Vanja Parača – Pjesma “Epitaf vremena”

EPITAF VREMENA

Hodam i brojim trenutke
u dijalogu s licem vjetra.
Koraci šupljeg ritma,
uskoro će na koži apsurda
zapisati besmrtne epitafe.

Skrivam vremenske katastrofe
u začetku moždanih ćelija, najdublje.
Ne znaju oprostiti tišine,
niti izgarajuće praznine
u očnim dubinama otvorenog straha.

Rekla sam ti da je život fluidna supstanca,
nesklad u rastanku Boga i hipnotišućeg demona.

Na ivici pogleda nazirem tragove
i blijede otiske sebe u tuđim očima.

Suprotnosti se sklapaju da na jednu liče
u opisu razbijenih metafora,
danas,
juče,
u vremenu što ne diše.

Razapinjem biljke po stanicama tvoje duše,
nikakav sentiment koji već nije izrečen
u pokušaju slučajnih prolaznika.
Tlo pod njima ne pamti težinu,
kao da nikada nisu prošli ovuda.

I ne želim ništa ostaviti iza sebe,
osim rapsodiju zvjezdanih rupa.
Tamo ću ubaciti Sunce i nemire.
Zaboravljene sjene i sjećanje

O AUTORKI

Vanja Parača, rođena je 1996. godine na Cetinju, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu.
Osnovne i master studije biologije, završila je na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Po primarnoj vokaciji, kao ornitolog, veliki je zaljubljenik u ptice. Za taj intenzitet ljubavi prema prirodi, koji se graniči sa čudom, kaže da samo nauka nije dovoljna. Tokom godina je postepeno osluškivala i istraživala svoje unutrašnje Ja, tako da se trenutno njen životni put više kreće ka umjetnosti, po kojoj i oblikuje svoju stvarnost, kao i odnos prema svijetu.

Do sad je objavila dvije zbirke poezije, „Svrhom sudbine“(2018) i „(Bes)kraj zalutalog bluza“ (2022).

Njena poezija je objavljivana u raznim časopisima, na portalima “Nekazano”, “Montenegrina“ “Suština Poetike”, “Art Mozaik”, “Književnost Uživo” i drugim, a zastupljena je i u mnogim zbornicima i antologijama.

Njena ljubav prema pisanoj riječi, ispoljena kao pasivna borba protiv sivila savremenog društva. Kaže da suštinu svakog od nas kroje samo istrajnost, sudbina i želja.

Živi i radi u Beogradu.