Boris Jovanović Kastel
Zevs u budvanskom kazinu (poezija)
JU Narodna biblioteka Budve, Budva, 2017.
Pripovijest kaže da je Solomon, gradeći veličanstveni hram u čast Jahvea u Jerusalimu, naredio da se od kovine izlije more u obliku kruga, trideset lakata u prečniku, a pet visoko: sa po tri volujska lika sa svake strane koji ga nose i podupiru. Takvu je predstavu Sveto pismo prenijelo hrišćanima širom Mediterana. Na osnovu priče koju nam dočarava Predrag Matvejević nastale su karte, brevijari, dnevnici, zapisi, sve one stvari koje služe da se prolaznost, makar na tren, duže otme zaboravu, jednoj od najporaznijih kategorija ljudskog trajanja. I još nešto: Matvejević dodaje da su karte postojale od davnina a one ne služe samo da bi se bolje orijentisali, već i da bi se neke stvari, isuviše važne, u krajnjem, zaboravile, jer čovjek, najčešće, nije kadar da na svojim plećima nosi isuviše veliki teret istorije i povijesti. Sjetimo se, uostalom, Ekovog čuvenog djela u kojem sjajni pisac tvrdi da su biblioteke mjesto na kojima se znanje skriva a ne otkriva, ali da mi ne znamo kakve su bile. I još kaže da su prve karte bile ispraćene zapisima logografa o vjetrovima i strujama, o ostrvima i grebenima, pitkoj vodi, pogodnostima ili iskušenjima plovidbe) i da je Herodot na nekom od svojih putovanja vidio mape na kojima su iscrtane sve zemlje i sva mora ovoga svijeta ali mu feničanski moreplovci nijesu dozvolili da ih vidi izbliza.
Sve ovo ostalo bi na nivou zanimljive pripovijesti da nije u direktnom dosluhu sa djelom Borisa Jovanovića Kastela, pjesnika i esejiste, kartografa Mediterana i mediteranskih lutanja, koji još od 1994. utiskuje na unutrašnju, odnosno na mapu duše, tragove slične mandali – predivnoj slici koja se stalno iznova stvara i stalno iznova briše. Poput traga stope u pijesku na obali koju neprestano zapljuskuju talasi.
Slijedeći najdublje tragove Mediterana, vidljive samo njegovim vrhunskim poznavaocima, Boris Kastel i u knjizi Zevs u budvanskom kazinu osvaja taj začudni prostor, stvarajući tajnu mapu duše, svjestan da su karte pomorski narodi čuvali u tajnosti, jer su pripadale važnom dijelu strategije. Ali, istovremeno, znajući da je u drevnoj Heladi ime za mapu bilo isto kao i za ploče za pisanje, astrološke tablice, velike kataloge. Dakle, one stvari koje su presudno uticale na nastanak civilizacije. To su bile ploče, složene kao piramide, na kojima su se, da još jednom pozovemo Matvejevića u pomoć, ispisivali, zakoni, zavjeti, Homerovi epovi.
Boris Jovanović Kastel vrhunski je orjentalista. Ne zato što se bavi orjentalistikom, već zbog toga što etimologija riječi orjentisati upućuje na Orijent, na Istok, na bogatstvo. Na prostor koji obiluje začinima, tkaninom, mirisima koji se uvlače u kožu, u kosu, u kosti. I čiji zarobljenici, kad ih jednom osjetimo, ostajemo za sva vremena. U tom smislu, i Mediteran je istok, ali ne samo kao strana svijeta, već kao istok-izvor, mjesto odakle sve izvire, nastaje… Pismo, knjige, civilizacija… Jer najvrjednije stvari, nastale na tlu Evrope, kontinenta koji je dobio ime po djevojci koju je Zevs u hladu platana obljubio prerušen u bijelog bika i obasut mirisom šafrana, stvorene su na Mediteranu. Uostalom, nije kraljica Jakvinta bez razloga tvrdila da civilizacije ima samo dokle raste divlja smokva.
Kastelove pjesme putovanje su, istovremeno, plovidba po najbeskrajnijem od svih svjetova – po nama samima. Zato se njegova književnost i može odrediti kao priča o unutrašnjim granicama koja se stalno iznova piše.
I stalno iznova nestaje, poput pomenute stope u pijesku. Otiska koji će talas prekriti, ali koji će, i za tako kratko vrijeme, uspjeti da ispriča pripovijest o svom nastanku i nestanku. Uostalom, Kastel zna da su, kako kaže jedan pjesnik, riječi kremen što se izliže kad tad. Ali da su, za to vrijeme koliko su tu, izuzetno moćne. I ta njegova, upornost, dosljednost i istrajnost da piše o Mediteranu, začuđujuća je, pogotovo danas, u vrijeme koje obilježavaju nebriga za drugog, uljuljkanost u samodovoljnost i odsustvo osjećanja za stvari koje nas čine plemenitijim. Sposobnim da duboko udahnemo Mediteran. Makar na tren i makar nas to skupo koštalo.
Svijet, utemeljen na čudu života i prostoru Mediterana, stvara Boris Jovanović Kastel bojeći ga mirisom limunovog lišća, sjetom, davno potonulim brodovima i nesrećnim kraljicama koje, iščekujujući ljubav, i danas vjeruju u snagu vjetrova i sudbine.
Odabir Mediterana i njegovih čuda za centar svoga pripovijedanja kod Jovanovića nije stvar slučaja ili isključivo sopstvenog nahođenja: tragajući za istorijom svijeta po bibliotekama stvarnim i onima u svom srcu,(koja je vremenom prerasla u ličnu istoriju ) on pronalazi, uprkos sve većem značaju ostrvlja i izmiještanja mora iz centra priča, da je Mediteran, ipak, prvo od svih mora. Uostalom, na njemu je sve drugačije: školjke, svetionici, govor, prividi, podmorje, obale, ljudi… Čak su i čuda drugačija. I psovke. Tragajući za zaboravljenim lukama, talasima, strujama i zalivima u kojima se i danas priča o ljubavi između bogova i ljudi, preplićući davno nestale, ali ne i iz sjećanja izbrisane i zaboravljene, civilizacije koje su se smjenjivale i tonule kao olupine starih brodova, Kastel traga za sobom. A njegova potraga, iako unutrašnja, stvarnija je od naših pređenih puteva, koji nam oduzimaju snagu i dragocjene trenutke prolaznosti jednostavno nazvane život.
Djelo Borisa Jovanovića Kastela nalik je na morske struje: uporno i tiho, nezadrživo i teško odredivo. Ne zbog nemanja koncepta ili nemogućnosti stavljanja u određeni okvir, već zbog činjenice što su i more i život takvi. Zbog toga i kažem da bi analizovanje njegove poezije klasičnim književno – kritičkim aparatom bilo moguće ali, čini mi, previše bi podsjećalo na Kitsovu metaforu o razgrađivanju duge.
Pripovijedajući o Mediteranu, pjesnik ne želi da ga opiše, već da stvori jedan drugačiji, osobeni svijet u kojem stvari imaju prizvuk drevnog, biblijskog, paganskog i ličnog. U kojem su i mora takva, ali koja opet nijesu mora samoće.Njega uglavnom ne interesuju veliki događaji i bitke od presudne važnosti koje su se desile na Mediteranu, već male priče koje na upečatljiviji način svjedoče o istoriji tog prostora. Zbog toga on akcenat stavlja na prirodu oblaka, albatrose, morsku pjenu, olupine, psovke i mreže. Zbog toga je njegova poezija uzbudljiva. Zbog toga njegove priče govore o nama.
Kastel nema potrebu da svijet o kojem piše zatvori jednom za svagda u čudesan krug koji niko neće moći razbiti. On kroz sopstvenu priču i isti takav doživljaj Mediterana pripovijeda o konačnosti, o svom doživljaju svijeta. I to je ključni razlog zbog kojeg se pripovijesti Mediterana pretvaraju u ličnu istoriju. Zvuči apsurdno, ali, govoreći kroz prizmu konačnosti, pjesnik svjedoči o istoriji vječnosti, težeći da dosegne apsolut. U ovom slučaju oličen u pričama o moru, jatima galebova, brodovlju, obalama i flotama koje su, ne želeći da poraze protivnika već da mu podare slobodu, postale pobjednici. Čak i po cijenu gubljenja svog života. U Kastelovim pričama, bilo da se radilo o pjesmama ili prozi, putevi trgovaca, razbojnika i uhoda, podudaraju se sa putevima vjere.
Boris Jovanović Kastel u svim svojim knjigama, pa i u najnovijoj Zevs u budvanskom kazinu, sprovodi naizgled protivrječan postupak: on prozu pretvara u poeziju, a poeziju u priču. U jednom pasusu ili strofi nailazimo na jasnu formu, razgovjetnost i logičnost a već u sljedećoj na sve što je suprotno tome. Ali on je pjesnik koji je dosegao stupanj na kojem postaje jasno da su i život i svijet takvi. A on, uprkos dosanjanim svjetovima, dočaranim prostorima i potonulim gradovima i civilizacijama, za koje se ni danas sa sigurnošću ne može reći da li su zaista postojali, piše o najstvarnijoj stvarnosti: o sebi i našim životima raskošno tragičnim kao Mediteran.
