Ognjen Spahić – Odlomak “Vampir” iz romana Hansenova djeca

Ognjen Spahić rođen je 1977. godine u Podgorici. Objavio je knjigu priča «Sve to», roman «Hansenova djeca», za koji je dobio nagradu «Meša Selimović». Radi kao novinar redakcije za kulturu u dnevnom listu «Vijesti»

Vampir

Navik ‘o sam ja na noćni život
Danju spavam a ludujem noću
Od mene je i Bog dig’ o ruke
Baš me briga živim kako hoću
             Toma Zdravković

Smrt nije ono što se smrću zove
Prava smrt je ono što podnosim bijedan…
Ljudevit Paskvalić, kotorski pjesnik, XVI vijeka

Koliko će još proteći vremena pa da moja ostarjela majka shvati: tridesetpetogodišnjeg Miomira Krstovog Živkovića ne treba buditi u cik zore dok polumrtvi penzioneri čekaju u redu za mlijeko; kad djeca idu prema školi, a Podgorica se komeša uvijena izmaglicom. Sunce je ovdje nemilosrdno draga gospodo. Pa te i ovog jutra – dok mi smežuranim dlanovima gladiš čelo u nadi da ću se hitro ustati i otići na posao – ćutke molim da to ne radiš. Po zalasku sunca moja čula bivaju ukopana ispod površine tupog i dubokog sna. Ja ne sanjam ništa. Već jednostavno zatvorim oči pred zoru, i otvorim ih kad posljednji zraci potonu iza brda na zapadu. Ono što ostaje u glavi jeste tamno brujanje prethodne noći i mutni obrisi one koja dolazi. Sve je crno. Sve prazno. Ljeto me ubija. Rodni grad će mi doći glave. Već pet noći za redom temperatura ne spada ispod tridesetog podioka, a moja krv traži neka hladnija stanja. Među svim usijanim asfaltima na kugli zemaljskoj ovaj podgorički, pretpostavljam, najvrelije isijava. Tumaram centrom grada, prašnjavim predgrađima i još dalje, sklanjam se od čopora pasa lutalica, a moji tabani bride i kao da se tope. Ulice su nabrekle od vrućine pa imate osjećaj da će se pod pritiskom raspući i da će iz tih rascjepa poteći lava. Jedina stvar koja mi daruje kratkotrajno spasenje jeste staro groblje pod Goricom, kraj crkve Sv. Đorda. To mjesto uliva nadu. Na glavnom ulazu naspram crkve i u njenom zaraslom dvorištu sa česmom, obično sjede kružoci mlađanih podgoričkih narkomana, početnika. A kako su ljeti vrata crkve stalno otvorena, miris tamjana se miješa sa teškim zadahom kanabisa. To me nervira. Jednostavno ne znaš ko se klepa. Promiskuitetna urbana omladina ili znojavi pravoslavni monasi?
Svejedno. Miomira Krstovog Živkovića psihodelične supstance ne zanimaju. On je zakleti strejtaš. Uvijek zaobilazi glavnu grobljansku kapiju. Njegova staza vodi pored staklenika za uzgoj cvijeća, kraj Stadiona malih sportova i reda dvadesetogodišnjih čempresa. Tu je sasvim mirno. Susrijeću vas male kamene ploče pod kojima leže kosti djece; nalazite skromne anonimne grobove zatrpane prašinom i kupinovim grmljem. Košćele koje rastu uokolo stasite su i moćne. Kraj njih čempresi, bijeli borovi te po koja zakržljala maslina. Dok se Podgorica guši u vrelini, Miomir Krstov Živković udiše hladnu ravnodušnost napuštenog groblja koje zapljuskuje svježi zrak borove šume sa Gorice. Spomenici se penju uz brdo, sve do zarđale ograde od kovanog gvožđa sa šiljcima. Smjenjuju se uklesane petokrake i krstovi, ćirilica i latinica, izlizani epitafi i ostaci starog plastičnog cvijeća. Zatim: limenke koka-kole, konzerve mesnog nareska, ostaci voštanica, slatki zadah mahovine. Pretpostavljam daje ovo – kao i sva groblja na planeti – decenijama, stotinama godina natapano suzama. Pa zaključujete da ne postoje komadi zemlje brižljivije usoljeni tom supstancom. Mnogo je plača. Mnogo tuge. Mnogo tajni. Dok sam sinoć sjedio oslonjen na vječnu kuću porodice izvjesnog Nikole Đurađevog Martinovića (1845-1903) u dnu groblja je zaiskrio plamen svijeće. Nakon nekoliko minuta upaljena je još jedna i mogao sam nazrijeti ruke koje je pričvršćuju za fino klesani kamen. Dlanovi su se izmakli iz opsega žutog svjetlosnog kruga te nije preostalo ništa sem da nagađam ko to u ove kasne sate pravi društvo noćnoj ptici, Miomiru Krstovom Živkoviću. Podgorička bakica posjećuje svog davno preminulog supruga? Kakav smrću opsjednut klinac? M, K. Živkovića čak i takve stvari ostavljaju ravnodušnim. Jer prema onome što sam čitao, gledao i slušao, ja sam osuđen na vječito postojanje. I ne bi trebalo da me zanimaju marginalije što protiču kraj moje vječnosti kao izgubljene duše rijekom Stiks. Nakon pola Časa svijeće dogorijevaju i gase se, a tamna pogurena silueta odlazi prema kapiji. Sretan put. Pa, pa… do narednog susreta. Ustajem, a u koljenima škripi. Sada je jedan i četrdeset pet. Valja se protegnuti i pobjeći zori. Subotom uveče Podgorica vrvi od života. Dobro izvajane stražnjice, vulgarne djevojke iz predgrađa, rijeke parfema: sve u svemu, parada mladog mesa. Idem preko Gorice do gimnazije “Slobodan Škerović”, a na klupi pored košarkaškog igrališta bjelasaju se dva mlada muška tijela, Pederi, majku im božju! Najradije bih porazbijao ta nastrana govna. Ali pederi nisu više što su nekad bili. Bilmez kleči na koljenima i guta pendrek svog kolege. Ima gotovo dva metra i bicepse koji bi Miomira Krstovog Živkovića odaslali ravno u koš. Ovaj drugi je tanušniji. Prepao me njegov duboki glas (“To mačak, samo tako, kralju najveći…”) koji svjedoči iskustvo i violenciju. Zato se skrivam iza obližnjeg bora, uzimam pristojan krš u ruke i iz sve snage bacam prema govnima, Krik koji je uslijedio (“Aaaa… u pičku materinu, stoje ovo?!”) i reakcija kuronje na klupi (“Što je majmune, Što ti bi?”) govore da sam pogodio metu. Unezvijereni debil briše usta dok ovaj drugi diže pantalone (“Aaauuu… jebaću mu oca kad ga ufatim!”). Malo sjutra ajvanu. Da bi kresnuo mog oca, Krsta Miloševog Živkovića, moraćeš da otkopaš grobnicu 325 na Čepurcima. A u njoj, vjeruj mi, nećeš naći ništa do praznog kovčega. Želiš li čovjeka – ili bar njegove kosti – moraš ići mnogo dalje. Ovako: ukrcaj se na trajekt “Sveti Stefan”(utorak i nedjelja 22 sata) koji ćete iz Bara odvesti u Bari. Sačekaj dva dana i u luku će stići olinjali putnički brod “Magelan & Brothers” (karta u jednom pravcu 352.000 L – 181,793 EURA), i onda pravac Lisabon. Nađi hotel “Paradizo”, uvali stotku te pitaj za “Starog”. Izbrijani recepcioner će se uz osmijeh mašiti telefona, razmijeniti par riječi, zapisati nešto na komadiću papira koji će ti ljubazno uručiti i reći da slijediš adresu: kafana “El Greko”, sto pod gravurom jedrenjaka, 23h. Uđi u kafanu tačno na vrijeme pa onda jebi Krsta brate koliko ti se prohtje. To jest: ako ti basta mudonja! Tamni sjaj njegovih očiju, hipnotički osmijeh razliven licem mog Časnog oca, dugački i blijedi prsti što se kreću kao da pletu paučinu – bespovratno omamljuju ulivajući strahopoštovanje. Ja na žalost nisam naslijedio niti jednu od tih paklenih i divnih osobina. Kršio bi imao pravo da me se odrekne preko oglasa, – mislim čučeći iza drveta. Nakon što su poskakali sa klupe pederi trčkaraju lijevo- desno kroz mrak uz prigušene psovke sve dok visočiji nije rekao: “Vidi… Nemamo ga što tražit. Ovaj je davno stiga do centra. Pa odoh ja onda”. Istog časa manji se stvorio kraj njega, uhvato ga za podlakticu: “Stani malo brate. Čini mi se da nismo obrnuli posa. Znaš kako kažu – bez svršavanja nema čašćavanja. Ili vrći pare ili…”. Visoki se dvoumio nekoliko sekundi, a zatim krenuo da bježi držeći se za okrvavljeni potiljak. No brzo su ga sustigle dvije, pokazalo se, snažne ruke – a nekoliko trenutaka docnije i noge – koje su tukle i tukle, gazile po bubrezima, kičmi i licu. (“Ti mene da zajebeš govedo, je li?” – nos krčka – “Od mene si naša da praviš budalu!? – noga na stomaku – “Majku li ti bezobraznu! – obje noge na leđima). Mali se zaustavio tek kada je nesretnik počeo da stenje, kad je izvadio pare i pružio ih ka zvijeri. “Eto tako mafijašu. Valjda ćete ovo opametit. Aj sad zdravo”. Zgrabio je novac i ležerno nestao u tami. Dok sam čučao iza drveta postalo mi je jasno da biblijska krivica pada na moja pleća, Ja sam grešnik koji je prvi bacio kamen na prostitutku. Jebi ga! To se moralo okajati. Prilazim tijelu koje krklja valjajući se u lokvi krvi. Kleknem i uhvatim ga za rame, a on gmižući cvili očekujući još batina. “Ne boj se jadan, ocu da ti pomognem”, rekoh. Izvadio sam maramicu iz džepa – moja pedantna majka svakog jutra zamijeni prljavu – i obrisao mu lice. Koliko mlade i svježe krvi! Koja u vreloj Ijetnjoj noći neodoljivo miriše. Koja se purpurno šija sporo kapajući na beton košarkaškog igrališta i mami M. K. Živkovića da pokaže svoju istinsku ćud. Obrisao sam njegov vrat i ranu na potiljku, a maramica je primijetno otežala. Da bi je još jednom iskoristio pomažući bijedniku, valjalo ju je nekako iscijediti. Kunem se da to što sam uradio nema nikakve veze sa logično i svjesno artikulisanim pokretima ruke koja se zajedno sa maramicom uspravila iznad mojih unaprijed otvorenih usana i stala da luči tamne, ljepljive kapljice. Sjećam se da je mlad mjesec kao sablja ležao nad Podgoricom. Gledao sam ga onako zakrvavljenih očiju misleći na svoje filmske kolege. Oni to rade mnogo elegantnije. Umjesto maramice, Nosferatu bi iscijedio vratnu žilu do posljednje kapi. Zario bi zube u nabubrelu arteriju i nastavio da loče dok jadnik ne bude iscijeđen poput vakumirane kese kikirikija. Miomir Krstov Živković nije imao sreću da redovito posjećuje zubara. Kad je trebalo ići tamo, išao sam isključivo zbog vađenja. Očistili su sve iole upotrebljive alatke: sekutiće, očnjake u gornjoj i donjoj vilici pa sada ne bih mogao da isisam ni meduzin kurac, a kamo li ovo nabubrelo i podatno tijelo. Jebem li mu majku pedersku! – opsovao sam pa i ja počeo da ga mlatim, mlatim, mlatim… – a onda brišem maramicom, a maramicu cijedim sebi u usta. Pet-šest krugova i govedo je ležalo na betonu bez svijesti. Ne mogu reći da mi ga je bilo žao onako snuždenog i izvaljenog na leđa. Izgleda da moja sorta nije sklona tegljenju biblijskih pravdi i nepravdi. Ipak, osjećao sam crva savjesti kako gricka sićušni dio moždane kore. Kad sam umio lice hladnom vodom gimnazijske česme, sa njom sam sprao i sitnu pokajničku nit koja je skupa sa komadićima skorale krvi bespovratno otpuzala u kanalizaciju. Sve u svemu: divna noć koju treba iskoristiti na pravi način, pomislio sam. Jer prolazili su dani i mjeseci bez kaplje svježe krvi. Ali to je život: nekome majka, nekom maćeha. Nekome ni jedno ni drugo. Sada je dva i po časa. Veselo skakućem pored gimnazijske ograde, potom ispod stadiona FC “Budućnost” do ulice Slobode. Slijedim bijelu liniju na asfaltu kojom sam još kao dijete volio da hodam. Otac me drži za ruku, a ja nogu pred nogu sve do kraja i natrag. Pa još jednom. Njegovo društvo je ulivalo sigurnost. Nije mnogo pričao ali je zato uvijek bio spreman da nježno raširi osmijeh. Kada smo se vidjeli posljednji put, nije me uopšte dotakao. Gledao je bez trunke očinske nježnosti. Dakle, godina 1996.-Podgorica, Bar, Bari – via Lisabon. I onda hotel “Paradizo”, uglađeni recepcioner, kafana “El Greko”, sto pod gravurom jedrenjaka. “Zdravo tata”, kažem očiju punih suza. On ćuti. Krećem da ga zagrlim, a među nama se priječi mesnata ruka konobara koja me vraća u stolicu. Donose veliku kristalnu čašu crnog vina. Sa gramofona iz ćoška zavija Karlos Gardel: “Adios muchachos, companeros de mi vida, barra querida deaquellos tiempos…”. Moj stari gleda u patos, a ja uzimam vino ispijajući do dna. Sljedeće što pamtim jeste plavo nebo nad Lisabonom. Velika tvrđava iznad grada i galebovi. Pamtim kako sve to postaje dalje i dalje, sjećam se ljuljanja na palubi “Magelana” na kojoj sam se probudio, te djece putnika rastrčane uokolo. Ono što se događalo u međuvremenu otkrivaću tokom godina koje slijede. Objašnjenja će se javljati iznenada, u kratkim bljeskovima koji izranjaju iz crnog sjaja što poput katrana optače moje biće, moje vrijeme. Godina 1995. Sjedim na krevetu, Veče nakon Krstove sahrane. Majka prati dosadne tetke sa crnim maramama na glavi. Naša kuća u Staroj Varoši ima dugo spiralno stepenište koje povezuje podrum i oba sprata. Čuje se pregršt mekanih koraka, vrata škripe, otvaraju se i zatvaraju. Pošto je ispratila sve rođake stara je došla da me poljubi i poželi dobar san. “Laku noć majko”, kažem. A ona otire suze idući na počinak. Kroz prozor vidim osvijetljeni minaret Osmanagića džamije. Blaga i topla noć. Tonem u san ophrvan umorom i dugotrajnim stajanjem na sahrani. Sve je išlo kako treba. Protokol je ispoštovan do najmanje sitnice. Izvještaj patologa, očevog starog prijatelja dr Senadina Hadžiahmetovića, otkriva dva srčana udara u roku od nekoliko minuta. Nije bilo pomoći. Starog su našla djeca Alije Derviševića. Bio je prislonjen na ogradu džamije pa su klinci mislili da je pijan i da je jednostavno zaspao. A to ne bi bilo ništa novo za Krsta Miloševog Živkovića, starog podgoričkog boema koji je stigao do dna hiljada i hiljada čaša. “Tajo, aj izađi! Čiko Krsto se oletvio pa zaspa na ogradu”. Alija i njegov brat Fahro su ga donijeli kući; spustili na klupu u dvorištu, opipali puls shvatajući da je mrtav, majka je istrčala dolje i zakukala. Kraj priče. Ukopali smo ga sjutradan. Grobnica 325 na Čepurcima. No bolje je reći da cijela priča tu tek počinje. Treće jutro je okupilo dosta ljudi iz komšiluka, rođake, daljnje stričeve koje sam prvi put upoznao i nekoliko slinavih, takođe nepoznatih tetaka. Narezalo se pršute, bilo je domaće rakije, kaštradine, vina i jedna boca viskija. Oko dva sata smo posjetili groblje (vijenci se ne prilažu), a onda svako svoj posao. Majka i ja pravo kući. Sjećam se da sam odgledao drugi nastavak “Kuma” i tako zaspao u fotelji. Naveče je svratilo moje društvo iz ulice koje je dokrajčio onu flašu Balantajnsa. Sve što je ostalo od oca bio je plakar pun izlizanih sakoa, nekoliko pari cipela, naočare za vid i sunce, te omanji putnički kofer pod bračnim krevetom čiji sam sadržaj letimično poznavao. Stara je zaspala oko jedanaest. Pustio sam da utvrdi i onda lagano izvukao kofer. Otvorio sam ga na stolu u mojoj sobi. Zadah memle. Papiri, papiri, papiri… Gomila pisama. Adrese: Lisabon, Lisabon, Lisabon. Sve na portugalskom. Znao sam da je tri godine između svoje dvadesete i dvadesetpete plovio na nekom portugalskom tankeru. Tu je i nekoliko slika sa članovima posade. Proslava na dan svetog Nikole. Puno ribe u glinenim ovalima. Stoje prošaran bocama crnog vina. A na njegovom čelu dominira uska silueta kapetanske uniforme sa tamnim, potpuno tamnim naočarima. Pronalazim dvije stare lule, do pola praznu kesicu duvana, nalivpero od slonove kosti i bočicu nekog španskog parfema. Još pisama, isječaka iz novina, svežanj devalviranih portugalskih novčanica. Na samom dnu leži kutija od ebanovine sa ugraviranim likom zubatog afričkog demona. Pristojno sam se namučio uklanjajući crveni poštanski vosak kojim je poklopac bio optočen. U kutiji nalazim; 650 američkih dolara za povratnu kartu Podgorica – Lisabon, minijaturnu kovertu sa uputima (“Magelan & Brothers”, hotel “Paradizo” itd.), dvije očeve fotografije iz mladosti i, na koncu, kratko pismo upućeno meni. “Voljeni sine… Noć je na zemlji. A ja više nisam stranac u toj noći. Prije nego li savladaš uzbuđenje koje izaziva pomisao da je tvoj otac Krsto Milošev Zivković još uvijek živ, treba shvatiti: smrt urla iz svake ćelije mog namučenog tijela; ona me budi noću i pjeva uspavanku danju. Sahranjen sam, to je tačno. Ali ne pod zemljom nego na njenoj površini. Zauvijek. Ako želiš da me još jednom vidiš, sve mora ostati TAJNA. Precizno slijedi uputstva. Adio.” To je kraj. Pitao sam se kako je sve ovo uspio da izvede. Nije mi bilo jasno koga smo ukopali. No 650 dolara su glavni krivac što nisam mnogo razbijao glavu. Toliki novac u životu nisam vidio. Narednog proljeća spakovao sam stvari, majki objasnio da idem sa društvom do Kotora, i otperjao u Lisabon. Kako sam mogao znati šta me čeka i kakve će biti posljedice?! l kao Što rekoh, uslijedio je kratak susret i mamurno buđenje na “Magelanu”. Jaka svjetlost je tada počela da mi smeta. Nelagode su se u početku manifestovale kao blagi oblik porfirije, a danas ne smijem uvo izložiti suncu. Nema više kupanja na Morači niti predivnih sutomorskih plaža; mogu zaboraviti duga jutarnja ispijanja kafe na nekoj terasi u centru. Preostaju mi vrele podgoričke noći koje lako postaju dosadne. Srećom, ova je neobičan izuzetak. Dva sata i petnaest minuta, a ja se pitam šta se događa sa mesnatom pederčinom u dvorištu gimnazije. Mogao bih da se vratim, šutnem ga još koji put i obrišem maramicom, naravno. Ali ko će radit’ o tuđemu jadu! Iza ćoška, preko puta kasarne, dopire glasna muzika i kikotanje pijanih tinejdžera. Volim da ih posmatram onako rumene i opsjednute svojim tijelima. Petnaestogodišnje gimnazijalke se uvijaju uz “Losing My Religion”. Ncnosebrushaltere. Tanke bijele, pivom nakvašene majce, ističu nabubrele pupoljke bradavica. Navratima kafea “Biblioteka” piše: Rock Party. Jedan zvučnik je izbačen vani pa se muzika razliježe cijelom ulicom. Zauzimam mjesto za Šankom pod velikom kartom Evrope. “Jedno pivo brate”, vičem konobaru blijedom kao krpa koji se s mukom provlači kroz razigranu omladinu. Svi skaču i osmjehuju se zatvorenih očiju! Staje zaboga toliko veselo u ovoj pjesmi? Ispravljam se na stolici zbog boljeg pogleda na stvari pa u uglu primjećujem djevojčicu sa kikicama čija se kratka majca podiže iznad grudi svaki put kad ona skoči uvis. Bravo mala! Samo naprijed. Hop… Hop… Hvala ti što Miomiru Krstovom Živkoviću priređuješ dragocjene trenutke radosti. Disk je počeo da preskače taman kad je Majki Stajp izgovarao ono: “Every whisper of every waking hour I ‘m choosing my confessions “. I zatim se “choosing my confessions ” ponovi lo dvadeset sedam puta. “Konobar, daj čovjeku to što pije”, rekao sam pokazujući na DJ-a. Dečko je ukapirao da bjesomučno ponavljanje Stajpovih riječi tinejdžere vodi u totalnu ekstazu i nije prekidao zabavu. Curica skače kao luda. Tačno dvadeset sedam puta sam mogao vidjeti uzbudljivo bjelasanje mladih i putenih dojki. Na kraju – aplauz, a DJ Gligo se likujući penje na sto nazdravljajući gomili bocom nikšićkog piva. Nakon delirijuma, uslijedio je potpuni tajac i komešanje. Omladina se sabija praveći krug na podijumu za igru. Prilazim razmičući znojava tijela. Klinci se i sami sklanjaju jer Miomir Krstov Živković sa svojih trideset pet godina ipak nije balavac. Mala je opružena na leđima. Kikice poluraspletene i zabačene u stranu. Grudi se grčevito nadimaju. U “Biblioteci” se pale jaka crvena svjetla, a nekoliko uplašenih tinejdžera istrčava vani. Tražim da donesu čašu vode sa puno leda. Podižem njenu glavu ne bi li joj u usta sasuo par gutljaja. To, zapravo, ničemu ne služi ali tako rade u filmovima. Dijete nesvjesno kašlje mlatarajući rukama. Voda curi sa usana, sliva se niz grudi, majica postaje vlažna i gotovo providna. Čista erotika. AH ovo su trenuci u kojima sebi ne smijem dozvoliti takvu vrstu uzbuđenja. Desetine širorn otvorenih očiju me posmatra očekujući – čudo. Šta hoćete mala projebana govna!? Curica vam je pokvarila zabavu. A? Uzimam mlitavo i hladno tijelo u naručje iznoseći ga vani, na svjež vazduh. Stajem tako na cestu, a gomila se zaustavlja kraj trotoara. I klinci dobijaju svoje priželjkivano čudo jer iza ćoška proviruje histerično, plavo rotaciono svjetlo kola hitne pomoći. Koje biva sve bliže i bliže. Očito je da su zauzeti. Vozač bjesomučno trubi dok stojim na sredini ulice sa djevojčicom u naručju. Zatim, sa cigaretom na usnama proviruje kroz prozor: “Alooo… Jesi li ti zdrav kretenu?! Alooo… Zgaziću te majmune! Makseee! Čoek narn umire!”. Kočnice Škripe i kola se zaustavljaju na nekoliko metara ispred. Sisata medicinska sestra izlazi prva obraćajući se vozaču; “Glavurdane, aj ugasi rotaciono bez mene osta. Oči mi iskopa”. Svjetla nestaju, a onda se pojavljuje vozač sa nosilima. “Stavi dolje đevojku da vidimo sa čim se urokala”, kaže mi sestra. “Stoje ne pripaziš malo bolje jadan? Izgleda da se nagrdila žutim”, mrmlja pipajući joj puis. “Veljo, aj ovamo da je utovarimo”, kaže. Vozač uzima jedan kraj nosila: “A što ti čekaš, da te ne kunem?” – obraća se meni. “Sagni se i prifati”, kaže. Sestra je otišla da napravi mjesta. Pod bijelim čaršavom leži muško tijelo prikačeno na nekoliko cjevčica infuzije. S mukom ga pomjera u stranu i pribija koljenima: “Auuu… Težak li si mrčo!”. Nesretnik stenje podižući desnu ruku koja malaksava i zatim olabavljeno pada sa strane. “Aj ubacite malu”, kaže sestra pokazujući čaršav prostrt na golom limu. Htio sam da se vratim “Biblioteci” ispred koje čeka još nekoliko najupornijih posmatrača, no sisata gospoda hitro iskače iz kola: “Đe si krenuo obraza ti!? Oli da je ja vodim doma kad se osvijesti?”. Sadaje tri časa i sedamnaest minuta, a ja se vozim u kolima hitne pomoći sa dva poluživa tijela. Mali prozor nas razdvaja od prednjih sjedišta otkrivajući mesnatu vozačevu ruku na grudima sestre. “Uh Veljo nemoooj”, kaže ona. “Stoje bilo Natalija? Sad ti ne valjam?”, vozač mrmlja naglo dodajući gas. Nastavlja da se buni; “Bolji je tebi izgleda onaj lipso… Doktor Popović, bješe li?”. “Kunem ti se da me nije dotaka, duše mi očine!”, cvili sestra, a Veljo još brže Šiba podgoričkim ulicama. “Nemoj Veljo, sve ćeš nas pobit!” Pridržavam glavu sa kikicama, sa kapcima koji trepću i ispod kojih proviruju dva crna izgubljena oka: “Gdje smo to sad? Stoje ovo?”. Veljo naglo koči. Prekriveno tijelo klizi i pritišće nas. Krvave mrlje proviruju na čaršavu. Djevojka vrišti. Veljo opet ubrzava. Sestra hvata volan pokušavajući da obuzda vozilo, a gume škripe, i škripe, i škripe… Snažan tresak. Mala udara glavom o patos ponovo ostajući bez svijesti. Jebem ti život! Nogama sam uspio da odgurnem čovjeka pod čaršavom. Tečnost infuzije kapa po mojoj glavi. Mukla tišina. Koju prekida bolno zapomaganje našeg kolege bolesnika. Povlačim krvavu plahtu zajedno sa cijevima infuzije. Vidim: poznato, unakaženo lice pedera iz gimnazijskog dvorišta čiji jezik oblizuje svježu krv. Vidim njegove krupne uplašene oči koje me upijaju vrtlogom straha prepoznajući me uz vrisak: “Upomoooć! Evo ga! To je ovaaaj!”. Pokušavam da ga stišam objašnjavajući da ne želim da mu naudim, a on se kao histerična žena baca po kabini udarajući u lim kombija. Djevojka se ponovo budi priključujući svoj glas opstem haosu koji Miomira Krstovog Živkovića vodi na granice ludila. Dohvatio sam omanji ali dovoljno težak aparat za gašenje požara prikačen sa strane. Dva tri tupa udarca i peder je doveden k poznaniju prava. Tako mu treba, mislim, brišući maramicom njegovo široko krvavo čelo. I opet: mlake kapi prijatno golicaju nepca, l opet: Čujem daleki šapat mog časnog oca; riječi koje poput eha tutnje maračnim hodnicima sjećanja: “Voljeni sine… Noć je na zemlji. A ja više nisam stranac u toj noći… Smrt urla iz svake ćelije mog namučenog tijela; ona me budi noću i pjeva uspavanku danju. Sahranjen sam, to je tačno. Ali ne pod zemljom nego na njenoj površini. Zauvijek. ” Sada je tri časa i četrdeset pet minuta. Izmorena djevojčica sjedi na patosu kombija hitne pomoći, a ja objašnjavam kako sam pedera morao da pretučeni jer je pokušao da je napadne. Sve se uklapa. Ona razumije situaciju i potvrdno klima glavom. Razmotava celofan izvađen iz džepa i snažno ušmrkava žućkasti prah. Pametno i lijepo dijete. Nogama razvaljujem velika dvokrilna vrata. “Ajde izlazi dušo. Samo polako”-kažem. Ona jedva stoj i. Balavi i mumla. Izlazimo u mrak. Postaje jasno da smo se zakucati u banderu nedaleko od Dvorca Petrovića, kraj bolnice. Zavirujem u kabinu vozača. Raščupana sisata sestra obraduje Veljov kurac, a on me rukama preklinje da se sklonim i sačekam još malo pa ćemo nastaviti vožnju. Hvala iijepo imbecilu. Samo ti uživaj majku ti pokvarenu, pomislio sam. Hvatam malu oko struka. Prsti opipavaju mekani začetak desne dojke. Krećemo kroz park pored Sportskog centra. Teturamo Lenjinovim bulevarom kao pali anđeli na putu do srca tame. Skrećemo kroz Njegošev park, a moja ruka se lagano penje i prsti susrijeću otvrdlu mladu bradavicu. Prolazimo duž kasarne i “Biblioteke” u kojoj više nema nikog do premorenih konobara zabavljenih skupljanjem slomnjenog stakla i opušaka. Djevojčica zadovoljno stenje. Nastavljam da mijesim znojavo, vrelo tkivo. Uzima moju ruku i vodi je po cijelim grudima. Dok hodamo ka gimnazijskom dvorištu, golicam njeno vlažno međunožje. Sada je četiri časa i dvadeset pet minuta. Sviće u petnaest do šest. Što znači da moje vrijeme lagano ističe. Noć odlazi, a sa njome i crni dusi koji mi utjelovljuju snagu. Proklinjcm škrbavu vilicu nesposobnu za djelotvoran ugriz. Jer upravo živim bolnu crvenu žeđ. Sjeli smo na istu klupu koju su pederi iskoristili za svoju ogavnu rabotu. Curica je na koljenima i pokušava da osvijesti mog mišonju. Ali i on osjeća kobnu bliskost dnevnog svjetla pa se samo stidljivo uspravlja, tek toliko da bi mogao ostati u toplom ženskom grlu. Ne brini mali moj: još ne sviće rujna zora. Uostalom, groblje je blizu. Lako je uskočiti u neku od pustih i dobro očuvanih grobnica koje su pouzdani čuvari tame. Treba čekati. Jer mala sjajno odrađuje posao. Povremeno se zaustavlja da bi ušmrknula koju crtu. Istresa ostatke praha na glavić i zatim ga slasno oblizuje. Ne bi je valjalo prekidati. Ali svjetlost je neumitna. Rumeni se istočno nebo nad Podgoricom i Miomiru Krstovom Živkoviću valja naći kakvo zatamnjeno mjesto pod suncem. Odmičem njenu glavu. “Idemo odavde”, kažem. Mutne i zakrvavljene oči stoje poluotvorene, tijelo mlitavo i blijedo, a usne pokušavaju da se sastave u riječi. Hvatam je ispod pazauha, pa nas dvoje teturamo gimnazijskim dvorištem, i dalje, kroz šumu bijelih borova na Gorici sve do crkve Sv. Đorda i starog groblja iza nje. Vjerujem da moja ostarjela majka sad zabrinuto sjedi na terasi ispred kuće nadajući se uzanoj Miomirovoj silueti koja se obično pojavljuje iza Osmanagića džamije, otvara kapiju, žuri do sobe, a onda temeljito zatvara škure i odlazi na počinak. Eh draga ženo! Večeras ću se prepustiti majčinskom zagrljaju neke druge postelje. Sada je pet i dvadeset sedam. Moram brzo pronaći neko sigurno utočište. Jer zjenice već peku, a koža bridi poprskana tanušnim jutarnjim svjetlom. “Voljeni sine: purpurne noći postaće tvoja beskrajna mora. Kažem, usud je nas da kao posrnuli Odiseji tražimo utjehu u tami… Živi bez života, plačni bez suza: smrt je naša daleka I taka “. Stari je svašta lupetao. Pa neka mi sad lijepo objasni kako da pomjerim tešku kamenu ploču i zavučem se unutra. Mala valjda rukom pokazuje da bi morala da krene kući ali o tome nema govora. Ona skonča negdje uz put, a Miomira Krstovog Živkovića optuže za brutalno ubistvo i protivprirodni blud sa maloljetnicom? Ne dolazi u obzir! Stara majka bi prepukla od boli. A mene već bole vrhovi prstiju jer pokušavam iščeprkati sitne zaglavljene kamenčiće ne bih li konačno odškrinuo ploču. Na čijem kraju, kako dan lagano sviće, uočavam otopljeni žuti vosak i nekoliko dogorjelih svijeća koje su plamtjele u nepoznatim rukama. Gledao sam ih u dnu groblja zajedno sa tamnim obrisima ljudskosti što je sačekala da plamenovi utrnu, a potom se lagano udaljila kroz mrak. Sada je pet i trideset devet. Nemam izbora. Mala već sjedi oslonjena na grob u dubokom heroinskom snu, a ja – posljednjim atomima snage – uspijevam pomjeriti kamen sa jedva čitljivim slovima. Uskočićemo u bivši vječni dom nekog marljivog poštara. “Ovdje leži blaženopočivši Filip Androv Marković…”, i dalje “…čovjek koji nije iznevjerio niti jedno pismo”. Mermer škipi i predamnom je gusti, omamljujući komad hladnjikave tame. Kad se smjestimo, ploču ću nogama vratiti na mjesto i konačno odahnuti poslije nesvakidašnje burne, jezivo tople podgoričke noći. Ubacujem malu, a ona pospano uzdiše. Liježem pored namještajući teški pokrov. Sada je petnaest do šest. Ni traga svjetlu. Sve je urađeno kako treba. Nalazim veliki zatupasti kamen koji će dobro doći ako mala počne da histeriše nakon buđenja. Nije baš zgodno biti živ u grobu. A kamen je zatrebao ranije nego što sam slutio. Stala je da se dere i koprca taman kad je Miomira Krstovog Živkovića začarao onaj najslađi, papcrjasti san. Široki zamah – koliko to skučeni prostor dozvoljava – opet dovodi tišinu u naš skromni dom. Mala sad spava kao anđeo. A napolju se bude moje voljene ulice. Dok hiljadama kolometara na jugoistok, pokraj mora uzdiše Lisabon, grad- vampir: nepregledni lavirint zabačenih trgova, zamračenih stepeništa i hladovitih kafana debelih zidova. Pustim jutrom odliježe lupkanje Škura koje se zatvaraju. Sijenke odlaze pod zemlju da se nahrane i spremne dočekaju još jednu bludnu noć. Moj voljeni otac je dio tog prekrasnog pandemonijuma. Kao i većina Crnogoraca dobro se snašao u inostranstvu. Vjerujem da halapljivo siše krv kakvog francuskog pedera ili natprosječno zgodne prostitutke. Meni je ovdje dobro. Ne žalim se. No, katkad u glavi zazvone mirisi i zvuči kafane “El Greko”, zapjevaju galebovi na “Magelanu” i onda me pohodi to sablasno šaputanje Krstovoga glasa: “Voljeni Miomire, dolaze prokleti dani, vrijeme plača i beskrajnih lutanja… “. Jebi ga!? Doista ne znam šta bi ove banalne mistifikacije mogle da znače. Pokušavam da zaspim ližući krv sa vrta i čela moje djevojčice, a u glavi odzvanja: “Oprosti mi. pape, sve te grube riči/1 moj Život sada, na tvoj život sliči/ Oprosti mi pape, sad razumin tebe/ Gledan tvoju sliku, gledajući sebe “. Curica se budila još dva puta u toku dana. Dok sam je uspavljivao udarajući je kamenom po glavi, vodio sam računa da je ozbiljnije ne povrijedim. Nema udaraca po sljepoočnicama i potiljku – to je pravilo. Kucneš malo tjeme (malo jace) i tijelo klone istog Časa. Kikice se natapaju krvlju, a ti ih jednostavno staviš u usta, stišćeš rukama i šišaš. Prava milina. Ovako zaklonjen od nesnosne podgoričke žege, posađen kraj mladog tijela uz dosta svježe krvi, ja osjećam ljubav prema cijelom svijetu. S tom ljubavlju se i budim satima kasnije nakon blagotvornog sna. Devetnaest je časova i trideset dva minuta. Veče. Sunce zalazi tačno u osam. Puls na ženskom vratu se jedva osjeća. Nesretnica je izgubila mnogo krvi. Ali nema žurbe. Stari su rekli: ko žurio, vrat je slomio. Ljenškarićemo u predivnoj hladovini poštarevog groba, aja ću do izlaska još jednom okvasiti grlo. Dobar tek Miomire. Tvoja ostarjela majka sad zabrinuto sjedi u dnevnom boravku, puši cigaretu za cigaretom i gleda drugi dnevnik. Prije dva dana je napravila baklavu koju nisi okusio. Vjerovatno se pita: šta se to događa sa njenim Mijom pa ne može da omiriše omiljenu poslasticu. Eh stara… Daje to predivno slatko tijesto natopljeno krvlju, stvari bi bile drugačije. Ali na tome ipak ne bih mogao insistirati. Zna se što je baklava. Kao što je poznat i jednostavni meni moje sorte. Dok halapljivo srcem, osjećam da djevojačka krv postaje hladnija i gušća. Lijepi se za nepca štipajući želudac. Od krvi narkomana možete zaraditi hronično lošu probavu. Zato moram pauzirati nekoliko sati. Za pet minuta biće osam, a ja sam se uželio svježeg zraka. Prvi put dan provodim u grobnici i nestrpljivo guram ploču ne bih li izašao vani. Konačno! Oblijepljen skoralom djevojačkom krvlju provirujem u još jednu noć. Živjela sloboda! “Avant/ popolo, alia riscossa, bandiera rossa trionfera”, zapjevao sam u po glasa. Protežem ruke i leđa stojeći na ploči. “Vogliamofabbriche, vogliamo terra /Ma senza guerra, triumfera” – orilo se dokovima Banja kada sam Čekao ukrcavanje na l’Mage- lan”. Lučki radnici štrajkuju zbog uvođenja dodatnog poreza na prihod od prodaje školjki. Spontano se pridružujem masi i zajedno sa mirisima ribe i musavim radničkim čeljustima pjevam iz sveg glasa. Umalo da zakasnim. A da sam zakasnio, sudbina bi možda bila milostivija. I ne bih sada ponovo uskakao u grob prožet strahom; navlačio teški mermer i kroz rupu gledao tamnu siluetu koja se primiče držeći zapaljenu svijeću. Oči se caklc pod tankom kapuljačom od crne svile. Moja ruka je na djevojčicinim ustima. Nužno je ostati sakriven jer doista ne bi valjalo da me nađu u ovakvom stanju: ja i mala u napuštenom grobu; ona urokana žutim i oblijepljena krvlju, a Miomir Krstov Živković zasićen istom tekućinom. Neka sam proklet! Cijela Podgorica bi uživala u prepričavanju i jeftinim mistifikacijama. Grad bi brujao od pitanja: Jesi li čuo za onoga što je učinio kod crkve? Majka bespovratno osramoćena, a ime časne familije Živkovića okaljano za sva vremena. Zato još odlučnije pritišćem djevojčicina usta da bih preduprijedio zapomaganje ili vrisak nakon buđenja. Čujem korake na ploči iznad nas te lupkanje štapa kojim se koraci podupiru. Čovjek se snažno nakašljao, a potom zapalio i drugu svijeću. Psuje: “Da im jebem majku pokvarenu. Utakmica Inter-Lacio, aja ođe čamim ka budala. Aaaa… Nećemo više ovako da vam se zakunem. Naučiću ja vas redu momci i đevojke!”. Glas odaje čovjeka u godinama. Šezdeset. Sedamdeset možda. Kažem, glas otkriva čovjeka koji se još jednom snažno nakašljava, a onda počinje da se dere: “Ajmooo! Buđenje! Oćemo li polako!?” Snažno lupa štapom po nadgrobnoj ploči: “Jeste li se naspavali? Idemo… ustajanje!”. Sijeda pripaljujući cigaretu dok se ja znojim drhteći od straha. Da imam zube i oni bi cvokotali. Nije mi jasno šta se gore događa. No objašnjenja uvijek dolaze tiho i ulaze u legendu. Širom groblja se Čuje usit­ njeno škripanje kamenih pjoča. Grobovi se otvaraju, jasno je. Uviđam da rukom čvrsto pritiskam djevojčieino lice. Njen nos i usta. Koja više ne emituju topio strujanje daha. Mala je gotova. Ja sam gotov. Ploča se pomjera i u tom zvuku nazirem tužni kraj svog bivstvovanja, ovdje, pod zemljom, na zemlji. Odozdo gledam siluete ljudi koje se povijaju, a moja ramena hvata nekoliko snažnih ruku. Hop! Već sam na svježem vazduhu. “Ciko Branimire je li ovaj novi?”, pitaju usne pod kojima se bjelasaju dugački očnjaci. “Jes. Ovo ti je Krstov mali”, odgovara poznati glas starca sa štapom. Ploče još uvijek škripe. Grobljem izrastaju uzane, pogurene figure sjajnih očiju. Ta horda lijeno maršira okupljajući se oko nas. “Ovo je Ciko Krstov sin!?”, pitaju zubi i blijedo lice koje iskrsava pod žutim plamenom svijeća. Branimir ih prebrojava: “Oće li ko budit one lijene nesreće? Recite im neka se ustaju da ja ne bih dolazio. Treba da idu na posao” – govori, Štapom pokazujući prema dnu groblja. “Evo nas ciko Brano. Nemoj se drat”. Čujem pomjeranje žbunja i korake koji se zaustavljaju u blizini. “Znam ovoga”, kaže novopristigli glas. “Jes. Vozili smo gaja i Natalija. Smandrljao je neku malu pa nije zna’ što da čini s njom. Kakva budala”, kaže on dalje. Natalija: “Ovakvi ajvani nas kompromituju ciko Brano. Treba ga poslat u Kolašin ili Mojkovac pa neka tamo operiše. Zna se, brate, Stoje podgorički vampir. Moramo održat neki nivo”. Gomilu prožima komešanje, a zatim čujemo još jedan glas iz pozadine: “A što? Da nam ti i Veljo nećete nivo održavat? Nemoj srat Natalija da te lijepo zamolim”. Veljo: “Stoje vrijeđaš magare?! Oli da te napunirn noga!?” Glas iz pozadine: “Ćuti jadan ne bio i prifati tu sisnu”. Veljo se zalijeće kroz gomilu. Sustiže ga Branimirov štap koji se teško spušta na njegovu glavu i on pada bez svijesti. Glas iz pozadine: “Neka si ciko Brano, neka. Kurči nam se ode, a ne smije ti reć daje sinoć slupa kola i posa izgubio. Upajtašio se sa ovom profuknjačom… Ne zna što čini”. Čuje se žamor podijeljen između odobravanja i oštrog negodovanja. Masa se dijeli u dvije grupe koje nastavljaju sa unakrsnim optuživanjem i psovkama. Reže jedni na druge pokazujući očnjake. Zvjerski ciče, a njihove se oči pretvaraju u staklaste žarulje gladi i mržnje. “Ne znam što ću s njima. Nervozni su ovih dana kao paščad”, čujem Branimirov glas neposredno kraj uha. Njegova ruka me lagano odvlači u stranu odakle nastavljamo daposmatramo svađu. “Pustim ih da se dobro pokrkaju. Onda su malo mirniji”, nastavlja Branimir. Dvije zaraćene strane se potom bučno spajaju u proključalu ncbulu krikova, jauka i kletvi. (E dabogda ti se kosti osunčale! Krvi nikad ne okusio, majmune! Na kolceve dovijeka spava’ dabogda, majku li ti bezobraznu!) Teške kamenice lete pored naših glava i mi sijedamo bezbijedno zaklonjeni Širokom nadgrobnom pločom. Branimir vadi kutiju sa duvanom, zamotava debelu cigaretu i pripaljuje: “Moj Miomire… Ne može se više ovako. Premnogo nas je. Nesloga… Sujeta… Zavist… Podijelili su se u grupe pa jedni druge uništavaju. Satrunuće na ovom groblju, prokletnici. Aja ih volim ka rođenu decu! To je moja nesreća”. Starac oslanja glavu na grudi i mirno puši dok se trudim da konačno dozovem ovo malo preostale pameti. Očigledno je da se niko ne uzbuđuje zbog djevojčice. To je, valjda, na ovom mjestu uobičajena stvar. Kojom se vjerovatno rnogu objasniti i relativno česti, misteriozni nestanci ljudi u Podgorici. Shvatam da nisam u tolikim govnima kao Što sam mislio dok su me snažne ruke izvlačile na površinu planete. Valja samo ćutati i hladnokrvno promatrati stvari. Starac gasi cigaretu o nadgrobnu ploču. Ustaje gledajući prema uzavreloj gomili a zatim opet sijeda: “Neka ih još malo. Kad se ižive lakše ih je obuzdati da ne idu u grad. Opasno je ići tamo ovih dana, a ja ne smijem sve da im ispričam. Premrli bi od straha nesretnici. To mora ostati tajna”. Htio sam pitati: Sta? Staje toliko opasno da mora ostati tajna ali starac ustaje i odlučno kreće prema ostatku naše uklete družbe. Kaže glasno: “Momci… Đevojke… Je li bilo dosta za večeras? Ajte svi ovamo kod Ciko Brana da se nešto dogovorimo”. Gomila se utišava i nakon nekoliko sekundi čujemo samo Natalijin glas: “Koja rne pička ugrizla za nogu? Da mu jebem sve po spisku! Svilene čarape su mi pocijepane sve vas jebem!” Branimir je smiruje i kaže da će joj on sjutra kupiti nove, Natalija otire suze mbom bolničkog mantila, jeca: “Hvala Ciko Brano. Ti si vazda dobar prema meni”. Starac je gladi po kosi. Pruža maramicu. Natalija je hitro uzima, a zatim pritrčava do Velja unoseći mu se u lice: “Što me ti ne braniš pizdo muška!? Dobro ih nisi pustio da me siluju kopile vampirsko!”Veljov uvrijeđeni ponos istog časa prišiva sočan Šamar na Natalijino lice, a zatim još jednom gledamo Branimirov štap koji Velja udara po sred čela. Opet tišina. Koja moje misli doziva uobičajenim temama. Zamišljam majku kako plače jer već dva dana ne dolazim kući. Mislim na oca dok onako blijed – sa zlokobno krvavim očima – sjedi u kafani “El Greko” sjećajući se grada u kome za njega mjesta više nema. Naš topli dom je oronuo. Spiralno stepenište nezaustavljivo truli i kad majka silazi to mora raditi tiho da ne bi probudila uvijek gladne crve. Dirljiva priča. Ah vremena za tugu je malo. Jer ovo napušteno groblje vrvi od života. Branimir pripaljuje cigaretu; kaže da posijedamo uokolo i pažljivo slušamo. Od onoga što će reći zavisi naša sudbina. Gomila se ćutke spušta na tlo. Zubi bjelasaju, oči se cakle radoznalošću i strahom, Branimir progovara: “Djeco draga… Dugo smo zajedno. Mnogo nevolja marširalo je preko naših leđa. No u sjećanjima čuvamo i one drugačije, svjetlije trenutke ljubavi, jedinstva, razumijevanja… Zar nije tako?” Čuje se plašljivi žamor odobravanja. Branimir uzdiše i nastavlja drhtavim glasom: “Nikada vas nišani lagao. Priznajem daje bilo trenutaka kada sam nešto morao sakriti ali sve je to učinjeno za vaše dobro. I sada ću reći istinu… Samo istinu… Nije mi lako”. Starac zastaje, snažno otpuhnjujući dim. Gomila se komeša dok Branimir lupka Štapom: “Djeco moja, Lovci su medu nama”. Nastavio bi Miomir Krstov Živković da drijema oslonjen o prijatno hladno tie i pažljivo sluša Branimira da mu par bolnih jauka straha nije zagrebalo dušu. Te riječi su izazvale neopisivu pometnju čiji zvuči govore daje prisustvo izvjesnih Lovaca očigledno pogubno za moju neveselu braću, a time i za mene. Niz starčevo lice sporo klize dvije tamne suze, a ja ponovo osjećam njegovu ruku na podlaktici, ruku koja me odvlači u totalni mrak. Dok posmatramo uspaničenu gomilu nesretnika, Branimir glasno jeca: “Moj dobri Miomire Krstov Živkoviću… Crni su im došli dani. Neće traga od njih ostat. Ti si srećan Čovjek jer imaš đe otić. Otac ćete vazda primiti. Aoni… Dušmaninu ne bih poželio takvu smrt! Lovci su nemilosrdni i ubijaju sporo. Nisu to one filmske gluposti: kolčevi, krstići, bijeli luk i ostale zajebancije. Ne bogami. Kad te Lovac smandrlja – najebao si i tačka. Oni imaju zube dva put duže od naših. Ne kolju vrat nego potiljak. Snažni su poput mededa. Ne možeš im uteć!”. Branimir trlja čelo, a gomila postaje sve nervoznija. Najednom kraju vidite mršave kreature koje se keze jedna drugoj u lice. Zatim se hvataju u koštac i valjaju po prašini. Žestoka borba. Veljo i Natalija sjede zagrljeni sa strane. Plaču. Ostatak družine je unezvijeren. Šetaju tamo-amo neznajući gdje da odu. Ali kao što je rekao Branimir: njima nema puta. “Od večeras, Lovci su u gradu. Rasporedili se, zauzeli mjesta, pa ne znaš odakle mogu iskočit. Mene ne diraju. Preživio sam pohani 1979. g. Kad jednom izmakneš više nemaju pravo da te gone. Valjda smatraju da si time postao vrjedniji član rase. A koliko ja shvatam, Lovci služe da održavaju njenu vitalnost. Takvi su propisi. Šalju ih po svijetu iz lisabonske centrale da obave prljavi posao. Prirodna selekcija? Ko će znati? Najvještiji preživi i to ti je to moj dobri Miomire. Tvoj otac je uhvatio zadnji voz i utekao”, kaže starac povlačeći se u dublji mrak. Tada sam prvi put osjetio neku vrstu familijarnih emocija prema ovim prokletnicima. Okrećem se Branimiru jer želim da mu to na neki način saopštim ali na mjestu gdje je stajao zatičem samo crnilo tame. Nestao je. Ispario. Očajni glasovi ga dozivaju sa svih strana, a njega nema. Još jedan grob se otvara i iz njega proviruje okrvavljena glava onog pedera. Pokušava da se uspravi na noge. Trudi se svojski dok mu tri bijesna stvora prilaze sa leda i kace se na njegov vrat. Otimaju se kao zvijeri oko lovine. Bez Branimira, sa paničnim strahom od Lovaca, na groblju vlada anarhija. Svi zvuči, svi mirisi i zubi koji bjelasaju u tami slikaju ružni prizor kraja i porinuća. Gotovo je. To znam jer iz obližnjeg šipražja čujem dva hrapava glasa prepoznajući – portugalski. Uplakana Natalija pritrčava, zaustavlja se, osluškuje i njuška, a zatim se grobljem prosipa njen jezivi krik: “To su oni! Lovci! Istina je!” Uskačem u najbližu raku. Strah uliva snagu pa bez problema navlačim teški mermer koji prigušuje vrisku, krkljanje i plač na površini. Mislim na majku, na prijatne mirise doma koji mi sve više nedostaju. Trudim se da zaboravim ispijena, jeziva ali nekako dobroćudna lica moje vampirske braće. Na jedrima sjećanja brodim ka djetinjstvu, pjeskovitim obalama Morače, bistroj vodi punoj ćudljivih pastrmki na koje srno se ustrjemljivali sa oštrih stijena pokušavajući da ih uhvatimo žive. Uljuljkan tim prizorima uspijevam da zaspim i spavam dugo. Sve do pred zoru, kada me budi tupi bol u leđima i daleki cvrkut ptica. Sada je pet i trideset. Suviše kasno da bih stigao do kuće prije izlaska sunca. Uostalom, Lovci su medu nama. Ne bi valjalo postati plijen sa trideset pet godina. Obazrivo provirujem, slušam i ne čujem ništa. Uspeo sam se na zemlju po kojoj rasuta leže okrvavljena tijela. Prilazim jednom, pa drugom, opipavam ne bih li spazio nagovještaje života. Ništa. Nesretnici miruju pokošeni jezivom smrću. Pobijeni su svi do posljednjeg. Njih dvadeset sedam, koliko je i Branimir izbrojao napočetku ove uklete noći. Smirenje donose samo Krstove riječi. Usud je vaš da kao posrnuli Odiseji tražite utjehu u tami… Živi bez života, plačni bez suza: smrt je vaša daleka Itaka, – kažem, obraćajući se mojoj izgubljenoj sabraći. Odvlačim jednu po jednu lešinu u obližnje grobnice. Navlačim teške ploče; sahranjujem cijelu generaciju podgoričkih vampira shvatajući da sam ovog puta jedini preživio poharu. Biću Lucifer koji će tužnu svjetlost naše vrste, nositi podgoričkim ulica kao olimpijsku baklju; vampir što će utrijeti staze svježem nakotu zla. I vjerujem da neću okaljati ime svog časnog oca. Biće on ponosan na malog Miomira: škrbavu nakazu krupnih plavih očiju i velikog nosa. No prije svega, želim da se ljudski naspavam. Neka odmore moje izmučene kosti. Ovdje, na starom podgoričkom groblju. Još jedna noć uskoro stiže. Tama će nečujno potopiti grad. A u toj tami – osvrnete li se iza leda dok prolazite Njegoševim parkom, dok zaljubljeni sjedite na klupi gimnazijskog dvorišta ili drugdje, mirno snijevajući na toploj porstelji rodnog doma – sjena Miomira Krstovog Živkovića biće spremna da vaše dane protka tankim nitima onog naj-jezivijeg, iskonskog straha od suštine zla.