Uroš Tošković –  Otkrivanje Spomenika

U subotu, 01.03.2025. godine, u Baru je otkriven spomenik crnogorskom umjetniku Urošu Toškoviću. Na otkrivanju spomenika govorila je dr Anastazije Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, predsjednica Komisije za odabir arhitektonsko-idejnog rjesenja spomen-obiljezja Urošu Toškoviću. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

U savremenoj crnogorskoj kulturi rijetke su prilike otkrivanja spomen-obilježja umjetnicima. Tim prije, što zakonska norma propisuje da od smrti onoga kome se spomenik podiže mora proteći minimum 20 godina. Uroš Tošković  je i u ovom slučaju presedan – suvišno je reći da On to zaslužuje. Poštovaoci lika i djela Uroša Toškovića pokrenuli su inicijativu za podizanje spomenika.

 Uz uobičajene procedure koje su prethodile, snažnom podrškom inicijativi i zalaganjem Predsjednika, Dušana Raičevića, Opština Bar je dobila odobrenje Ministarstva kulture za podizanje spomenika.

Ko može bolje iskomunicirati, razumijeti, predočiti umjetnički credo i djelo jednog umjetnika do drugi umjetnik­? Ko može iskrenije, dublje/prodornije zaći u suštinu djela, do onaj koji isto tvori? Ko ima veće podozrenje, sumnje i strahove da li će u tome uspijeti, od umjetnika koji zna koliko je teško svojim očima blisko učiniti prihvatljivim pogledu svijeta?

 Zlatko Glamočak je, poput Uroša, usamljeni borac, gubitnik/pobjednik u bitkama istrajnosti i opstanka dragocjene, rijetke, umjetničkom biću imanentne ISTINE u nesigurnom, efemernom svijetu simulakruma i spektakla. Oba umjetnika su svoje najbolje stvaralačke godine živjeli u gradu svjetlosti /metropoli umjetnosti – Parizu,  znajući koliko je teško tamo biti ostvaren i priznat umjetnik.

Iako, različitim jezikom ispričana, figurativna „ljepota ružnog“ obojici je umjetnički potpis. I Uroš i Zlatko, osim fizičih dolazaka, Baru su se vraćali/vraćaju svojim djelom, a Bar im obojici diže spomenik – Urošu posthumno, a Zlatku, prilikom da, pored tvorca prve pisane istorije Crne Gore – Popa Dukljanina, ovjekovječi i oživi još jednu markantnu ličnost crnogorske istorije umjetnosti – Uroša Toškovića.

Nemirnog duha i stava, u permanentnoj akciji i pokretu,  Glamočakov Uroš je „ogoljen“ do svoje biti ( bukavalno i prenosno ), vretenastog fizikuma, žilavog, anatomski definisanog tijela, u raspertlanim cokulama, naboranog čela, namrštenih obrva, „ljutog“ pogleda očiju koje se smiju, rugaju životu i istovremeno kore/pokoravaju, čine bespomoćnim pred usudom neposredne uroševski komunicirane istine.

 Figura u dijagonalnoj inpostaciji, u iskoraku, provocira zaustavljenu kretnju – baš kao što je Uroš svojom pojavom i djelom provocirao i komunicirao ideju distopijskog svijeta. Prateći atributi, poput vreće na leđima, referišu simbolički kontekst. Uroš je govorio da su to njegove mošti – balast umjetnosti/života kojeg je prkosno, dostojanstveno nosio…Ulogu perforemer-umjetnika dodijelio mu je život – sam je bio garavi „hodajuću crtež“ , a najbolja umjetnička ostvarenja realizovao je upravo u tom umjetničkom mediju.  

 Iako već šest godina nije sa nama, Urošev duh, energija živi u gradu pod Rumijom, Galerija „Velimir A.Leković“ čuva legat njegovih radova, a sada, zahvaljujući majstorski realizovanom djelu Zlatka Glamočaka, barsko šetalište pruža priliku neposrednog susreta s hodajućom umjetnošću – jer Uroš je upravo to bio, umjetnost „in vivo“.