Velizar Radanjić – Tri priče o tri Milice


Poštovani pośetioci, objavljujemo interesantnu priču “Tri priče o tri Milice“, autora Velizara Radonjića. Priča je na I konkursu ALMA za najljepšu priču 2021. godine odabrana imeđu najbolje  i objavljena u zborniku. Zahvaljujemo se gospodinu Radonjiću što je omogućio objavljivanje njegovih priča na našem portalu. Uživajte!

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

Velizar Radonjićnovinar i publicista u penziji.

Rođen 1952. godine u Jasenovi, Opština Kolašin, Crna Gora. Živi u Podgorici.

Izjašnjava se kao Crnogarc, ali mu to nije profesija.

Radni vijek proveo u građevinarstvu radeći na raznim poslovima na građevinama, poslovima novinara i urednika listova nekadašnjih građevinskih kompanija, zatim na poslovima tržišne promocije, administrativnim poslovima, prodaji nekretnina…

Povremeno piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame. Piše aforizme, satirične priče i humoreske.

Krajem 2021. Godine objavio kapitalno djelo – knjigu HRONKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI

Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme.

Piše latinicom. Čita i latinicu i ćirilicu.

I ako je pola vijeka gradio živi od penzije jer se nije ugradio.

TRI PRIČE O TRI MILICE

Nužda zakon mijenja. Mijenja i ruši predrasude i stereotipe o podjeli na muške i ženske poslove. Ovo je priča o tri priče, tri priče o tri dame, o tri  Milice: Milici Rončević, Milici Ljuljđurović  i Milici Mugoši, bastadurima u suknji, koje su rušile predrasude i stereotipe. Pravim Hroniku graditeljstva u Crnoj Gori i u potrazi za građom, od koje će biti sazdana ova knjiga, prelistavam stare arhive i komplete novina objavljenih prije  četiri pet decenija. Poput prvih doseljenika na Aljasci „ispiram“ kroz gusto sito obilje starih članaka i reportaža, nadajući se da će na dnu sita ostati i neko zrnce zlata. Trud se isplatio. Našao sam, ne jedno zrnce, našao sam tri grumena – tri priče o tri Milice, svaka vrijedna zlatnog grumena.

„…Na jednoj od većih građevina u Nikšiću, pored muškaraca zidara, nalazi se i jedna žena – Milica Rončević. Da nije marame na glavi i piskavog ženskog glasa, povjerovali bi da je muško. Ako nije muško, radi muški posao…“ Ovako počinje „Pobjedina“ priča o Milici Rončević, „ženi sa mistrijom“, koju u junu 1979. godine, prenosi list GP „Crna Gora“.

Priča o Milici seže par decenija unazad, u vrijeme kad  se u borbi za egzistenciju, u prvim poratnim godinama,  prijavila birou za zapošljavanje.

„Iza šaltera čuo se glas:

-Kvaliifikacije?

-Imam ruke i ništa više – rekla je Milica.

-Viđu ja da imaš ruke, ali treba…

-Mnogo šta treba no se nema! – rekla je Milica. Ne tražim ja školovane poslove. Tražim da nosim malter zidarima. Kad čojeka  nužda ćera mora uzeti ono što se ima!

Uzeli su joj podatke. Godinu rođenja, mjesto stanovanja. I sve što ide kad se traži posao.

-Reče da tražiš bilo kakav posao. Samo je li posa!.

I nije potrajalo, Milica je dobila poziv da se javi…“

Zaposlila se u Građevinsko „Crna Gora“. Gledali su je sa nevjericom i podsmijehom, komentarišući kako „taj posao nije za žensko čeljade“. „Ni zanovijetanje nije muški posao“ odgovarala bi im Milica. Radila je najteže poslove: nosila malter i ciglu, ispunjavala a nakon nekog vremena i prebacivala normu, odoljela podsmijehu i gledala kako majstori rade.

Zarekla se da će i ona postati zidar. Prije podne je radila na građevinama, poslije podne pohađala kurseve i učila. I poslije nekog vremena stekla kvalifikaciju.

„… –Sad smo barabar, nema više da me motate uz skelu i niz skelu za ciglu i malter…“ saopštila je muškim kolegama na gradilištu…“ Na građevinama je dočekala penziju.

***

Graditelji su ljudi posebnog kova. Pa su i priče o njima posebne.

Jedna od tih priča je, povodom jubileja nekadašnjeg Opšte građevinskog preduzeća „Titograd“, objavljena u njihovim novinama. Pod naslovom „Rame uz rame s muškarcima“ pišu o Milici Ljuljđurović. Danas bi na rodno senzitivnom jeziku, bila predstavljena kao borkinja ili herojka. U njen vakat bi za nju jednostavno kazali „čojek žena“.

 „Doći na rad u građevinsko preduzeće 1951. godine, kada je u OGP došla Milica Ljuljđurović, značilo je lopatu i kolica, tragače, pa zatim, ravnopravno sa muškarcima.

Bez dizalica, a često i bez mješalica, trebalo je iznijeti sav materijal na sprat. Na svaki sprat. Značilo je to raditi  po čitav dan na građevini, a onda kuća, porodica…

Kad smo je pitali kako je bilo tih prvih dana rekla nam je, da se ipak moglo izdržati. Muškarci su bili pažljivi prema njoj i nastojali da joj daju lakše poslove…“ Da je, kojim slučajem pisala svoj curiculim vtae tamo bi pisalo da je u Titogradu gradila Hotel „Crna Gora“, Spomenik Partizanu borcu na Gorici, Tvornicu „Radoje Dakić“, stanbene zgrade u ulici Moše Pijade…

Petnaest godina kasnsije premještena je na rad u Službu smejštaja i ishrane radnika, a to je značilo rad na terenu: gradilišta u Risnu, Kotoru, Plavu, Mojkovcu, Lutovu… sve do penzije.

***

I još jedna graditeljska priča i još jedna Milica. Milica Mugoša iz Dajbaba kod Titograda.

„Septembra 1947. godine u personalnom odjeljenju Opštegrađevinskog preduzeća u Titogradu, u punoj kancelariji strpljivo je čekala na red 14-godišnja živahna djevojčica ubrađena cicanom seljačkom maramom…“ podsjeća čitaoce „Titogradska Tribina“ u reportraži „ 17. godišnja djevojka – prva žena kvalifikovani malteraš“ objavljenoj u decembru 1974. godine.

„-A šta ćeš ti? – pitao je kratko umorni službenik, kada je kancelarija već bila sasvim prazna.

-Zaposlenje – odgovorila je ona.

-Ti?! Iščuđavao se  službenik premjerivši je pogledom nekoliko puta.

A ona mršava, rastom omalena izgledala je pravo dijete.

-Ne može – odgovorio joj je otsječno. Djecu ne primamo u preduzeće. I nastavio svoj rad…“

Bila je uporna. Dolazila je svakoga dana. Lagala kako ima šesnaest godina. Kad im je „išćerala kučku na krov“ odlučili su da je prime na posao i poslali na gradilište. Na uputu su napisali da joj se da neki lakši posao. Na gradilištu nema lakih poslova. Ima samo teških i manje teških. Ove manje teške su smatrali lakšim poslovima.

-Što mi šalju djecu. Ne može mi ona zamijeniti radnika, ljutio se šef gradilišta kad je vidio.

U početku je nosila vodu za piće radnicima, a potom je dodijeljena na rad jednoj grupi malteraša – da im dodaje malter i alat. Za vrijeme odmora, kad je niko ne gleda, Milica bi krišom uzela fanglu i sama malterisala. Jednoga dana na tom poslu zatekao ju je poslovođa Milo Ivanović. Uplašila se da se poslovođa ne naljuti i da joj da otkaz.

-Nastavi, nastavi – rekao je on, zadovoljan kako je omalterisala dio zida…

Poslovođa ju je dodijelio za rad u grupi malteraša Vidaka Kekovića, da sa njima malteriše i uči zanat. Ona je voljela ovaj posao a stari dobri Vidak je imao strpljenja i volje da je poduči. Počela je da malteriše plafone, vratnice, uglove.. i druge „fine“ faze… U junu 1949. godine, sa manje od 17 godina, položila je neophodne ispite i stekla stručnu kvalifikaciju..

–Može se takmičiti sa najboljim kartadurima u Titogradu, izjavili su za novine njeni drugovi sa kojima je decenijama radila.

***

Ovo nije priča samo o ove tri Milice. Nije obična priča. Nije pravljena kako se prave priče. Ovo je posebna priča o damama posebnog kova. Ova priča je omaž svim Milicama, kako god da im je bilo ime. O Milicama koje su, u borbi za goli život, najljepše godine svoje mladosti, mnoge od njih i čitav svoj život, provele na građevinama, betonjerkama, separacijama… Izdržavale su čitave porodice, školovale braću na visokim školama u dalekim gradovima u koje one lično nikada neće kročiti. Mnoge su podizale mlađu braću i sestre koja su kao i one bila ratna siročad. Ako su bile najstarije, osim sporadičnih izuzetaka, nijesu se udavale. Morale su da brinu o mlađima. Nijesu imale svoga poroda pa su se radovale bratskoj đeci. Pomagale su i njima da stanu na svoje noge…

Zbog svega toga, sve ove Milice, kako god da im je bilo ime, zaslužuju poštovanje. I ono što je najvažnije, zaslužuju sjećanje. Zato sam i napravio ovu priču o njima.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


7 + 3 =