Uspješno predstavljanje Milice Janković u Italiji



Mlada umjetnica sa Cetinja Milica Janković, uspješno se predstavila na izložbi koja je organizovana u Italiji u periodu od 22. maja do 4. juna 2019. godine, u prostorima Gaba.YOUNG galerije u Maćerati.

Rođena iz želje za jačanjem međunarodnih odnosa između studenata i mladih stručnjaka u umjetničkom sektoru, izložba predstavlja istraživački projekt koji je Milica Janković razvila tokom svog boravka u Italiji.

“Artikulisan u dvije prostorije, cilj izložbe je da elaborira refleksiju o tragovima pamćenja – ličnom i kolektivnim – materijalozovanim kroz seriju metafizičkih mikrosvijeta, u kojima se “prostor rekonstruiše” i stavlja u službi malih, dragocjenih kartonskih kutija.
Ovi prolazi su kondenzacija sjećanja a time i simboli i simptomi perverzne igre koju vrijeme igra s ljudskim umom, deformišući memoriju u splet slika, gdje više nije moguće razlikovati stvarno od nestvarnog, prošlost od sadašnjost i budućnost”, ističe Giulia Perugini, kustos izložbe.



Prenosimo tekst o ovoj izložbi koji je napisao kustos izložbe Giulia Perugini:

A woman must have money and a room of her own if she is to write fiction
Virginia Woolf

Nastavljajući u svjetlu blistave putanje koju je pratio Michel Foucault, prema kojoj tijelo “ono malo utopijsko mjesto iz kojeg govorim, sanjam, postupam, vidim stvari i takođe ih poričem kroz beskonačnu moć utopija koje zamišljam“, umjetnica počinje da stvara sopstvene heterotopije, unutar kojih suživljavaju elementi nespojivi po prirodi stvari. Nalazimo se suočeni sa metafizičkim mikrosvijetima, koncipiranim kao slika slike (kopija, kopije kopije-beskrajna kopija): đe sve proizlazi iz žestokog smjenjivanja fragmenata pohranjenih u mentalnom dnevniku umjetnika.

Usredsređujući pažnju na perverznu i okrutnu igru koju vrijeme igra sa memorijom, Milica Janković konstantno stavlja na scenu fragmente mentalnog pozorišta đe, kao u slučaju Punoća neba, Domaće pobožnosti i Blue Velvet, školjke od oraha, stakleni sanduk (defunkcionalizovani, modifikovani i refunkcionalizovani u novom univerzumu), nastanjuju prostor zajedno sa malim objektima od žice, sa slajdovima i otiscima fotografija u mikroskopskim formatima u kojima se prepoznaje nebo, portreti i pejzaži.

Istovremeno, sanjalačka atmosfera “Prisustvo u bijeloj” i “Intro-family” daju život eteričnom okruženju, kojim dominira zaglušujuća tišina. Prostranstva soli, konačno, je direktna referenca na plač, na zlo življenja, čiji prelaz, međutim, otvara vrata smiješnog lokusa amoenusa.
Kao u nizu fotograma iz različitih kinematografskih filmova, radovi, čiji je volumetrijski prikaz naglašen prisustvom nezavisnog sistema osvetljenja unutar svake kutije, predstavljaju scene života zamrznute u vremenu, prazne prostore koji čekaju da budu naseljeni. I upravo to je poziv koji umetnik upućuje gledaocu, pažljivo posmatrati kako bi pronašli tu nit koja je u stanju da probudi maštu jer, za nekoliko trenutaka, zaista se možemo učiniti stanovnici tih mjesta.

Izložba Milice Janković bila je zapažena, pa su mediji objavili tekstove od kojih izdvajamo dio teksta iz Art tribune koji potpisuje Antonello Tolve.

MetaMONDI – samostalna izložba Milice Janković, kurirana od strane Giulia Perugini

Punoća neba, Prisustvo u bijeloj, Nepočin polje, Intro-porodica, Domaće pobožnosti i Plavi Velvet su neka od malih tajnih pozorišta –realizovana tokom 2019. godine od strane Milice Janković (Cetinje, 1990.) predložena u prvoj samostalnoj izložbi u Italiji, kuriranoj od strane Giulia Perugini za prostore Gaba Young galerije u Maćerati, gdje, opaženo na prvi pogled, je izvedena želja da se izgrade minimalni prostori, svjetovi u kojima će se koncentrisati fragmenti svakodnevne istorije/događaja, fragmenti tarkovijanske Nostalgije.
U ovoj dragocjenoj izložbi, čiji naslov, MetaMONDI, opoziva na Fukoova heterotopijska razmišljanja, Janković ukutijava ambijente, prazne/nenaseljene, “dajući porijeklo plastičnim rekonstrukcijama intimnih okruženja”, tačnije, “nenaseljenih interijera, lišenih ljudskog prisustva, u izolovanim ćelijama đe odsustvo suživota sa drugim prostorima”, sugeriše Perugini,”je metafora refleksivnog mentalnog stanja, kruga – kreposnog i zlobnog – misli koje označavaju svaki trenutak ličnog postojanja”.