Poštovani pośetioci, objavljujemo satiričnu priču “VIĐEN ZA IVANJICU (Pismo Branislavu Nušiću)”, autora Velizara Radonjića. U prethodnom periodu objavili smo više satiričnih priča Velizara Radonjića, pa vam je autor dobro poznat. Uživajte.
Velizar Radonjić, novinar i publicista u penziji.
Rođen 1952. godine u Jasenovi, Opština Kolašin, Crna Gora. Živi u Podgorici.
Izjašnjava se kao Crnogarc, ali mu to nije profesija.
Radni vijek proveo u građevinarstvu radeći na raznim poslovima na građevinama, poslovima novinara i urednika listova nekadašnjih građevinskih kompanija, zatim na poslovima tržišne promocije, administrativnim poslovima, prodaji nekretnina…
Povremeno piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame. Piše aforizme, satirične priče i humoreske.
Krajem 2021. godine objavio kapitalno djelo – knjigu HRONKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI.
Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme.
Piše latinicom. Čita i latinicu i ćirilicu.
I ako je pola vijeka gradio živi od penzije jer se nije ugradio.
Podaci za kontakt:
Velizar Radonjić
Podgorica, Bracana Bracanovića br. 76.
velizar.radonjic@gmail.com ,
rvelizar@t-com.me
+ 382 68 428 622, + 382 67 851 921.
VIĐEN ZA IVANJICU
(Pismo Branislavu Nušiću)
Dragi Brano,
Dobio sam poruku da sam „viđen za Ivanjicu“. Ivanjica se ne odbija, a u Ivanjicu se ne ide grlom u jagode. Za Ivanjicu treba biti naredan, pa se i ja pripremam da budem viđen. Zato i pišem ovo pismo, da me preslišaš prije nego me vide u Ivanjici.
Hvala Bogu i savremenim tehnlogijama, pa je uspostavljena online veza između neba i zemlje. Sad mogu da ti pišem, da se ispričamo, a da ne dolazim kod tebe. Da ti, uzgred, javim šta čini Ožalošćena porodica.
Kao što znaš, nekad smo bili jedna velika porodica. Slični mnogim porodicama u komšiluku i šire, slični jer sve nesrećne porodice sliče jedna na drugu. Mi smo, ipak, odlučili da budemo drugačiji. Kad je umro domaćin podijelili smo se i od jedne nesrećne napravili nekoliko srećnih porodica.
Glava porodice, naš pater familijas, vjerovao je da ćemo biti mudri, uživati u našoj zajedničkoj nesreći i da se nećemo dijeliti. Vjerovao je da ćemo ostati jedna velika nesrećna porodica, poput mnogih u bližem i daljem komšiluku. Zato nam nije ostavio testament. A mi smo htjeli nešto drugo. Htjeli smo da, svako za sebe, napravi svoju porodicu.
Sad svako ima svoju srećnu porodicu, a svaka srećna porodica, kao što znaš, nesrećna je svaka na svoj način.
Svako ima svoju kuću i svoju porodicu. Svako svoju i svako na svoj način drugačiju. Ali da ti ne pričam o tome što nam je različito i drugačije. Pričaću ti o onom što nam je slično i zajedničko. A toga imamo dosta. To nas nekad dijeli a nekad spaja, kako kome odgovara.
Pokojnik nije ostavio testament, ostavio nam je imovinu – od Đevđelije do Triglava, pa smo, u našoj velikoj sreći počeli da dijelimo našu zajedničku nesreću. Svi su grabili da uzmu što veće parče zajedničke nesreće, da svoju sreću grade na tuđoj nesreći. Rušili smo i pomjerali međaše, osvajali i prisvajali, pa zbog toga ni do danas nijesmo sigurni đe su čije međe i šta je čije. Svako je svoju kuću gradio na brzaka, nekad na svojoj nekad na tuđoj zemlji, pa su im kuće ostale nezavršene a ukućani, stasavali u njima kao nedonoščad – ometeni u razvoju. Svi su još pomalo zbunjeni. Nekad smo bili gospoda. Poslije toga drugovi, pa opet gospoda. Mnogi kažu da su najveća gospoda bili dok su bili drugovi, zato sad ne znaju šta su.
Sa podjelom imovine, podijelili smo i nekadašnji zajednički jezik i sad svako priča svojim jezikom. Svi znaju sve ove jezike ali niko nikoga ne razumije pa nema ni dijaloga. Najčešće smo u nezbor. Šuška se kako će da nam oktroišu zajednički jezik kojim će svi morati da zbore. Samo još da saznamo ko će biti sobni starješina jer od njega zavisi hoćemo li da spikamo na engleskom ili ćemo gavarit po ruski.
Svaka porodica u svojoj kući živi svoj život. Svako za sebe, kao što maloprije rekoh u nezbor sa drugima. Nikako da organizujemo zajedničke institucije i zajedničke sadržaje. Da nije kriminala bojim se da bi opet zaratili. Kriminal nam je zajednički i ne poznaje granice. I to je naša jedina organizovana zajednička instiucija prekogranične saradnje. Najača karika koja nas spaja. Po statistici imamo više desetina organizovanih kriminalnih grupa koje se profesionalno i organizovano bave ovom privrednom granom. Političke partije nijesu obuhvaćene statistikom, mada se osnovano sumnja da su i one dio pomenute privrede.
Da ne griješim dušu, nijesu političari jedini na koje se sumnja. Ovdje je svako sumnjiv dok mu se to ne dokaže. Nevinih nema, osim u zatvoru. Tamo su svi nevini. Čak i zatvorski čuvari.
Zatvori su postali svojevrsni univerziteti. Od državnih univerziteta se razlikuju samo u tome što njihovi profesori i studenti žive mnogo bolje od kolega na državnim univerzitetima i imaju strožije kriterijume. Na zatvorskom univerzitetu ne možeš da kupiš ni diplomu ni profesora. Ili znaš ili ne znaš. Ruku na srce diploma ne može da se kupi ni na državnom univerzitetu. Na državnim univerzitetima kupuješ profesore a oni ti poklone diplomu.
Pored državnih, osnovali smo i veliki broj privatnih univerziteta. Na nekima od njih, priča se, s vemena na vrijeme, propituju studente. Najčešće o stanju na bankovnom računu i katastru. Sve je podređeno nauci. Kriterijumi studiranja su svakoga dana sve strožiji, pa student na ispitu može da padne samo sa stolice. Od viška školovanih glava ne boli, pa školovanih ima na sijaset, više nego ikad, a pametnih – daće Bog.
Posebna pažnja je posvećena obrazovanju i vaspitanju najmlađih. U najvećoj mjeri smo usaglasili obrazovne programe, posebno osnovne principe njihovog obrazovanja i vaspitanja.. Djeca više ne uče kako da uče. Sad uče kako da mrze.
Na osnovu viševjekovne tradicije i iskustava koja se temelje na srednjevjekovnim statutima i poveljama, Dušanovom, Bogišićevom i drugim zakonima, srećne porodice, zagledane u budućnost, pišu i usvajaju nove zakone. Primjereno savremenoj međunarodnoj zakonodavnoj praksi donose se novi zakoni i propisuju nova pravila igre. Savremeno međunarodno zakonodavstvo još nije dostiglo stepen razvoja naše pravne misli i prakse, kaska za nama i njegova implementacija u naše zakonodavstvo predstavlja ozbiljnu biznis barijeru. Zbog toga zakone ne sprovodi niko – nijesu Sveto pismo i ne treba ih se držati „ko pijan plota“.
Zajedničko nam je i to što smo se svi, bez izuzetka, odrekli ružnog građansog koncepta iz prošlosti. Svako je, koliko je to bilo moguće, ogradio svoju nacionalnu i vjersku kuću. Pripadnici druge vjere i nacije, ako ih i ima u kojoj porodici, žive u maloj sobi u suterenu ili potkrovlju – da se manje vide i da manje smetaju. Pokazujemo ih samo pred međunarodnom zajednicom i za praznike. Svako je svoju porodicu stvorio od naroda. Bez građana. Građane su ukinuli ostavinskim postupkom. Niko nije htio da ih preuzme pa su ugašeni. Građanin je postao „redak zver“. Ruku na srce, ostalo je nešto malo reslova koji su mutirali u građanske aktiviste. To je nova socijalna grupa i sve unosnija profesija, nešto kao pri pejd građanin ili građanin na navijanje.
Na unutrašnjem planu, svi su posvećeni borbi protv kriminala i korupcije. Ukinuli smo kriminal a uveli tranziciju. Tranzicija ljepše zvuči, legalna je i donosi veći profit. Temelji se na privatizaciji – od licitacije, preko stečaja do likvidacije.
Posvećeni smo i očuvanju prirode. Fabrike su prošle kroz tranziciju i privatizaciju. U industrijskim zonama uzgajamo tržne centre i solitere, pa je vazduh čist. Umjesto na smog, industrijski centri mirišu na promincle. Zaudara jedino atmosfera.
Zajednička nam je i satira. Ljudska glupost je najveći obnovljivi izvor inspiracije za stvaranje satire. Naši izvori su izdašni, ne poznaju granice, pa satira bez obzira na granice ima svijetlu budućnost. Satiričarima se, bez obzira na granice, crno piše… Znaš i sam. Iskusio si na sopstvenoj koži.
Dragi Brano,
Imao bih ja da ti pišem mnogo toga. Odavde, pa sve do Ivanjice. Imamo i mi, nije da nemamo, isto kao i u tvoje vrijeme, i pokojnike i ožalošćene porodice, ministre i gospođe ministarke. Kakve tek narodne poslanike imamo, pa sumnjiva lica, a tek protekciju. Protekcije ima najviše….
Sve je skoro isto, samo malo drugačije ili se malo drugačije zove.
I mi imamo nobles. Plavu krv. Najnoviji model biznismena i javnih djelatnika i njihove mladunčadi, nastao ukrštanjem urbanih i ruralnih jedinki posljednje generacije. Brendirani su pa ih je lako prepoznati. Razmnožavaju se prostom diobom, a koeficijenat njihove intelegencije obrnuto je proporcionalan njihovim XXL gabaritima…
„Mister Dolar“ je ime koje se može čuti još samo u kaubojskim filmovima, ali je „Mister procenat“ veoma rasprostranjeno i cijenjeno ime. Burmut se ne šmrče ko zna od kad. Šmrču bijelo. Pušenje na javnim mjestima je zabranjeno pa se na zna šta puše gospođe ministarke. Za ministre se zna. Kamere su registrovale nekoliko ministara kao žrtve pušenja u vladinim kabinetima. Srećom nijesu pušili travu pa su prošli nekažnjeno. Nikaragua odavno nije na listi atraktivnih destinacija. Naslijedile su je Kajmanska i druga egzotična ostrva…
Hajdučija je ozakonjena i uvedena u legalne tokove, pa nam hajduci ne manjkaju. Samo se više ne zovu hajduci, zvučalo bi previše arhaično. Prema katalogu novih zanimanja to su strateški investitori, tajkuni, bezbjedonosno interesantni poslovni partneri i saradnici… da ti ne dužim više.
Vidimo se u Ivanjici pa ćemo se ispričati natenane.
Be the first to comment