Uskršnja jaja


Piše: Prof. Vesna Đukanović


Uskrs spada u pokretne praznike i praznuje se poslije jevrerjske Pashe. Najranije može da padne 4.aprila, a najkasnije 8.maja po gregorijanskom kalendaru. Neđelju dana pred Uskrs slavi se hrišćanski praznik Cvijeti. Za Cvijeti, kao i za mnoge druge hrišćanske praznike, vezuju se razni običaji. Baba po majci Olga je bila dosta pobožna žena i nikad nije legla prije nego što bi se pomolila Bogu. Išla je redovno u crkvu i palila svijeće. Svakog Petrovdana, dok je nijesu noge izdale, išla je na Cetinje da se pokloni moštima Svetog Petra Cetinjskog i da zapali svijeću. Ona nas je odmalena učila običajima vezanim za svečeve. Uoči Cvijeti je savjetovala sestru i mene da naberemo poljskog cvijeća, potopimo ga u vodu i da ujutru tom vodom umijemo lice kako bi bilo ljepše i mirisnije.

„Naberite što više ljubičica i nekolika kukurijeka (cvijeta maka) da vam lice bude mirišljavo i rumeno“, dodala bi baba na kraju.

Iako nijesmo baš u sve ovo vjerovale, babine savjete bismo ispoštavale i u  neđelju ujutro, na Cvijeti, bismo se umile tom vodom. Ljepotom lica, te godine, a i mnogih prije i poslije se nijesmo mogle pohvaliti jer smo kao djevojke borbu vodile s bubuljicama i mitiserima. Iako vidno razočarane, ovaj običaj smo svake godine ispoštavale. Poslije Cvijeti slijede pripreme za Uskrs, praznik kojem se najviše raduju đeca. Na Veliki petak, kada je prema hrišćanskoj religiji razapet Isus Hrist se farbaju jaja. Jaja se farbaju crvenom bojom koja predstavlja Isusovu nevino prolivenu krv. Farbanje jaja spada u najzanimljiviji hrišćanski običaj. O tome nam svjedoči priča Marije Magdalene, sljedbenice Isusa Hrista, koja je došla u Rim da propovijeda hrišćanstvo. Tom prilikom je posjetila cara Tiberija i kao poklon dala mu korpu jaja. Car nije vjerovao u Hristovo vaskrsenje i rekao je da, ako bi to bila istina, onda bi bijela jaja u korpi promijenila boju. U tom trenutku Marija je rekla: „Hristos vaskrse“ i sva jaja u korpi postadoše crvena.

Ja sam od malena pomagala majci oko farbanja i ukrašavanja uskršnjih jaja. Majka je jaja uvijek kuvala u lukovini kako bi dobila prelijepu bakrenocrvenu boju. A kako se kod nas isključivo sadi crmnički luk, tako bi i boja jaja bila najsličnija boji krvi. Da bi jaja bila interesatnija i šarenija, moj zadatak je bio da uberem raznih listića i travčica i zavežem ih ženskom unihopkom za jaja. Bilo je tu listova petrusinja, divlje đeteline, paprati, majčine dušice… A tek kad se nađe list đeteline s četiri lista, koje je to oduševljenje i sreća za onoga ko dobije to jaje. Prvo ofarbano jaje se naziva „čuvarkuća“. Čuva se cijele godine i kako mu samo ime kaže, čuva ukućane i kuću tokom godine. Njemu se pripisuje magijska moć, ćera zle sile od kuće i ukućana. Osim ukrašavanja jaja, mlađim članovima porodice Veliki petak nije pričinjavao radost jer se toga dana jede posna hrana, a rijetko koje dijete voli ribu, tako da bi gotovo čitav dan jeli priganice koje je majka ispržila na ulju.

Velika subota bi prošla relativno brzo jer se valjalo ponešto raditi, a onda bi osvanula neđelja i praznik veselja, radosti i praštanja. Prvo bi se ukućani pokucali jajima. Biralo se jaje koje ima šiljati vrh jer je ono najčvršće i najviše jaja polomi. Jaje bi bilo prvo što bi se toga jutra pojelo, a onda bi se nastavilo sa ostalim jelima koja su spremljena u čast ovom prazniku. Nakon toga slijedi obilazak rodbine uz obavezno poklanjanje jaja đeci. Mi smo se najviše radovali babinim  jajima. Baba Olga nije farbala jaja, već bi svojim krasnopisom, hemijskom olovkom, na jajetu ispisala ime unučeta i nacrtala, u zavisnosti da li je unuk ili unuka, pile, zečića, cvijet… Prvo slovo imena je bilo ukrašeno i podsjećalo na ona Makarijeva slova kojima je štampan Oktoih. Inače, baba je završila četiri razreda osnovne škole što je za ono vrijeme bila prava rijetkost. Ona je bila iz jedne od najbogatijih i najuglednijih porodica u selu, porodice koja je imala sluge, pa je bilo i za očekivati da svojoj đeci omoguće makar osnovno obrazovanje. Njen otac je bio veoma cijenjen i govorilo se „kao Vido Markov“, a seljani su gledali da se nekako približe ovoj porodici, pa su muške članove ove ugledne porodice često birali za kumove. Skoro da nema porodice u selu koja nije bila kumovski vezana s porodicom Vida Markova. Babinim jajima smo se divili i čuvali ih što duže odlažući da ih polomimo i pojedemo. Jedino nam je bilo zagonetno zašto baba ne ofarba jaja u lukovini kao što su to radile gotovo sve domaćice u selu. Kad bismo je pitali, ona bi samo rekla: „Ne mogu ja tu kutaru činjeti i glibati ove teće ka vaša majka“.

Savjet koji bismo dobili svakog Uskrsa je bio da ne smijemo pojesti previše jaja, preko četiri ni slučajno jer se možemo zapeći. Riječ zapeći mi je čudno zvučala i povezivala sam je s vatrom koja može nastati u stomaku ako se pretjera s jajima. A onda bi svakog Uskrsa ponavljali priču o osmogodišnjem dječaku, babinom bratu koji je, obilazeći sve rođake i kumove, pojeo na Uskrs previše jaja, zapekao se i umro. Baba Olga nam o ovome nikad ni riječ nije rekla, vjerovatno joj je bilo teško da evocira uspomene na ovaj nemio događaj, a i sama je bila dijete kad je ostala bez ovog brata što je, sigurno, ostavilo traga na nju. Moguće da iz tog razloga baba nikad nije ni farbala jaja iako je kod nas običaj da se jaja samo ne farbaju one godine kad umre neko bližnji i to je znak da je porodica u koroti. A baba je, očigledno, iako to nikad nije rekla, bila u koroti za tim bratom cio život. Kasnije je bilo u babinom rodu tragedija i smrtnih slučajeva, tako da je imala razloga da jaja ne farba, nego da budu istinski bijela, korotna jaja, ali uvijek krasnopisom ispisana i iscrtana.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × 3 =