvono. Pri ruci je manje ogledalo, pomoću kojeg umjetnik, u obrnutoj vizuri kontroliše slike u radnoj fazi, i upravo tada, uočava sve crtačke deformacije, i vidi eksplikat u potpuno drugačijem kompozicionom ustrojstvu. Desno od ulaza, profesionalni stolarski banak, na kome slikar povremeno radi blind ramove i često običnim drvenim lajsnama, uramljuje svoje slike. Na svim zidovima, okačeni završeni radovi iz raznih perioda, ali i neki u započetim fazama. Sva Stanićeva ostvarenja su uglavnom manjih dimenzija, upravo zbog realnih mogućnosti sagledavanja slika iz sjedećeg položaja. Iako je februar, otvoren prozor radi prosušivanja slika, izuzetan pogled na Rt Kobilu, Pontu Oštro, Mamulu i Prevlaku, a kada je prozor otvoren, za Voja prostor ateljea postaje ogroman.
Stanić za sebe kaže, kako on nije neki nadčovjek, već naprosto slikar, majstor, zanatlija. Gotovo po pravilu, u prethodnom postupku pravi male crteže i skice, crnom grafitnom olovkom na bijelom papiru. Rješava kompozicione sklopove, figuralne skupine, istražuje bogat mediteransko-predmetni rekvizitorij, vrši zasjenčenja figura, traži bačene sijenke, a zatim ukvadrenom mrežom, prenosi crtež na platno. Iako crtež smatra fundamentom umjetničkog djela, doživljava ga donekle tehnicističkim, često i dosadnim, posebno kada ga uvećava i prenosi na platno. Kada krene u slikarsku avanturu, naprosto uživa, i zbog toga kaže da dugo živi. Stvaralački čin mu pričinjava ogromnu radost i uznosi ga u čudesne prostore bez kraja. Slika opušteno, lako, bez tenzija, ne pridržava se uvijek crteža niti nekih posebnih pravila, vrši izmjenu personaža i rekvizitorija, zavisno od globalne postavke i mediteranske atmosfere. Stanić slika običnim uljanim bojama, onim koje su mu dostupne i pri ruci, nema ničeg specijalnog, u zanatskom postupku nema mistifikacije. Za rastvaranje boja koristi gotovi medijum, ili ga sam priprema mješanjem terpentina i lanenog ulja. Slika običnim četkama za ulje, uvijek flah, uskim radi detalje uz upotrebu slikarskog maštuka, a širokim islikava veće površine. Od zanatlija, molera i firmopisaca, naučio je kako se širokom i suvom flah četkom sa malo dlaka, može odlično izdekovati velika površina. U slikarskom postupku kreće se od svijetlog ka tamnom, istovremeno modeluje, sjenči figure, istražuje bačenu sjenku, po istom postuku kao kada crta olovkom. Pitanje svih pitanja je kada se zaustaviti, kada stati, kada je slika završena. Za to, ali i za sve druge stvari, potrebno je imati osjećaj mjere, od toga upravo i zavise naše slike. Uostalom i estetika je osjećaj mjere. Stanić slikarstvo smatra najčistijim ručnim radom, sve je ostalo za njega puka industrija. Umjetnost je veoma subjektivna, pojedinačna, lična, personalna, zbog toga je veoma teško dati objektivan sud o nekom djelu, a posebice o vrijednosti tog djela. Smatra da je devetnaesti vjek bio najplodniji, iznjedrio je genijalne umjetnike i djela, zapravo stvorio kompletnu pravu umjetnost, muziku, književnost.
Stančićev radni turnus traje od ranog jutra do perioda kada se vidi, slika isključivo pri dnevnoj svjetlosti. U međuvremenu ruča lako, kako kaže, jedno bokeško jelo, jedan pijat, čaša crnog vina, to je prava njegova mjera. Permanentno nosi započetu sliku sa sobom, ne odvaja se od nje ni u toku jela, živi sa njom, zakači je na zid naspram stola, analizira je, kontroliše, uočava nelogičnosti. Nikada poslije ručka ne spava, penje se u atelje i nastavlja da slika dok traje dan. Voli čiste četke, svakodnevno ih pere u petroleju, ili kako kaže u gazu. Kada se spusti veče, silazi u intimnu trpezariju i dnevni boravak, ponovo nosi sliku sa sobom, odmjerava je pod drugim svjetlom, na drugom mjestu i u novom ambijentu. Istovremeno gleda televiziju, večernji dnevnik, uživa u lakoj večeri koju priprema supruga Nada, takođe umjetnica, skulptorka, rodom sa Luštice. Uz to, pravi je majstor za primorske specijalitete, salate, blitvu, ribe i druge ukusne bokune. Poslije večere, ali i u toku čitavog dana, Vojo se ne odvaja od svoje lule, koristi običan seljački duvan. Nakon večere, često gleda mnoge kič-filmove, tako se odmara, opušta, i nikada ne zapamti naslov, niti radnju filma, ali se neobavezno zabavi. Riječ kič, egzistirala je u klasičnoj umjetnosti, danas, u ovoj kvazi modernističkoj, izgubila je svoju funkciju. Vojo odlazi na počinak relativno rano, oko 22 časa, uživa da čita u krevetu uz stonu lampu, kada ga knjiga povuče i zaintrigira, ostane sa njom do zore. Voli da čita sve što je interesantno, upravo je završio knjigu “Samarkand”, voli Markesa, Kortesara, Borhesa, a najomiljeniji pisac mu je Singer, iščitao je sva njegova djela. Od naših, pročitao je nedavno “Privatnu galeriju” Balše Brkovića, “Davidovu zvjezdu” Zuvdije Hodžića, “Martire i Pelegrine” Sretena Asanovića. Veoma mu je žao, što nije uspio da pročita još mnogo dobrih knjiga, ali jednostavno ne stiže, nedostaje mu vrijeme, stalno je sa svojim slikarstvom. Katkada, u slobodnim intervalima, siđe tu do Škvera, u konobi se nađe sa prijateljima, popije kafu, kupi novine, pa se vrati u atelje. Ljeti, strast mu je njegova jedrilica i krstarenje, ranije je pravio duge ture, plovio duž dalmatinske obale i otoka, svraćao u mirne vale i pristane, a sada jedri samo po Boki, tu na obdan. Vojo Stanić, istinski slikarski maestro, bard crnogorske savremene umjetnosti, iako u odmaklim godinama, funkcioniše izvanredno životno, živahno i aktivno, veseo i druželjubiv, uvijek spreman za dobru šalu, kontinuirano je vezan za svoje nadahnuto, osobeno, toplo i prisno stvaralaštvo, pa mu u tom pravcu treba poželjeti još mnogo dobrih slika i svakako novih izložbi.
Slobodan Bobo SLOVINIĆ
Slikar i publicista
Be the first to comment