Velizar Radonjić – Po Taslidži pala magla


Poštovani pośetioci, objavljujemo satiričnu priču “Po Taslidži pala magla”, autora Velizara Radonjića. U prethodnom periodu objavili smo više satiričnih priča Velizara Radonjića, koje možete pročitati na sljedećem LINKU. Uživajte.

Velizar Radonjićnovinar i publicista u penziji.

Rođen 1952. godine u Jasenovi, Opština Kolašin, Crna Gora. Živi u Podgorici.
Izjašnjava se kao Crnogarc, ali mu to nije profesija.
Radni vijek proveo u građevinarstvu radeći na raznim poslovima na građevinama, poslovima novinara i urednika listova nekadašnjih građevinskih kompanija, zatim na poslovima tržišne promocije, administrativnim poslovima, prodaji nekretnina…

Povremeno piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame. Piše aforizme, satirične priče i humoreske.
Krajem 2021. godine objavio kapitalno djelo – knjigu HRONKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI.
Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme.
Piše latinicom. Čita i latinicu i ćirilicu.
I ako je pola vijeka gradio živi od penzije jer se nije ugradio.

Podaci za kontakt:

Velizar Radonjić
Podgorica, Bracana Bracanovića br. 76.
velizar.radonjic@gmail.com,
rvelizar@t-com.me

+ 382 68 428 622, + 382 67 851 921.



PO TASLIDŽI PALA MAGLA

Po Taslidži pala magla, po vazdan….. pjevaju Pljevljaci sevdalinku nastalu za staroga zemana – kad su Pljevlja bila Taslidža. Slušam je i danas. Put me nanio u Pljevlja i svratih da se u Milet bašti napojim zdravim duhom, napijem vode sa izvora Breznice… da doživim maglu kako bih razumio sevdalinku…

Pljevlja odavno nijesu Taslidža, ali magla i sevdalinka žive i danas. Po vazdan… Vide se i čuju daleko od Pljevalja i Milet bašte.

Pljevlja odavno nijesu Taslidža, pa im ni magla ni sevdalinka odavno nijesu iste. Magla je postala smog, a sevdalinka se ne pjeva čekajući da dođe dragi. Dragi ima mobilni telefon i GPS i neće zalutati. Pjevaju sevdalinku čekajući da dođe neko da rastjera maglu.

Magla je postala PM i druge čestice, za čije rogobatno značenje treba stručni tumač. Njihovo značenje zvuči evropski i svjetski nerazumljivo… Hodam centrom Pljevalja i vidim da magle imaju za izvoz, pa su ni krivi ni dužni postali prvaci svijeta. Njihova magla je svjetska, a opet samo njihova. Svijet o njoj i piše i priča, a samo je oni udišu.

Naprežem čula. Ako ne vidim, da bar čujem šta se u magli zbori.  Šuška se kako Vlast ima ideju da brendira maglu. Kad se brendira može i da se proda i da se izvozi. Ako se spakuje u fajlove i foldere može da se  prodaje online… zna Vlast, bolje od drugih, kako se pakuje i prodaje magla.

Magla nije jedini pljevaljski brend. Sir su već brendirali. Ako tamburicu proglase kulturnim blagom, brendiraće i tamburaše. Nijesu sigurni koliko će brzo brendirati maglu i tamburaše. O brendiranju odlučuju oni što tamburaju u Podgorici, a njih je u Podgorici mnogo više nego u Pljevljima..

Nekad su iz Pljevalja u Svijet odlazili struja, drvo, ugalj, cement, pljevaljski sir… Kroz maglu vidim kako odlaze i Pljevljaci.

Pod okriljem magle, iz Pljevalja su otišli i oni koje su birali da im rastjeruju maglu. Sad i oni, iz Podgorice, Pljevljacima prodaju maglu. Kroz maglu čujem, gdje zbore, da su im prodali toliko magle da više ne vide put kojim bi se vratili u Pljevlja. Izgubili kompas. Poput askera iz sevdalinke, koji zbog magle nije mogao da nađe kuću ljepotice sa Moćevca da joj izjavi ljubav.

Vremena su se promjenila i momke odavno ne šalju u askere. Sad ih šalju u Vladu. Ne umiju da se vrate, pa su Pljevlja, zbog guste magle, poput ljepotice sa Moćevca, ostala bez uzvraćene ljubavi onih u koje su najviše ulagali i u koje su se najviše nadali.

Magla je toliko gusta da Vlast, kako ona iz Pljevalja, tako ni ona iz Podgorice, ne vidi ni Pljevlja ni Pljevljake. Od magle, ovi iz Vlasti, ni jedni druge ne mogu očima viđet. Još manje kad se magla digne… I jedni i drugi prodaju maglu i ne trpe konkurenciju. Magla svjedoči da ni Pljevlja njih odavno ne viđaju, pa iz PM 10 sigurnim korakom napreduju – u 3PM.

Magla pada po Taslidži i Pljevljima još od staroga zemana, ali Crna Gora tada nije bila ekološka država, a Pljevljaci nijesu prodavali maglu. Pljevljaci su udisali maglu, svako se molio svome bogu i ispovijedao svoju religiju. Jedni su išli da klanjaju u Husein Pašinoj džamiji, drugi da se krste u Svetoj Trojici, oni treći da se poklone na Stražici, a svi zajedno da se u Milet Bašti mole za zdrav duh Pljevalja i Pljevljaka..

Sad džabe gledaju u Nebo. Magla je toliko gusta da se Nebo ne vidi. Zbog magle ni Nebo njih ne vidi. Zato se, umjesto u svetinjama, najčešće mole i ispovijedaju u Domu zdravlja i Gradskoj bolnici.

Ni ja ne vidim Nebo, vidim samo Pljevljake kako umjesto u Meku, pod Ostrog, Tjentište i druga svetilišta, idu na hodočašće na Žabljak, rodno mjesto Ekološke države. Idu da se pomole na ovom svetom mjestu i pričeste čistim vazduhom.

Gledam Pljevljake i vidim: koliko god da ih dijele i svađaju, od kad postoje Pljevlja, među Pljevljacima nikada nije bilo ovoliko jednakosti. U magli su svi jednaki i jednako ne vide ni krst ni petokraku, ni sunca ni polumjeseca… Ostaje im samo da čekaju. Zajedno i jedni i drugi i treći. Kao u pjesmi. „..Do ponoći pjevajući… Od ponoći plakajući…“ Po vazdan… Svaki dan.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three + nineteen =