Nedavno je u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma iz štampe izašla zbirka pjesama „Jesen pjesnika“, Cetinjanina Božidara Proročića. Božidar Proročić je rođen na Cetinju 1979. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu, a Saobraćajni fakultet je završio u Nišu. Veoma mlad, sa svega osamnaest godina, počeo se baviti pisanom riječju i bio kolumnista nedjeljnika „Onogošt“, a kasnije dnevnog lista „Vijesti“. Sarađuje sa brojnim časopisima, a promoter je velikog broja kulturnih manifestacija, ne samo na Cetinju, već i u cijeloj Crnoj Gori. Objavio je više od 150 tekstova iz oblasti kulture, književnosti, istorije, religije.
Zbirka pjesama „Jesen pjesnika“ je prvo umjetničko djelo ovog autora. Obično pjesnici počinju pisati poeziju još kao srednjoškolci, što nije slučaj sa ovim književnim stvaraocem. Sam naziv zbirke je pomalo simboličan. Njegove pjesme kao da su dugo sazrijevale i čekale “jesen” da bi u pravom sjaju izašle na vidjelo i dozvolile da u njima uživamo kao u svim jesenjim plodovima. One su dugo vremena obitavale u pjesnokovoj imaginaciji i kada je pjesnik osjetio da je došlo pravo vrijeme, one su snagom vulkana izbile na svjetlost dana.
Zbirka je formalno podijeljena na tri cjeline: Usamljena zvijezda, Zatočenik i Dodir duše. U prvom dijelu su uglavnom ljubavne pjesme, u drugom refleksivne u kojima pjesnik iznosi svoje stavove i mišljenja o pojedinostima, dok se u trećem dijelu nalaze pjesme koje su posvećene ličnostima koje su na autora ostavile veliki utisak i uticale na njegov stvaralački put, kao i pjesme koje su posvećene najvećim svetinjama – slobodi i Crnoj Gori. Iako su pjesme formalno podijeljene u cjeline, ta podjela se ne osjeća i sadržajno. U mnogim pjesmama postoji neraskidiva povezanost jer Proročić u svojim ljubavnim pjesmama iznosi i svoj pogled na svijet, i obratno, u pjesmama koje su posvećene pojedinim osobama, ispisuje najljepše ljubavne stihove. U njegovim pjesmama, takođe, ne postoji jasna linija između sna i jave, između čulnog i platonskog, između doživljenog i naslućenog; ne postoji jasna granica između dana i noći, između iluzije i stvarnosti. Sve to njegovu poeziju ćini posebnom i neobičnom.
U većini njegovih pjesama noć je nezaobilazna tema, pa i u samim naslovima kao što su: Kada u ponoć, Ponoćna zvona, Sjetne noći, Poezija noći, Njegoševom u ponoć, Ponoćni kolorit Cetinja, Cetinjske noći i druge. To nije nimalo čudno jer upravo noć daje pjesniku slobodu. Tada se njegova misao oslobađa „iz kandži“ raznih čula pa nesmetano luta „beskrajem samoće“ i „provodi bezvremenje na ćutljivom moru nadanja“. Noć je bogom data za pjesnika jer je tada sve moguće, tada isplivavaju na vidjelo najsuptilnije pjesničke tajne i skrivene želje, a kako kaže Proročić: „Svanuće skriva sve moje tajne, / nedodir si, / a noć mi te daje“. /
„Pjesnici su čuđenje u svijetu“, kako kaže Matoš, pa je sasvim normalno da: „ … život voli one / što bespućem brode“./ Proročić, možda i nesvjesno, otkriva tajnu pjesnika i poezije i njihovu ulogu u društvenim zbivanjima i kaže: „Stihovi nit su / po kojoj te pratim / u noćima bola“. / ; ili: … „beskraj svemira ljubavlju satkan / za vrijeme što nije moje“. / Ovi stihovi potvrđuju tezu da su pjesnici obično neshvaćeni u svome vremenu, ali poručuje: „Trajemo i dalje / van ovog svijeta“ / jer: „… za pjesnika / niđe mira nema. / To je i „… tajna zapisana u vremenu / koje rođenjem dobih / zatočenik / u našem bezizlazu. / Govoreći o Njegošu konstatuje da: „… dodirom Svemoćnim / bog te ozari / što gorskim perom / obasja noći.“ / Pjesma je ono zbog čega vrijedi živjeti jer: „… putem Orfeja mnogi koračamo / i sanjamo / izvan svega.“ / Ovi stihovi su potvrda da poezija uzdiže pjesnika na jedan viši nivo i da u njoj treba uživati, ako smo sposobni da je shvatimo na pravi način.
Najveći broj pjesama u ovoj zbirci čine ljubavne pjesme, ali se u njima nalazi pitanje i naslućuje odgovor što je to ljubav, ili kako je autor doživljava. Ljubav zaslužuje da joj se piše poslanica tako da se u pjesmi Poslanica ljubavi lirski subjekat pita: “Što je to ljubav / samo riječ / ili zavjet davni / otisak možda u srcu sanjara” / , a u pjesmi Ljubav i pelim konstatuje: “Ljubav je od života jača”, ona je: “Svjetionik noći sakriven u lavirintu.” Ljubav je od boga data zato nam pjesnik optimistički poručuje: “Neću prestatai da vjerujem, / ljubav nam pripada.” Među brojnim pjesmama i stihovima ove zbirke koji veličaju ljubav treba izdvojiti stih koji svojom snagom spade među najljepše stihove crnogorske poezije, a možda i šire. To je stih: “Tvoja ljepota i gromove lomi!” Možemo zamisliti kolika je Njena ljepota kada su gromovi nemoćni pred njom, gromovi koji svakome zadaju strah, kojima Njegoš daje nebeske razmjere (“Nebo nema bez groma cijenu”). I takvi gromovi moraju da se postide i pokore pred Njenom ljepotom (prvenstveno unutrašnjom, jer je spoljašnja ljepota prolazna).
Pjesme iz druge i treće cjeline su toliko povezane da ih je praktično nemoguće razdvojiti jer jedne dopunjavaju druge ili se jednostavno prožimaju i prepliću. Druga cjelina nosi naslov Zatočenik. Pjesnik ovu riječ upotrebljava često jer je i sam pjesnik zatočenik mnogo čega: zatočenih stihova, zatočenik noći, zatočenik lavirinta emocija, zatočenik tame, zatočenik u našem bezizlazu, praktično zatočenik svega što se nalazi oko njega, al i u njemu samom. U takvom bezizlazu, nužno nastaju velike misli, jer kako reče Meša Selimović: “Tako je umjetnik jedini u situaciji da može zahvaljivati životnim teškoćama.”
Idole u poeziji Proročić nalazi prvenstveno u najvećim cetinjskim i crnogorskim pjesnicima Njegošu i Aleksandru Lesu Ivanoviću, ali i u književniku Hermanu Heseu, jer kao što Stepski vuk luta stepama, tako i pjesnik luta kosmičkim prostranstvima. Njegoš jeste idol, ideal, uzor, ali i nedostižni san svakog pjesnika sa ovih prostora, pa ne čudi što se Matija Bećković pita da li uopšte vrijedi pisati poslije Njegoša. Svakako da vrijedi jer svaka umjetnost je neuništiva, pa tako i poezija. Ona je naša nasušna potreba i svako je na svoj način doživljava i iskazuje. Evo kako neke Njegoševe misli Proročić oblikuje u svojim pjesmama.
Njegoš: “Čašu meda jošt niko ne popi, / što je čašom žuči ne zagrči.”/
Proročić: “Sveta Planino, / gorka istino, / čašo čemera i slasti.”/
Njegoš: “Pregaocu bog daje mahove.”
Proročić: “Pobjede hrabrima / samo pripadaju.” /
Njegoš: “Jas sam proša sito i rešeto, / ovaj grdni svijet ispitao / otrovi mu čašu iskapio, / spoznao se s grkijem životom.” /
Proročić: “Život i dalje otkucava gorčinu.” /
Njegoš: “Da je iđe brata u svijetu, / da požali, ka da bi pomoga.”/
Proročić: “Dodir ruke prijatelja / i riječ / su lijek / za samoću i bol.” /
Uticaj Aleksanrda Lesa Ivanovića se jako osjeća u poeziji Božidara Proročića. Ona blaga melanhonlija, cetinjske kiše, pritajena pjesnička bol i tuga, samoća, zrelost misli – kao da su iz Lesovih pjesama pretočene u stihove ove zbirke. Zbog toga je pjesma po kojoj nosi naziv ova zbirka, Jesen pjesnika, posvećena našem najvećem liričaru – Aleksandru Lesu Ivanoviću. U pjesme koje su posvećene cetinjskim pjesnicima, svakako moramo pomenuti i pjesmu Pjesnička patnja, koja je posvećena Sretenu Vujoviću koji “hrabro hodi putem slobode / i riječju prkosi” / a njegovi stihovi su “… i bol / i vječnost slobode.” /
Posebno mjesto u ovoj zbirci zauzima pjesma Šahovska magija. Nju će bolje shvatiti oni koji aktivno igraju šah, ali njena vrijednost nije u njenoj ljepoti, već u njenoj simbolici. Naime, Proročić stavlja znak jednakosti između poezije i šaha. On na to ima pravo jer je odličan poznavalac ove drevne igre, aktivno igra šah i ma titulu majstorskog kandidata. Upravo i poezija i šah predstavljaju neistraženi kosmos i neograničenu moć upotrebe riječi i šahovskih figura, tako da i poezija i šah jesu magija, magija koja opija svojom ljepotom i često ne znamo da li se radi o snu ili javi. Proročić to potvrđuje stihovima za šah: “ Magija igre / je beskraj / Kaisa / boginja / mudro motri / taj san / stvarnost / što li je.” /; i za poeziju: “Dok plovio sam pjesmom / da li si san / ili pjesnika java.” / Ljepota poezije i šaha je u velikim mislima što Proročić iznosi u pjesmi posvećenoj legendi crnogorskog i jugoslovenskog šaha, velemajstoru Božidaru Ivanoviću: “Ljepota je šaha u tvojim mislima/ dodirnuo si Olimp svjetova / u beskraju crno-bijelih polja / u njima je satkana istina.” /
Nije Proročić slučajno posvetio svoje pjesme ovim velikim umjetnicima, nego je upravo u njihovim djelima našao odgovor na pitanja koja su ga interesovala i na sebi svojstven način iznio svoja razmišljanja o veoma birtnim stvarima i pojavama. Upravo zbog toga poeziju Božidara Proročića treba iščitavati, ponovo joj se vraćati, kako bismo shvatili njenu univerzalnu vrijednost.
Cetinje, januar 2020. godine
Be the first to comment