OTADŽBINA PO MATERI
Pola vijeka živim i radim u Dijaspori, daleko od Otadžbine. U Dijaspori su mi stasala i đeca i unučad. Rasuti ko rakova đeca širom Evrope i Amerike. Ostvarili se na svim poljima, rado bi ulagali u Otadžbinu. O njoj znaju samo ono što čuju od političara i vjerskih poglavara koji mešetare po Dijaspori. Uglavnom pogrešno, pa traže da ih upoznam sa Otadžbinom. Napisao sam im pismo – više kao priručnik: „Otadžbina za početnike“.
Sokoli Moji,
Moja Otadžbina, možda je zavolite pa bude i vaša, je lijepa… lijepa kao grijeh. Satkana i od ljepote i od grijeha, zori se ljepotom a pliva u grijehu…. Ona je jedina i jedinstvena. Jedina zemlja na kugli zemaljskoj koja je u hiljadu godina svoje slavne istorije sve ratove dobila a pobjede izgubila. Moja generacija je uspjela da hiljadu godina nacionalne historije, za samo par godina, prevede u nacionalnu histeriju.
Moja Otadžbina je građanska država ali u njoj žive pripadnici naroda. Žive malobrojni. Većina preživljava. Niko ne zna od čega i kako žive i od čega preživljavaju. Ako nije od nade i obećanja. Obećanja im ne fale a nada zadnja umire. U Otadžbini žive i glavari. Oni žive. Vidi im se. Ni njima niko ne zna kako i od čega žive, a oni neće da kažu. Zli jezici zbore da i glavari žive od obećanja. Oni nešto obećaju narodu, a onda narod to njima stvori. Zato ovoliko obećavaju. Plaća narod.
Moja Otadžbina je demokraska država. Svako malo organizujemo izbore. Organizujemo izbore, ali ne biramo. Biraju drugi. Mi glasamo one koje su drugi izabrali. Nemamo izbora.
Ja redovno dolazim na izbore. Radoznao sam koga su nam izabrali da glasamo. Kad izbroje i objave glasove, ja se poklonim i kažem: „Ostatku nazdravlje“. Takav je običaj u Otadžbini.
Poligamija je u Otadžbini zabranjena ali su koalicije dopuštene. Koalicije su poput kajgane. Kad umutite jaja nikad se ne zna koje je od njih mućak. Najčešće ih prave među partijama sa bliskim programima – među svojtom, pa se njihovo djelovanje svodi na incest.
Moja Otadžbina nema regionalne institucije kulture poput Farme, Zadruge, Parova – Imamo Vladu i Parlament. Nije to rimski senat u kome je Kaligula imenovao konja za senatora. Konja uglavnom nema. Ostali samo konjovoci, a ni Kaligula nije ono što je bio. Spao je s konja na magarce, pa niko ne zapaža da su Vlada i Parlament u bojkotu i nezbor sa Državom.
Ni državna uprava nije ružni relikt prošlosti sa arhaičnim imenom „stručni servis građana“. Sad su to ekspoziture političkih partija. Švedski sto, samo bez Šveđana. Prednost za stolom ima porodica kao osnovna ćelija društva. Porodica preuzima primat i nad političkom pripadnošću pa sa ponosom možemo konstatovati da je u državnoj upravi, konačno, sve moj do mojega.
U mojoj Otažbini, vjerske zajednice i Država su dostigli najviši stepen saradnje i suživota. Zaključili su temeljne ugovore, pa vjerske zajednice mogu legalno da joj potkopavaju temelje. Politički lideri i poslanici propovijedaju svete knjige i predvode litije, a premijer sa ministrima prislužuje zaupokojenu liturgiju građanskoj državi. Ustav primjenjuju na kašičicu, onu pričesnu. Državnu milost dijele kao što bi to i Bog činio. Kome je Bog dao – daju mu i oni, koga je Bog zaboravio i oni će ga preskočiti.
Vjerski poglavari sastavljaju vlade i vode državnu politiku, prilagođavaju se novim trendovima. Prevode svete knjige na konvertibilnu valutu i pišu jevanđelja po katastru.
Bez novih investicija nema ni razvoja pa sve činimo da privučemo strateške investitore. Ko god je poželio da investira mi smo uložili u njega. Zaštićeni su kao svete krave. Zato ih i ne muzemo. Muzu oni nas.
Moja Otadžbina drži do tradicije. U njoj se naši serdari i vitezovi i dalje busaju u junačka prsa, pozivaju na slavne đedove i prađedove, a sve više liče na babe i prababe. Zato je pokrenuta inicijativa da se Otadžbina više ne zove po ocu, nego po materi.
Sokoli moji,
U neđelju su izbori i ja se spremam da odletim do Otadžbine, da glasam. Putovanje odavno ne doživljavam kao da sam se uputio prema Otadžbini. Imam osjećaj da idem u Materinu.
Be the first to comment