Aleksandar Aco Prijić – Tekstovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

…poslije rata Prijić je kao samorastan talenat, izuzetno ne samo za Crnu Goru već možda i šire, izbio na površinu umjetničkog stvaranja. Njegov razvoj bio je bez usiljenosti, preskakanja i vještačkih uspjeha. Preko dvanaest posljeratnih što grupnih što izložbi sa Udruženjem, on je bio stalno u usponu. Takav razvoj svojstven je onima koji vjeruju u sebe i zato ne kucaju snobovski na vrata ekstravagantnog, jer im nije potrebna sumnjiva slava izuzetka po svaku cijenu …

…Kod Prijića se osjeća prisustvo nezadovoljstva samim sobom, što je, skupa sa onim prvim, znak mladosti i snage umjetnika, znak nemira i tražnja, sumnji i smjelosti, dobar znak da će zapjevati svoju pjesmu i svojim glasom. On je ustvari već pjeva u „Cetinjskom manastiru“, „Cvijeću“. „Skadarskom jezeru“ i u „Motivu sa Cetinja“. . .

…On je ostao daleko od mutnih strujanja koja pretenduju na naziv modernog i novog, što najčešće nijesu bila i neće moći da budu jer se iza njih skoro po pravilu krije nedarovitost i neoriginalnost, a Prijić je ostao svoj, tanan, na terenu svojih motiva, u nastojanju da bude, ne prividno nego stvarno – nov i originalan…

Prva njegova samostalna izložba govori o njegovoj dobroj umjetničkoj orijentaciji i o približno već nađenoj mjeri od koje on možda ne bi morao da se udaljava. Idući putem realizma umjesto bježanja u pariske, umjetničke komisione, korijenom u svome tlu – na bogatim poljima naše epike, istorije, folklora, u dinamici života gdje se sliva najbolje iz prošlog i sadašnjeg. Prijić će se najprije likovno stabilizirati.

Iz teksta časopisu za kulturu i umjetnost „Susreti“ 1954 godine povodom I samostalne izložbe A. Prijića.

 

…Aleksandar Prijić zastupljen je sa dva lepo slikana predela, od kojih je naročito snažan onaj pod imenom „Riva“. Struktura mu je sigurna, boja punokrvna, potez nadahnut…

NIN“, 1956, Miodrag B. Protić povodom izložbe crnogorskih slikara u Beogradu.

 

On je očigledno Lubardin, đak, ali se tu vidno osjeća i Petrov i Veljko Stanojević. Pa ipak, u mnogim svojim platnima on se pokazuje kao ubedljiviji i osećajniji umetnik od pojedinih svojih učitelja. Njegovo „Cetinje“, ma koliko da deluje ovde-onde dekorativno, ima sve kvalitete jedne zrele slike koja bi pristajala i većim muzejima u našoj zemlji

„Politika“, 1957, Siniša Paunović 

 

…Rijetko je koji naš savremeni slikar ušao u likovni život tako pouzdano, tako smjelo kao Aleksandar Prijić. Ako se ima u vidu njegov životni put, i način na koji je stupio u arenu umjetnosti, mora se konstatovati da je njegova umjetnička individualnost nosila u sebi neke veoma karakteristične osobine svojstvene odista pravim umjetnicima, stvaraocima…

…Nijedan njegov nastup ne pokazuje u toj mjeri kao ova izložba na Cetinju koliko se Prijić udaljio od svojih uzora i našao se u krugu svoje neposredna atmosfere. Nema na ovoj izložbi nijednog gesta glume, poze, imitacije; ako još uvijek, tu i tamo, dođe do nekog odjeka koji asocira na nešto već pređeno, ostavljeno iza sebe, utisak ostaje nepomućen. To nije izložba koju karakteriše sumnjivost eksperimentisanja. Ne. Njegova izražajna sredstva, bazirana na zahtjevu koji u prvom planu ima čistu likovnu opservaciju i estetski cilj, u svojoj funkcijonalnosti ekspresivna na moderan način, istakla su najbitnije promjene. Promjene su takve da potvrđuju Prijićeva nastojanja da prodube formu prečišćavanjem elemenata: konstrukcije slike, crteža i forme – jednom smišljenijom sintezom površina u kompoziciji, egzaktnošću crteža potenciranjem linije i kolorističkim osmišljavanjem oblika i uranjanjem u volumen slike. Prijić nije zapostavio ni jednu od važnijih komponenti slike. On se ovog puta pokazao inventivniji u koloritu, što pokazuje njegov bogat registar boja, kojima su se neke prelile otvoreno, kao zelena i crvena, a neke prigušeno, manje opažene u nijansama (oker), dok se osjećaju i neki tonovi koji u sebi kriju kontraste dosad malo primjetne kod Prijića: crna boja, koja je čas prezrela šljiva a čas katranasta, sad je na njegovim platnima zauzela značajno mjesto. No, ovog puta nema razloga bojazni da će ovako široko ulaženje u kolorističku skalu izazvani neku disonancu u tonovima. Snagom svog talenta, Prijić je uspio da ekonomiše bojama, da ih vješto stavlja u zavisnost jednu od druge, da ih stapa, da im oduzima od funkcionalnosti kad je po srijedi izrazitost crteža i konstrukcija slike kojoj je on poklonio dosta pažnje. On nije dozvolio, osim možda samo u jednoj jedinoj slici, da mu valer bude potisnut opštim tonom i utopljen u nekim oporim kontrastima. Slabost takve vrste naročito je bila uočljiva u platnu „Noć“…

Od njene oporosti slikar je prešao na veoma rafiniran kolorit pun tonskog lirizma koji se osobito ispoljava u platnima „Mjesečina“ , „Grana nara“, „Maslina“, „Jesenji predio“ i „Kamenica“.  U ovim platnima boje se nalaze u nekom finom rasporedu, zvučne su u akordima koji idu do simboliziranja predmeta, motiva u kojima je slikar i želio da insistira na nekim prirodnim efektima koji nemaju svoje bukvalno realističko tumačenje koliko emotivno, psihološko, pa i filozofsko…

…Prijić je ovom samostalnom izložbom još izrazitije istakao svoje ime koje već znači jedno umjetničko stremljenje koje se kreće u relacijama visokih estetskih zahtjeva.

„Likovni pregled“ 1958, iz teksta Dragutina Vujanovića uz samostalnu izložbu A.Prijića na Cetinju

 

…Prijić je i na ovoj izložbi pokazao da je najsnažniji onda kad slika prirodu. U slikama „Jesenja noć“ i „Jesen na Jezeru“ on se sav predaje lirskom zanosu, pomalo sjetnom i sirovom, ali dramatično izraženom…

Pobjeda“, 1960, Anton Zadrima povodom izložbe grupe “Trojica”

 

…Prijić je jedan od onih istinskih slikara koji znaju šta hoće u umjetnosti i od umjetnosti. On voli ljude i kroz simbolične srebrnasto-svijetle tonove svoje slikarske palete poklanja im dio sebe, dio svojih umjetničkih nemira i nadahnuća…

Mirčeta Pešić, 1964. iz tekstasa otvaranja V samostalne izložbe A.Prijića u Titogradu

 

…Možda nijedan slikar kod nas nije imao toliko snage da iskoristi vješto kolorističke vrijednosti kao Prijić. Njegova izuzetna intuicija i visoki senzibilitet za boju kao da prkose zakonima slikarstva: tamo gdje je „ne“ on hoće „da“ dokazujući tako reći jednu protivurječnost da plava boja može biti i topla i hladna. Za Prijića sa punim pravom možemo reći da je crnogorski Šagal. Očigledno da se Prijić razdragano i vrlo vješto poigrava bojom, jer onamo gdje treba izdiferencirati pojedine elemente na slici Prijić do toga dolazi vrlo suptilno. Radilo se o vrlo složenom zadatku. Ali on uvijek dolazi do zadovoljavajućeg rezultata. Njegov dijapoazon je toliko velik da se ne svodi samo na boju. Kompozicija nam ponekad izgleda nadrealna, prosto kao da hoće da unese neku zabunu i onamo gdje se radi o čistoj ekspresiji, koja se bez sumnje može izraziti u snazi izraza i vrsnim rasporedom elemenata u slici. Prisustvo neodlučnosti kod ovog slikara kao da ne postoji. Bilo da se radi o boji, kompoziciji, perspektivi – uvijek je spreman da nađe nezamjenjiva rješenja. Njegove apstraktne slike u kojima je prisutna stvaralačka imaginacija i izbor samih tema otkrivaju istovremeno nove likovne preokupacije koje potvrđuju likovne vrijednosti ovog slikara. Na Prijića kao slikara treba se osvrnuti sa prisustvom vrhunskih vrijednosti i samim idejnim konceptom djela da bi upoznali pravu vrijednost njegovog slikarstva…

„Titogradska tribina“, 1966,  Branko Stamatović

 

…Identifikovati se sa Prijićevim slikarskim platnom znači postati pratilac jedne kondenzovane filozofske, aktuelne i politične misli: znači biti slobodar u osnovnom značenju ove reči, – znači biti poklonik slobode i onih nemira koji prate njene proticanje kroz vreme, mit i istoriju. Bez obzira na povod, nameru, sugestiju ili motiv ova tema će u bezbroj raskošnih varijacija doživljavati uspele modifikacije; ona će postajati iz dana u dan kredo naših snova, našeg bitisanja i našeg proticanja kroz sopstvene snove i želje opervažene jednim društvenim kanjonom. I kad se radi o pejzažu, aktu ili ekspersiji; i kad se radi o predmetu, figuri ili impresiji, – i kad se radi (u tehničkom smislu reči) u ulju, pastelu ili temperi dominantna je činjenica jednog neponovljivog sižea, jedne goruće, a tako prisutne naše istine. Jer njegova, transponovana i transferna fikcija je opsesija našeg svakodnevnog uočavanja, uobličavanja i vrednovanja onoga što je prošlo, onog što je danas i onog što će, neminovno, doći sutra…

…Prijićeva slikarska paleta, kao u kaledoiskopu, pokreće u krug, čidesni svet sanja i svet zbilja i u tom folklornom, nacionalnom, crnogorskom, kolu kamenog pejzaža kao da ne stari i kao da ne prolazi nijedna ideja, ni jedan motiv, nijedna imaginacija, nijedna skica, nijedna jedina slikarska misao. Tragično i dostojanstveno ređaju se simboli i epistole, – tamne i svetle boje, oštre senke i pitome arabeske, – od neba do mora, od kontineta do pučine, od poetske visine do prkosno-haotičnog ponora, od lirskog (plastičnog) tona do naturalnog (tamnog) fona. Ima tu i antičkog mita i folklornog reminisciranja; ima tu romantičarsko povišenih zanosa i ralističke objektivne, adekvatne, analitike…

…Prevashodno zagledan u mit i nacionalnu prošlost Prijićeva ekspersivnost upada svoje crvene interese ravnopravne u crnogorski ljuti krš i Evropsku pitominu, u prozirnu vedrinu jadranske obale i mulj ojađenog Skadarskog Jezera, u tanke ivice naših obala i vrhove Njegoševskih planina, – ona utapa svoje obrise u slikarsku objektivizaciju neba i zemlje, rana i osmeha, – u nedužne poljupce i skrivene tuge: u životne reke koje protiču ispred naših očiju, u nama samima, – u novim, inoviranim, vrednovanjima.

Ako je moguće odeliti jednu slikarsku imaginaciju i preokupaciju prisustvom stalnih motiva Prijiću bi se  moralo kao kompliment dodati da svakodnevno uživa naklonost muza i da se njegovo slikarsko oko, u čulnom vidokrugu, isteže na eksterijer i interijer – na dužu i fizis fiktivnog bića koji u filozofskoj konstalaciji uživa sveobuhvatnost fizičkog i intelektualnog opserviranja i mogućeg asociranja. Sa izvora ovakvih inspiracija Aleksandar Prijić odabira one boje koje su postojane, potencijalna, opšte-ljudske, sinonimčine, alegorične i simbolične; on svoj slikarski izraz isteže sa mrtve prirode u stravičan nebeski mulj, sa staklastoga obraza Skadarskog jezera u čarobni svet i tajne Jadranskog mora sa alegoričnim pozivom na borbu zaljućenih kokota do smiraja kaluđerica u zaboravljenom samostanu, sa ojađenih santi mesečevih do iskonske patetike kamenica, u nijansiranju koralnih boja do zelenih maslina, razdraganih igara mora do sunovratnih morskih dubina, – da bi svoj ciklus ili svoje slikarske nasleđe završio, u jednom periodu svoga stvaralaštva, u jednom umetničkom magnovenju autoportretom, slikarskom vizijom sopstvenog rođenja i sopstvenog pokopa, – sopstvene tužbalice i naricaljke, – sopstvenog opela misli i emocije satkane u tri osnovne boje…

…Govoriti o slikarskom delu Aleksandra Prijića znači povezati njegovu snažnu ličnost sa tvrdekornim crnogorskim pejzažem i morem koje po njegovim ivicama rezbari jednu novu, suptilniju i čulniju poeziju… Jer Prijić je Crna Gora, a njegovo slikarsko platno portal magije koji krasi jedan nacionalni folklor i jedna filozofska misao koja je u narastanju.

Beograd, 1968, Milan Topolovački 

 

…To je slikarstvo harmoničnog kolorita, posebnog osjećanja ritma i kompozicije, atmosfere realizovane plastičnim masama slikarske forme i suzdržane grafičke strukture.

…To je slikarstvo autentičnog likovnog govora, izraženog prirodno i neposredno harmonijom i snagom.

…Prijić se upušta u još jednu likovnu avanturu u nastojanju da riješi jedan novi likovni problem, koliko je u tome uspio najbolje govore izloženi radovi…

Milan Marović, 1969. povodom otvaranja izložbe A. Prijića na Cetinju

 

…Put koji je pošao od Petra Dobrovića Bijelića, Konjovića, preko Lubarde dolazi do granica savršenoga u uljima Aleksandra Prijića. Ona predstavljaju naš, jugoslovenski izraz ekspresionizma, nadovezan na evropski (sreću se iste pojedinosti kao kod Emila Noldea, zapušteni pejzaši sa uskovitlanim masama jarkih boja). Ovaj ciklus predstavlja isečak iz celokupnog autorovog stvaralaštva. Motivi su primorski: masline, more, vetar, zatim planinsko cveće i pećine. Sve je dato na jedan osoben način. Dominira osećanje za prirodu, u kome su valoriteti kolorita dovedeni do punog intenziteta i uravnotećeni na fovistički način. Slika se pretvara u likovnu viziju sveta u kojoj se gube sve vrednosti i elementi objekta i forme. Gama platna je eklestična, tonaliteti prigušeni, forma svedena na osnovne konture oblika, ne ističe se jasna granica sfumata. U aspektu nepravilnih teških linija i ritmičkih površina vidi se poneki ostatak realnog sveta, prema kome se naslućuje i određuje smisao ostalih isključivo plastičnih formi. Stara legenda o „šarčevom kopitu“ dobila je vitalnost i reljefnost kamena, tako da se može osetiti snaga i suptilnost dela.

Index“, Novi Sad 1970, Stanko Popović povodom izložbe A.Prijića

 

U svom bogatom umetničkom opisu umetnik, na jedan posve originalan, ličan način, predstavlja svoje likovne preokupacije koje su u sadržajnom smislu vezane za Crnogorski predeo dok sadržinski simbolično osvetljavaju svu snagu i surovost tog pejzaža koji prerasta u sudbinski ambijent ljudi tog podneblja, njihovu herojsku prošlost i dostojanstvo…

Osnovno likovno interesovanje Aleksandra Prijića je problem forme i materijala kojima podređuje sve ostale elemente pa nam se čini kao da je jezero rađeno jezerom i kamen kamenom. Snažno i nadasve instruktivno, čvrsto u fakturi i veoma izražajno u strukturalnom tretmanu, pikturalnost ovih slika izlazi iz domena svakidašnjih likovnih opusa stvarajući nove posebne emocionalne utiske. Boja, podređena fakturi strukturalna po shvatanju samo prividno nosi u sebi elemente iluzionizma, napritiv podređena materijalu, dobija svoju iskonsku vrednost – vrednost materijala. Sa druge strane linija, pikturalnog karaktera po izgledu isključivo je konstruktivna po funkciji.

Miloš Arsić, 1970. iz kataloga za izložbu A. Prijića u Vrbasu

 

…Može se slobodno reći da je Prijić najdosljedniji hroničar ljepote Crne Gore, ne ograničavajući se samo na jedan njen fenomen. On je znao da sa puno ljubavi slika brda, Jezero, Stari Bar, Crmnicu da bi sa istim žarom hvatao fragmente svega toga, predano slikajući narove, granu gloga, maslinu ili prekrasno rascvjetan kaktus – opunciju. To uživljavanje u fakturu plodova i bilja slikano je slobodno i meko i uvijek je zaogrnuto toplinom poimanja prirode.

U daljem tretmanu pejzaža Prijić prevazilazi njegove atraktivne vidove skoncentrišući se na njegovu asocijativnu funkciju. Stijenje počinje da dobija ljudske obrise, maslina sa svojom izbrazdalom strukturom asocira na čovjekovu patnju, dok je plavo dno gorske kamenice istovremeno široko otvoreno ljudsko oko. Mijenjajući odnos prema prirodi, Prijić pronalazi i drugu fakturu same boje. Kolorit postaje često vrlo uzdržan sa namjerno potenciranim akcentima u vidu jarko obojene fleke. Kontura crteža je jasnija,  mekša, Dok prisustvom crne u crtežu izvlače glavne obrise pejzaža.

Prijić se ne zadržava na postignutim rezultatima u opservaciji prirode. Od skoro apstraktnih pejzaža, gdje kamenje poprima životinjske i ljudske obrise, on stvara seriju pastela sa temom Jezera, gdje je sve natopljeno mirnom i teškom atmosferom, putem tamnih tonova koloristički vrlo efektivnih, da bi se vratio svijetloj paleti i zvučnosti čiste boje. Zatim pravi pejzaže inspirisane crmničkim reljefon, postižući jednu specifičnu fakturu zatalasanih planova horizontalnim izvukivanjem obrisa.

„Ovdje“ 1973. iz teksta Tatjane Pejović, povodom retrospektive A. Prijića 1973.

 

…Ali Aleksandar Prijić skreće pažnju na sebe već 1946. godine, čini to uvijek i iznova, izražavajući samorodnu i samostalnu umjetničku ličnost, stvarajući djelo samosvojno vangogovski usijano, djelo višesljno i opredijeljeno, bilo da stilizuje etiku borbe i otpora, sintezu vječnosti prirode i predmeta kao oplemenjene čovjekove mjere, simbole voznesenih žrtvi ili istoriju i savfremenost, tradiciju i civilizaciju koje se stapaju u prostore ovoga svijeta i ovoga vremena.

Kamen kod Prijića liči na čovjeka, a čovjek na kamen; boja nara gori u pitomom zelenilu masline ili sivom sjaju škrape uz more. On bojom postiće pto hoće, bojom daje slikama onu unutrašnju dimenziju koja umjetnost čini sintezom života a život ljepšim i svjetlijim, i kad je grk i čemeran ali jedan i neponovljiv….

…Dosljedan sredini i tlu iz kojeg je izrastao, slikarstvu kome pripada i idejama ovog vremena i društva Prijić stalno gradi uzlaznom linijom tražeći nove mogućnosti slika, ali to stalno traganje i istraživanje njegovo – istovremeno je dio jedinstvenog djela – bilo da je u pitanju ulje, tempera, pastel ili akvarel, bilo da su pejzaži, ljudi i kamenje, masline i školjevi,šipkovi i mahovina – dio je onog jedinstva koje kazuje i iskazuje njegovo vrijeme, njegovu angažovanost, slobodu, i humanost, njegovu Crnu Goru, njegove ljude, njegovu boju neba i zemlje. A mi prepoznajemo sebe i našu sliku svijeta…

1974, akademik Sreten Asanović na otvaranju retrospektivne izložbe u Titogradu

 

„U suštini Prijić je eksperesionistički temperament kome leže robustni oblici na sličan način kao i intenzivna koloristička nota. Ovo obeležje osobito se manifestivalo u slikama poslednjih godina, kada je faktura postala gusta i teška, sušta antiteza lakoći i neposrednosti. Dajući prvenstveni značaj reljefu fakture Prijić nije zaboravio ni ulogu kolorita čiji je intenzitet takođe naglasio u svojim predelima, odvajajući oštro slikane površine jedne od drugih, insistirajući na formi kao važnoj osobini svoga stila više nego na valerskim razlikama. U svojim posljednjim slikama Prijić se opredelio za jedan masivan i opor izraz inspirisan crnogorskim predelom i oštrim oblicima njegovog krša“.

Beograd, 1974, Pavle Vasić povodom izložbe A. Prijića

 

…Prijićev život, anegdotski, boemski, imuplsivan, no isto toliko ozbiljan, angažovan pa i surov, satkan i od visokih priznanja i intimnih razočarenja, imao je svojstva i draži sve one ljudske nesavršenosti, zanosa, ali i nesumljivih uspona. Nikad nije nastojao stvarati famu o svom slikarstvu, nije navlačio masku svemoćnog slikarskog maga kome su sve tajne poznate i dostupne: bio je čovjek koji je nudio oku publike, bez kompleksa i kalkulacija svoju ogoljenu dušu slikarsku s njenim vrijednostima i povremenim posrtajima.

„Ovdje“ 1986. iz teksta Dragana Radovanovića 

 

Često sam stajam na istom mjestu, sa kojeg je oko slikara Prijića prodiralo u prirodu, u jarki i katkad i divlji južnjački pejzaž.

Nekad je to bio susret u mediteranskom podneblju, gdje more istiha brusi oštricu pješčanih plaža, gdje rastu masline, čija su prastara stabla sva u kvrgastim spletovima, u igri oblaka – iznad mašte, gdje cjetaju žukve i oleandri i gdje kiparisi podižu svoj vitki stas nad talasanjem vode i kamena. Nekad je to zastajanje ispred jezerskih voda, koje kao zelenkaste zmije zalaze među brda, sad siva, a sad pokrivena tankom ljubičastom skramom pelimova cvijeta. Nekad je to odlazak kanjonom Morače, sa čijih se rubova pravo k nebu propinju sivomrke stijene, prošarane zelenilom bilja i sjenkama oblaka. Nekad je to ćutanje nad pučinom podlovćenskog kamena, gdje bruji vrijeme i Njegošev stih. Nekad je to zagledanje u lišajeve i mahovinu na kamenu ili na kakvom rapavom stablu.

I kasnije sam te iste prizore iz prirode gledao na Prijićevim platnima, pastelima, temperama. U oku mi je kao odraz stajao onaj na izvoru doživljeni pejzaž, a negdje dublje, u samoj srži pamćenja, uklesan je onaj novi vid te iste prirode, pretočen kroz Prijićevu i prijićevsku tvoračku snagu.

„Titogradska tribina“ Čedo Vuković o A. Prijiću, 1988.

 

…Prijić nije nikada predugo radio u jednom maniru. Neprekidno je usavršavao svoj izraz, modernizovao ga, presvlačeći crnogorsku prirodu u koloritne odežde svoje bogate imaginacije. Traži i nalazi atraktivno, podvlačeći značenje boja i odnosa kompozicionih elemenata odgovarajućom fakturom. Ima urođenu smisao da osjeti boju i njenu moć, da je donese i nametne gledaocu punoćom, sjajem, zvučnošću, čistu i oštru, ili iznijansiranu i nježnu, nikad sladunjavu, nikad surovu. U najboljim svojim radovima, zanesen i ponesen traženjem, primoran da se doreče, pokazuje se kao slikar od nerva, kome je boja u krvi, sav svijet u likovnim determinantama. On ne bježi od najljepših crnogorskih pejzaža, jer su oni poznati, slikani od drugih, on gledaocu pruža svoje viđenje, ukazuje na njihovu višeobraznost. Nekad ih slika kao obavijene romantičnom nostalgijom ljubičsto-sivih predvečerja i blijedo-zelenih svitanja, ali i napadne, u simfoničnoj zvučnosti ljetne podnevne žege kad sunčanim sjajem ječi i crveno, i zeleno, i žuto, i izrazito plavo, i svijetlo-smeđe. Uvijek iznosa otkriva njihovu snagu, surovost, i nepretvorenu ljepotu, podvlači postojanost suštinskih komponenti. Poštuje strukturalnu izražajnost kompozicije koju priroda nudi, pa čak i boje, kojoj daje dramatični tretman bez sentimentalnosti. Njegov hromatizam nije ni previše svijetao, ni previše taman. Do pravo tona dolazi s lakoćom.

…Nijedna Prijićeva stvaralačka faza ne počinje na prečac. Uvijek se u nekoj slici čak i znatno ranije naziru elementi koji će kasnije postati dominantni.

…Kako je nastajala njegova zadnja slikarska faza vidljivo je kroz nekoliko slika sa omiljenim mu motivnom pijetla. … Slikajući ovaj neobični likovni znamen, ovu temperamentnu životinju, koja i u prirodi imponuje pitoresknošću i izražajnošću, on slojevitim nanosima jarke boje izvlači višestruko značenje ovog simboličkog fenomena. U drugoj varijanti posvećuje veću pažnju kompoziciji te se tu posebno ističe snaga oblaka i sklad pokreta.

…Poslednju deceniju života Prijić provodi u Herceg Novom. Duboki uticaj prirode na njegovo slikarstvo sada dolazi do posebnog izražaja. Tajnoviti, prethodno ultramarinski kolorit – nebo i more, kontrast koji sa njima čini kamenjar i planine na obalama, podstiču ga  da izgradi osoben slikarski rukopis. Bira izrazite boje, ali ih više ne nijansira, nego nanosi u debelom reljefnom sloju, postižući i time specifičan izražajni efekat. Mijenja i boju sunca da bi istakao mogućnost nadrealnog osvjetljenja izvanredno pitoreskog realnog pejzaža kao motiva. Ovo je najoriginalnija Prijićeva faza koja naglašava trajnu i bujnu vitalnost njegovog dara.

I ova faza zadržava tematsko i koloritno jedinstvno sa ranije stvorenim. Znači, prije svega dogradnju, korišćenja iskustva. Zadržavajući intenzivni i bogati kolorit svojih pastela – mrke, karmin crvene, tople žute, dopunjava ga primorskim tonalitetom snažne plave boje. Ostvaruje gustim reljefnim nanosima dramatičan, uznemirujući efekat. Karakteristike iz ranijeg slikanja pejzaža osvježava delikatnim rezbarenjem u toj slojevitoj masi boja. Pejzaži postaju slični sa neobičnim gravirama, bolje reći duborezima. U snažnim kontrastima bojenih površina postiže svojevrsni apstraktni izraz ralnog pejzaža. Pod mrkim ili sasvim bjelim suncem drukčije izgledaju predjeli i predmeti. Svoja snoviđenja Prijić pretvara u slike.

…Vječita želja da shvati i izrazi mijene kamenog tla pod sunčanim crnogorskim nebom, odvela je Prijića u preduhovljeno istraživanje odnosa svjetlosti i tla, mijena spektra u dodiru s kamenom. Primorje sa kamenitim zaleđem u godinama njegove pune životne i ujetničke zrelosti pokazalo se kao najbogatiji poligon za takva stvaralačka istraživanja. I Prijić neumorno slika plave „Kamenice“ u sivom kamenjaru koji bliješti od jare, oštre linije dodita kompaktnih oker površina reljefno i kompoziciono izrazitih „Plaža“ u dodiru sa stabilnim plavetnilom mora, sa nebom koje se rasplinjava u svjetlosti. I konačno slika svoja ranobojna „Sunca“ koja objedinjavaju ta saznanja u veličanstvene panorame Prijićevog duhovnog i umjetničkog stapanja sa crnogorskim pejzažom.

Slikarstvo Aca Prijića je, može se to reći na kraju njegovog stvaralačkog vijeka, zaokrugljena cjelina, dosljedno u inspiraciji Crnom Gorom, doslijedno i u neprekidnom kreativnom kompariranju sa strujanjima u svijetu, stabilno u odnosu prema modernom, od čega je prihvatio samo ono što je odgovaralo njegovom likovnom temperamentu i duhu njegovog dara. Njegovo djelo je zanatski vrlo raznovrsno, ulja, tempere, pasteli, akvareli, motivski raznorodno – ponajviše pejzaži, panorame i manje cjeline, ali i figuralne kompozicije, vizije ratnih užasa, portreti, enterijeri, studije tla, lišajevi, plodovi, vrše, korijeni, arabeske, detalji prerasli u aspstraktne kompozicije. Faktura promjenljiva od strogo klasične, do enformelski razuđene, reljefno guste. Široki spektar boja, različito iznijansiranih i kombinovanih, harmonično ili kontrasno složenih. Taj bogati likovni ambijent Prijićev, objedinjen je bujnim slikarskim temperamentom, eruptivnim, nestrpljivim, često ponesen vibrantnim impresijama, žustro opservativnim. Prijić je uvijek oran da isproba uočenu likovnu mogućnost, ne postiskujući nikada sasvim opreznost koja brani kreaciju od golog eksperimentisanja.

Monografija „Aleksandar Prijić“ 1988. iz predgovora akademika Olge Perović

 

…Ali je uvjek pejzaž-prostor bio onaj činilac i podsticaj u kome je Prijić tražio i nalazio nadahnuća, cjelovito mu se predavao, analizirao i stvarao ga autentično, vlastitim likovnim rukopisom. Umio je ovaj slikarski boem da jasno iznese likovnu misao, da naglasi suštinu, da očisti sve suvišne sadržaje i da kristalno iskaže namjeru. U tome su mu pomogli osjećaj za zvonku mediteransku boju, njenu svjetlost, tonsko variranje površina i planova. Oblikovanje prostora i stvaranje jednostavne atmosvfere…

…Postepeno, ovaj slikar nastoji da likovnu misao sintetizuje i dovede do suštinskog značenja, ponegdje do simbola. To se najviše uočava na slici „Kaluđerice“ a primjetno je i na skoro svim kasnijim slikama gdje se pojavljuje SUNCE kao simbol života.

Ova izložba koja, na simboličan a prije svega na ljudski način, pokušava da upozna na jednu likovnu pojavu biće podsticaj za duže proučavanje i valorizovanje, jer njegovo djelo spada u vrhunske domete umjetnosti…

Milan Marović, iz predgovora za katalog izložbe u galeriji „Most“ 1996. 

 

…Bio je radoznao, druželjubiv, kreativan i živio vrlo intenzivno ali relativno kratko, jer je sagorio na vlastitom stvaralačkom plamenu. Uspio je da za sobom ostavi kapitalno djelo kojim može da se ponosi njegova porodica, a koje čini čast kulturi naroda iz kojeg potiče i umjetničkom pozivu kojim se bavio…

Iz prigodne riječi akademika Dragutina Vukotića, predsjednika CANU, povodom izložbe A. Prijića u galeriji „Most“ , Podgorica 1966.           

 

…Već početni radovi ukazuju na Prijićev izraziti senzibilitet, ogromnu znatiželju i istraživački potencijal, kao i na njegovu narednu osjetljivost na svaku vrstu vizuelne senzacije, bilo da je inicirana pejzažom (a najčešće jeste), ili pak naslućenih simboličkim značenjem slučajno zatečenih predmeta i prirodnih oblika. Vizuelna senzacija je kod Prijića skoro uvijek bila inicijalni okvir građenja estetskog fenomena kakvo je umjetničko djelo…

Dragan Radovanović, iz predgovora za katalog retrospektivne izložbe u Podgorici 1977.

 

…Bio je veliki prijatelj Petra Lubarde i svih velikana crnogorske umjetnosti. Pomagao je Lubardi u realizaciji njegove velike izložbe koja je otvorena 1. maja 1951. godine u Beogradu. Ta izložba je prenesena sa Cetinja, a prema ocjenama brojnih teoretičara i istoričara umjetnosti „spasila je jugoslovensku umjetnost zabluda soc-realizma“. Da Lubarda nije bio usamljen u borbi za slobodu stvaralaštva, pokazala je u novembru iste godine izložba Grupe „TROJICA“ (Prijić, Berkuljan, Filipović). Na toj izložbi Aleksandar Prijić je imao 15 radova…

Milan Marović, iz predgovora za katalog retrospetivne izložbe Modernoj galeriji u Podgorici 1999. 

 

… Aco je bio majstor pastela, jer mu je omogućavao da brzo zabilježi snagu opservacije. Šteta je što nije obimnije zastupljena i serija izvanrednih pastela sa Skadarskog jezera sa početka sedme decenije, koji su rastureni po privatnim zbirkama i u inostranstvu, a oblikovali su se baršunastim, no ekspresivnim, zračenjima treperave vode u zoru i predvečerja…     … Upravo saobrazno karakteristikama epohe kojoj je pripadao, Prijić je njegovao slikarstvo inimističke orjentacije iza čije se ledene kore mira i spokojstva krilo osjećanje nespokoja, strepnje i slutnje, tako da realno i irealno predstavljaju konstante iz kojih se formiralo osnovno jezgro Prijićevog svijeta slike. Kao mitski lari, on je strpljivo bdio  nad toplinom rodnog ognjišta dajući mu jednu novu dimenziju „oplodnje i sazrijevanja“…

…Skadarsko jezero u raznim godišnjim dobima i pod uticajem vremenskih nepogoda za Prijića je predstavljao sudbinsko energetsko jezgro, kao vizuelno osjetilno izvorište, koje je u njegovom biću podsticalo oživljavanje lirskog raspoloženja i poetske topline, ali i uticalo na likovno jezički karakte njegovog stvaralačkog čina. Tada omiljeni rad u pastelu zasnivao se na valerskim odnosima koji kao fina koprena prekrivaju površinu slike i daju prostoru sanjarsku i irealnu atmosferu, dok je modelovanje svjetlo-tamnim, toplim i hladnim tonovima stvaralo skladne cjeline monohronih sazvučja (Jesen na jezeru 1964; Oluja nad jezerom 1964…        … Zapravo, slikarstvo Aleksandra Aca Prijića u sebi je kondenzovalo dva svijeta: spoljašnji zasnovan na znanju i iskustvu slikarskog umijeća i unutrašnji koji se sluti iza spoljnog privida, iza vidljivih formalnih oblika, znakova, simbola i metafora koji ponekad egzistiraju kao samostalni motivi (masline, šipak, lišaj, kokot…) Vizuelno – mimetičko saobraženo intelektualnoj koncepciji slike, disciplina i racionalnost u rješavanju likovnih problema predstavljaju osnovne – karakteristike Prijićevog – stvaralačkog senzibiliteta…

…Težnja ka redu, linearni strogo kontrolisani ritmovi, čvrstina predmeta, tradicionalni faktori modelovanja, bogatstvo materije, rasutost u organizaciji svjetlosti kao na srednjevjekovnim freskama, ukazuju na slikara koji je njegovao formalne elemente modernog klasicizma, ali i umjetnika koji je kroz raspon kolorističke skale od akvarelske prozračnosti, preko prigušenih tonskih vibracija do sonornog kolorita, zapravo od tonskog do kolorističkog slikarstva, atmosferom kontemplativnog mira i recidiva metafizičkog prostora, stvorio kompozicije bajkovite snohvatice koja provejava kroz realnost njegovog vizuelnog doživljaja, prije svega kroz pejzaže koji predstavlaju okosnicu njegovog likovnog opusa…

„Pobjeda“ 2003. iz teksta Ljiljane Zeković