Vanja Parača – Crnogorac, Beograđanin, Oficir s ružom? Žarko Laušević je bio jedan od odabranih


Vanja Parača



Dan je kao stvoren za tiho umiranje.  Miran, novembarski. Nije previše hladno, samo vazduh mučno cvili i zaudara na podjele.

Stojim  na sahrani sama, potajno očekujući nekoga od svojih. Očekujem  da  moji Cetinjani  nisu izgubili empatiju prema onome što je iz njegovih zjenica poteklo. Mislim, još uvijek.

Sve do trenutka ulaska u kapelu. Tu je ipak samo nas 5-6, rođenih na istoj tački Balkana. Stara beogradsko-cetinjska garda, i ja, najmlađa.  Kulturno klimamo glavom, u znak pozdrava. Najrođeniji smo, a  tek se upoznajemo. I to na ispraćaju duše koja je svima otkrila po jedan dio. Sve ostalo prestaje, osim zagušljivih naleta.

Kreće pjesma “Sve što želim u ovom trenutku”, iz kultnog ostvarenja “Sivi dom”…Pa stari šmeker je znao kako da pokori srca, od početka do kraja. Kao da umiremo svi, a on ustaje.

O njemu sam slušala samo priče, od tate, rođaka, mahom starijih generacija koje su ga pamtile i pratile od prvih koraka.

Čovjek van vremena. Duša koju vazduh teško može da isprati.

Za mene, ostaje maestro iz svih vječnosti koje je podario filmu.

Život poput filma, ostavljen u rukopisima teških dana. Sudbina tragača u potrazi za oprostom koja vreba iza svakog ćoška… niko je od nas ne bira.

Crnogorac, Beograđanin, Amerikanac ili Oficir s ružom?

Svejedno je.  Bio je jedan od onih koji su svijetu dati. Predodređeni  velikan u zaletu na sopstvenu kletvu…

Znate, razmišljam sad kako bi stvari izgledale da sam imala priliku da mu kažem… umjetnost našeg Cetinja nikad neće umrijeti. Dok postoje ljudi, a ne samo čovjek.

Možda bih mu samo rekla, “Cetinje nikad nije moralo da ti pripada. Cetinju si pripadao ti.” Iako, nažalost kasno, prihvati najveće.

Ali u svakoj nevolji….Beograd je dokazano tvoj.

***

I na kraju su svi doživljeni sati sabrani u jedan. Doživljeni, ne proživljeni. Poput otkucaja tragedije na vjetru praznine.

Idemo dalje?

Ja sam svoje prekide stvarnosti bojila slovima. Nebrušenim alatom za glancanje smisla. Moja nesvodiva misao potiče od paradoksa praznog papira “tabula rasa”.

Kad ti jednom doputuje riječ, a ne znaš kako je stigla tu. Baš kod tebe. Da li uopšte nosi pedigre, nacionalnost ili pripadnost? Takva ti je najopasnija, baš kao promaja smrtnih iskušenja. Tad je tvoja. Samo tvoja i ničija više. Sad si već siguran da te neće napustiti, pa ni za hiljadu života unaprijed.

Eto. Proklet si i svet u isto vrijeme.

Vidiš sad? Vrijeme je jedinstvo koje miri nebo i zemlju. Žive i mrtve, među kojima nema neke pretjerane razlike, ako mene pitaš. Ovi prvi dišu, postoje i doživljavaju (opet ti kažem – ne proživljavaju). Ponešto čuju i vide. Za ove druge, vjerujem da su isti, samo poput utihnulih mašina za naprednu komunikaciju. I nije im tu kraj, makar od mene to nećeš čuti.

U svima ostaje riječ. Dorečena i neizrečena.

Kod živih doživljena, a kod ovih proživljena.

Kraj dolazi tek onda kad si na sopstvenoj sahrani samo ti živ.


Foto: Žarko Laušević – U filmu Šmeker (youtube.com/watch?v=2eCQJsk2i8o)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × five =